::LUCY FAIR::

četvrtak, 23.09.2004.

ISKRA ŽIVOTA

Kostur broj 5 polako podiže golu lubanju i otvori oči. Usnice su se micale, ali bez glasa. Osoba u uniformi nagne glavu i dade znak da govori glasnije.
«Miris pečenog krumpira. Progonio me neprekidno. Svugdje, čak i u zahodu. A najviše u snovima. U očaju, stadoh gutati knjige. Doslovno. Žvakanje i gutanje papira smirivalo je osjećaj gladi. Kako su godine prolazile, nakupilo se dosta – povijest književnosti u osam tomova, opća enciklopedija, osnove biokemije, politološke studije…Kad mi se nije maglilo pred očima od gladi, moglo se ponešto i pročitati, prije konzumacije…»
«I? Zar ti je to trebalo», zapita uniformirana osoba, «a bilo je dovoljno samo promijeniti mišljenje. Drukčiji stav i sve bi bilo u redu…»
«Znam», reče kostur broj 5, «ali misao da ustrajem u svojoj ideji bila je jača. Čak i od mirisa pečenih krumpira.»
«A mene je progonila šunka s jajima», slabašno je propištao krezubi kostur broj 9. Ostalih kosturi, njih desetak, nisu sudjelovali u razgovoru. Bili su suviše iscrpljeni. Nekima nema spasa, umrijet će, nakon godina torture. Mučeni u konc. logoru, kao žrtve totalitarizma? Ne, nego mučeni anoreksijom, kao žrtve totalitarizma.
Žena u uniformi medicinske sestre prošetala je kraj ležajeva i provjerila cjevčice za infuziju. Kamera se udaljavala iz sobe za intenzivnu njegu. Kraj priloga.
A moje se kćeri igraju u dvorištu i ne haju što ih je mama prije 15 minuta pozvala da vide nešto zanimljivo na TV-u. Što se desi curicama koje neće jesti.
Nakon priloga o liječenju anoreksije, na ekranu se pojavljuje visoki plavokosi, plavooki muškarac, atletske građe i krutog držanja. Priča o disciplini, dobrim proporcijama i genetskim predispozicijama. Ali nije SS-oficir, nego modni fotograf, koji regrutira maloljetne foto-modele i manekenke.
Dok slušam mudre etičke i estetičke spoznaje čovjeka koji nekažnjeno živi od propagande rasizma, kroz glavu mi prolaze razglabanja učenih eksperata, iz prethodnog priloga. Da su anoreksičarkama krive tiranske majke, koje nameću ideal perfekcije u svim oblastima. A drugi su bili stručnog mišljenja da su si krive same, jer zašto su svoje umobolne majke ozbiljno shvaćale? Što ih nisu ismijale ili ignorirale?
Za to vrijeme, moji se kosturčići iskričavo cerekaju u dvorištu, skaču gumi-gumi i ližu lizalice u isti mah. Usprkos mojoj izričitoj zabrani. Lizalice. Ili, ako se baš mora, onda dobro. Ali ne u pokretu. Ccc, ništa ne slušaju. I jedu slabo. I gledaju gluposti na TV-u. Ali ipak, nekim čudom, moj unutarnji glas govori mi da nemam razloga za zabrinutost.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka