Polako, ali sigurno moje kćeri napreduju. Kad se popnu na prstiće i ispruže ručice, mogu dohvatiti police s knjigama. Onim mojim. I eto ih, vidim, iščeprkale su nešto.
«Mama, što je to?»
«Sidarta?»
«Naslov knjige koju ćete čitati kad budete starije, jer nije za djecu.»
Male okice zaiskrile su pohlepnim sjajem. Mislim da bi na udžbenike iz matematike trebalo staviti natpis 'nije za djecu'. Oh, što bi se s guštom računalo!
«Mi smo velike, hoćemo da nam čitaš…»
«Tu Sidartu!»
«Sidarta je muško ime. I neću vam čitati.»
«Onda ćemo same. Čitaj, sister!»
«U sjenci kuće, na sunčanoj riječnoj obali kraj ču-ču-nova…aha, to su čamci…u sjeni smokvinih stabala stasao je Sidarta, prelijepi sin bra-bra-ma-na…što?»
«Mama, što je to brabramana?»
«Braman. Svećenik i učenjak.»
«Aha, Sidarta je bio sin svećenika.»
«Učenog.»
«Ne, cure, to je pisac izmislio. Pravi Sidarta bio je sin maharadže ili velikog kralja Sudodane.»
«Bio je princ?»
«Wow, super! I?»
«Sudodana je htio da Sidarta bude najsretniji dječak na svijetu. Ispunjavao mu je sve želje, a sjajnu palaču, prelijepe vrtove i perivoje dao je ograditi visokim zidom od ostalog svijeta…»
«Držao ga je u zatvoru?»
«I mislio da će ga tako usrećiti???»
«Zanimljivo gledište, cure. Želio ga je zaštititi. Spriječiti da vidi bijedu, bolest, starost i smrt.»
«Znači, lagao mu je i pravio ga ludim?»
«I? Kad je Sidarta pobjegao?»
«Ma kako znaš? Da, utekao je preko zida u tinejđerskoj dobi…»
« Dugo mu je trebalo!»
«Ja bih prije. I?»
«I kad je spoznao istinu o svijetu, odlučio je da neće biti kralj, ni braman. Nego da će krenuti svojim vlastitim putem u potrazi za srećom i prosvjetljenjem.»
«Pametno!»
«Izvrsna priča! A zašto nije za djecu?»
Stvarno, zašto? Samo stoga što dječica ne mogu razumjeti pojmove kao što su 'atman', 'sunyata' ili 'anuttarasamyaksambodhi'? Pih, vrlo važno. Ne razumijem ih ni ja, pa što mi fali?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 08.09.2004. u 23:37 sati.