Čim je doselio, novi je susjed otvorio trgovinu kućnih ljubimaca na kraju ulice. Klinci iz kvarta okupljaju se pred izlogom i čeznutljivo uzdišu.
A ljupka životinjica, nalik križancu između lemura i ondatre izvodi vragolije. Diže stražnju nožicu, spušta njuškicu dolje i žustro oblizuje svoje donje dijelove.
«Kako je sladak, liže si riticu…»
«Buci-buci, Riki-Tiki-Tavi…»
«Mama, hoćeš nam kupiti…»
«Malog mungosa, hoćeš», ciče moje raznježene blizanke. No, samo mi još treba i mali dupelizac, da mi pravi nered u stanu.
«Naravno da bih zavijala od radosti da mogu imati takvog ljubimca. Tko ne bi? Ali kako ćemo ga ispravno i zdravo hraniti? Gdje da nabavimo zmije?»
«Imaju dvije…»
«U trgovini.»
«Njih bi smazao danas, za večeru. A što bi sutra doručkovao i ručao?»
U nemogućnosti da se dovinu do valjanog rješenja, cure su naposljetku odustale od mungosa i zadovoljile se posjetom videoteci.
Dok gledaju Knjigu o džungli jubilarni deseti puta, ja mogu u miru božjem skupiti njihove igračke, razbacane po dvorištu. I tek što sam se nevoljko primila posla, ugledala sam prokletu beštiju. Pored susjedove ograde, na osunčanoj stazici, razvalila se i spokojno knjava.
Zmija. U mojem dvorištu.
Spustila sam igračke, jurnula u kuću i zaključala vrata, jedva susprežući poriv da otrčim u spavaću sobu i zatvorim se u ormar, plačući i zazivajući mamu.
Užasno se bojim gmazova, oni u mojim očima nisu naprosto živine kao i sve druge, nego utjelovljenje mitskog zla. Baš kao što piše u Prvoj knjizi Mojsijevoj. Zašto, o zašto nisam kupila mungosa? Nije se pitala biblijska Eva, nego ja, dok shrvana jadom pokušavam racionalno razmišljati.
Dešavalo se već da se neki zalutali gmizavac zatekne na području grada, ali uglavnom se radilo o bjelouškama i ponekoj riđovki. Ova je egzotično šarena, a debela glava svjedoči o opasnoj otrovnici.
Bit će da je pobjegla iz nečijeg terarija. Da nazovem novootvoreni shop i pitam jesu li im reptili na broju? I zamolim da mi pošalju Riki-Tiki-Tavija? Ili da prvo zovem policiju, vatrogasce i Debelog, da smjesta dovuče tustu guzicu kući?
Samo, dok obavim sve pozive, podla bi se zvijer mogla zavući u neko skrovište. Ne, moram misliti na djecu i njihovu sigurnost. Moram je zatući odmah. Oh, da sad imam onog malog mungosa…Ili bar veliku lopatu. U stvari, imam ih nekoliko. Poslagane su u kućici za alat, na dnu dvorišta. A ja ne mogu do kućice. Znam da ne bih smjela misliti na sebe, nego na djecu. Ali i ja sam dijete svojih roditelja. Osim toga, što će biti s mojom djecom, ako stradam?
Svjesna da moram smjesta nešto poduzeti, stala sam nervozno šetkati prizemljem i vođena pukom intuicijom ušla u špajzu. Koja nam osim za uobičajne svrhe služi i kao odlagalište šaljivih poklona. Nekoliko naivnih, ali stvarno naivnih slika, džezva od pet litara i tava za spravljanje kajgane od nojevih jaja. Promjera 70cm, s drškom od metra. To je to!
Naoružana, otključala sam vrata i uzela zalet. Nasumce, ali junački, kao u partizanskim filmovima. «Juuuuriš drugovi», pa ko živ, ko mrtav!
Kad sam je poklopila, nije znala što ju je snašlo. I kažu da su zmije brze, pih!
Za svaki slučaj, lupala sam po poganom stvoru, dok se nije raspao. Na bijednu hrpicu ljigave materije, dugačku oprugu i nešto čvrstih plastičnih elemenata.
A mala Dančika stajala je kraj plota i žalobno tulila: «Moj Eustahijeeee, dobilaaa sam ga za rođendaaan, buuu…»
I posudila ga mojim curama, da se malo poigraju. Koja blamaža!!! Zašto, o zašto nisam kupila malog mudrog mungosa? Koji u nedostatku pametnije zanimacije liže svoju riticu, ali za razliku od mene znade raspoznati pravog gmaza od plastične kopije.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 03.09.2004. u 22:59 sati.