Oganj.blog.hr

PRIVPRIVILEGIRANE MANJINE SU VRIJEĐANJE VEĆINE


Posebni, privilegirani, status etničkih manjina, dokaz je njihova nepovjerenja, prema Hrvatima i maćehinskog odnosa Vlada prema većinskom narodu. Hrvati to nismo zaslužili.


Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, većina država članica EU-a nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija.


Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako
“svaki zastupnik u parlamentu predstavlja talijansku naciju”.


I dok Latvija s 38.9, Luxenburg 36.9, Češka 35.5, Estonija s 31,3 % pripadnika manjina, nemaju za njih zagarantiranih mjesta u parlamentima, Hrvatska, s 9.68 % manjina ima čak 8 privilegiranih, zagarantiranih mjesta u Saboru Republike
Hrvatske.


Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene U Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.


U pravednom izbornom sustavu, to ne bi bilo moguće.


Nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.
Izborni zakon treba promijeniti.


Po dosadašnjem se Izbornom zakonu, pripadnici manjina biraju na neodređeno vrijeme, a većinskog naroda na po četiri godine.


Od 8 pripadnika nacionalnih manjina tri pripadaju Srbima.


Koliko su srpski predstavnici u Saboru Republike Hrvatske volja Srba u Hrvatskoj, najbolje pokazuju rezultat posljednjih parlamentarnih izbora: od 189.441 naših Srba s pravom glasa, za današnje srpske predstavnike glasovalo je 13.551 birača ili samo 7,1 %.


Dokaz je to, ako i to nije proračunata taktika utjecaja na izbor pojedinaca i drugih stranaka, da Srbi u Hrvatskoj ne žele biti jednakiji, ne žele imati nepravedno povlašteni status i da Hrvatsku doživljavaju kao svoju Domovinu, sa Zagrebom kao glavnim gradom, što sigurno pomaže skladnom zajedničkom životu svih nas koji živimo u Lijepoj našoj.


Sadašnji Zakon je nepravedan. On dopušta da stranka koja ima 16,7 % potpore birača, uz presudni utjecaj 0,7 % birača koji se opredijeliše za izabrane zastupnike srpske nacionalne manjine, ima apsolutnu vlast.


U pravednom izbornom sustavu, pitanje nacionalnih manjina rješavalo bi se na drugačiji način: stvaranjem međuljudskog povjerenja na osnovi istine, pravde i stvaranja uvjeta za zajednički ŽIVOT, a ne takozvani suživot, koji nikom ne koristi.


Po popisu stanovništva 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 4.784.385 stanovnika, od čega, uz ostale, 3.736 356 Hrvata i 581.663 Srba.


U Domovinskom ratu, Hrvatsku je obranilo oko 500.000 hrvatskih branitelja, od kojih 25.000 Bošnjaka (muslimana), 3.000 Čeha, 2.500 Albanaca, Slovaka, Mađara, Talijana… i oko 10.000 Srba.


To znači da je Hrvatsku branilo preko 10 % Hrvata i drugih narodnih manjina i samo 1.7 % Srba u Hrvatskoj.


Svim tim časnim junacima svaka čast i zahvalnost, poginulima dao Bog mir Božji, a ožalošćenima puno duševnog mira.



Na okupiranom području Hrvatske, u samozvanoj Republici Srpskoj krajini, 1991. godine, živjelo je 549 083 stanovnika, od čega je pobunu podržavalo ili aktivno vojno napadalo 287 830 (52,4%) Srba, dok su Hrvati i drugi „ne-Srbi“, većinom, bili protjerani.


Po popisu stanovništva 2011. godine u Hrvatskoj je živjelo 3.874.321 Hrvata i 410.568 pripadnika nacionalnih manjina, od čega 186.663 Srba.


I na kraju, razvidno je je da svi predstavnici nacionalnih manjina navijek glasuju, kako to odredi gospodin Pupovac, sa svojom nepromijenjenom, od vlasti dopuštenom, taktikom: malo jamranja, malo špotanja vladajuće stranke, malo patetike, malo cendranja, malo cmizdrenja, malo dobrih ideja, vječnog, često izmišljenog, potenciranja ugroženosti Srba, stalnog izmišljanja ustaške opasnosti u Hrvatskoj, malo naglašavanja osobnog značaja, ali na kraju nedvojbenom potporom vladajućoj stranci, koja ionako ovisi o njemu, što mu daje mnogo više utjecaja nego što bi to bilo pravedno.


Rezultat dosadašnjeg biranja vlasti i njihovo nekompetentno vladanje, dovelo nas je u stanje kojim smo, po većini statističkih podataka, pri dnu Europske Unije.


Hrvatska treba preokret svoje politike, među kojima i promjenu Izbornog zakona.


Hoće li se u programima, posebno, samozvanih domoljubnih stranaka obećati jednakopravni status većinskog naroda, ili će zbog materijalnog interesa čelnika tih stranaka i njihove, potajne, ali, iz izvora financiranja, razvidne potpore vladajućoj stranci, preskočiti značajnu prepreku skladnom životu svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju Domovinu.

U državi nedostatnog kršćanskog morala:
Novac je bolest kojoj nema lijeka.

Bože pomozi!

Branko Smrekar


U Brdovcu, 25, studeni 2023.

SJEĆANJE NA VUKOVAR
Nakon završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, 15. siječnja 1998., vjernici, domoljubi Župe Brdovec, na čelu sa župnikom, monsignorom Andrijom Kišićek, Crkveni zbor župe, pod ravnanjem Mate Dukić, načelnik Općine Brdovec, Mladen Debeljak, predsjednik Općinskog vijeća, Božo Novak, ravnateljica Osnovne škole „Ivana Perkovca“, Narcisa Čakar, njena nasljednica Božica Jakolić, kasnija ravnateljica Osnovne škole Marija Gorica, Jasna Horvat i brojni drugi, uz molitvu, tugu, vjeru, ufanje i ljubav, iste godine ujesen, došasmo u Vukovar.

Došli smo odati počast i našim ubijenim i ranjenim herojima, pomoliti se, zapaliti svijeću, pustiti suzu i izraziti vječni ponos i zahvalu njihovom doprinosu stvaranja Republike Hrvatske.

Već prvi dojam pri ulasku, autobusom , u razrušeni grad, (iz nekih kuća izraslo grmlje), u nama je izazvao žalobnost, srditost, nemir, molitvu, ali i jačanje osjećaja domoljublja i nepokolebivosti duha, da uz Božju pomoć, pomognemo da Vukovar postane ono što je bio: stari barokni grad, čija povijest seže još u 13. stoljeće, a koji je u vrijeme kad je Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom, kao i susjedni Ilok, bio čuvar hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međuriječju.

Svetu misu, u spomen svih poginulih i nestalih, u Župi svetog Josipa radnika, održao je velečasni Andrija Kišićek, a uveličao Crkveni zbor Župe svetog Vida Brdovec.

Tom prigodom posebni pozdrav dobrodošlice i prigodnu besjedu o Vukovaru i planovima njegova razvoja, vrlo emotivno, uputila nam je članica Poglavarstva Grada Vukovara, profesorica Antonija Kukuljica, nekadašnja voditeljica knjižnice Vatrogasne škole, najbolje stručne knjižnice u ovom dijelu Europe, za područje vatrogastva, zaštite od požara i drugih nesreća u ovom dijelu Europe.

Posjetili smo i Samostan i razrušenu crkvu svetih Filipa i Jakova (u krugu kojih je profesorica Horvat pronašla dio eksplodirane granate), obišli Ovčaru i Memorijalno groblje naših junaka.

Molili Boga za spokoj vječni njihovih duša, duševni mir njihovih bližnjih, a nama snage za oprost zala koje su nam zločinci nanijeli.

Posebnu zahvalnost iskazujemo načelniku Policijske uprave vukovarsko- srijemske, koji nam je, za lakše snalaženje u prometu, odobrio policajca na motociklu te zapovjedniku Javne vatrogasne postrojbe Vinkovci, Anti Jeliću, koji nam je omogućio prostor za okrjepu.

To nije bio izlet, to je bilo hodočašće u Vukovar, grad heroj i simbol otpora srpskoj ratnoj agresiji.

Nezaboravan dan koji nije mogla pokvariti ni „dobrodošlica“, nekoliko osoba koje su nam u dolasku pokazivali znakovita tri prsta.

Dao Bog mir Božji svim stradalim žrtvama, pronalaženje svih nestalih, duševni mir ožalošćenih i pravednije sankcioniranje zločinaca.

Vukovar i Hrvatska žive vječno.

Branko Smre kar
U Brdovcu,18.studeni 2023

A VUKOVAR DANAS ?

Ne razumijem se u politiku, ne razumijem se u kanonsko pravo, ali mi godi kad mi pojedinci insinuiraju razumijevanje nerazumnog.

Nakon svih bespotrebnih, po svoj prigodi prozirnih, izborno kalkulantskih, političkih igrokaza prije Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, ugodno je danas bilo pratiti kolonu sjećanja u Vukovaru, dostojanstveno, usredotočeno, iskreno, gordo, primjereno.

Homilija mons. Giorgia Lingue, Apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, sa spomenom Hrvatske i njenih žrtava za ovozemaljsku domovinu, neeksplicitno i barbara, unas i po cijelom svijetu, potrebe mira, zaobilaženja i rušenja zida neprijateljstva, Gospodina Isusa Krista koji nam donosi mir, bila je vrlo dojmljiva, kršćanska, razumljiva i sugestivna.

Nakon Euharistijskog slavlja, zapitah se: koliko je pripadnika Srpske etničke manjine bilo u koloni sjećanja?

Kako bi bilo dragocjeno da su u koloni sjećanja bili dužnosnici etničke manjine Srba u Hrvatskoj, iako je, po broju glasova upitno uživaju li tako veliku potporu najveće etničke manjine ili su izabrani zbog neprimjerenog izbornog zakona, koji bi svojim primjerom uzvratili pruženu Hrvatsku ruku.

Držim da bi, ako predstavnici Srba u Hrvatskoj imaju časne nakane, predivnu homiliju Apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, trebali objaviti u časopisu „Novosti“, političkom i društvenom tjedniku Srba u Hrvatskoj, koji financiraju porezni obveznici Republike Hrvatske i da bi premisu Apostolskog nuncija, trebali, u svojim propovijedima promovirati i svećenici Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.

Za mir, rušenje zidova neprijateljstva, toleranciju, zajedništvo, uvažavanje i prijateljstvo, potrebno je dvoje.

Iako ne smatram primjerenim prije Euharistijskog slavlja, med ogromnim brojem Hrvatskih branitelja posebno pozdravljati političke dužnosnike, pojedinačno zviždanje predsjednicima Sabora i Vlade, Republike Hrvatske, a i mlaki pljesak gradonačelniku Vukovara, držim potpuno promašenim.

Sveta misa nije predizborni skup. Vrijeme vrednovanja političara i iskazivanje stava, kad to već nisu javnim demokratskim načinom, su izbori.

Pitam se je li su zvižduci i pljesak bili iskreni ili namješteni i kako će njihovi izvođači reagirati ako će, izviždani i pljeskom uvaženi, „slučajno“, uz ostale, biti sastavni dio, buduće koalicijske vlasti? Zato mislim da je donošenje velikih zaključaka interesnih dušica na društvenim mrežama, naivno.

Bijah pri put u Vukovaru 1996., kad smo, u sklopu mirne integracije, kao Vatrogasna škola Ministarstva unutarnjih poslova, dovršili školovanje tridesetak vatrogasaca i vatrogasnih tehničara; drugi put, 1998. godine, prigodom hodočašća Crkvenog zbora Župe Svetog Vida Brdovec i drugih uglednika naše općine. Grad je izgledao žalosno.
Bijah i 16. studenog ove godine, pri posjeti Nezavisnih dragovoljaca Hrvatskih Zagrebačke županije. Grad je lijep.

Izgledom mu se vraća povijesni sjaj, ali kako mu je u duši, kakvi su odnosi među stanovnicima, to znaju samo oni koji u Gradu žive. To nismo doznali.

Za promjenu naziva države treba jedna noć, danas je fašistička, sutra komunistička; za promjenu gospodarskog stanja dvadeset do trideset godina, a za promjenu svijesti puno, puno više. Vukovar je tome tužni primjer.

Kako poboljšati ovu neprimjerenu situaciju?

Vođenjem časne, poštene, dosljedne, beskompromisne domoljubne politike istih ljudskih prava, ali i obveza.

Brojna odavanja pijeteta žrtvama Vukovara i Škabrnje, diljem Domovine i svijeta, paljenje svijeća, polaganje vijenaca i cvijeća, molitve za ubijene, pokojne, ožalošćene i Domovinu, odaju našu snagu i mogućnost, da svojim osobnim promišljanjem, bez dopuštenja utjecaja interesnih „domoljuba“, odaberemo upravljačku strukturu kojoj osobni interesi neće zasjeniti državne.

Pomoz Bog!
Branko Smrekar

U Broovcu, 19. studenog 2023,

MOLITVA ZA VUKOVAR I ŠKABRNJU

Pogledaj na nas, i udijeli nam snagu Duha Svetoga: da istinski prihvaćamo Evanđelje i nepodijeljena srca nasljedujemo put tvoje ljubavi.

Ratna su nas stradanja duboko ranila.
I kad smo zdvajali, s pouzdanjem smo molili:
da nam u vihoru rata ne prestane svijetliti spasenje i tvoja zapovijed ljubavi.

U Vukovaru, Škabrnji i na svim mjestima gdje smo stradavali, zahvaljujemo ti za milost kršćanskog svjedočenja u našem narodu- za brojna junačka srca malih i velikih, srca pastira i vjernika laika, znanih i neznanih - u kojima nije prevladala mržnja, već je, unatoč kušnjama, u njima pobjeđivala utjeha vjere i snaga tvoje ljubavi.

Gospodine, bez prestanka nas nadahnjuj svojom ljubavi!
Jedino ona će nam pokazivati pravi put - kako nam je zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je iskrenim opraštanjem čistiti duh; kako nam je pružati ruke na pomirenje i, ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir.
Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.

medjugorje-info.com

U Brdovcu, 18.studeni 2023

NE DIRAJTE MI DUŠU

Dojma sam da se unas svaka veća nečastiva radnja političara, preko uzničkih javnih medija, pokušava zasjeniti politički osmišljenim „afericama“, koje usmjeravaju pozornost javnosti.
Tužno.

Ove je godine na Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan Hrvatskih branitelja, namjesto slavlja čiste junačke pobjede, zahvalnosti svim Hrvatskim braniteljima i Hrvatskom narodu, u Domovini i iseljeništvu, koji nam je tijekom cijelog obrambeno-oslobodilačkog rata, pružao punu potporu, sjećanju na sve poginule i od četničkih zločinaca odvedene i na nepoznatom mjestu ubijene i nekršćanski zatrpane ratnike i civile, više je pozornosti, dobio namjerni incident zaustavljanja pojedinaca smjerom koji je, unaprijed najavljeno, bio rezerviran za službena vozila, s time da je do Knina za sva druga cestovna vozila bio osigurana druga cesta. Inzistiranje na posebnosti radi skretanja pozornosti od bitka našeg velikog državnog
blagdana, smatram proračunatim nedjelom protiv interesa Republike Hrvatske.
Tragično

Slično je bilo i prije tri godine, kad se u javnosti kalkulirao hoće li se predsjednik Srpskog Narodnog Vijeća, smilovati i doći na slavlje pobjede, Države u kojoj prima izdašna novčana sredstva. Nije, ali je u Kninu ovacije i klanjanje, oduševljenih vladajućih, doživio, kasnije zbog nečasnih radnji optuženi, podpredsjednik Vlade iz redova, također, najveće etničke manjine.
Jadno.


Sutra je 18. studeni, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, državni blagdan i neradni dan u Republici Hrvatskoj, kao trajno sjećanje na sve žrtve Domovinskog rata.

I ovaj put, namjesto javne pozornosti: skrušenoj hodnji tišine, sjećanju, boli, tuzi, patnji, odavanju pijeteta svim žrtvama, vapaju i zahtjevu: za pronalazak počivališta netragom, ubijenih i zatrpanih ratnika i civila, konačnom kažnjavanju zločinaca, dostojanstvu, uzvišenosti, svetoj misi, ali i osjećaju enormne, neslućene, snage Hrvatskog naroda i njegov prkos, inat i spremnost za obranu od oružanih napadaja, vanjskih i unutarnjih, Hrvatskoj neprijateljskih, nesnaga; jadni mediji, veću pozornost, pridaju sramotnim prepucavanjima, po tragovima financiranja, moguće, budućim koalicijskim partnerima, o rasporedu u koloni sjećanja, izgledu plakata i sličnim marginalnim pitanjima, koje pokušavaju pridobiti naklonost birača, a u biti narušavaju sjećanje na zajedničku patnju u ratnim strahotama i zasjenjuju pijetet žrtvama.
Sramota

Pri pisanju ovog članka doznah da, od strane Hrvatskih poreznih obveznika dobro plaćeni dužnosnici Srpskog narodnog vijeća, neće odati pijetet žrtvama Vukovara i Škabrnje, čime i dalje ignoriraju Hrvatsku kao svoju državu.

Svojom posebnošću programa odavanja pijeteta žrtvama željeli su insinuirati da su svi stradali žrtve, što je samo jedna od njihovih političkih spletki.

Agresor nije žrtva, nego bolesni um, krvožednih zločinaca, baziran na nekršćanskim premisama umobolnih političkih vođa, kao instrumenata velikosrpske ideologije njihove nacističke inteligencije i etnofiletističke, svetosavske Srpske pravoslavne crkve.

Sve navedeno, uz potrebe drugih brojnih radikalnih promjena, ukazuje na neizostavnu potrebu izmjene Izbornog zakona, kojem Hrvati kao većinski narod neće više imati manja prava od etničkih manjina i u kojem će se razdvojiti izborna prava iseljeništva od domicilnih Hrvata izvan sadašnjih granica Republike Hrvatske.

Bože pomozi.
Branko Smrekar


U Brdovcu, 17.studeni 2023.

Sjećanje na tugu koja traje

OTKAZIVANJE PROSVJEDA U VUKOVARU


Rado bih 13. listopada 2019. godine, organizirano, došao u Vukovar, na najavljeni, prosvjed protiv „šutnje institucija“, i pokazati potporu suđenjima, još uvijek, neosuđenim zločincima, silovateljima, ubojicama i drugim nakazama, ali i odati počast i zahvalnost našim ubijenim junacima, pomoliti se, zapaliti svijeću, pustiti suzu, izraziti vječni ponos njihovom doprinosu stvaranja Republike Hrvatske.


Došao bih iskazati sućut, djeci, suprugama, unucima, rođacima, prijateljima.


Došli bi svi istinoljubivi domoljubi. Pokazali bismo respektabilnu snagu i odlučnost u traženju istine i pravde. Podijeliti žalost i tugu s ožalošćenima, doprinijeli smiraju njihovih duša i pružili vjeru i nadu da će se naši mrtvi heroji, kojima se ne zna mjesto grobišta, pronaći i, uz sve, počasti dostojno pokopati.

Velika je uloga svih dosadašnjih vlasti u rješenju svih otvorenih pitanja svezom napadaja na našu Domovinu.

Ne mislim da su se do sada, po pitanju osude krivaca za zločine i traženja ubijenih žrtava, primjereno ponijeli.

Što više, najavljeni su prosvjedni skup u Vukovaru otkazali, jer nisu shvatili da svima koji vole ovu, krvlju natopljenu Zemlju, prosvjed može samo koristiti.
Pogrešno smatraju da bi to bio atak na njihovu vlast, namjesto da ga shvate kao potporu komparativnoj prednosti Hrvatske, (članstvo u EU) i koriste ga, u ime naroda, za politički pritisak na utajivače istine, unas i u Srbiji, na korist Domovine i ožalošćenih, kojima tuga, svakodnevno, razara dušu.


Neosuđeni zločinci, ubojice, silovatelji i slični neljudi, koji svakodnevno, već i svojom pojavom u Vukovaru, provociraju, uznemiruju i unose strah svima koji su u Domovinskom ratu pretrpjeli teške tragedije.
Nije normalno da 28 godina nakon zločina, krivci nisu osuđeni. Govori to o radu dosadašnjih Vlada.

Nije nam dostatno pomogao ni „ Haški sud“.


I dok je Međunarodni vojni sud u Nürnbergu (Njemačka), od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. godine, osudio glavne nacističke ratne zločince „Trećeg rajha“, odgovorne političke i vojne rukovoditelje, dakle, samo, agresore, Međunarodni je sud za ratne zločine, počinjene na području bivše Jugoslavije, sa sjedištem u Den Haagu (Nizozemska), procesuirao agresore, ali i one koji su branili svoju domovinu, Hrvatsku.


Posljedica toga, višegodišnje je uzništvo naših, nevinih junaka, prema kojima se vlast ponašala pervertitski, od onog: „locirati, identificirati, uhititi, transferirati“ do „oduševljenja“ njihovim povratkom.


Jedino je Hrvatski narod u tim događajima pokazao dostojanstvo, od srditosti i žalosti do iskrenog zadovoljstva i oduševljenja po povratku naših, zbog političkih špekulacija uhićenih, po pitanju optužbe, dokazano,nevinih generala.


Nije mi potrebno objašnjavati zašto ti junaci nisu, danas, skloni politici.

.
Hvala im na svemu što su dali za našu bolju budućnost.


Radosno sam proslavio Dan neovisnosti, ali ta je neovisnost, ipak partikularna. Globalno, to u povijesti nikad nismo bili niti to, poput drugih, ne možemo ni biti.

Ipak to ne znači da se moramo ponižavati i baš svima, servilno klanjati.


Sutra sam, mislima, u Gradu heroja, Vukovaru.


Branko Smrekar
U Brdovcu, 12.listopada 2019.

IVAN PAVAO II: POŠTUJTE BOŽJI ZAKON
(za prvog posjeta Hrvatskoj, 1994. godine):

„ Dragi građani Zagreba, dragi Hrvati, uvijek gledajte naprijed! Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega.
Očito, oprostiti ne znači odustati od zakonskih sredstava pravne države, kojoj je dužnost voditi istragu protiv počinitelja zločina.

Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj sudjeluje svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje. Mir pretpostavlja da u temelju svake inicijative budu uvijek iskrena volja za dijalogom, poštivanje prava svakog pojedinca, kao i nacionalnih manjina, nastojanje oko međusobne snošljivosti.
Budite čvrsto uvjereni da dobro mira ima svoj zadnji temelj u srcu samoga Boga.

Sami ste neposredno iskusili u kakve zablude može pasti jedno društvo koje u svoje temelje stavlja odbijanje Boga i prezir božanskog zakona. Kada se to dogodi, čovjek više nije prvotno dobro države, nego postaje objekt i sredstvo za postizanje protuljudskih ciljeva. Prošlost i suvremena povijest uče nas da prava vjera u Krista daje najsigurniji oslonac za očuvanje i promicanje ljudskog dostojanstva.

I vi, žrtve rata – ranjenici, siročad, udovice, prognanici, izbjeglice – ostanite vjerni Kristu patniku.

Prije gotovo 500 godina Marko Marulić, otac Hrvatske književnosti, u prilikama sličnim današnjima, izrazio je užas vjernika pred tolikim patnjama koje su morali podnositi. Obraćajući se Bogu vapio je:

‘Tebi vičemo tužeći u plaču’, ali je potom nastavio s kršćanskom nadom: ‘Ako s nami stati budeš, Gospodine, hoće se odrvati narod ki sad gine’. I vi, Hrvati koji danas živite, možete računati na snagu koja dolazi od vjere.

U ovom trenutku, kad se ponovno vraćam u Vatikan, sa sobom, kao uspomenu, nosim vaša lica, vaše oči u kojima sam čitao žarku želju da se sadašnjica popravi i da budućnost procvjeta.

Svima, posebno mladeži, još jednom dovikujem:
BUDITE HRABRI!


Kao što su vaši pređi imali snage izdržati sve teškoće utječući se bogatstvu vjere, tako i vi, kršćani Zagreba i Hrvatske, znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti.

Tu svoju želju povjeravam zagovoru Djevice, koju vi u pjesmi zazivate ‘naša Majko, naša Zoro zlata’: neka Ona prati svaku vašu težnju, neka vas Ona utješi i neka podrži svakog pojedinca na njegovom trnovitom putu.
Neka vas prati i moj blagoslov koji od srca podjeljujem vama, ovdje prisutnima, vašim dragima i svim sinovima dragog Hrvatskog naroda.

BOG BLAGOSLOVIO HRVATSKU!“


Bile su to smjernice, koje smo, propustili graditi.
Mislim da nam treba ne samo duhovna obnova, već duhovna iznova.
Ako u tome, svi skupa: kler, političari, narod, ne uspijemo, Hrvatska će biti lijepa bez duše.

Ne daj Bože!

Branko Smrekar

U Brdvocu, 7. studenog 2023

PROPOVIJED KARDINALA FRANJE KUHARIĆA, IZ 1992. GODINE, U KOJOJ GOVORI O NAČELIMA NA KOJIMA BI MORALA POČIVATI IZGRADNJA DOMOVINE


Saslušali smo Božju riječ. Božja je riječ upućena svakom čovjeku, u svakom vremenu i u svakoj situaciji: u dobru i zlu; u zdravlju i bolesti, u žalosti i radosti; u miru i ratu. Božja riječ je svjetlo za ljudske misli i savjest.
Isus Krist nas uvjerava da se s punim povjerenjem utječemo nebeskom Ocu u svim svojim nevoljama. “Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi, i onomu koji kuca, otvara se” (Mt 7,8). Isus Krist nam svojom božanskom istinitošću otkriva dobrotu Božju koja sluša molitvu skrušenih i iskrenih molitelja i uslišava ih na svoj način i u svoje vrijeme za njihovo vremenito i vječno dobro.
S vjerom u Božju ljubav i milosrđe i mi smo ove večeri okupljeni u euharistijskom slavlju da skrušenim srcem molimo za domovinu! Molimo za mir u potpunoj sigurnosti i slobodi! Molimo za ranjenike, prognanike, zarobljenike da ih Božja snaga utješi, ohrabri i obdari povratkom i zdravljem. Molimo za sve poginule u ovom nametnutom i okrutnom ratu; molimo za sve koji oplakuju svoje mrtve da budu utješeni Božjom utjehom i nadom u vječni susret i u vječni uskrs!

Rat još uvijek razara dio Hrvatske, a bjesni u Bosni i Hercegovini, stotine tisuća nedužnih ljudi protjerano je iz svojih domova; umnažaju se mrtvi i ranjeni a ruši se sve što su gradile kroz povijest znanost, vjera i kultura.

Ta nas nesreća sve neka još više poveže u solidarnosti i molitvi da Duh Sveti svojim svjetlom rasvijetli i savjest svih ljudi, posebno onih koji su povjerovali u silu i rat da mogu nametnuti svoje ciljeve protiv slobode i prava drugih.

Bog je toliko zahtjevan u svojoj ljubavi da od onih koji u nj vjeruju i koji mu se mole zahtijeva da sačuvaju dušu od svake mržnje i osvete, da njemu prepuste konačni sud i da svoju hrabru ljubav očituju tako da i za svoje neprijatelje mole. Kao što laž može pobijediti samo istina, tako i mržnju može pobijediti samo ljubav! Uvrijeđenima, poniženima i nasiljem ranjenima psihološki je to teško razumjeti, ali Božja moć daje čovjeku snagu da ostaje čiste savjesti.

Stoga mi danas slušamo Isusovu riječ i molimo za snagu da je vršimo: “Molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad dobrima i zlima…” (Mt 5,44-45).

Kad nebeskog Oca molimo s takvim raspoloženjem duše, on će zaista “dobrima obdariti one koji ga zaištu” (usp. Mt 7,11). Ako obraćenim srcem molimo, Bog će uslišati i našu molitvu za pravedan i siguran mir Hrvatske, hrvatskog naroda i naroda koji nas okružuju! U molitvi Gospodnjoj molimo: Dođi Kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja. Božje je Kraljevstvo apostol Pavao opisao kao “pravednost, mir i radost u Duhu Svetom” (usp. Rim 14,17).

Hrvatska je sada međunarodno priznata kao suverena i slobodna država, i to od najviših međunarodnih institucija kao što su Ujedinjeni narodi i Europska konferencija o sigurnosti i suradnji. To znači da kao narod više nismo anonimni objekt tuđih interesa. Postali smo subjekt u međunarodnim odnosima s pravom da sami sebe tumačimo: i svoju povijest, i svoja prava i svoje dostojanstvo.
Dosad smo bili ušutkani jer nismo bili zastupani svojim predstavnicima. Drugi su bili naši tumači i, najčešće, naši tužitelji. Tlačitelji obično govore o potlačenima u svom interesu, a ne što je pravo i istinito.

Predstavnici Hrvatskog naroda i Hrvatske koji su posljednje dvije godine zastupali i tumačili naše probleme i naša prava znaju kako su u međunarodnim susretima bili suočeni s duboko uvriježenim krivim sudovima i procjenama o Hrvatskoj; znaju kako je bilo teško bistriti krive pojmove i probijati putove istine u razmišljanja sugovornika.

Rat se ne vodi protiv naše slobode samo oružjem; rat se vodi propagandom protiv istine.

Sada Hrvatska postoji kao međunarodni subjekt s pravima i dužnostima koje nose sa sobom ulazak u društvo slobodnih država i naroda. To je uspjeh za koji moramo izraziti iskreno priznanje svima koji su u to uložili svoj život u obrani doma i domovine, pa svima onima prognanima koji su zbog te slobode izgubili svoje kuće i imanja. Priznanje moramo izraziti i Hrvatskom Vrhovništvu i svim institucijama znanosti, kulture, politike i ekonomije, svima koji su se svojim iskrenim rodoljubljem zauzimali za pobjedu pravednosti. Svima hvala!

Za zahvalnošću moramo spomenuti iseljenu Hrvatsku!

Međutim, sada se postavlja pitanje: Kako urediti Hrvatsku da bude uistinu zemlja sigurnosti, slobode i prava za sve svoje građane? To je pitanje vrijednosti! To je pitanje istine i savjesti. To je pitanje čovjekovih opcija i prosudbi što je istina i što je dobro. Iz svih teških iskustava života i povijesti očito je da su za ostvarenje duhovno-moralnog napretka društva i za njegovo materijalno blagostanje i socijalnu pravdu nužna objektivna načela moralnog ponašanja i vrijednosti istine, ljubavi i pravednosti. Tu se postavlja pitanje duhovno-moralnih opredjeljenja, analiza, pa čak u suočavanja.
Danas smo čuli u evanđelju jedno načelo iz Božjih usta koje je zaista temelj za sve i pravne odnose među ljudima i narodima.
To je načelo trajne u univerzalne vrijednosti jer vrijedi uvijek i svuda, a glasi: “Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima” (Mt 7,12). Tko od ljudi normalne pameti želi da mu se čini nepravda i nasilje? Tko želi da mu se nepravedno otima njegovo i da ga se vrijeđa lažima i klevetama? Tko od ljudi želi da mu se razara obitelj, da mu se ugrožava život?

Svi ljudi dobre volje žele pošteno, iskreno, unatoč različitosti u pripadnostima i opredjeljenjima, bolji svijet, pravedno društvo i slobodnu domovinu. Stoga su svi, svatko u svojoj odgovornosti, na svom položaju i u svom pozivu, pozvani da djeluju u smislu spomenutog Božjeg načela koje se može izraziti i ovako: Što ne želiš da tebi tko čini, ne čini ni ti njemu!
Ali za to je potrebno oslobođenje od trostruke požude, o kojoj također čitamo u Svetome pismu, a to su: “…požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života” (usp. 1 Iv 2,16). Teško je to oslobođenje jer u čovjeku je prisutan urođen otpor dobru i nagnuće prema zlu. Stoga duhovna borba neće nikada prestati u ovoj povijesti, jer traje u njoj već od početka, a odvija se u ljudskom srcu i savjesti.

Svi smo pozvani na obraćenje. Kršćanin zna za Put, Istinu i Život (usp. Iv 14,6), a to je Bogočovjek Isus Krist, Otkupitelj čovjeka. Kršćanin zna za lijek, a to je jakost Duha Svetoga; to je Božja riječ, to su sakramenti. Kršćanin zna za izlaz iz tunela zla, a to je pomirenje i opraštanje, to je ljubav prema Bogu i ljudima. Poslanje je Crkve u ponudi toga Božjeg spasenja ljudima. Ona se toga poslanja ne može nikada odreći, nikada ga ne smije zatajiti makar nailazila na jake otpore, čak i progone. Crkva se nije odricala svoga poslanja ni u totalitarnim sistemima, a u slobodnoj domovini očekuje puno razumijevanje i mogućnosti za svoje djelovanje, da u suradnji sa svim ljudima dobre volje pomaže kako bi se izgradilo moralno zdravo društvo i pravedni odnosi medu ljudima za dostojan život osobe, obitelji i cijelog naroda.
Crkva tom ostvarenju daje svoj snažni i otajstveni prilog molitvom. Crkva vjeruje da Božje svjetlo dolazi u duše i savjesti iz Božjih izvora ljubavi i spasenja. Zato moli za svaki dobar dar od Oca svjetlila u kojem nema promjene ni sjene od mijene (usp. Jk. 1,17). Zato Crkva vjeruje i u moć nebeskih zaštitnika da nam svojom molitvom u nebeskom Kraljevstvu budu zaštitnici i zagovornici. S tom vjerom smo mi hrvatski biskupi 15. siječnja ove godine na osobit način povjerili naš narod i domovinu posebnoj zaštiti Bezgrešnom Srcu Presvete Bogorodice koju su naši djedovi od davnine nazvali Najvjernijom Majkom i Odvjetnicom Hrvatske! Podsjetimo se da smo prošle godine, 31. svibnja, i hrvatski glavni grad Zagreb povjerili posebno zaštiti Majke Božje od Kamenitih vrata!

Stoga pozivamo Crkvu u Hrvata na molitvu i post, na skrušenost i obraćenje da iskrenom dušom tražimo i nalazimo, kako nas Isus potiče. Molimo, postimo i kucajmo, i otvorit će nam se!

Da bismo jedinstvenim naporom i iskrenom slogom za opće dobro domovine uspješno liječili zadane duboke rane u biću hrvatskog naroda za suživot u miru i poštovanju svih građana, najbolji smo program čuli opet u riječi Božjoj, u poslanici apostola Pavla Rimljanima. Ta je riječ rečena nama vjernicima, ali i svim ljudima dobre volje: političarima, kulturnim radnicima, djelatnicima na području javnog priopćavanja, znanstvenicima, svima:

“Ljubav nehinjena! Zazirite od zla, prianjajte uz dobro! Pretječite jedni druge poštivanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani… Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima… Nikome zlo za zlo ne vraćajte, zauzimajte se za dobro pred svim ljudima. Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu! Ta pisano je: Moja je odmazda, ja čuje vratiti, veli Gospodin!” (Rim 12,9-19).
To su Božja načela. To su načela civilizacije ljubavi, slobode i mira. Neka naši međusobni odnosi u domovini budu utemeljeni na tim načelima, i bit će trajno blagoslovljena Hrvatska i svi njezini građani. Nebeski će nas Otac obdarivati svojim mirom. Isusova je riječ: “Tražite najprije kraljevstvo Božje, i sve će vam se ostalo nadodati!’ Tako neka bude! Amen!

Kardinal Franjo Kuharić

Objavljeno. 5.prosinca '2023.

NEPRAVDA BLAŽENIKU I HRVATSKOM NARODU

Alojzije Stepinac , mješovita komisija i knjiga Jurja Batelje “Rivellijeva zavjera laži“ .

U proljeće 2015. godine, Juraj Batelja je objavio knjigu Rivellijeva zavjera laži.
Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva.

Riječ je o knjizi koja je pomalo zakasnjeli odgovor dr. Batelje, postulatora kauze i najboljeg poznavatelja života i rada zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, na knjigu talijanskog autora Marca Aurelija Rivellija, preminulog 2010. godine. L’arcivescovo de genocidio. Monsignor Stepinac, il Vaticano e la dittatura ustascia in Croazia, 1941 - 1945, (“Nadbiskup genocida. Monsinjor Stepinac,
Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj, 1941.-1945.”), Kaos Edizioni Milano 1999.

Krajem studenoga ove godine dr. Batelja je objavio
i drugo nadopunjeno izdanje svoje knjige.
Nakon objave prvog izdanja Bateljine knjige organizirano je
nekoliko skupova na kojima su tematizirani život, rad i sudbina A.Stepinca. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu organizirao je u srijedu, 4. studenoga 2015., u kongresnoj dvorani Ekonomskogfakulteta u Zagrebu Colloquium academicum skup“Blaženi Alojzije Stepinac – katolički uzor čovjekoljublja”. Tri tjedna kasnije, 24. studenog 2015., održan je na zagrebačkom Kaptolu u prepunoj dvorani Vijenac, cjelodnevni znanstveni simpozij na kojem je sudjelovalo deset znanstvenika, osam iz Zagreba i dva iz Srbije.
Na istome mjestu, dan ranije, dr. sc. Ester Gitman iz Sjedinjenih Američkih Država održala je predavanje o A. Stepincu i otvorena je prigodna, vrlo sugestivna, izložba karikatura naslovljena Alojzije Stepinac u slici i riječi.
Utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o zagrebačkom nadbiskupu.
Otvaranju izložbe prethodila su stručna izlaganja Frane Dulibića i Jurja Batelje.
Potrebno je naglasiti da su zagrebački skupovi kao i predstavljanja Bateljine knjige po Hrvatskoj bili iznimno posjećeni i izazvali su, što nije baš čest slučaj, veliko zanimanje medija, što navodi na zaključak da je Stepinac
ponovo u središtu zanimanja kako znanstvene javnosti tako
i brojnih znatiželjnika i ljubitelja istine.
U ovom slučaju pojačano zanimanje javnosti za A. Stepinca izazvala je vijest o skorom završetku kauze hrvatskog blaženika, koja je početkom 2014. “procurila” iz vatikanske Kongregacije za kauze svetaca.
Koliko mi je poznato, vijest je u javnost prvi odaslao kardinal
Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetih, 10. veljače.
Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 4, 664-668 2014., u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu prigodom obljetnice smrti blaženoga Stepinca. Kardinalova je poruka brzinom munje doprla do brojnih štovatelja blaženog Stepinca i istinski ih je razveselila.
No ta je vijest u isto vrijeme, što je bilo i očekivano, uznemirila srbijanska vjerska i politička središta moći, Srpsku pravoslavnu Crkvu i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića.
Oni su se odmah nakon što je vijest dospjela u javnost mobilizirali i krenuli u političko-diplomatsku i medijsku bitku kako bi zaustavili proces.

Za ostvarenje svog nauma pridobili su kao saveznike, po svemu sudeći, izvjesne židovske lobiste, ali i pojedine katoličke velikodostojnike pretežito talijanske nacionalnosti u Vatikanu i izvan njega, koji su im zdušno priskočili u pomoć, potvrđujući i ovaj put njihovo vjekovno savezništvo i usklađene senzibilitete kada je u pitanju Hrvatska i hrvatske teme.

Udruženom je timu u kratkom vremenskom razdoblju pošlo za rukom uvjeriti papu Franju kako bi bilo mudro još pričekati
s proglašenjem svetim A. Stepinca.
Argumenti koji su izneseni pred papu Franju očito su bili dostatni te je on svojim podređenima naredio osnivanje mješovite komisije koja bi trebala biti sastavljena od srpskih i katoličkih povjesničara i teologa, koji bi još neko vrijeme trebali “raditi” na Stepincu. Svojom odlukom papa Franjo pokazao je, ne prvi put, da je zaista drugačiji od svih svojih prethodnika.

Bilo kako bilo, papa Franjo je de iure i de facto pod pritiskom
gore spomenutih ustanova odgodio proglašenje svetim A. Stepinca, ali i dodatno zagrijao ionako već uzavrele hrvatsko-srpske odnose.

Dokazuje to i očitovanje u svezi s kanonizacijskim procesom i osnivanjem mješovite komisije koje su vjernicima i cjelokupnoj javnosti poslali biskupi Hrvatske biskupske konferencije s nedavnog 51. plenarnog zasjedanja.

Kako u stoji izjavi, biskupi su, suočeni “s brojnim pitanjima vjernika” i svjesni “stanovite uznemirenosti u narodu”, izrazili svoju lojalnost papi Franji i Svetoj Stolici u svemu što će biti potrebno da bi se Srpskoj pravoslavnoj Crkvi “objasnila određena pitanja glede života i djelovanja nadbiskupa Stepinca”.

Nije naodmet spomenuti da je riječ o istoj onoj Crkvi čije je vodstvo odmah nakon Drugoga svjetskog rata, uz pomoć komunističkog režima, ali i pojedinaca iz gore navedenih savezničkih grupacija, počelo sijati povijesne neistine, laži i klevete o A. Stepincu, ali i na račun samog Vatikana. Dokaz su tomu gotovo nepobrojivi novinski tekstovi, članci i knjige objavljivani u svijetu i u komunističkoj Jugoslaviji, od 1945. do danas.

Uvjeren sam da u svemu što se u ovom trenutku događa oko
Stepinca ima i “visoke” politike, nalik onoj koja se vodila i nakon smrti kardinala Stepinca, kada su počeli pregovori između Socijalstičke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa. U tim pregovorima jedan od ustupaka crkvene strane bila je izolacija brojnih svećenika u emigraciji, osobito Krunoslava Draganovića, čiji je rad smetao komunističkoj vlasti u Jugoslaviji. Sam Draganović morao je “platiti” za svoja dva “neoprostiva grijeha”: za spašavanje preko Vatikana i Zavoda sv. Jeronima nekoliko desetaka tisuća izbjeglica kojima je uspjelo izbjeći poslijeratne partizanske krvave likvidacije, te za svoju knjigu o Bleiburgu.


Nije slučajno Udba organizirala otmicu K. Draganovića u Trstu, odmah nakon što je on najavio skoru objavu svoje knjige o poslijeratnim partizanskim masakrima.
Ostaje nam samo nadati se da A. Stepinac nije svojevrsni vatikanski “ustupak” srpskoj strani u kontekstu trenutnih odnosa srpske i vatikanske strane, a vrijeme će pokazati jesu li krivotvoritelji Stepinčevog rada i kočničari kanonizacijskog procesa zaista spremni čuti pravu istinu.
Po svemu sudeći, knjiga M. A. Rivellija L’arcivescovo del genocidio.
Monsignor Stepinac, il Vaticano e la dittatura ustascia in Croazia,1941 - 1945, ali i Papina odluka o osnivanju mješovite komisije bili su neposredni povod Batelji za pisanje i objavu najnovije knjige. On je sam, svjestan važnosti A. Stepinca i svega što se oko njega događa, na predstavljanju u Zagrebu izjavio sljedeće:

“Kao postulator u proglašenju svetim bl. Alojzija Stepinca osjećam odgovornost da pred crkvenom i svjetovnom javnošću progovorim o izvoru kleveta u kojima se u zadnje vrijeme i dugi niz godina sustavno ocrnjuje svijetli lik blaženog. Alojzija Stepinca.”
Predgovor Bateljinoj knjizi napisao je pastirski smjelo i odmjereno Mile Bogović, gospićko-senjski biskup i član Komisije HBK-a za razgovore sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Nakon predgovora slijede popisi kratica i objavljenih i neobjavljenih vrela i literature.
Središnji dio knjige čini nekoliko tematskih poglavlja. Knjiga završava kazalom imena i recenzijama znanstvenika doc. dr. sc. Zlatka Begonje i prof. dr. sc. Josipa Jurčevića. Izdavač knjige je Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca. Prvo izdanje knjige ima 380 stranica, a drugo 404 stranice.
U središnjem dijelu knjige dr. Batelja na temelju brojne izvorne građe i literature tematizira odnos A. Stepinca prema Židovima prije II. svjetskog rata, njegovo pastirsko i humanitarno djelovanje za vrijeme rata, rad na spašavanju Židova, Srba, Roma, komunista i svih ostalih koje je režim NDH odlučio likvidirati, stanje u Hrvatskoj pred kraj Drugoga svjetskog rata, ali i tešku poslijeratnu situaciju, u kojoj se nadbiskup bio meta komunističkog režima.
U središtu Bateljina zanimanja su i brojni vjerski prijelazi u NDH.
Veliki dio knjige Batelja je posvetio ponašanju Srpske pravoslavne Crkve u Drugome svjetskom ratu, primjeni rasnih zakona u Srbiji, progonu Židova u Srbiji, odnosu SPC-a prema Romima, ali o logorima u Srbiji. Batelja je svoje teze potkrijepio s nekoliko svjedočanstava i zahvala koje su nadbiskupu Stepincu uputili Poljaci, Slovenci, Židovi i Srbi za zaštitu u Drugome svjetskom ratu.
Ostaje nam samo nada da ova Bateljina knjiga, kao što je on
sam na zagrebačkom predstavljanju izjavio, neće proći kao njegova “trilogija Blaženi Alojzija Stepinac: svjedok Evanđelja ljubavi, koja je javnosti podarila 691 dokument, koji su sjajna obrana njegove osobe i svjedočanstvo njegove čiste savjesti kakvom svjedočanstvu nema ravna u vremenu njegova života i djelovanja”.
Vrlo snažan i nadasve aktualan tekst o A. Stepincu, naslovljen
Falsifikatori na djelu. Povodom najavljenog filma o kardinalu Stepincu, napisao je Jozo Kljaković u Buenos Airesu 1953. godine. Iz teksta, objavljenog prvi put u Glasu sv. Antuna, izdvajam sljedeće:
“Nadbiskupa Stepinca zadnji put sam vidio koncem godine
1943. u Rimu. Odsjeo je u Zavodu Sv. Jeronima, gdje sam i ja stanovao. Za stolom smo sjedili jedan do drugoga. Za ručkom ili večerom govorio je meni i monsinjoru Magjercu o svojoj akciji za pomoć našemu svijetu, interniranom u logorima Italije. Govorio je o pomoći Sv. Oca Pape, biskupa i svećenstva talijanskog, koju su pružali tim nevoljnicima. Uoči njegovog povratka u domovinu, pozvao me je na razgovor u svoje odaje.
Tu mi je govorio o ustašama, naci-fašistima i nekim Vlasovljevim Čerkezima, koji vrše bestijalna i bestidna djela
po zemlji. Rekao mi je, da nema dana u kojemu on barem jedanput ne intervenira usmeno ili pismeno.
Na rastanku zaželio sam nadbiskupu sretan put i izrazio želju,
da se skoro opet vidimo. Nadbiskup mi je na to odgovorio: – Profesore, neka Vas prati blagoslov Božji. Po svoj prilici mi se više ne ćemo vidjeti.
Mene će ubiti ustaše ili partizani.
Njemačkom kapitulacijom svršila je i Pavelićeva tiranija. No,
muke naroda nisu prestale. Četnička i ustaška djela nastavili su srpski komunisti. Oni su hrvatsku vojsku, koju su im Englezi predali, razoružanu kod Bleiburga, putem kroz slovenske šume većinom pobili. Te slovenske šume jesu, ‘Katin’ hrvatskog naroda. O tom našem ‘Katinu’ nitko u zapadnom svijetu ne piše, niti vodi istragu, iako je ovaj Titov ‘Katin’ monstruozniji nego onaj Staljinov.
Zaboravilo se je i na umorstva počinjena u Dubrovniku, Splitu, Makarskoj, Širokom Brijegu, Zagrebu i posvuda u hrvatskoj zemlji. Isto tako zaboravilo se je i na zločinstva počinjena od generala Mihajlovića i njegovog popa Đujića, njegovog Dobrivoja Jevđevića, majora Đurišića i drugih: kod Knina, kod Drniša, kod Mostara, u Poljicima, na Drini, u Novom Pazaru, u Foči, Prijedoru, Popovom Polju i drugim mjestima naše zemlje.

Za ova srpsko-komunistička zločinstva nad Hrvatima, nije digao glas ni jedan episkop srpski, ni jedan Srbin uopće.
Nisu protestirali ni protiv suđenja nadbiskupa Stepinca, čovjeka koji je njih branio i koji je srpsku djecu spašavao i hranio.
Hiljade ljudi, bez razlike vjere, narodnosti ili rase, bez razlike
političkog uvjerenja: Židova, Srba, Hrvata, Slovenaca, komunista, antifašista imadu nadbiskupu Stepincu zahvaliti za svoje živote.”
U iščekivanju prvih rezultata rada mješovite komisije zaključio
bih ovaj tekst riječima biskupa Bogovića koje se nalaze u predgovoru Bateljine knjige:
“Budući da je u Bateljinim knjigama sadržana glavnina dokaznog materijala za proglašenje svetim Alojzija Stepinca, čime se obilno koristila Kongregacija za proglašenje svetih, držimo da je inicijativa Svete Stolice da se srpsko-pravoslavna strana upozna s tom materijom veoma korisna. Okretanjem pozornosti tim činjenicama i tom materijalu bit će lakše formirati ispravnu sliku o budućem svecu Alojziju Stepincu. Na taj način inicijativa može biti od velike koristi za zbližavanje dvaju naroda i dviju Crkava.
Ne vjerujem da će se stručnjaci koje izabere SPC lako složiti
sa svim mišljenjima koje mons. Batelja izvodi iz Stepinčeva djela, ali kod njega se svaka tvrdnja potkrepljuje izvornom građom pa se može provjeriti koliko je izneseno mišljenje u skladu s izvornim gradivom.

Zato smatram da je ova knjiga dobar uvod u dijalog koji je
Sveti Otac želio da se povede o kardinalu Stepincu između srpskopravoslavnih i hrvatsko-katoličkih stručnjaka.
Ako netko i danas izjednačuje vrijednost dokaza koje je Batelja u svojim knjigama donio, a koji se nalaze i u materijalima Kongregacije za proglašenje svetim kardinala Stepinca, s onim dokazima koje je komunistički sud u listopadu 1946. koristio da Stepinca proglasi zločincem, u tom slučaju ni Papina inicijativa ne može donijeti dobre rezultate.”

Doc. dr. sc Josip Dukić, Alojzije Stepinac, mješovita komisija i knjiga Juraja Batelje .

Nasuprot tome, ja mislim da je pokušaj Svetog Oca, Franje, za uspostavom dijaloga sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja je presudom suda u Parizu,1995. godine, proglašena odgovornom za podržavanje genocida i etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini, a ima bezbroj dokaza sa se tako ponašala i u Hrvatskoj, jalov pokušaj ekumenizma, na nepravednu štetu, nama svetog, Alojzija Viktora Stepinac i časnog Hrvatskog naroda, a u potpunoj suprotnosti stajalištu Svetog Ivana Pavla II, nedvojbeno vrsnijeg poznavatelja povijesti komunizma u Europi, za doba življenja, za sada blaženog Alojzija Stepinac.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac bio je Lepoglavskoj kaznionici, od 19. listopada 1946. do 5.prosinca 1952. godine.
Kardinalova ljubav prema Bogu i Hrvatskom narodu, u Lepoglavi je patnjom zapečaćena, zato ovi patnički prostori odišu poput Golgote, posebnom Božjom milošću.
„Svaki pokušaj izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast.“ „Samo je u Boga vaša sreća, vremenita i vječna.
Izvan Boga ne ostaje ništa osim propasti“.
Iz duhovne oporuke Alojzija Stepinca.

Alojzije Viktor Stepinac zadužio je Katoličku crkvu, kršćanstvo, Hrvatski narod i brojne druge.

Stoga:
SANTO SUBITO!

Branko Smrekar.
U Brdovcu, 4 studenog 2023.

MOLTVA ZA POKOJNE


Hvala ti Gospodine, za osobe s kojima smo dijelili radost i tugu svagdašnjeg života, osobito za one koji su nam bili bliski i dragi, a napustili su nas s ovog svijeta.

Zahvaljujemo ti Gospodine za svu njihovu ljubav i razumijevanje koje su prema nama pokazivali, za njihovo prijateljstvo, za mir koji su među nas donosili, za lijepe riječi koje su nam upućivali. Opraštam im svaku krivu riječ i svaki krivi postupak kojima su nas povrijedili.

Dok osjećamo bol i prazninu zbog njihove odsutnosti tijelom, molimo te, milosrdan budi našim pokojnima, otkrij im svoje lice i udijeli im dar vječnoga života. Daj da i mi jednog dana s njima uživamo blaženstvo tvoje nazočnosti.
Amen.


Branko Smrekar
U Brdovcu, 1.studeni 2023.