::LUCY FAIR::

utorak, 14.09.2004.

KEKS, LAŽI I VIDEO

Moja djeca nikad ne lažu. Samo razvijaju svoj osebujni retorički stil..
«Što si izvodila sa mojom odjećom», pitam mlađu blizanku, koja je nekidan objavila da će, kad odraste, biti modna kreatorica.
«Ko, ja? Ništa», ogovara ona. Što znači «jesam svašta, ali ne osjećam se krivom». Da sam pitala stariju blizanku, koja želi biti veterinarka i ne haje za visoku modu, ona bi mi odgovorila protupitanjem: «Koji ti je vrag?» Dakle, formulacijom koja nedvojbeno znači «ne, nisam ja». A tko je - nema pojma. Ništa nije zamijetila, bila je prezaposlena. Uči zeca čitati
«Dobro», rekoh modnoj kreatorici, «iako nisi ti izvadila moje stvari i razbacala ih, bilo bi veoma lijepo da mi pomogneš složiti ih i pospremiti natrag.»
«Pa može», složi se ona. Što znači «možda, nakon što se poigram s Barbikama i pogledam crtiće».
U čemu sam pogriješila?
Skoknula sam u supermarket samo na pola sata. A cure su ostale s bakom. Koja je sjedila na balkonu i telefonski razgovarala sa prijateljicom. Što ne znači da nije pazila na unuke. Svakih pet minuta odmaknula bi slušalicu i glasno pitala: «Cure, jel' se lijepo igrate?»
«Da», odgovorila bi veterinarka, «zeko lijepo napreduje.»
«Da», doviknula bi modna kreatorica, «lijepo se igram, veoma lijepo.» Njezina je igra zaista bila veoma cjelovita i sadržajna. Sa cjelokupnim sadržajem mojeg ormara.
Baka sjedi na balkonu i telefonira.
Blizanka kreatorica gleda crtić.
Blizanka veterinarka čita zecu titlove.
Ja sjedim usred rusvaja i ne pada mi na pamet da sama pospremam. Umjesto toga pijuckam Colu i namjeravam malo surfati netom. Uključim kantu i vidim zanimljivost. Novi filmić usnimljen digitalnom kamericom. Kreatorica je odlučila biti i svoja manekenka, te snimateljica i redateljica. Paradira u mojoj bundi, a ispod – crvena haljinica. Ne, to je moj korzet, kojeg nikad ne nosim i zaboravila sam da ga imam.
«Srce, dođi malo. Pusti crtić. Imam nešto zanimljivije ovdje, za tebe.»
«Da?»
«Jesi li to, kojim slučajem, ti?»
«Ne znam, mutno je…»
«Ja jasno vidim plave oči i pjegice na nosu. Sestra ima smeđe oči. A baka ne stane u moju garderobu. Dakle, to si ti.»
«Hm, možda. Vjerojatno jesam.»
«Znači, ti si izvukla moje stvari iz ormara?»
«Aha.»
«A kad sam te prije pitala, rekla si da nisi.»
«Nisam.»
«Nego što?»
«Nego - ništa.»
«Nisi rekla?»
«Ne, nego jesam», odgovara i hladnokrvno žvače keks.
Ništa, nema koristi, bolje da se sama prihvatim pospremanja.
«A ti», zlobno pitam buduću veterinarku, «kako napreduješ sa zecom? Znade li čitati?»
«Ne još sasvim, ali zapamtio je neka slova, ona najvažnija. Stvarno! Ne bih valjda lagala?»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka