Moje bebice smatraju da više nisu male. Tek što su se ispilile iz pelena i krenule u prvi razred, proglasile su se velikim djevojkama. Titula 'djevojka' odnedavno je u službenom opticaju i bože sačuvaj da tko prekrši etiketu. Osim toga, vjeruju da se mogu kupati same, bez roditeljskog nadzora.
Nakon što sam saslušala objavu nove dogme i teološku argumentaciju, nije mi preostalo drugo nego da se složim sa 'šic, mama'. Skrušeno ih ostavljam da se brčkaju s patkicama i vode svoje povjerljive djevojačke razgovore. Koje prisluškujem čučeći iza odškrinutih vrata.
«Jel' bi ti htjela biti Petra Pan na maskenbalu, kao teta Marki», pita starija.
«Neee, ne bih rado bila ni Petar Pan.»
«Ni ja, on mi više nije cool. Ne zna čitati, brzo zaboravlja…»
«Ne pere zube, bljak! I ne zna niti jednu priču.»
«Wendy je puno pametnija!»
«Da, ali mi je glupo što pere i krpa čarape onim zamazancima…»
«Kao da im je služavka, grozno!»
«A samo zato jer se zaljubila u neotesanog Petra Pana…»
«Ccc, baš je jadna!»
«Ja nikad ne bih tako.»
«Ni ja, a ne bih voljela biti ni vila Zvončica.»
«Meni se sviđa što ima čarobni prah, ali ne bih htjela da sam tako majušna i tako luda.»
«I ludo zatreskana u Petra Pana, bedaka i divljaka, hihihi…»
«Hihihi…Znaš, da ja imam čarobni prah, ja bih ga prodala biznismenima i kupila bih avion sa pilotom, pa bih letjela lijepo kao gospođa i mogla bih gledati DVD i igrati igrice dok letim…»
«A ja bih na Otoku izgubljenih dječaka napravila plaže i hotele i gusare bih zaposlila kao konobare, a vile kao sobarice.»
Slušam i ne znam što da mislim?
Bit će da su ih obdarile vile u kolijevci.
Samo ne takve kao Zvončica. Nego prije Prefrigančica i Tajkunčica.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 06.09.2004. u 23:00 sati.