::LUCY FAIR::

utorak, 07.09.2004.

SRCE TAME

«Nama treba ideja, snažna vizija, koja će istrgnuti tamni korov iz naših srdaca», klikne govornik. Na licima okupljenih vidjelo se da su dirnuti. Da se upinju dočarati sebi viziju. Nečega što čupa korov. Motičice? Motokultivatora? Vrijednih ruku, tvrdih, žuljevitih, sa alergijskim osipom između prstiju?
«Nažalost, većina nije dorasla pojmiti svu dubinu misli profesora Mate Blatinosa…»
«Ah», uzdahnu gomila. Onaj Blatinos, koji svako malo gostuje na televiziji? I priča o svojem filozofskom djelu 'Kako valja urediti svijet po mojim ingenioznim zamislima'?
«Da», nastavi govornik, «baš mi je jučer na ručku rekao 'uzalud, uzalud, prijatelju moj najbolji' i kihnuo. A ja pomislih – istina! Uistinu, ne razumijemo mi naše genije. Koji su svi redom moji što znanci, što intimusi, svojta ili bliži rod. Eto, na primjer, prelijepe mlade dame iz grupe Gole guze. Kad sam ih sreo na špici, plakale su mi na ramenu. Tako divne, muzikalne djevojke iz dobrih obitelji, a primitivci ih ocrnjuju jer su snimile spot za djecu, u tangama. 'Tako je to, u našoj balkanskoj krčmi', rekao mi je poslije na piću Ninko Driskalo…»
Onaj Ninko Driskalo? Pisac, poznati autor uspješnice 'Nisam pametan, al sam dosadan'? Svi su, puni udivljenja, gledali u tog divnog velikana, koji druguje s licima što ih mi, ružni mališani, viđamo tek na TV-ekranima.
«I zamislite», nastavi značajnik, «pored Driskalove bivše nevjenčane supruge i polubrata, pridružio nam se i redatelj Roko Grebator, te članovi trupe Trupež. Svi su dohrlili da me pozdrave i izljube, prije odlaska na gostovanje u kazališnu metropolu Nižemečkučeškavareš. Još uvijek sam ganut tom divnom prijateljskom atmosferom kad smo svi zajedno zapjevali onu našu…»
U tom trenutku prvašići su izišli iz školske zgrade, ali nijedan roditelj nije pohrlio ususret djetetu. Svi su hipnotizirano slušali velikog čovjeka.
Ali ni djeca nisu potražila roditelje. Tiskala su se kao mravi oko dugačkog mršavka, u nastojanju da steknu njegovu naklonost. Bio je to, dakako, značajnikov sin.
«Pa kaj on zbiljam pozna sve te face», šapne u nevjerici Dančikina mama.
«O da», odgovori Robijev tata, «on je novinar, uređuje stranicu s osmrtnicama. I predlaže tekstove ožalošćenoj rodbini.»
Dakle tako, on sastavlja prelijepe ganutljive rečenice tipa 'obavješćujemo vas da je voljeni pokojnik, zauvijek zaklopivši svoje umorne oči, blago preminuo da otpočine s anđelima'.
A oči mojih kćeri pune su suza, samo što glasno ne zaplaču, jer ih dugački Gogo iz d razreda nije pozvao na svoju vrtnu zabavu.
«Ma tko je uopće taj Gogo», pitala sam, hineći čuđenje.
«Njegov tata pozna sve važne ljude.»
«Pjevače, glumce, manekenke, čak i nogometaše.»
«Da si bar ti, mama, netko i nešto…»
«Onda bi nas Gogo sigurno pozvao.»
«Vjerojatno, cure. Ali nisam. Stoga morate naći drugo rješenje. Da mu poklonite nešto, šareno i svjetlucavo, a isprazno? Na primjer, onaj balon sa šljokicama…»
«Misliš?»
«Da će mu se dopasti?»
«Znam da hoće!"
Svi pripadnici primitivnih plemena vole takve stvarčice. I veliki i mali.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka