::LUCY FAIR::

subota, 18.09.2004.

O ŠTAKORIMA I LJUDIMA

Odgovorno tvrdim – ne treba nama udruga za zaštitu potrošača. Nego ustanova za preodgoj. Bezobrazni smo, razmaženi i delikventni.
Eto, na primjer ja – ne mogu piti austrijski Ness-cafe, kao svi normalni ljudi. Ne, baš moram kakao. I nedavno, u kakao prahu domaće proizvodnje, nađem dlake. Dugačke, crne, kao da su ispale iz četke za glancanje finih cipela.
«Ne, naši zaposlenici ne nose fine cipele. Njihove im plaće ne dozvoljavaju da uopće nose ikakve cipele. Uglavnom su obuveni u natikače i klompe», uvjerava me službena osoba tvrtke, zadužena za odnose s potrošačima.
«Dakle, vaša je priča sasvim neutemeljena. I ukoliko namjeravate s takvim kriminalnim podmetanjima izići u javnost, te oštetiti domaću proizvodnju, mi ćemo vas sudski goniti», obavijesti me povišenim glasom glasnogovornik Boženko Ondatra.
Osjećala sam se veoma neugodno. Tim više što je vrijeme pokazalo da je gospodin Ondatra bio u pravu. Nađene dlake nisu pripadale četki za glancanje cipela. Drvena građa koja je ispala iz sljedećih vrećica pokazala je da se najvjerojatnije radi o partvišu.
Nazvala sam redakciju jednih visokotiražnih novina, da ih obavijestim o svom neobičnom nalazu. Međutim, službena osoba za kontakte s čitateljima, po imenu Boženko Ondatra, obavijestila me da nisu zainteresirani za moju nezanimljivu i banalnu priču.
Zatim sam odlučila kontaktirati vlasnika naše najposjećenije veletrgovine i upozoriti da pripazi prilikom preuzimanja domaćeg kakao praha. No, kako je dotični prezauzet, sekretarica me bez upozorenja prespojila na referenta zaduženog za kontakte s potrošačima. A Boženko Ondatra zaključio je da bi moja informacija samo izazvala nepotrebnu strku. Koja nikome ne treba, a najmanje njemu.
U očaju, pokušala sam porazgovarati s voditeljem domaćeg TV-showa «Vjerovali ili ne», ali dežurni novinar prebacio me u redakciju za žalbe gledatelja, gdje mi je Boženko Ondatra veoma jasno dao do znanja da mu je dosta mojih subverzivnih poruka, sračunatih na uznemiravanje javnosti.
Naposljetku, palo mi na pamet da iskopam rupu u zemlji, gurnem glavu i vičem: «U domaćem kakao prahu nađen partviš!» Umjesto toga, sjela sam i napisala priču o svom kakao slučaju, te poslala u reakciju časopisa «Mladi talenti». Urednik mi je u telefonskom razgovoru dao naslutiti da je prilično zainteresiran za priče iz života, ali već sljedećeg tjedna poštar mi je donio rukopis natrag. U kuverti bijaše priložena kratka odbijenica, s neodređenom argumentacijom, ali s potpisom zamjenika urednika, Boženka Ondatre.
I konačno, jednog lijepog dana, dobri ljudi su osnovali udrugu potrošača.
Odmah sam ih obavijestila o kontaminiranom kakao prahu. Ljubazna gospođa s druge strane linije shvatila me sasvim ozbiljno i preporučila da skupljene materijalne dokaze dostavim u njihov ured za hitne slučajeve. Kojim ravna provjeren i iskusan čovjek, po imenu Boženko Ondatra.
U tom trenutku shvatila sam da moram potražiti stručnu pomoć. Samo gdje? Još nema odgovarajuće institucije za preodgoj bezobraznih, razmaženih idealista. Koji sanjaju svijet bez nepravde. I kakao bez partviša.
Zacrnilo mi se pred očima. Jedino svjetlo koje još nazirem u sveopćoj tami je ovaj blog. Tu nema Boženka Ondatre. Zasad.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka