::LUCY FAIR::

četvrtak, 02.09.2004.

POSTOLAR&VRAG

Nekim čudom, na vrijeme smo nabavili brojne potrepštne za prvi osnovne. Još prošli tjedan kupili smo šlapice za školu. I odnijeli ih postolaru preko puta, da doda ekstra potplate, iz niza praktičnih razloga. Od kojih se ne mogu ni jednog sjetiti, ali tako naručuju svi u kvartu.
Osim toga, naš postolar zaista valjano radi. Uglavnom sitne popravke i preinake. I premda su to mali poslići, on im pristupa s velikom ozbiljnošću. Treba mu vremena da analizira problem, osmisli rješenje i tek onda, za tjedan-dva pristupa tehničkoj izvedbi.
Ali kako djeca ne mogu u učionicu bez papuča, obećao je napraviti posao u rekordnom roku od ciglih šest dana. Neka dođemo danas ujutro.
Već u pola osam nacrtali smo se, u društvu ostalih roditelja, na vratima radionice. Koja su, naravno, bila otvorena, jer naš je postolar ranoranilac. Ali nije jedini. Tu je i susjeda Žmuklek, penzionerka s kraja ulice.
«Gospon šuster, bute mi promenili petice, tak da ispadneju više elegantiš…i metnete mi špic napred, može?»
«Za ime božje, milostiva, vi bi šteli da ja uzmem ove cipele kaj su stare dvajst let i još ih je vaš pokojni nosil i da napravim od njih moderne štikljice…»
«Je, pa kaj ak ih je nosil moj pokojni? On je imal isti broj kak i ja. Samo kaj su ga fest mučile kurje oči, a mene nigdar. Jer sam si ja nogice furt prala sa sapunom i mazala s Nivejom, a on ni štel, da ne bi mirišal kakti peder…»
«Drago nam je čuti da je vaš pokojni muž bio pravi, tvrdokorni, da ne kažem skoreni muškarac, ali nama se stvarno žuri», prosikće tata od male Dančike.
«Vama iz porezne uprave se navek žuri, osim kod povrata poreza. Pa sad bute se strpili, ipak sam ja došla prije.»
Načelno, dala bih joj za pravo. U stvari, i vragu čađavom bih dala podršku u duelu s poreznikom. Ali ne sad. Već je dvadeset do osam.
«Ovako ćemo», prošapće Robijev tata, poznat kao body-builder i čovjek od akcije, «ja ću je prebaciti preko ramena i iznijeti van. A vi ćete poslije, na sudu, svjedočiti u moju korist.»
«Neće ići, previše nas je da bismo uspješno uskladili iskaze», reče Kristijanova mama. A ona radi na sudu i zna što priča: «Ovako komplicirani slučaj može se riješiti samo pomoću korupcije. Ima nas desetak, dakle, vadite novčanike…»
«Cijenjena gospođo Žmuklek», svečano će sudska službenica, mašući podebljim snopićem sitnih novčanica. Stari vrag stisne oči u sitne proreziće i smjesta prekine tiradu o etapama mistične transmutacije bakandže u špic-salonku.
«Dozvolite da vam u ime vaših susjeda platim izradu novih cipela, kao skroman znak pažnje, te simboličke zahvale na svoj dobroti, plemenitosti i humanosti kojima cijeli naš kvart neumorno nadahnjujete u duhu komunistič…hrvatsko-demokratskih načela! Vječna vam slava i hvala!»
Uslijedio je kraći aplauz, za vrijeme kojeg Sotona otare suzu o masnu kuhinjsku krpu, pa je vrati u džep šlafroka. Potom postolar smjesti vraga u naslonjač za probe i mjerenje papaka, a nama hitro podijeli šlapice, koje smo unaprijed platili.
Huh, deset do osam, stići ćemo.
Ali tek što sam pretrčala tri koraka, prisjetim se da sam rodila blizanke, a pokupila samo jedan par šlapica. Pohitam natrag i dok sam ulazila, čini mi se da je postolar rekao starom vragu: «Drugi turnus dolazi u pol jedan.»
Nisam sasvim sigurna. Ne znam. Možda mi se samo učinilo.
Inače, dobar je naš postolar. I moje cure su zadovoljne šlapicama.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka