Znam da pojmu 'crna košulja' mnogi prišivaju zlokobno značenje, ali kad vidim taj odjevni predmet ostajem omađijana. Posebno ako je svilena, a iznad piše 'rasprodaja'. I ne samo da piše, nego je stvarno povoljno. Jer su gumbići malo otpustili. Srećom, umijem sa iglicom i koncem. Čula sam što je to, mislim da čak imam kod kuće, u nekakvoj košarici za šivaći pribor. Ovu sam nevjerojatnim slučajem u rekordnom roku uspjela pronaći, tek što sam ručno oprala košuljicu i objesila na balkon. Da se ne ošteti u sušilici i da ostane sjajno-crna.
Samo, onaj gore misli drukčije. Njemu se više sviđa košulja s uzorkom. Cvijeta? Leptira? Ne, nego golublje kakice. I sad hladnokrvno sjedi na ogradi balkona i drsko me gleda u oči, štakor leteći. Taj, bome, nema golublje srce.
U bijesu sam dograbila krojačke škare i uz pomoć stare gumice improvizirala praćku. Umetnula sam oveću zihericu, naciljala i…
«Gle, golubek…»
«Ranjen je, jadničak», sažalno su zameketali nježni glasići mojih kćeri.
Hitro sam demontirala oružje i izišla na dvorište.
«Mama, gledaj, krvari iz nožnog prstića…»
«Sigurno ga je netko pogodio iz praćke…»
«Zamisli, mama, da netko može biti tako zločest…»
«Da rani bijelog goluba. A on je simbol mira», zgražala su se moja tankoćutna djeca.
Šutke sam dezinficirala okrznuti čaporak i pokazala budućoj veterinarki kako da stavi mali hanzaplast, impregniran sredstvom za brzo zacjeljivanje rana. Za to vrijeme smrad je nagnuo glavicu i podrugljivo me promatrao.
A dok sam krpicom glancala kućicu za ptice na spremištu za alat i sipala krušne mrvice u žderaću posudicu, nekoliko puta se glasno zacerekao, podlac.
Stavila sam ga u rezidenciju i odahnula. Sad će se bar držati svog kuta i neće više dirati u moje vlasništvo, pomislila sam vješajući ponovo opranu košulju.
Zaista, pitomo je čučao u svom stanu i vrijedno kljucao iz posudice. A kad je sve slistio, elegantno se vinuo u vis, preokrenuo u letu, izjedrio lagani krug iznad balkona, pa nazad u kućicu. Ptičja probava je brza, a Gremlin prerušen u bezazlenu ptičicu lukav je stvor. Nije lud da kaka po svojoj lijepoj bijeloj kućici. Kad može po mojoj crnoj košulji. Opet! Što moje kćeri, obdarene selektivnom percepcijom, nisu niti zamijetile. Nešto drugo im je privuklo pažnju.
«Gle, mama, kako je pametan - napravio je luping…»
«Kao Jonathan Livingston. Možemo ga zadržati?»
To je, jasno, bilo retoričko pitanje. Kao da jedna krvoločna crnokošuljašica uopće ima pravo iznijeti ikakvo mišljenje, o bilo čemu, a kamoli o utjelovljenju mira, nedužnosti, čistoće i političke korektnosti?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 20.09.2004. u 23:17 sati.