Djeca oponašaju odrasle. A kako smo tatica Debeli i ja ustrajno čitali našim curama priče, novinske članke, čak i bajke, ušlo im čitanje u naviku. Savladale su vještinu i sad čitaju jedna drugoj, dok roditelji obavljaju svoje odgovorne poslove. Kao što je gledanje TV-a, surfanje netom i gniježđenje u fotelji.
A iz dječje sobe dopire zvonki glasić starije blizanke, koja sestrici čita lijepu priču. O svećeniku don Gianniju, koji se sprijateljio sa siromaškom Pietrom.
«Odakle je to», šapatom me pita Debeli, «da nije neka epizoda iz Pinocchia?»
«Ne bih rekla…»
Tko zna odakle? Cure su u sedam godina, grabeći poklone s raznih strana, uspjele skupiti cijelu priručnu biblioteku. Priča k'o u priči.
Neke su mi sasvim nepoznate. Mislim na one, napisane u stoljećima nakon mojeg djetinjstva. I nisam se potrudila niti da ih prolistam, ne želim biti cenzor djeci i provjeravati njihovu literaturu. Uostalom, ako na knjizi piše da je dječja, valjda je u redu. Osim toga, glavni lik je svećenik, koji ima čarobnu kobilu. Tako da se noću pretvara u lijepu djevojku. Kaže don Gianni jednom prilikom Pietrovoj mladoj ženi.
A ova, u želji da pomogne siromašnom mužu, nagovori ga neka zamoli don Giannija da putem čarolije i nju pretvori u takvo biće – koje bi danju bilo kobila, kadra obavljati najteže poslove, a noću – nježna ženica.
«Hm, stvarno čudno», blago se snebiva Debeli, «da nije Gianni Rodari? Njegova 'Planeta ispunjenih želja' veoma je otkačeno štivo.»
Da, sjećam se, čitala sam. Ali, kako se čini, don Gianni ipak je otkačeniji. Na Pietrove uporne zamolbe, zatvorio se s mužem i ženom u sobu, riješen da izvede čaroliju. U toku koje se žena mora razodjenuti i spustiti na sve četiri???
A svećenik dodiruje njezinu kosu i kaže: "Ovo je lijepa kobilina griva."
Zatim dolaze na red 'lijepa kobilina prsa', pa 'lijepe kobiline noge', da bi na koncu zadigao mantiju i izvadio - 'lijep kobilin rep'!!!
"Ne!!! Ne treba rep!"
"Bez repa!!!"
Vrištimo Debeli i ja, upadajući u dječu sobu.
Starija blizanka pogleda nas začuđeno i pita: "Kako znate?"
"???"
"Što je Pietro rekao - da neće da kobila dobije rep!"
"Čitali smo 'Decameron', dušo", strpljivo kažem.
"A kad ste ga čitali?"
"Davno, ali bili smo stariji nego vas dvije sada."
Za Debelog ne znam, ali ja sam zaista bila starija od njih. Možda čak dvije godine. Poput svojih kćeri, maznula sam Boccaccia krišom s mamine police i čitala u društvu buraza i best frendice, po skrivečki, kamuflirajući lascivnu knjižicu iza korica Povijesnog atlasa.
Mi smo bili pristojna djeca. Čitali smo prostote u najvećoj tišini, a ne trubeći na sav glas, roditeljima u uho.
I vraški smo se žurili, da nas ne otkriju. U jednom danu slistili smo sve, od glave do repa.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 30.09.2004. u 23:52 sati.