Moja gejlezbo frendica Marki žrtva je cenzure. Optužena je za prostačko podsticanje muškog šovinizma. Zato jer je u jednim patuljastotiražnim provincijskim novinama objavila pohvalnu recenziju domaćeg književnog djela. Ovakvu:
«Roman 'Prerušeni prosjak' Ivana Kušana djelo je koje oduševljava. Glavni junak zamišljen je kao veliki frajer. Što obećava. Autor ga toliko voli da mu je dao svoje ime i prezime. Nakon toga, šalje ga da se smuca bijelim svijetom, jede i pije na tuđi račun i špila intelektualca i umjetnika. To mu služi kao dobar izgovor da izmuze nekakav novac iz domaćih fondova za kulturu. Svoju siromašnu i zaostalu domovinu, koja je dovoljno glupa da financira njega i njemu slične, glavni junak Kušan veoma prezire.
Sebe doživljava kao genija. I čitatelja stavlja u nezavidnu situaciju iščekivanja da genij napokon plasira svoje genijalne umjetničke tvorevine na svjetsko tržište, poluči planetarni uspjeh, zgrne novac i živi sretno do kraja života.
Ali ništa od toga. Našem geniju ta jednostavna, a genijalna ideja ili nikad nije pala na pamet ili je ne stigne realizirati, jer stalno ima nekog drugog, važnijeg posla. On, naime, leti.
Kao muha bez glave oblijeće kulturne centre, muzeje, dvorce, otmjene kuće, kazališta, pubove, bistroe, krčmetine, javne kuće, bungalove, zahode, rupe i rupetine.
I osvaja hrpetine žena. U letu. A sve odreda su prelijepe i savršeno atraktivne. Usto, neke su veoma uspješne, neočekivano pametne ili nebulozno bogate. Te poneka protuzakonito mlada.
A on – prema vlastitom priznanju – muški stvor oronule dobi, kokošjih prsa, uskih ramena, nerazvijene muskulature, minorna uzrasta i patuljasta stasa obogaćenog natprosječnom trbušinom. Povrh toga, kronični je pijanac i vesela izjelica koja trpa u sebe sve i svašta, bez reda i smisla, pa trpi logične posljedice: crijeva krcata plinovima, koji često nestašno pobjegnu svom autoru.
Valja napomenuti i da se stvaralac iznenadnih isprdaka pere sasvim neredovito, te ne zazire od nošenja zmazanog veša i usmrđenih čarapa.
I sad, pita se prosječni čitatelj, zašto bi ijedna žena, pod pretpostavkom da nema odljev mozga, poželjela tipa kojeg je prije upotrebe uputno oplahnuti mlazom iz vatrogasnog šmrka, uz primjenu jače ribače četke i tekućine za dezinfekciju zahoda?
I koji je, pored svega, kronično dekintiran?
Ali nitko se ne pita - zašto je prosječni domaći čitatelj tako bukvalno i neprosvijećeno zapeo za tu glupu uvjerljivost? Čudna li čuda ako literarni junak nad kojim bi se i Gorgona Meduza ispovraćala, reda trofeje iz Casanovinih najluđih snova.
Eto, ja mu vjerujem. Credo quia absurdum.
I usrdno se nadam da će domaći muški autori još dugo njegovati naš autohtoni literarni žanr: mačističku fantastiku! Literarni pandan naivnom slikarstvu. I Thompsonovoj glazbi. I da će uratke veoma uspješno plasirati u krugu svoje publike. Daleko, daleko, iza devet sela, gdje su vuci, vile i hajduci. Ja im dajem punu podršku!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 17.09.2004. u 22:32 sati.