Oganj.blog.hr

SREĆA JE LIJEPA SAMO DOK SE ČEKA,
DOK OD SEBE NAGOVJEŠTAJ DA

Ministra kulture: Dolaze teška vremena, svi moramo podnijeti svoj dio tereta.
Slažem se i pritom mi se smile bogati, rogati i kravataši. Oni bokčeki nemaju sreće. Nisu naučeni nositi teret.

Obasjani srećom mogu biti samo siromašni. Oni su naučeni nositi teret. Imaju iskustva. Postali su otporni na sve poteškoće. Bit će im lakše.

A onda se na obzoru javnosti pojavi vrhunski ekonomski ekspert i izusti: „Sreća je što nemamo zlatnih rezervi, što su naše rezerve u stabilnoj valuti.“ Doživljavam sladostrašće: Ne zato što druge države vode pogrješnu politiku: SAD, navodno, imaju 8133 tone zlata, Njemačka 3.376, Italija 2.452, Francuska 2.436 … već stoga što smo mi, vazda posebni.. Istina ta naša stabilna valuta u zadnje vrijeme malo posrće, ali, ako hoćeš da ti bude dobro na Zemlji, slušaj naše: političare i naše eksperte.

Treću sreću ukazuje nam izjava stručnjaka za energetiku: Bit će manje plina, ali mi srećom, osim Petrokemije u Kutini, nemamo razvijenu industriju i većeg potrošača plina. Rješenje je na vidiku. Zatvorimo tvornicu umjetnih gnojiva i ne sekirajmo se, ako strancima prodamo poljoprivredno zemljište, gnojenje će biti njihov, a ne naš problem.

Sreća, užitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Predložene definicije uključuju slobodu, sigurnost, položaj u društvu, materijalna dobra, unutarnji mir…
Mi uistinu sve to imamo. To je nama naša pamet dala.
Bože pomozi.

Branko Smrekar
U Brdovcu,18. kolovoza 2022

UNAS, NAŽALOST, JOŠ NIŠTA BOLJE

Ponekad se pitam: što je gore: zapletaj crijeva ili upletaj politike.

Ne čudim se malverzacijama i korupciji na Univerzitetu u Kragujevcu. Ne čudim se ni pomisli da je ta afera „otkrivena“ iz razloga što se u njoj spominje i supruga predsjednika jedne, blago rečeno, titofilne, stranke u poniranju. Ja se, unas, više ničemu ne čudim.

Još 4. veljače 2019.godine napisah o toj temi¬:

LAŽNE DIPLOME

U posljednje smo vrijeme svjedoci lažnih diploma u obrazovanju. Ministarstvo znanosti i obrazovanja poduzelo je mjere provjere svih diploma. Ne treba sumnjati da će se naći više lažnjaka. Svi ćemo pljeskati na epohalnom uspjehu.

No mišljenja sam da to nije jedini društveni problem. Pitam se kakav je to nadzor u školstvu kad netko bez potrebne školske spreme može obnašati poslove više spreme. Jel to uopće netko izravno provjerava ili su „inspekcije“, unutarnje i s vrha, samo papirnate provjere.

Da li su provjere samo formalne, ne i sadržajne?
Po tome se neka radna mjesta, inače i u državnoj upravi i javnim ustanovama, mogu obnašati bez odgovarajuće školske spreme. Da li je onda ona uopće potrebna?

Pitanje je koliko znanja i sposobnosti zahtjeva potrebita sprema u obnašanju radnih mjesta. Koji napredak?

Najveća provjera spreme trebala bi biti već kod prijama. Nekad su se čak i u Ministarstvo unutarnjih poslova prošvercali pojedini kandidati bez srednje škole. Poslije je to primijećeno i ispravljeno. A drugdje? Pitaj Boga.
Što Država ima od lažnjaka? Ništa! Samo troškove jer su i ti lažnjaci plaćeni kao pravi stručnjaci.

No falsifikatori nisu jedini Hrvatski problem. Nitko se ne usudi zagristi u legaliste koji su svoje svjedodžbe i diplome „legalno“ stekli izvan našeg školskog i visokoškolskog sustava. Pokoji i za najvećeg rata i ratnih razaranja, pa čak i opsada gradova u kojima su diplomirali. Nemreš vjerovati.
Vjeruj u nekorektnost sustava i pojedinaca. Tome treba pridodati i prepisivanje diplomskih radova, kupnju ispita i drugi marifetluci.

Vidim problem i u nesveučilišnim studijima. Čim novac uđe u privatno učilište i veleučilište profit često postaje primaran, spiritus movens „napredka“.

I na koncu, ne poznajem rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Sviđa mi se njezina vizija i misija, rešpektiram njene članove, ali si razmišljam, zašto u članstvu nisu naši, u svijetu naročito ugledni znanstvenici.
Pitam se što je Akademija učinila na sprečavanju korupcije, krađe, kriminala, ovisnosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Mislim da HAZU nije avangarda društva i garancija boljeg života našeg roda.

Nema sumnje da trebamo štovati našu povijest, ali svakako trebamo poboljšati sadašnjost i stvarati bolju budućnost.


Puno je problema koje vlastodržci, zbog, osobne koristi, nisu htjeli riješiti.
Kad ćemo se riješiti endemičnog boljševizma?

Ima ljudi koji znaju i mogu, ali se politikom zbog, vidljivo nakaradnog sustava ne žele baviti.
Dobro je rekao, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, katedrala Hrvatskog duha: „Komunizam je uništio dušu čovjeka“.
Nadam se, ne do kraja. Ima nade. Moglo bi biti bolje. Sve ovisi o nama.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 13. kolovoza 2020.

GRIJEH STRUKTURA

Na proslavi Dana pobjede i Dana Domovinske zahvalnosti i Dana Hrvatskih branitelja, nije bilo predstavnika narodne manjine Srba u Hrvatskoj.
Bog mi grehe oprosti, ali to me podsjeća, na vrijeme kad je suprug moje tete Ifke, Pava, zadnji predsjednik SUBNOR- a Zaprešić, pozivao svog brata Štefeka: „Dojdi f Zaprešić, imamo proslavu Dana borca“, a duhovita teta Ifka, malo zlurado, uz podsmjeh: „ Kak bu došo kad su jengovi zgubili“.
Nedolazak na tako značajnu obljetnicu je nepoštivanje Hrvatske kao suverene države.

I nije za to kriv samo Gospodin Pupovac, već i sve dosadašnje vlasti koje su mu, zbog nepoštenog Izbornog zakona, pridavale veću pozornost nego što je on zaslužuje.
Dao Bog da se na političkom nebu pojavi opcija koja neće sličiti dosadašnjim, koje su nas po brojnim statističkim podacima pribile k dnu Europske Unije.

Naši, s pravom revoltirani građani, braniteljske udruge pa i poneki političari, većina iskreno, a neki farizejski, zbog svojih interesa, traže ispriku gospodina Milorada Pupovca, zbog optuživanja Hrvatske da postaje ustaška država.

Ne znam da li sam jedini, ali čvrsto držim da je to nepotrebno. Ne mislim da bi ona bila iskrena i da bi imalo promijenila njegov stav o navedenoj problematici. Hrvatska s njom ne bi ništa dobila.

Isprika ima dva temeljna značenja: jedno je molba za oproštenje (da grijeh bude oprošten, “ispričan”), a drugo je opravdanje greške.
Da li netko zaista, naivno, misli da gospodin Pupovac smatra da je učinio grijeh? Ne smatra, pogotovo ne prema sebi. Osobni interes ga navodi na zavaravanje Srpskog naroda, glumeći da mu čini dobro.

Time što nikad nije osudio velikosrpsku agresiju, što izjednačava krivicu srpskog agresora i žrtve, što mu nije prihvatljiv službeno odobreni pozdrav : „Za dom spremni“, pod kojim je proliveno mnogo krvi i života naših branitelja i civila , a za njegovo današnje uživanje, izim ostalih, život je dalo 753 branitelja Hrvatskih obrambenih snaga, se ne bori za interese svoje narodne manjine.

Huškajući Srbe protiv Hrvatske, on nije povezujući faktor dobrih odnosa većinskog Hrvatskog naroda i najveće narodne manjine.

Minorno opredjeljenje Srba u Hrvatskoj za glasovanje na posebnim listama za Sabor Republike Hrvatske to najbolje potvrđuje.

Nažalost vladajuće stranke i mainstream mediji mu godinama,, nezasluženo, pridaju preveliku pozornost, koju on, svojim patetičnim trbuhozborenjem i jadikovanjem, obilato koristi.

Inače, opservaciju o ponašanju gospodina profesora, u nepolitičkim okolnostima, dobih od jednog prijatelja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: pametan, inteligentan, fin, pristojan, uglađen, ugodan u komunikaciji, pravi kolega, koji, po mišljenju nekih mojih prijatelja, vrlo korektno govori Hrvatskim jezikom.


Nisam pitao da li je Pupovac vjernik. To je naravno njegovo osobno opredjeljenje, ali da je, predložio bih mu ispovijed.

Sakramentom pomirenja ili ispovjedi mirimo se s Bogom s kojim smo zbog svojega grijeha prekinuli odnos te možemo ponovo zaživjeti životom u punini.

Pišući ovaj tekst sjetih se riječi tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanić, iz 1997.godine. o „grijehu struktura“, u koje bi se strukture i on, kao kardinal, svojom nekonzekventnošću i pasivnošću, mogao ubrojiti.

Žao mi je što se unas godinama ništa ne mijenja na bolje.
Tome nažalost pogoduje pasivnost i nepromišljenost naših birača.
Samo od sebe ništa se promijeniti neće.

De nam Bog pravičnu pamet na slijedećim izborima, a prije svega, domoljubnu oluju, pokret koji će, nakon dugo vremena, zaslužiti i opravdati povjerenje birača.

Branko Smrekar
U Brdovcu,7.kolovoza 2022.

Sutra, 5. kolovoza 2020. godine je, blagdan Republike Hrvatske. Dan pobjede i dan domovinske zahvalnosti te Dan Hrvatskih branitelja.
Dan slavlja cjelokupnog Hrvatskog naroda. Pobjeda koja je značila temelj mogućnosti stvaranju Države, za kakvu smo se borili.
Sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja

OLUJA

Uoči svake naše obljetnice velike pobjede u oslobođenju Domovine, tobožnji zaštitnici Srba, a zapravo njihovi najveći obmanjivači, za svoj osobni interes, redovito provociraju javnost raznim izmišljotinama, kojima se silno trude omalovažiti sve naše žrtve, kobnosti, strahote, hrabrost i razboritost branitelja, vizionarsko djelo Predsjednika Franje Tuđmana i domoljubnost cijelog Hrvatskog naroda.
Predstavnika Srpske manjine, koje prema rezultatima parlamentarnih izbora, podržava tek desetak posto Srba u Hrvatskoj, navodno, ove godine, neće biti na proslavi u Kninu.
Prešućivanje te činjenice i diletantska opravdanja izostanka, samo je dokaz naše nekompetentne, za Hrvatsku štetne, politike i poticaj daljnjem omalovažavanju naše domovine.
Mislim da je ponašanje predstavnika Srpske manjine bilo iz iskrenog priznanja da pobjedu ne prihvaćaju kao svoju, ali i iz, sad već prozirnih, političkih igara.
Prije dvije godine, bilo je degutantno veličanje i klanjanje našeg vrha, neiskrenom dolasku podpredsjednika Vlade Republike Hrvatske, Borisa Milošević, iz redova Srpske narodne manjine, što se smilovao doći na proslavu naše povijesne pobjede.
Intrigantne su i svojedobne izjave Milorada Pupovac:
„Rat nije gotov, to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti, koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zločinaca i osjećati krivnju za njegove razorne posljedice“.
Na koje svoje škole je mislio, možda „Srpske“? Neće ići.
U Hrvatskoj su sve škole, sela, gradovi, općine…Hrvatske, bez obzira tko ih polazi ili u njima živi.
Zašto se ti „dušebrižnici“ ne zalažu da sva djeca bez obzira na nacionalnost žive u zajedništvu i da se pripremaju za bolji život u svojoj domovini, Republici Hrvatskoj.
Nema srpske i hrvatske povijesti. Povijest je samo jedna, ona istinita. Svu onu lažnu treba apstrahirati.

Ugledni Srbin, akademik, Dobrica Ćosić je napisao da Srbi stalno lažu(Deobe - 1965): Cijela je izmišljena srpsko-jugoslavenska povijest još uvijek na snazi u Republici Hrvatskoj. Znao je akademik Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrpske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije, u knjizi Promene (Novi Sad, 1992) o postjugoslavenskim vremenima napisao: “Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje… i ne trovati decu ‘nacionalnom istorijom’.“Izgleda da se ta „ postjugoslavenska vremena“ u Hrvatskoj, još nisu dogodila.
Odnos prema domoljublju treba njegovati i razvijati. Nekad sam mislio da u, takozvanim, „Srpskim školama“ školujemo mlade za susjednu Zemlju , ali mi je danas razvidno da se oni pripremaju za život na području na kojem danas žive, ali ne više kao dijelu Republike Hrvatske.
Moj se susjed Kruno školovao u Njemačkoj, po njihovom programu. Jednom tjedno mogao je, bez obveze, u trajanju pet sati polaziti i ondašnju jugoslavensku školu. Učio je, na način kako su mu prezentirali, manje-više neistinitu, jugoslavensku povijest, zemljopis i hrvatskosrpski. Troškove edukacije plaćala je, danas propala, Jugoslavija. Kruno se pripremao za rad u državi u kojoj su mu radili roditelji (ekonomska emigracija) i nije se , iako „auslender“, razlikovao od svojih „šulkolega“ Nijemaca.

Čitah dalje:
„Rat nije završio "Olujom", ni nakon posljednjeg ubijenog starca ili odlaskom posljednjeg traktora, ali ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju“.
Nisam znao da traktori sami odlaze, a ne znam ni na koje je starce mislio. Da li one koje su granatirali srbočetnici ? Da li je imao u obziru i krvoločno ubijene Hrvatske žrtve: djecu, starce, branitelje.. hoće li ikad javno priznati da je Srpski narod odlazio po direktivi i u organizaciji njihovih „voždova“, da ih je Predsjednik Tuđman javno molio da ne odlaze sa svojih ognjišta, obećavši im punu sigurnost i normalan život, bez obzira na nacionalnost i vjeru.
I ove godine Pupovac relativizira istinu o našoj pobjedi u Oluji: „Jedni govore da je čista kao suza, a drugi liju suze“, tobože uz krivnju jedne i druge strane. Klasično zamagljivanje istine.
Hoće li se gospodin Pupovac ikad pokloniti na Ovčari, ući u kolonu sjećanja u Vukovaru, doći na obilježavanje Dana pobjede u Knin, hoće li, zbog osobnog interesa, prestati poticati međunacionalnu mržnju? Ne znam. Ne znam ni bi li to bilo iskreno, a li nebitno. Kad u državi neće biti jednakijih, nikom se neće pridavati mesijanski značaj.
Srećom ima i Srba, poput mog prijatelja, Hrvatskog branitelja Đure, s Banovine, koji svoju Hrvatsku voli mišlju, riječju i djelom. Svaka im čast.
Sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Branko Smrekar
U Brdovcu;4.kolovoza 2022.

HRVATSKI BRANITELJI PRAVOSLAVNE VJERE - DOKAZANI DOMOLJUBI PLEMENITIH NAKANA

Početkom velikosrpskog pokušaja krađe Hrvatskog teritorija, i istrebljenja Hrvata sa vjekovnih ognjišta, kad još nije bilo izvjesno kako će naš obrambeni rat završiti, pravoslavni su vjernici imali poticaje i prigodu priključiti se agresoru.

Mnogi jesu, ali njih 12.600, koji su voljeli svoju domovinu, Hrvatsku, uprkos raspisivanim tjeralicama i ponekim obiteljskim protivljenjima, nisu htjeli.
Primili su u ruke oružje i zajedno s dugim braniteljima pobijedili velikosrpskog agresora.

Prevladala je ljubav prema svojoj Hrvatskoj. Nažalost, svog su opredjeljenja i djelovanja imali, i imaju, brojne poteškoće:

1. Reguliranje braniteljskog statusa,
2. Niz socijalnih problema,
3.Pihološke poteškoće
3. Sigurnosne ugroze, posebno ako se nalaze u okruženju naselja sa Srpskim stanovništvom ili ako se nalaze unutar tih naselja.
4. Nemogućnost provođenja Ustavom zajamčenih vjerskih potreba.
Naime, Hrvati Pravoslavne vjeroispovjedi ne žele ostvarivati svoje vjerske potrebe u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je u Domovinskom ratu bila huškačka i poticajna snaga velikosrpskih napadača i osvajača, već u, više od 300 godina staroj, Kanonskim pravom utemeljenoj, Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi.
Zbog navedenih su razloga, u želji uspostave države prava za kakvu su se i oni borili, 9. studenog 2021. godine registrirali Udrugu Hrvatskih Branitelja Pravoslavne Vjere, na čijem je čelu: predsjednik, Hrvatski branitelj – dragovoljac Domovinskog rata, pukovnik Hrvatske vojske, u miru, Ratko Despot.
Ratko je Hrvat pravoslavne vjere, njegov suborac Đuro, Srbin pravoslavne vjere, a u rovu bijaše i drugi pravoslavci: Albanci, Makedonci i drugi. Domoljubi koji zaslužuju veliko poštovanje i punu potporu.

Hrvatski su branitelji bili stup obrane Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. No nakon pobjede u oružanom ratu, ugroze naše domovine promijenile su svoj oblik. Treba im se suprotstaviti. Mislim da su i nadalje najveća snaga očuvanja našeg digniteta, osvjedočeni domoljubi: Hrvatski branitelji.

Zato je, potrebito u Hrvatskoj konstituirati Uniju Hrvatskih braniteljskih udruga i pojedinaca koja bi povećala dignitet branitelja i njihov utjecaj u teškoj društvenoj zbilji.

Procesi asocijacije već su započeli, a snažno ju podržavaju i Hrvatski branitelji pravoslavne vjere, na čelu s predsjednikom Ratkom Despot.

Naši su branitelji osvjedočeni domoljubi, a domoljublje nije jednokratni čin. Domoljublje je cjeloživotni proces. Domoljublje je poslanje.

Svim poginulim Hrvatskim braniteljima dao Bog mir Božji, ožalošćenima puno duševnog mira, a živima želim da svoju ljubav prema domovini prenesu na mlađe generacije i dožive Hrvatsku za kakvu su se borili.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 2.kolovoza 2022.