Oganj.blog.hr

Zli se čin dogodio jučer ispred objekta, koji za potrebe bogoslužja, rabi Hrvatska pravoslavna Crkva, u Domjanićevoj ulici 5, u Zagrebu.

Ispred ulaza u Crkvu dogurana je kanta za smeće i onda se nepoznati počinitelj na nju popeo i iznad ulaza otrgnuo Hrvatski barjak.

Hoće li nastaviti i početi trgati barjake na Trgu Svetog Marka? Neće! Bila bi to kap koja bi prelila čašu.

Drago mi je da je Hrvatska policija, nakon incidenta u Domjanićevoj ulici, vrlo, korektno i manirom uzoritog ponašanja, obavila prvi dio svog posla.

Nažalost mainstrem mediji, televizije, portali, tiskane novine, o incidentu u kojem je oskrvnavljen i Hrvatski barjak u središtu Zagreba, nisu objavili ni slova.

Pokušava se zabašuriti još jedan napadaj na Hrvatsko nacionalno biće.

Za sada, o tome šute i svi Hrvatski političari.

Uopće ne sumnjam da bi se za slučaj da je pred crkvu koju koristi Srpska pravoslavna Crkva, u Preobraženskoj ulici, broj 4, u Zagrebu, pred ulaz netko dogurao kantu za smeće i potrgao zastavu Srpske pravoslavne Crkve, stvorio veliki skandal. Hrvatskog barjaka na tom objektu ionako nema.

Po kroatofobima, bio bi to strašan zločin, nepoznatog počinitelja, naravno automatski ustaše, koji čini genocid nad nacionalnom manjinom Srba u Hrvatskoj.

Daj nam Bog pravičnu pamet.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 28. rujna 2021.

SPRIJEČITI GENOCID HRVATA PRAVOSLAVNE VJERE

Ustav Republike Hrvatske, člankom 40. jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja, a člankom 41. sve su vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države.
Vjerske se zajednica mogu, pod određenim uvjetima upisati u Registar vjerskih zajednica.

Hrvatska pravoslavna Crkva, sa svojih, po popisu stanovništva 2011. godine, 16.647 vjernika, ima sve uvjete za registraciju.

Nažalost nju zbog, na lažima Srpske pravoslavne Crkve, Velikosrpskih hegemonista, predstavnika Srpske narodne manjine u Saboru Republike Hrvatske, Hrvatske izvršne i zakonodavne vlasti, uz prešutnu potporu Klera katoličke Crkve u Hrvata, tvrdnje da je nastala u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, naša vlast ne želi registrirati.

Kao što je znano, osnovao ju je katolik, Ugarsko- Hrvatski kralj Leopold 1690., a autokefalnost joj je priznata 1707. godine. Ukinuo ju je 1920. Jugoslavenski kralj Aleksandar, Pavelić obnovio 1942. a Tito, ubivši cjelokupni Kler, što je jedinstveni slučaj na svijetu, ukinuo 1945. godine.

Od Tita do danas se ništa promijenilo nije
. Oko registracije Hrvatske pravoslavne Crkve se vodi sudski spor.

Popisom stanovništva 2021., Hrvati pravoslavne vjere, ne mogu odabrati svoju kanonskim pravom priznatu, autokefalnu, Hrvatsku pravoslavnu Crkvu, već 54 vjerske, uključujući i neregistriranu, Srpsku pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj.
To je protivno Ustavu i Kanonskom pravu.

Taj genocid Hrvata pravoslavne vjere treba hitno spriječiti poništenjem dosadašnjeg popisa stanovništva, uvođenjem Hrvatske pravoslavne Crkve na popis vjerskih zajednica.
Branko Smrekar
U Brdovcu, 27.rujna 2021,

ISTINOM PROTIV LAŽI
„PRODAJA DALMACIJE“
RAPALLSKI UGOVOR, RIMSKI UGOVORI
KRONOLOŠKA ISTINA

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.
„Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju.
U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.
On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.
Rapallski ugovor/prodaja Dalmacije
Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.
Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).
Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).
Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.

Rimski ugovori
Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci – potpisana u Rimu 27. I. 1924.
U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.
Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina teritorija Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.
Naravno da su Srbi i komunisti pripisali “prodaju Dalmacije ” Hrvatima.
Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika.
Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.
Dalmacija u NDH
9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:
Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.
Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život.
Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.
Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.
Dalmacija-NDH-Njemačka
U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni.
Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.
Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.” Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.
“Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.”
U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:
“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju.
On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;
“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće:
Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:
Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama.
Dalmacija-Italija-NDH
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.
U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.
U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava.
Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.
Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.
“U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”
Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”.
Ja ne mogu biti onaj koji se odriče.
Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.
Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.
Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.
U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.
Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”

Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.
„Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik!“

Daran Bašić Kamenjar, 20. studeni 2015.
Gospodin Isus Krist: Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi (Ivan 8, 32)

Branko Smrekar
U Brdovcu, 25. rujna 2921.

·
Povodom, današnje tužne obljetnice

VELIKI LJUDI

S velikim zanimanjem i još većom žalošću, s knedlom u grlu, odgledasmo jučer emisiju o stradavanju djece, iz osnovne škole u Mariji Gorici, u prometnoj nesreći, 22.rujna 1989.godine, na željezničkom prijelazu u Pojatnom.
Najveće Hrvatske nesreće u školskom autobusu.

Emisija je bila vrlo dojmljiva. Vidjeli smo kakva je bila sigurnost naših ljudi u vrijeme propale države.

Sigurnost jedne države ne ogleda se samo u globalnom smislu. Ona se dokazuje sigurnošću svakog čovjeka. I neregulirani prijelaz frekventne prometnice preko pruge u Pojatnom, dokaz je da sigurnosti, u dovoljnoj mjeri, tada nije bilo.

Ipak u toj povijesnoj tragediji našeg kraja, tuzi, boli i nikad prežaljenom stradanju četrnaest djece, mogao sam vidjeti i velike vrijednosti ljudi tog kraja: tužnog , ojađenog, skršenog emocionalnog i zapravo nevinog, nesretnog vozača Ivana, uzornu načelnicu općine, Maricu, vrijednu i sposobnu ravnateljicu Jasnu, sudionicu nesreće, učiteljicu Spomenku, učiteljicu Maricu,…i ljude zbog kojih i pišem ovu impresiju: žalobne, nikad utješive roditelje poginule i stradale djece: Miljenka i Katarinu, školskog kolegu Drageca, Mariju…, sudionike nesreće, ondašnju djecu: Ljiljanu, Sanju, Tomislava…
Vrijeme ne može izblijediti njihovu žalobnost, sjećanje, bol i žal za najdražim, ali su u svojim iskazima pokazali svoju čovječnost, svoju dobrotu, dostojanstvenost, svoj kršćanski duh.

Ne samo da ne optužuju tužnog Ivana nego su mu i nakon nesreće, ne optužujući ga, davali punu potporu u prevladavanju, neupitnih duševnih boli. VELIKI LJUDI.

Krivicu i da li je ima, ponekad je nemoguće utvrditi.
Nakon najveće tragedije Hrvatskih vatrogasaca na Kornatu, u samostanu Lužnica, časne me upitaše: Tko je kriv? Uzvratih protupitanjem: Tko je kriv za potres? Ne nađosmo odgovor. Samo Bog zna.

Na posljednjem ispraćaju, poseban pijetet stradaloj dječici dao je blagopokojni kardinal, ponos Hrvatskog roda, Franjo Kuharić.
Bio je to znak da će anđeleki, za navijek, ostati sa svojim roditeljima, sestrama, braćom i ostalim ožalošćenima.
De im Bog mir Božji.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 22. rujna 20201

Prijateljstvo je pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatiju i povjerenje. Pojam se uobičajeno odnosi na osobe koje nisu u obiteljskoj vezi.

Prijateljska su druženja navijek ugodna, zabavna , ali mogu biti i korisna po pitanju jačanja osobnog integriteta.
U druženjima se navijek nešto nauči o temama koje se iz literature i osobnih iskustava ne mogu spoznati.

Imah, Bogu hvala, prigodu sprijateljiti se s nekim osebujnim ljudima, koji su značajno doprinijeli mom pogledu na svijet: pokojnom ujaku Željku, prof. Stjepanu, dr. sc. Josipu , mons. Andriji, arhiepiskopu Aleksandru, legendarnom Stjepanu, pokojnom prof. Anti i drugima.

Zahvaljujem im i razmišljam kako i svi mi trebamo duhovno pomoći bližnjima da bolje razumiju ovaj, ponekad, nepravedan, pokvaren i surov svijet.
Učinimo to s ljubavlju, na način kako nas je učio sam Gospodin Isus Krist :
“Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Matej 22,39)

Branko Smrekar
U Brdovcu, 20. rujna 2021.

REFERENDUM O IZBORNOM ZAKONU

Od Francuske revolucije, Francuska primjenjuje „zakon tla“ (droit du sol), koji kaže da su prebivalište i etnički identitet nerazdvojni, tj onaj koji živi u Francuskoj automatski je Francuz. Etničke manjine su kroz povijest asimilirane na sve načine i to vrlo uspješno.
Francuska ni danas, poput većine Europskih Zemalja, nema u svom parlamentu narodnih manjina.
Svi građani imaju ista prava

Po mojim spoznajama, samo nekoliko država ima posebno rezervirana mjesta za manjine i to:
Danska, koja na 10,4 % manjina ima 4 zastupnika,
Slovenija na 16,9 % , 2 zastupnika,
Belgija, 11 %, 1 zastupnik i
Hrvatska koja na 9,6 % nacionalnih manjina ima čak 8 zastupnika, od čega su petorica vazali najbrojnije narodne manjine
Hrvatska ima više manjinskih zastupnika (8) nego sve druge Europske države zajedno (7).

Zašto je to tako?
Je li razlog tome iskustvo nacionalnih manjina, a posebno njihovih predstavnika, da će zbog koalicije s vladajućom strankom više profitirati ili je to njihov pokušaj, da u suradnji i dogovoru s najbrojnijom strankom, smanje parlamentarni utjecaj većinskog naroda?
Moguće jedno i drugo. U svakom slučaju treba nam novi, drugačiji Izborni zakon, bez posebnih prava jednakijih.

Hrvati su čestit narod, koji nikog ne mrzi i koji nikad u povijesti nije nikog izdao pa ni one s kojima danonoćno dijeli dobro i zlo.

Manjinama, njihovi, novcima Hrvatskih poreznih obveznika prebogato nagrađeni, lažni zaštitnici, svojim neutemeljenim huškanjem protiv većinskog naroda i izmišljanjem ugroženosti manjina, čine nesagledivu štetu. Biranje na posljednjim parlamentarnim izborima, kad je manje od 10 % najbrojnije manjine glasovalo na posebnim listama, dokazuje da i većina manjina ovakav Izborni zakon drži neprimjerenim.

Prebogato, iz proračuna financirana, Parlamentarna većina, pravedniji Izborni zakon, bez obveznih narodnih manjina u parlamentu, ako ga i oporba slučajno i predloži, zasigurno neće izglasati.
Ostaje nam samo referendum i osviještenost naroda.
Oporba bi opravdala svoje poslanje da ga provede ogromnim novcima poreznih obveznika, koji joj, zbog broja zastupnika, po meni spram naroda nepoštenom, Zakonu o financiranju političkih aktivnost, izborne promidžbe i referenduma, pripada.

Samo Bog zna tko će provesti referendum, čiji će pozitivan rezultat, biti na korist svima koji poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu, ma što sebični, kalkulantski, „voždovi“ o tome mislili.


Branko Smrekar
U Brdovcu;18. rujna 2021.

Nedavno pročitah jedno opravdano pitanje:
„U dijaspori živi gotovo 4 milijuna Hrvata, pa kako manjine mogu imati 8 zastupnika u Hrvatskom saboru, a dijaspora samo 3?“

Nažalost, tragedija je još veća.

Pod dijasporom vode i područja u drugim državama, gdje su Hrvati, stoljećima, domicilno stanovništvo, poput Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Boke Kotorske…
Oni nisu iseljeništvo. Oni su kao što mi reče i jedan prijatelj, svojedobno visoki dužnosnik Crne Gore: „Svoji na svome“.

To, nemogućnost glasanja iseljenika elektroničkim glasovanjem, otežavanje mogućnosti stjecanja njihova državljanstva i drugo, imali su za posljedicu da u zadnja tri saziva Sabora Republike Hrvatske, nije bilo ni jednog predstavnika našeg iseljeništva.

Svih devet saborskih zastupnika bili su domicilni Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

Hrvatsko iseljeništvo ima posebno mjesto na pijedestalu naše Domovine Hrvatske.

Sjetimo se silnih milijardi dolara kojima su bili naša najveća novčana potpora u Pobjedi, ali i u poslijeratnom razdoblju, do dan danas.

Hrvatsku je branilo preko 1000 branitelja iz iseljeništva, a ako dodamo i one koji su imali podrijetlo iz Hrvatske, broj sa penje na preko 1500.
Vidjevši, kroz medije našu patnju u i borbu za slobodu, braniteljima su, u ratom razorenu Hrvatsku odlučili doći pomoći i hrabri stranci.
Na bojišnici je poginulo 65 čestitih ljudi, a 84 ih je u borbama i ranjeno.
Najviše sudionika bilo je iz Engleske, njih čak 139. 15 Engleza položilo je život na bojišnici, a 21 ih je ranjeno. Iza Engleske, najviše sudionika iz inozemstva bilo je iz Francuske: 69, od kojih je 8 poginulih, a 21 je ranjeno.
Među Francuzima svakako je istaknut Jean-Michel Nicolier, jedan od heroja Vukovara.
Ukupno 55 Njemačkih državljana doprinijelo je borbama u Domovinskom ratu, od kojih je 15 poginulo, a 10 ranjeno.
Mađarskih državljana bilo je ukupno 33, od kojih 2 poginula, a 5 ranjeno.
Iz Nizozemske je došlo 27 državljana te su zabilježene 2 poginule te 2 ranjene osobe.
15 Australijskih državljana sudjelovalo je na hrvatskim bojišnicama, od kojih je 2 poginulo, a 2 su ranjena.
S područja Sjedinjenih Američkih Država zabilježeno je ukupno 17 osoba. Među njima, 3 su poginule, a 1 je ranjena.
Austrijskih državljana zabilježeno je 10, od koja su 2 poginula, a 1 je ranjen.
Dobrovoljci su pristizali i iz Švicarske, 4 od kojih 2 poginula, Belgije 4, od kojih 1 poginuo, a 2 ranjena), Kanada 7, od kojih 3 poginula, pa čak i Portugala 2 dobrovoljca, od kojih 1 poginuo.
Po jedan ili dva strana dragovoljca bila su podrijetlom iz Bjelorusije, Bolivije, Čilea, Estonije, Finske, Gambije, Indonezije, Japana, Južnoafričke Republike, Libije, Palestine, Portugala, Švicarske, Turske i Zimbabwea.
(Hvala Kris Johnu , na informaciji)

Iseljeništvo je ogromnu ulogu imalo i u nabavci, kao zlato vrijednog oružja, nakon što su domaći izdajnici i velikosrpski fašisti utjecali, na Srbiji naklonjenoj međunarodnoj zajednici, koja je uvela embargo na uvoz oružja, naoružanoj Srbiji s “JNA“, kao i golorukoj, samo srcem naoružanoj, Hrvatskoj.

Premalo cijenimo naše iseljeništvo.
Zaslužili su mjesta u Saboru Republike Hrvatske, veleposlanička i diplomatska mjesta u državama u kojima žive, lakše dobivanje državljanstva Republike Hrvatske, elektroničko glasovanje i jačanje kulturnih vrednota u iseljeništvu i u domovini, kao i stvaranje zakonskih uvjeta za oplemenjivanje njihove ljubavi prema domovini, putem investicija.

Po dosadašnjim spoznajama, ne mislim da je današnja konstelacija političkih snaga i odnosa, mahom euroljubnih, virtualnih domoljuba, željna i kadra to učiniti.
Prvi Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, osjetio je zajedničko bilo iseljene i domovinske Hrvatske pa je već !990. godine osnovano Ministarstvo iseljeništva, načelu s Gojkom Šušak, useljenikom iz Kanade, kojeg je zamijenio Zdravko Sančević, useljenik iz Venecuele.

Osnivanje Ministarstva iseljeništva, raseljeni Hrvati diljem svijeta, u komunizmu stigmatizirani kao „ustaška emigracija“, dočekali su s iznenađenjem i radosnom nadom da je konačno došao kraj komunističkoj nepravdi i represiji, koja se pola stoljeća prema njima primjenjivala
.
Ministarstvo iseljeništva bilo je dio prvih triju vlada Republike Hrvatske. Peta i šesta Vlada Republike Hrvatske imale su Ministarstvo povratka i useljeništva. Počevši od sedme, Račanove Vlade (2000. god.) ukida se ministarstvo za pitanja i poslove vezane uz hrvatsko iseljeništvo, ali se 2012. osniva Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji ne izdvaja iseljeništvo od domicilnih Hrvata, izvan Republike Hrvatske.

Dao nam Bog novog državnika, poput Franje Tuđmana.

Branko Smrekar
U Brdovcu,15. rujna 2021.

Ususret Popisu stanovništva 2021. godine, na teritoriju Republike Hrvatske pojavilo se više plakata koji su izazvali buru u javnosti.

Jedan, financiran novcima Hrvatskih poreznih obveznika, a koji je popraćen velikom javnom promocijom mainstream medija, glasi:

Ne budi samo Srbin BUDI e- SRBIN

Postavljam pitanje: Zašto bih ja, kao Hrvat, katolik, trebao biti Srbin,
pače, e – SRBIN.

Što? Ne odnosi se na mene, samo na Srbe? Pa i to je neprimjereni pritisak.

Zašto se Srbi ne bi slobodno izjašnjavali?

O razmišljanju Srba, najbolje govori podatak da je na prošlogodišnjim izborima za Sabor Republike Hrvatske, od oko 200.000 birača Srpske manjine, na posebnoj listi Srpske manjine glasalo njih, samo, 13.551 ili približno 6,7 %, što znači da oko 93, 3 % Srba u Hrvatskoj, koji su glasali na parlamentarnim izborima, ne žele biti jednakiji , već teže zajedničkom, skladnom životu s većinskim Hrvatskim narodom i nisu impresionirani njihovim sebeljubnim vođama, koji, namjesto da budu spona zajedništva i skladnog življenja sa dobronamjernim, većinskim, Hrvatskim narodom, stalno potpiruju neargumentiranu mržnju, stvarajući narodnoj manjini Srba u Hrvatskoj „medvjeđu uslugu“.

Mislim da bi Izborni zakon u kojem ne bi bilo garantiranih mjesta manjinama, značajno pridonio skladu i boljem životu našeg cjelokupnog življa.

Na drugom, plakatu, koji nije financiran iz državnog proračuna Republike Hrvatske, a koji je izazvao žurnu, neargumentiranu mržnjom inspiriranu, optužbu, osvjedočenih kroatofobnih lažljivaca, Srpske manjine i Srba izvan Hrvatske, u udarnim terminima, javnih medija Hrvatske i Srbije, s neprihvatljivim objašnjenjem da je to nezakoniti pritisak na Srpsku manjinu, piše:

POPIS STANOVNIŠTVA 2021.
HRVAT PRAVOSLAVAC HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Ne vidim da se igdje na plakatu spominju Srbi.

Podsjećam da se na popisu stanovništva 2011. godine, 12.647 stanovnika izjasnilo Hrvatima pravoslavne vjere.

Ako ih danas, po popisu stanovništva, ne bi bilo , to bi značilo da je nad Hrvatima pravoslavne vjere učinjen genocid.
Vjera je jedno, nacija drugo.

Hrvatski nacionalni korpus stoljećima, temeljno, tvore katolička većina, pravoslavci i muslimani.

Tko god to osporava u pokušaju je izravnog uništavanja naše, što reče, prvi Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman: Jedine i vječne Hrvatske.

Antun Gustav Matoš je rekao:
Postati čovjek ljepše je nego postati kralj.

BUDIMO LJUDI!

Branko Smrekar
UBrdovcu, 11. rujna 2021.

Od 18. lipnja 1873. godine, ispred, najveće sakralne građevine u Hrvata, Zagrebačke, Katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, iznad Bolleove fontane, sjaji, pozlaćena, božanstvena skulptura Blažene Djevice Marije s četiri anđela, autora Antona Dominik Fernkorna . Utjelovljuje je kršćanske kreposti: Vjere, Nade, Nevinosti i Poniznosti.

Nepotrebni su svi strahovi da bi se taj središnji vjerski prostor mogao srušiti i na njemu izgraditi heliodrom, za nasilni desant vjerskih poglavara „Srpskog sveta“
Spokoj nam „garantuju“ naša crkvena i svjetovna vlast, koja ako bude „prisiljena“, i silom, neće dopustiti, „uzjogunjenom ustaškom“, Hrvatskom narodu, suprotstavljanje stoljetnim velikosrpskim nakanama da preko svoje svetosavske, u Domovinskom ratu do kocena dokazane fašističke Crkve, i na teritoriju krvavo izborene neovisne Hrvatske, gradi svoj „Srpski svet“

I danas vidimo koliko je prvi Predsjednik Republike Hrvatske bio veliki državnik i kako bi da nije bili njega, „Hrvatskom šutnjom“ napaćenog naroda, domoljubnog iseljeništva i hrabrih, sposobnih i časnih Hrvatskih branitelja, i dalje bili Srbijanske sluge

Dao nam Bog novog vođu, da izvede Hrvatsku iz sadašnjeg ropstva..

Branko Smrekar
U Brdovcu, 8.rujna 2021.

Povodom skandaloznog, neciviliziranog, nasilnog i sramotnog ustoličenja mitropolita Crnogorsko – Primorskog, Joanikija, u Crnogorskom Cetinjskom manastiru i velikih prosvjeda Crnogorskih domoljuba, čitam priopćenja:

"Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pomno prati događanja u Crnoj Gori.
Crna Gora je susjedna zemlja, s kojom imamo dobre i razvijene odnose, NATO smo saveznice, a Hrvatska i snažno podupire europske integracije Crne Gore.
U tom svjetlu očekujemo od svih političkih aktera u Crnoj Gori da sva pitanja s kojima se u ovom trenutku suočava crnogorsko društvo rješavaju u europskom duhu kroz inkluzivan i konstruktivan politički dijalog. Osuđujemo svaki oblik nasilja te se nadamo da će svi u Crnoj Gori pridonijeti smirivanju napetosti i očuvanju javnog reda i mira u zemlji. Nadamo se da se trenutna situacija neće negativno odraziti na položaj i status hrvatske zajednice u Crnoj Gori"

Lijepo ništa ne kazaše. Zato pitam:
- Podržava li naša vlast ovakav nekršćanski način ustoličenja Joanikija i, preko svog Spiritus movensa, Srpske pravoslavne Crkve, nastavak procesa velikosrpske hegemonije?
- podržava li naša vlast priznatu Crnogorsku pravoslavnu Crkvu?
- Zašto ne priznaje Hrvatsku pravoslavnu Crkvu pa da i Hrvatska, poput Amerike, Rusije, Gruzije, , Bugarske, Rumunjske, Grčke, Albanije, Cipra, Slovačke, Ukrajine, Makedonije, Crne Gore ima svoju autokefalnu pravoslavnu Crkvu?
- Zašto novcem Hrvatskih poreznih obveznika plaća djelovanje stranih državljana, Srpskih pravoslavnih svećenika, i u Hrvatskoj i u Sloveniji?

Za razliku od vlasti, neučinkovita oporba je egzaktnija u osudi ustoličenja. Uz suvereniste oglasio se i :
“Domovinski pokret najoštrije osuđuje desant na Cetinje, eskalaciju nasilja i ratnohuškačke provokacije, kakvih smo se već nagledali u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a čiji su inspiratori vođeni istom, velikosrpskom ideologijom SPC-a. Iskazujemo čvrstu potporu crnogorskim patriotima na Cetinju, uz upozorenje, kako ustoličenje mitropolita srpske crkve u prijestolnici države koja ima svoju, autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, nije ništa drugo nego čin otvorene agresije. Naročito je sramotan način “rukopolaganja” – na silu, uz uporabu šok bombi, gumenih metaka i uhićenja Crnogoraca koji su na Cetinju pružali dostojanstven građanski otpor”;

“Posebno je sramotna uloga Porfirija Perića, novog srpskog patrijarha, koji je na Cetinje ekumenizam došao širiti helikopterom punim žandara, pod pancirkama, na silu. Zar je to taj “mirotvorac“.
Podržavam, ali se pitam: kako to da u sličnoj situaciji unas, šute i ne zalažu se za svjetovno priznanje Hrvatske pravoslavne Crkve?

Od našeg Katoličkog Klera nisam ni očekivao reakciju.
Oni su prijatelji sa svetosavskom Srpskom pravoslavnom Crkvom, u Domovinskom ratu duhovnim predvodnikom i inicijatorom fašističkih napadaja na neovisnu Republiku Hrvatsku, pa moguće nije suvišno pitanje:

Hoće li se ustoličenje mitropolita Zagrebačko - Ljubljanskog obaviti u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava?

Jedini koji mi se u ovom vremenu, čine sposobnim očuvati naš dignitet, su neovisne udruge Hrvatskih branitelja i naši navijek domovini vjerni, a puno puta iznevjereni iseljenici.
Tako nam Bog pomogao!

BrankoSmrekar
U Brdovcu;6.rujna 2021.

Jučerašnji vremenski lijep, sunčani, topao dan, vratio nas je u tužna, krvava vremena srbočetničkih, fašističkih, još uvijek nekažnjenih, zločina, 1991. godine, nad Ruskim novinarima i nevinim civilima, mahom Hrvatima, ali i pojedinim Srbima koji živješe u iskrenom prijateljstvu sa svojim susjedima bez obzira na vjeru i narodnost.
Bijaše ljudi, koji nisu htjeli poslušati srbočetnike, koji su po nagovoru svojih pokvarenih političara htjeli pokoriti Zemlju koju su smatrali svojom domovinom.

Za sve, a posebno pravoslavne žrtve, po inicijativi i u organizaciji Hrvatskog pravednika, apostola istine, Hrvatskog branitelja, pukovnika Ivice Orkana, liturgijske svečane službe za pokoj žrtava odslužio je Njegova visoka preosveštenost arhiepiskop Hrvatske pravoslavne Crkve, Aleksandar.

Uz Spomen obilježje mjesta ubojstva dva Ruska novinara, u Panjanima; obilšli smo spomenike: pokolja svih 16 stanovnika, među kojima i dvoje djece, redom Hrvata iz sela Kostrići: i zločina nad više od 85 civila iz Hrvatske Dubice i Cerovljana, od kojih je 56 ekshumirano na mjestu zvanom Skelište, u Baćinu.

Rijeka Una i Pounje imaju svoju tužnu priču, neispričanu tajnu nestalih žrtava, ali unas tu istinu, kao i mnoge druge, naše vlasti tek stidljivo prikazuju ili dodvornički taje.(Jasenovac).

Vrlo nas se dojmio i hvale je vrijedan i spomen dom u Baćinu.

Raduje me da su izim čelnika Udruge Hrvatskih pravoslavnih branitelja, u osnivanju, bili nazočni i brojni katolički vjernici, čelnici braniteljskih udruga Hrvatske vojske i policije, logoraša i udruge Hrvatski Domobran Zaprešić.

Dao Bog mir Božji svim žrtvama, pravednu kaznu svim zločincima i skladan život svima koji Hrvatsku iskreno smatraju svojom domovinom.

Odgovornost za Hrvatsku, za kakvu smo se izborili, imaju svi domicilni i Hrvati u iseljeništvu, a posebno Hrvatski branitelji, koji su svojim životima i krvlju bili kamen ugaoni stvaranja, neovisne države, međunarodno priznate, Republike Hrvatske.

Tako nam Bog pomogao.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 2.rujna 2021, godine