::LUCY FAIR::

srijeda, 01.09.2004.

POSTOLAR I VRAŽICE

Prošao je prvi školski dan. Imali smo priredbu, upoznali se s učiteljicom, dobili knjige, nabavili dodatne potrepštine i sve skupa proslavili odlaskom u kino. Ne bi li naivna dječica pomislila da i nije tako loše ići u školu.
Uistinu, nije. Bez obzira na težinu torbe, sama šetnja do škole je podnošljiva.
Problem je ustajanje. I lijeganje u osam. Što djeca doživljavaju kao tešku nepravdu, koja im se mora dostojno nadoknaditi.
«Zato nam večeras čitaj nešto što jako volimo, a već dugo nismo čule…»
«Ja bih ono: dođe vrijeme, prođe rok, eto vraga, skok, skok, skok…»
Može, kratko je i baš dobro za uspavljivanje. Ili ipak nije? Jer kad sam pročitala zadnji stih, naprežući oči kraj prigušenog svjetla, cure su sjedile na uzglavljima iskolačenih okica, kao dvije buljooke sovice.
«Čudno…To je ono isto što si nam čitala prije?»
«Dok smo išle u malu školu», zapitale su razočarano.
«Da», rekoh, «Postolar i vrag. Zar nije dobar štos? Kako je nasamario vraga, ha?»
«Ne znam, taj vrag je nekako jadan…»
«Naivan je i malo glup…»
«Ne, cure, vrag je zločest i prepreden. Htio je iskoristiti postolarevu nevolju i odvesti ga u pakao.»
«Ipak je postolar njega zeznuo, zalijepio ga za stolac.»
«Ali kako mu se dao opet prevariti? Baš je budalica…»
«Da, siroti vrag. Kad ga prevesla i treći put i mlati remenom, grozno…»
«I meni ga je baš žao. Kakav je to vrag uopće?»
«Da sam ja vrag, ne bih ni prvi puta poslušno sjela na tronožac i čekala da se postolar navečera. Sjela bih starome na glavu, tako da bi mu prisjelo jelo…»
«I ja isto! I natjerala bih ga da me nosi u pakao! I da mi čita prije spavanja. Nešto stvarno jako zanimljivo…»
«Da, mama. Nije baš cool taj Postolar i vrag.»
«Čitaj nam nešto drugo!»
«Dobro, cure. Evo, nešto cool, taman za vas!»
Kugina kuća, kuge jedne!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka