Oganj.blog.hr

Jučer, 30.kolovoza 2021. godine, u tuzi i molitvi obilježismo sjećanje na žrtve katastrofalnog požara na otoku Kornat, 30. kolovoza 2007. godine, u kojem je smrtno stradalo 12 vatrogasaca.

Dao im Bog mir Božji, obiteljima, prijateljima, znancima i svim drugim ožalošćenima puno duševnog mira, a jedinom preživjelom, Franji Lučiću, puno zdravlja i svu sreću ovog svijeta.

Nakon te katastrofalne nesreće, u Uvodu Izvješća, svezom tragedije, koji smo, 28.ožujka 2008. godine, dostavili Vijeću za nacionalnu sigurnost i ministru Ministarstva unutarnjih poslova, koji ga je dostavio istražnom sucu, napisah:

„Interdisciplinarna – ekspertna radna skupina za razrješenje okolnosti požara i stradavanja vatrogasaca na otoku Kornat 30. kolovoza 2007. godine
U V O D
Nakon požara na otoku Kornat, 30. kolovoza 2007. godine, sa smrtnim posljedicama po gasitelje, ministar unutarnjih poslova Odlukom, broj: 511-01-03-sl/2007. od 3. rujna 2007. godine osnovao je Interdisciplinarnu – ekspertnu radnu skupinu za razrješenje okolnosti požara i stradavanja vatrogasaca na otoku Kornat 30. kolovoza 2007. godine.
Za voditelja radne skupine imenovan je Branko Smrekar, dipl. ing., ravnatelj Učilišta vatrogastva i zaštite i spašavanja Državne uprave za zaštitu i spašavanje, a za članove eksperti iz Ravnateljstva policije, Uprave za inspekcijske i upravne poslove MUP-a RH, Uprave za tehniku MUP-a, Centra za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić", Visoke policijske škole, Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb, Zavoda za sudsku medicinu KBC Firule Split, Državnog hidrometeorološkog zavoda, Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, Ministarstva obrane – Glavnog stožera OS RH te Visoke škole za sigurnost.
Odlukom ministra voditelju Interdisciplinarne – ekspertne radne skupine dana je mogućnost proširenja skupine, što je on i učinio uključenjem eksperata s Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu, Šumarskog fakulteta u Zagrebu, Hrvatske gorske službe spašavanja, Ministarstva kulture, Vatrogasne zajednice Primorsko-goranske županije (na prijedlog Hrvatske vatrogasne zajednice), Državne uprave za zaštitu i spašavanje te još nekoliko pojedinaca, iz već, u prethodnom odlomku, navedenih tijela državne uprave i ustanova.
Zbog vrlo kompleksne ukupnosti ekspertize, koja se u cilju stručno znanstvenog izvješća morala objediniti, na prvom sastanku Interdisciplinarne radne skupine 10. rujna 2007. godine određena su područja koja su se posebno obrađivala:
1. Analiza meteoroloških prilika, vegetacije, širenja požara, aerodinamičkih i termodinamičkih okolnosti na mjestu požara
2. Uzrok požara
3. Upravljanje i zapovijedanje
4. Funkcioniranje sustava veza na otoku Kornat
5. Organizacija potrage i spašavanje vatrogasaca
6. Osobna zaštitna oprema vatrogasaca
7. Patohistološki nalazi stradalih vatrogasaca na otoku Kornat
S obzirom na istražni sudski postupak i ograničenu mogućnost pristupa postojećim dokumentima Interdisciplinarna – ekspertna radna skupina orijentirala se na dostupne podatke, stručnu literaturu, vlastita mjerenja, izračune i simulacije na temelju mogućih prirodnih pojava.
Dana 25. rujna 2007. godine članovi ekspertne skupine su na otoku Kornat, uzeli, za daljnje ekspertize, uzorke vegetacije, u blizini mjesta stradavanja vatrogasaca, snimili mjesto nesreće iz svih smjerova, izmjerili brzine vjetra na pojedinim mjestima klanca gdje su stradali vatrogasci (bilo je jugo, kao za stradavanja vatrogasaca) pa čak i mjerili mogućnosti brzine kretanja vatrogasaca po hridima na mjestu nesreće, a sve u cilju utvrđivanja koje su se prirodne pojave vezane uz nastanak požara, njegovo širenje i učinak mogle dogoditi u kornatskoj tragediji. Vrijedi napomenuti da su eksperti u svom radu koristili preko 150 znanstvenih i stručnih radova te izravno konsultirali niz svjetskih stručnjaka u području naukovanja o vatri i požaru.
Zadaća Interdisciplinarne – ekspertne radne skupine nije bila traženje krivaca i uplitanje u rad tijela pravosuđa, već razrješenje okolnosti požara i stradavanje vatrogasaca na otoku Kornat 30. kolovoza 2007. godine te priprava prijedloga i preporuka za poboljšanje stanja u sustavu.
Pored općih mjera, preporuka, koje se kod sličnih vrsta požara poput ovog na Kornatu, primjenjuju u svijetu, u izvješću je navedeno i nekoliko požara koji su se dogodili diljem svijeta, a u kojima su stradali vatrogasci te preporuke koje su iz tih nesreća proizašle.
Posebnu vrijednost ovog izvješća smatram predloženih šezdesetak kratkoročnih i dugoročnih mjera, preporuka koje imaju za cilj smanjenje mogućnosti nesreća poput one na otoku Kornat, ali i podizanje razumijevanja o tome što se događa tijekom požara raslinja i to, prije svega požara raslinja na hrvatskom priobalju i otocima. Mjera koja stručno-znanstvene spoznaje implementiraju u funkciju praktičnog djelovanja vatrogasaca na korist vatrogasnim zapovjednicima, vatrogascima, a time i građanima, njihovim dobrima i okolišu.
Branko Smrekar“

Navodim da je u vremenu nesreće, uz još jedan veliki požar u Šibensko – kninskoj županiji, koji je ugrožavao kuće, vatrogascima bio na dispoziciji, samo jedan zrakoplov za gašenje požara. Koliko je to bilo nedopustivo malo i koliko je to umanjivalo objektivnu sposobnost gašenja požara, govori činjenica da ih danas, 14. godina kasnije, imamo čak 12 puta više.

Stoga mi je drago da je jedini, po zapovjednoj odgovornosti, okrivljeni za tragediju, Dražen Slavica, po pravdi Boga i zakona, nakon više od 13 godina suđenja, pravomoćno oslobođen svih optužbi.

Smatram da bi, za sve duševne boli, i materijalna stradavanja, zapovjednik Dražen Slavica, od strane Republike Hrvatske trebao biti novčano obeštećen.

I na kraju, ponosan sam na naš vatrogasni rod, koji je od prvog trena humanitarnom djelovanjem, suosjećanjima i javnim potporama ožalošćenima i optuženom, ustao u obranu istine i pravde
.
Vatrogasci su vazda i svagdje naši junaci.
Pozdravljam uz povijesni vatrogasni pozdrav: Pomoz Bog.

Branko Smrekar
UBrdovcu, 31.kolovoza 2021.

ONO ŠTO PREDLAŽEM KAO VIJEĆNICA VGČ NOVI ZAGREB Zapad, (da se i nama ovakav scenarij ne bi dogodio) a na prijedlog dragog prijatelja Branko Smrekar - umirovljeni stručnjak

bivši: komandant Vatrogasne brigade Zagreb, zapovjednik Ratnog zapovjedništva VZ Zagreb, načelnik, Vatrogasne škole, načelnik Učilišta vatrogastva i civilne zaštite, MUP-a RH, ravnatelj Učilišta vatrogastva i zaštite i spašavanja i voditelj Centra za specijalističko osposobljavanje DUZS-a RH.

Vatrogasna postaja Novi Zagreb matično pokriva oko 100.000 stanovnika. Većina njih stanuje u visokim zgradama. Da bi im za slučaj požara i drugih nesreća, što više bili na korist, vatrogasci se moraju čim brže popeti do najviših etaža. Da bi za to bili u kondiciji moraju svakodnevno vježbati, a to odgovarajuće mogu, samo na vatrogasnom tornju. Nažalost Vatrogasna postaja u Novom Zagrebu (kod Velesajma) , okružena s najviše visokih zgrada, kao raritet Zagrebu, Hrvatskoj i Europi, nema vatrogasni toranj. Potrebno ga je izgraditi, omogućiti odgovarajuće vježbanje vatrogasaca i time značajno pridonijeti sigurnosti građana, posebno tog dijela grada.

Vatrogasci obično prvi stižu na mjesto požara i prvi uočavaju gdje je požar započeo. Zato je potrebno dodatno educirati sve vatrogasce u području ispitivanja uzroka požara i očuvanju tragova, lakše utvrditi uzroke požara i poboljšati prevencijske mjere zaštite od požara i drugih nesreća.

Proširiti edukaciju djece i mladeži o ponašanju kako ne izazvati nesreću, kako smanjiti njene posljedice i kako što sigurnije napustili objekt, (vrtić , škola) u kojima se nalaze.
Uz blagostanje i jačanje kulture, sigurnost građana je u prvom planu.
HVALA Branko Smrekar na savjetu, pomoći i nesebičnoj podijeli svog znanja eŞ˙

Velikih misli i djela bijaše Crnogorski vladar, duhovni i politički vođa, vladika, pjesnik i filozof, Petar II Petrović Njegoš (1813. - 1851.)
Od njegovih misli izdvajam planetarnu, vazda aktualnu, posebno danas u Crnoj Gori:
Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvu“
Divim se časnim Crnogorskim junacima, koji s toliko srca, žara, dostojanstva, nepokolebivosti, ustrajnosti, snage, nacionalnih simbola i ljubavi ustali u obrani svoje Domovine i svoje Crnogorske pravoslavne crkve, nakanom da neće dopustiti da poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Joanikije bude, 5. rujna 2021. godine, ustoličen u Crnogorskom, Cetinjskom manastiru.
Imaju na to apsolutno pravo. Ne dopuštaju utnuće crnogorske duše i povijesnih vrednota države Crne Gore..
Srpska pravoslavna crkva nije pravoslavna crkva Srba, nego pravoslavna crkva Srbije, dok je Crnogorska pravoslavna Crkva, pravoslavna crkva Crne Gore.
Ona ima svoju povijest.
Carigradska patrijaršija, kao majka pravoslavne ekumene izričito, službeno je, sa stanovišta kanona, priznala autokefalnost Crnogorske pravoslavne Crkve.
U službenom dokumentu – katalog autokefalnih pravoslavnih Crkava SINTAGMA, koji je, po odobrenju Carigradske patrijaršije, tiskan u Ateni 1855. godine, pod rednim brojem 9. kao autokefalna, navodi se Pravoslavna Crkva Crne Gore.

I nacionalne pravoslavne Crkve: Američka, Ruska, Gruzijska, Bugarska, Rumunjska, Grčka, Albanska, Ciparska i Slovačka, su autonomne.
Crnogorska pravoslavna Crkva, uz potporu svojih vlasti i naroda bez obzira na veliki otpor Srpske pravoslavne Crkve, brani svoju samostalnost, koju je 1920. godine ukinuo Jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević.
Želim da Crnogorci, zasluženo, ostvare sve svoje legalne ciljeve i molim Boga da i mi Hrvati svoje domoljublje, ne iskazujemo samo nakon briljantnih sportskih uspjeha.
Mi se prema Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, ne poštujući povijesne činjenice i bojeći se istine, ponašamo maćehinski.
Vlast, oporba i naš Katolički kler, skrivaju, a neupućeni narod ne razumije da je jedino Hrvatska pravoslavna crkva garancija ugodnog zajedničkog življenje većinskog katoličkog naroda i svih pravoslavaca, koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom.
Svi sukobi med vjernicima različitih vjera, iz osobnih razloga, potiču pokvareni političari, a uspijevaju iz razloga pomanjkanja vjere u Boga.
Nažalost svi oni koji imaju zadaću približavanja vjernika Bogu, pokazali su se nedostatno dostojnim svog poslanja.
Tako nam svima Bog pomogao.

Branko Smrekar
U Brdovcu;28. kolovoza 2021.

U Gruborima je, 25. kolovoza1995. godine, u ratnim uvjetima, uz nekoliko spaljenih kuća, pod nerazjašnjenim okolnostima, ubijeno šest starijih mještana Srpske manjine.
Dao im Bog mir Božji.

Žao mi je, ali si postavljam pitanje: Kako to da su starci ostali sami? Gdje su bili njihova djeca, unuci, rodbina?

Zašto su, pored Proglasa Predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franje Tuđmana, Hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje, od 4. kolovoza 1995.godine:

„Budući da su propali svi pokušaji, pa i jučerašnji pregovori u Ženevi, i hrvatskih vlasti i međunarodne zajednice za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih krajeva;
Budući da začetnici pobune u Hrvatskoj, Martić i dr., umjesto da se odazovu pozivu za mirnu reintegraciju, nastavljaju rat protiv hrvatske države, i zajedno sa kolovođama pobune u Bosni, Karadžićem i dr. kuju nove osvajačke planove za zajedničko osvajanje zaštićene zone Bihać, što Hrvatska ne može dopustiti;
Budući da hrvatski i bosanski Srbi ne samo da sprečavaju povratak prognanika već i nastavljaju s progonom nesrpskog stanovništva;
Budući da srpski ekstremisti, od samih početaka pobune pa i sada, prizivlju u pomoć ostatke talijanskog fašizma, nudeći podjelu hrvatskog teritorija između talijanskog i srpskog imperijalizma;
Budući da razularene paravojne srpske postrojbe, i dalje vrše terorističke napadaje na civilno pučanstvo od Slavonije do Dalmacije, granatiraju hrvatska područja i gradove Otočac, Gospić, Karlovac, pa i za vrijeme dok u Ženevi s hrvatskom delegacijom vode političke razgovore o mirnoj reintegraciji, ponovno bombardiraju i područje Dubrovnika gdje su pale nove ljudske žrtve;
I budući da su svi pokušaji, hrvatske države i međunarodne zajednice, da pobunom otuđeni dijelovi hrvatskoj teritorija budu na miran način vraćeni pod hrvatski suverenitet bili odbačeni i izigrani, hrvatska je država prinuđena da poduzme vojno-redarstvene korake za ponovno uključivanje navedenih okupiranih područja u svoj ustavno-pravni poredak.
Prisiljeni smo na takvu odluku da bismo, nakon četiri godine uzaludnog pregovaranja stali na kraj daljem izigravanju hrvatske i međunarodne javnosti i da bismo osigurali početak vraćanja prognanika na njihova ognjišta.
Stoga u ime demokratske vlasti Hrvatske:
Pozivam pripadnike srpskih paravojnih postrojbi, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskih vlastima, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskih zakonima.
Pozivam inicijatore pobune da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ako ustraju u pobuni, da se predaju hrvatskih vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe.
Pozivam predstavnike Srbije i Crne Gore (i njihove SR Jugoslavije) da prestanu podupirati ekstremiste s okupiranih hrvatskih područja, što se očitovalo i na jučerašnjim ženevskim pregovorima na kojima je sudjelovao i jugoslavenski otpravnik poslova kad su hrvatski Srbi odbili prihvatiti mirnu reintegraciju okupiranih područja.
To bi bio prvi korak prema općem rješenju hrvatsko-srpskih odnosa na čitavom interesnom prostoru dva susjedna naroda, odnosno normalizacije odnosa na osnovama međusobnog priznanja.
Odlučni smo da prekinemo patnje i neizvjesnost hrvatskih prognanika s okupiranih područja, a da hrvatskim Srbima zajamčimo ljudska i etnička prava u ustavno-pravnom poretku demokratske Hrvatske“,

radije prihvatili unaprijed organizirani i uvježbavani „bijeg“, pokvareni politički potez koji je trebao Hrvate, naravno automatski „ustaše“, prikazati jednakim srpskim zločincima i njihovim genocidnim nedjelima, a koji je po odluci Slobodana Miloševića, organizirao srpski general pukovnik JNA, vojni vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj i čelnik „Republike Srpske Krajine“, osuđeni ratni zločinac, Mile Mrkšić.
On je uoči “Oluje” pripremio letak, (pisan ćirilicom), koji su dijelili srpskom stanovništvu. Letak je imao slijedeći sadržaj:

“Zbog napada ustaške vojske, koji očekujemo, a zbog obezbeđenja uslova za izvođenje odsudne odbrane NAREĐUJEM: da se celokupno civilno stanovništvo povuče iz rejona borbenih dejstava smerom Benkovac-Žegar-Srb.” Drugi pravac povlačenja je Knin-Plavno-Lička kaldrma“.
Razmišljam, ako su članovi obitelji kao civili napuštali svoja ognjišta, ne imajući povjerenja u Hrvatsku vlast, bilo bi prirodno da su sa sobom poveli cijele svoje obitelji, ne ostavivši starce. No kako to nisu učinili, moguće su osnove sumnje da su se povukli kao aktivni pripadnici srbočetničkog agresora, moguće i zločinci.

Osuđujem svaki zločin, ali zlonamjerno pridavanje naglašene pozornosti pojedinačnim srpskim žrtvama, a istovremeno stidljivo prikazivati ili zatajivati brojne pojedinačne, skupne i masovne zločine Srpskih agresora, pokušaj izjednačavanja krivnje fašističkog napadača i napadnutog Hrvatskog življa, pokvareni je pokušaj insinuacije da se radilo o građanskom ratu.

Bilo koja Hrvatska vlast koja se tome energično ne suprotstavi, ne zaslužuje povjerenje Hrvatskog naroda.

Dodvoravanje, bezprimjerno, nekriterijalno popuštanje u cilju tobožnje pomirbe, ravno je izdaji svih naših žrtava u Domovinskom ratu, a posebno: 8.257 ubijenih i 428 nestalih branitelja te 5.657 ubijenih i 665 nestalih civila, od čega 402 smrtno stradale djece.

To je vračanje povijesti na početak devedesetih.
Dao Bog da nas čim više to na vrijeme shvati.

MIT O BITKI NA KOSOVU POLJU – JOŠ JEDNA SRPSKA LAŽ

Srbi lažu da se 1389. godine, na Kosovu polju, vodila bitka između Moravske Srbije i Osmanskog sultanata pa se navodi: Kosovska bitka održala se 15. lipnja 1389. između vojske koju je vodio srpski princ Lazar Hrebeljanović i napadačke vojske Osmanlijskog Carstva, pod zapovjedništvom sultana Murada Hüdavendigâra.
Istinu o bitki na Kosovu polju, pročitah na fb stranici Hrvatske pravoslavne crkve

KOSOVSKA BITKA

„Kosovo polje je oduvijek bilo pogodno mjesto za održavanje masovnih srednjovjekovnih bitaka. Na tom području održano je najmanje 10-ak velikih bitaka, od toga tri bitke vojski koje su predvodili hrvatski vojskovođe ili u kojima su bojovnici većinom bili Hrvati (poznata bitka kralja Tvrtka protiv Murata I. 1389., pohod Sibinjanin Janka – Janoša Hunyadia 1448. protiv Murata II. i 1831. pohod Huseina kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne) protiv sultana Mahmuda II.), u kojima je hrvatska vojska redovito tukla brojniju i bolje opremljenu tursku vojsku (osim u slučaju druge kosovske bitke Sibinjanin Janka, i to zbog izdaje srpskog despota Đerđa Brankovića, radi čega ga je Janko kasnije teško kaznio).
Jedna od tih bitaka, na temelju koje su Srbi vrlo maštovitim izokretanjem činjenica i samo njima svojstvenoj interpretaciji tako izokrenutih činjenica, kreirali svoj nacionalni integracijski mit, održana je 15. lipnja 1389. a.d. između Hrvata i Turaka.
Na hrvatskoj strani bile su vojska kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, Stipana Tvrtka I. Kotromanića (potomka značajne hrvatske obitelji Šubića) pod vodstvom vojvode dijela Hrvatske i Dalmacije Vladka Vukovića (moguće i Hrvoja Vukčića Hrvatinića), hrvatski vitezovi križari Ivanovci pod vodstvom Vranskog priora, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Ivana od Paližne te jedinice mačvanskog bana Ivana od Hrvata (Ivaniša Horvata), kao i pripadne albanske i srpske čete Tvrtkovih vazala (uključivo i čete srpskog kneza Lazara) te manji broj međunarodnih snaga – Grci, Mađari, Moldavci, Poljaci i Česi, sveukupno od 40 000 do 70 000 bojovnika. Tursku vojsku vodio je sultan Murat I. i njegovi sinovi Bajazit i Jakub. Na strani Turaka bilo je ukupno od oko 60 000 do 140 000 vojnika. Sam sultan i njegov sin Jakub (po nekim navodima oba sina) pogibaju tijekom bitke. Jedan dio srba i srpskog plemstva, nisu bili hrvatski vazali, nego su bili je u vazalnom odnosu prema Turcima, pa su se borili na turskoj strani. Hrvatska vojska je bitku odradila profesionalno i rutinski, desetkovala turske snage te odnijela veliku pobjedu.
Hrvatski prekaljeni vitez Nikola (Miloš) iz obitelji Kobilić iz okolice Turopolja, Ivanovac, tijekom bitke je sa svojih dvanaest iskusnih i izvježbanih vitezova prišao sultanu dovoljno blizu da ga ubije – “… probivši neprijateljske čete i kamile naokolo vezane, mačem otvori sebi put i do Muratova šatora doprie. …… jurnuvši mu mač u grlo i skut, junački ubi osmanskog sultana Murata I”. (Coluccio Salutati)
Po primitku vijesti o toj velikoj hrvatskoj pobjedi nad osmanlijama na Kosovu polju, koju je kršćanskoj Europi pismom prenio bosanski kralj Tvrtko, u Parizu su zvona crkve Naše Gospe zvonila u čast velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima.
U toj nedvojbeno velikoj i veličanstvenoj, ali na žalost ne i odlučnoj bojnoj pobjedi hrvatske kršćanske vojske i njenih vazala protiv Turaka, Tvrtkov vazal Knez Lazar Hrebljanović borio se na hrvatskoj strani, pod hrvatskim zapovjedništvom, ali ključna je činjenica da je značajan dio srbijanskih velikaša bio turskim vazalima, pa ih je bilo puno i na turskoj strani.
Izvjesno je da su se upravo srpske snage s hrvatske strane i one s druge, turske strane, izravno sučelile u žestokoj bitci, strasno želeći dokazati svoj vazalski status kod svojih sizerena.
Tvrtkov vazal srpski knez Lazar Hrebljanović junački pogiba pod hrvatskim stijegom, i Srbijanci su s pravom ponosni na njega. Srpsko plemstvo i vojska koji su se borili na turskoj strani dijeli sudbinu cijele turske vojske, odnosno doživljava pravi slom.
Taj teški turski poraz i vojni gubitci, značajno je oslabio Srbiju i odrazio se na daljni tijek njene povijesti i Srbiju, do tad uglavnom hrvatskog, bosanskog ili ugarskog vazala, pozicionirao kao važnog turskog vazala i najvjernijeg turskog bojovnika na prvoj crti protiv kršćanske Europe, uglavnom protiv Hrvata, Bugara, Grka i Mađara, kao npr. u poznatim bitkama: na Rovinama 1395., u bitci iz 1396. kod Nikopolja u Bugarskoj gdje je najvjernija turska uzdanica srpski knez Stefan Lazarević preokrenuo tijek bitke u korist osmanlija, a protiv kršćanske Europe te u bitci protiv Mongola kod Ankare (“Angore”) 1402.
Tek 1915., nakon što Bugari osvajaju Srbiju, britanske tajne službe započinju psyop promičbenu operaciju u korist Srbije, izmišljajući izgubljenu srbijansku bitku protiv Osmanlija, u kojoj su Srbijanci izkrvarili na smrt u obrani Europe, kako bi animirali saveznike u korist Srbije.
Naravno, zbog svojih interesa, koji su se tad poklopili sa srbijanskima. U tom lažiranom srbijanskom nacionalnom integracijskom mitu lukavo je spojena Lazarova junačka pogibija na hrvatskoj strani s katastrofičnim debaklom turskih vazala Srba na drugoj strani. To je danas već provaljena uobičajena srbijanska povijesna mašta i inverzija, što je ispravno detektirao otac srbijanske nacije Dobrica Ćosić u svojim djelima“

Od 1844.godine i tajnog državnog dokumenta: Načrtanije, prvog Političkog programa Velike Srbije, Ilije Garašanina,
Srbija neprekinuto provodi svoju hegemonističku politiku.
Žao mi je što, nakon Pobjede u Domovinskom ratu, naš indoktrinirani narod, nikad nije birao Vlasti koje su imale iskrene želje i kuraži oduprijeti se toj nemani i što navijek izabirasmo virtualnu oporbu.
Samo Bog zna hoće li posljedice tužnih stranputica, koje nam slijede, potaknuti naš narod da na prvim izborima izabere drugačiju, uistinu čestitu vlast!

Branko Smrekar
U Brdovcu;21.kolovoza 2021.

„Jesen stiže dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul, lale, jorgovani.
Jesen stiže dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul, lale, ljubičice.
A i ti me iznevjeri, Dunjo moja…
Jesen stiže. Žao mi je što većina naroda, od 1995. godine, nije prepoznavala dunje.
Oni, nažalost, radije piju bozu, a trgovaca bozom ima na halaje. Za izvoz, ali ih nitko ne želi kupiti. Opravdano.
Svi sretni i zadovoljni, iako najavljuju nastavak povećanja cijena: voća, povrća, mesa, žitarica, kruha, prehrambenih proizvoda, goriva… i odbacivanja svoje, svima pa i vječitim
, njima poželjnim, kroatofobima, a onda i prihvaćanje okova, eura.
.
Sve će poskupjeti, samo će naš, indoktrinirani, indolentni, nepromišljeni, anemični, jadni, čovjek pojeftiniti
.
Mirovine se neće smanjiti, ali će se za njih moći mnogo manje kupiti.

Razmišljao sam kako da se, namjesto pisanja, primim i nekakvog posla.
Prvi projekt teri sem si zamisliv, bila je mašinica za praje čačkalic, ali me je strukovni savjetnik, plemeniti prof. Stjepan, „Zmaj Bedekovački“, upozoriv da se neke čačkalice pri uporabi strgaju na špici, a i mislim si , ak bu tak kak se kaže, čačkalic nam bu, ionak, se maj trebalo. Odustajem.

Ipak, jemam ga. Napisat ću knjigu. Prvu koju sam napisao, nije doživjela svijetlo dana. Informatizacija ju je učinila manje potrebitom.
Ova nova, mogla bi, ako i dalje ostanemo indolentni, neupitno, imati veliku nakladu. Bit će to kulinarski hit, naziva: TRAVE NA STO NAČINA.
Trava je naziv za biljke jednosupnice koje obilježava neprimjetni cvijet te dugo i usko lišće. Botanički pripadaju redu Poalesa. Trava je osnovna hrana .

A tako bih volio da za prehranu travama nema prijeke potrebe, ali za to nam trebaju drugačiji političari, puno više osobne hrabrosti i, već pomalo zanemarenih, kršćanskih načela u svim sferama društvene zbilje , uključujući i one čije je poslanje služiti Bogu i čovjeku.
Pomoz Bog

Branko Smrekar
U Brdovcu, 18. kolovoza 2021.

JASENOVAC JE I PRLJAVA VELIKOSRPSKA LAŽ I PODVALA

Dana 14.kolovoza 2021.godine, ugledni The Jeruzalem Post je objavio da je potrebno odmah zaustaviti sramotno izrugivanje holokaustom u izvedbi povjesničara Ive Goldsteina---

Podsjeća me to na tekst o Jasenovcu, kojeg objavih 22. travnja 2021.godine
JASENOVAC
Danas je obilježena 76. obljetnica proboja posljednjih zatočenika iz sabirnog radnog ustaškog logora Jasenovac.

Ne ulazim u novu predstavu trojednih istomišljenika i njihovih podanika, koje su činili: predstavnici antifašističkih boraca poslijeratnih fašističkih zločina, adoranti onodobne Judenfrei države i predstavnici tadašnjih žrtava, kojima je cilj skrenuti pozornost s esencijalnih tegoba u kojima se Hrvatska nalazi, ali navodim:
Čovjek mora odati počast svakoj žrtvi. Dao im Bog mir Božji.

Uprkos, povremenom nepoštivanju preporuka u borbi protiv corona virusa, podržavam komemoraciju žrtvama u logoru Jasenovac.

Činjenica je da je u radnom u logoru bilo žrtava, ali, se mahom skriva da su u njemu od 1945. do 1948.godine ondje zločine činili i komunisti.

Slažem se sa izjavama, s komemoracije, da se to zlo, Drugog svjetskog rata, nikad ne smije ponoviti, ali smije li se ponoviti zlo komunista u poslijeratnom razdoblju?
Toga se nitko u Jasenovcu, „slučajno“ nije sjetio osuditi.

Zato se pitam da li je komemoracija održana samo kao nastavak stogodišnjeg nametanja krimena Hrvatskom narodu, iz razloga što se cijelo vrijeme odupire velikosrpskom hegemonizmu?

Naime oduvijek se špekulira sa brojem žrtava.
Sad ih je službeno 83 tisuće, od čega je prema neslužbenim podacima 74.288 lažnih ili dvojbenih žrtava.
Za propale, Jugoslavije komunisti su govorili o 700 hiljada, a pokojni, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Irinej, kojeg su, kao i danas Porfirija, za Hrvatsku i Sloveniju, plaćali hrvatski porezni obveznici, nametao laži o milijun ubijenih osoba u logoru Jasenovac.
Srpska pravoslavna crkva, u funkciji velikosrpskog hegemonizma, širi laži o povijesti Hrvata.

Nažalost, bez provjere, prihvaćaju ih naše dosadašnje vlasti i, uz nekoliko iznimaka, naš Kler.
Naravno da je i jedna žrtva, zaslužuje svaku osudu ubojice, ali nije kršćanski lagati u cilju podnipoštvanja jednog čestitog, hrabrog, ponosnog i marljivog kršćanskog naroda, kao što smo mi Hrvati.

Obzirom da se bez argumenata, zbog želje za utrnućem Hrvatskog duha, namjerno, moguće i do pedesetak puta, uvećava broj žrtava u Jasenovcu, zadnje je vrijeme da se, svezom Jasenovca, ustroji neovisno, intaktno na političke utjecaje, međunarodno povjerenstvo za utvrđivanje svih žrtava, uz razčlambu načina stradavanja: smrti zbog bolesti, godina starosti zatočenika, a onda i ubojstava.
Pritom uočavam da je stupanj razvoja medicine u ono doba, a posebno dobava lijekova i drugog sanitetskog materijala u ratnim uvjetima, bio na neusporedivo nižoj razini, nego danas
.
Povjerenstvo treba utvrditi istinu, za razdoblje od otvaranja logora do njegova zatvaranja, 1948., a po nekim prosudbama i do 1951.godine.

Zanima me hoće li svi nazočni komemoraciji u Jasenovcu, istovremeno, biti i na komemoraciji u Bleiburgu, sinonimu stradanja Hrvatskog naroda, Jazovki, Škabrnji i Vukovaru. Ako budu onda su principijelni , a ako ne onda je jasno da je komemoracija u Jasenovcu, bila samo novi pokušaj utrnuća Hrvatskog duha i dostojanstva te njegova služenja Bogu i čovjeku.

Branko Smrekar

Ubrdovcu, 16. kolovoza 2021.

Ne ulazeći u genezu “zamolnice za ustupanje krivičnog gonjenja”, 14 naših (mahom generala) , ratnih zapovjednika u akciji „Bljesak“, koje je tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, uputilo Tužiteljstvu Republike Hrvatske, eventualnog manevra tužiteljice Gordane Tadić, koja je izabrana uz podršku HDZ-a, a kojim se Tužiteljstvo, pod njezinim vodstvom, odriče prava za progon i prepušta ga hrvatskom DORH-u. (Ministar pravde Bosne i Hercegovine Josip Grubeša , HDZ BiH), eventualne igre spašavanja i jačanja „kulta ličnosti, ali u svakom slučaju mislim da ova javna larma, generalima, ne ide u prilog.

Eventualno okrivljavanje za takozvana neselektivna bombardiranja postavlja retorička pitanja: da li su bombardiranja Vukovara, Dubrovnika, Osijeka, Vinkovaca, Zadra, Šibenika, Gospića, Karlovca, Zagreba i brojnih drugih Hrvatskih gradova bila selektivna?
Tko je kažnjen za te zločine?

Kako neutralizacija agresorovih položaja, u ovom slučaju, u Bosni i Hercegovini, iz kojih su bombardirali naš teritorij, može biti neselektivno?

Sve u svemu, jedna velika nepravda, na koju ZAMOLNICU, u korist naših ratnih zapovjednika, uzvratiti ODJEBNICOM , a nakon nje, na temelju brojnih spoznaja o agresorovim odgovornim zapovjednicima, konačno pokrenuti tužbe.

Kad jednom prestanemo biti servilni, mlaki, bolesno obazrivi i defenzivni, nećemo biti tolika meta kroatofoba.
Da li je to ova Vlast kadra i željna učiniti?

Završile i ove „novo normalne“, zapravo novo abnormalne Olimpijske igre u Japanu.
Prijenosi na televizijskim postajama odaše zanimljivost natjecanja, ali atmosfere bez gledatelja podsjećala su me na naslov preizvrstne Oliverove pjesme: Lijepa bez duše.
Brojne su natjecateljice i natjecatelji pobudile pozornost, a neke, poput umjetnice stila bacanja diska, Olimpijske pobjednice, elegantne, bivše balerine, Valerie Allman, doslovno oduševile.

Čestitke svim našim Olimpijkama i Olimpijcima te njihovim trenerima i stručnim timovima.

Veliki je uspjeh i čast izboriti sudjelovanje na Olimpijskim igrama. Ponosni smo na njih i na njihovih osam olimpijski kolajni. Uz legendarne, zlatne, veslače Martina i Valenta Sinković te tenisače: Matu Pavić i Nikolu Mektić, s osobitim zadovoljstvom pohvaljujem tri naše dame:

Sad već legendarnu, heroinu, iskrenog, javnog svjedočenja domoljublja, zlatnu taekwondoašicu, dragu, Mateu Jelić, novu ljubimicu nacije;

Sjajnu svjetski uspješnu bacačicu diska, Sandru Perković, koja je nakon dva Olimpijska zlata osvojila sjajno četvrto mjesto i potvrdila svoju najvišu svjetsku klasu. Žao mi je što je bezdušni novinar HRT-a u intervjuu sa Sandrom, nakon završetka natjecanja, nije naglasio njen veliki uspjeh, već je dopustio Sandrinu emocionalnu iskrenu ispovijed, ljutnju na sebe i opravdanje tobožnjeg neuspjeha te u konačnici suze žalosnice, koje su istovremeno, prizvale brojne suze nas gledatelja. Bravo Sandra;

I na kraju, kao „Kapetana suhe plovidbe,“ s utjecajem Antonelline „Kotorske bave“, gledajući jedrenje, svojim me je stručnim, elokventnim komentarima, uz našeg srebrnog me Tončia Stipanovića, oduševila i jedrenje učinila zanimljivim, briljantna Zrinka Grancarić.
Učinila je to srcem i dušom poput, legendarnog, nezaboravnog, Mladena Delić. Hvala joj.

Do sada sam, kao fetivi Zagorec iz Zagrebačke županije, jedrenje držao klizanjem jedrilica po valovima , „malo vitra“ i motanje jedrilica.
Nakon Zrinke, kanim prihvatiti, poziv na jedrenje, ali ne daj Bože s političarima, a posebno ne jedrima vičnoj, uvenuloj političarki.

Do novih olimpijskih igara u Parizu, gradu svjetlosti, umjetnosti i mode, doživjet ćemo još puno športski uspjeha, a u njemu vjerujem, još sjajnije rezultate sportaša Republike Hrvatske.

Neka njih i Hrvatsku čuva Dragi Bog

Branko Smrekar
U Brdovcu;9.kolovoza 2021.

Mnogi naši, s pravom, revoltirani građani, braniteljske udruge pa i poneki političari, većina iskreno, a neki farizejski, zbog svojih interesa, traže ispriku gospodina Milorada Pupovca, zbog optuživanja Hrvatske da postaje ustaška država.

Ne znam da li sam jedini, ali čvrsto držim da je to nepotrebno. Ne mislim da bi ona bila iskrena i da bi imalo promijenila njegov stav o navedenoj problematici. Hrvatska s njom ne bi ništa dobila.
Isprika ima dva temeljna značenja: jedno je molba za oproštenje (da grijeh bude oprošten, “ispričan”), a drugo je opravdanje greške.
Da li netko zaista, naivno, misli da gospodin Pupovac smatra da je učinio grijeh? Ne smatra, pogotovo ne prema sebi. Osobni interes ga navodi na zavaravanje Srpskog naroda, glumeći da mu čini dobro.

Time što nikad nije osudio velikosrpsku agresiju, što izjednačava krivicu srpskog agresora i žrtve, što mu nije prihvatljiv službeno odobreni pozdrav : „Za dom spremni“, pod kojim je proliveno mnogo krvi i život, i za njegovo današnje uživanje, dalo 753 branitelja Hrvatskih obrambenih snaga, se ne bori za interese svoje narodne manjine.
Huškajući Srbe protiv Hrvatske, on nije povezujući faktor dobrih odnosa većinskog Hrvatskog naroda i najveće narodne manjine.

Minorno opredjeljenje Srba u Hrvatskoj za glasovanje na posebnim listama za Sabor Republike Hrvatske to najbolje potvrđuje.
Nažalost vladajuća stranka i mainstream mediji mu, nezasluženo pridaju preveliku pozornost, koju on, svojim patetičnim trbuhozborenjem i jadikovanjem, obilato koristi.
Inače, opservaciju o ponašanju gospodina profesora, u nepolitičkim okolnostima, dobih od jednog prijatelja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: pametan, inteligentan, fin, pristojan, uglađen, ugodan u komunikaciji, pravi kolega, koji po mišljenju nekih mojih prijatelja, vrlo korektno govori hrvatskim jezikom.


Nisam pitao da li je Pupovac vjernik. Da je, predložio bih mu ispovijed.
Sakramentom pomirenja ili ispovjedi mirimo se s Bogom s kojim smo zbog svojega grijeha prekinuli odnos te možemo ponovo zaživjeti životom u punini.

Pišući ovaj tekst sjetih se riječi tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanić, iz 1997.godine. o „grijehu struktura“, u koje bi se strukture i on, kao kardinal, svojom nekonzekventnošću i pasivnošću, mogao ubrojiti.

Žao mi je što se unas godinama ništa ne mijenja na bolje.
Tome nažalost pogoduje pasivnost i nepromišljenost naših birača.

De nam Bog pravičnu pamet na slijedećim izborima.

Samo od sebe ništa se promijeniti neće.

Branko Smrekar
U Brdovcu;7.kolovoza 2021.

S oduševljenjem, radošću, zahvalnošću i pijetetom prema žrtvama Domovinskog rata, cijeli dan pratih, jučer, proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Bilo je dostojanstveno, kao što zaslužuje veličanstvena pobjeda u Oluji, simbolu svih naših pobjeda u, obrambenom, Domovinskom ratu.

Slušah prigodne govore i komentare televizijskih postaja: pobjeda, pobjeda, ali nitko se ne usuđuje reći protiv koga smo to mi ratovali, koga smo to mi pobijedili u Domovinskom ratu, nitko ne spominje srbočetničkog fašističkog agresora, domače Srpske izdajice koji, neuspješno, htjedoše ukrasti dio vječnog Hrvatskog prostora i koji su Srpskoj manjini u Hrvatskoj, kojoj treba pomoći, prvenstveno novim, drugačijim Izbornim zakonom, nanijeli veliku štetu.

Predstavnika Srpske manjine, koje prema rezultatima parlamentarnih izbora, podržava tek desetak posto Srba u Hrvatskoj, nije bilo na proslavi u Kninu.
Prešućivanje te činjenice i diletantska opravdanja izostanka, samo je dokaz naše nekompetentne, za Hrvatsku štetne, politike i poticaj daljnjem omalovažavanju naše domovine.
Mislim da je ponašanje predstavnika Srpske manjine bilo iz iskrenog priznanja da pobjedu ne prihvaćaju kao svoju, ali i iz, sad već prozirnih, političkih igara.
Prošle je godine bilo degutantno veličanje i klanjanje našeg vrha, neiskrenom dolasku podpredsjednika Vlade Republike Hrvatske, iz redova Srpske narodne manjine.

I na kraju, po inventivnom, iz glave izrečenom, državničkom, govoru Predsjednika
Republike Hrvatske, Zorana Milanović, a i nekim drugim prijašnje iskazanim javnim stavovima, drago mi je promišljati da se nakon našeg velikog državnika, Prvog Predsjednika Republike Hrvatske dr Franje Tuđman, konačno, moguće rađa novi vođa.
Svi dosadašnji aspiranti za čelnika Hrvatskog roda, nisu se pokazali vjerodostojnim
.
Dao Bog da sam u pravu. Hrvatskoj nedostaje Hrvatske i vođa.

Branko Smrekar

U Brdovcu, 6.kolovoza 2021.

Za razliku od novoosviještenih „velikih“ Hrvata, koji su nakon naše pobjede u Oluji, sa svojih zidova skidali umjetnička djela, „slučajno“ portreta Josipa Broza Tita, ja sam živio i u vrijeme, za razliku od danas, neprikrivenog socijalističkog boljševizma.
Iz tog doba sjećam se svog, pokojnog, susjeda Pave, zadnjeg predsjednika SUBNOR - a našeg kraja.
Jednom prigodom zove Pava svog brata Štefeka: „Dojdi f subotu, slavimo Dan borca“ A supruga, inventivna i duhovita teta Ifka, u smijehu, mu reče: „Kak bu došo kad su jengovi zgubili“.

Sutra slavimo i obilježavamo 26 godina vojno redarstvene operacije Oluja, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Čestitam.

U javnosti se već dulje vrijeme špekulira hoće li na proslavu naše Pobjede doći, po funkciji najviše rangirani predstavnici najbrojnije narodne manjine. Nebitno. Pridaje im se značaj koji ne zaslužuju. Cijenim iskrenost (teta Ifka je umrla).
Bilo bi mi drago da dolazeći dužnosnici, bili Hrvatski branitelji ili ne, bez obzira na narodnost, dođu iz srca, a ne iz zahtijeva političkog položaja, ili već viđenih, kvarnih političkih „igranki“.
Uostalom, mislim da prvoredci na proslavi, nisu najznačajniji.
Najznačajniji su Hrvatski branitelji, pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, koji su svoj život i sreću svojih obitelji stavili na raspolaganje, svoje, kao što reče naš veliki državnik, prvi, Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman: jedine i vječne Hrvatske.
U oružane snage spadaju i Hrvatske obrambene snage kao i oko 12.600 Hrvatskih branitelja, Hrvata i Srba pravoslavne vjere. Ti su časni ljudi garant života svih nas koji volimo ili bar poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu.
Kršćanski je da je da nakon ratova slijede pomirbe i oprosti. Tako i nakon pobjedničkog obrambenog Domovinskog rata, ali se oprost agresoru može ostvariti tek po stvaranju uvjeta: pronalazak ubijenih žrtava, isplata ratne štete, priznanje grijeha, pokajanje i prestanak velikosrpske politike.
Svako preskakanje jednog od tih uvjeta, bilo bi opetovano „srljanje gusaka u maglu“, doprinos utrnuću, kakve takve, neovisnosti naše Domovine i izdaji 8.257 ubijenih Hrvatskih branitelja i 5.657 civila, od čega 402. djece te 1858 nestalih osoba u Domovinskom ratu. .

Dao Bog da ovaj napaćeni narod to ne dopusti, bez obzira na eventualne nečasne pokušaje hegemonista koji nas žele podjarmiti.

Branko Smrekar
U Brdovcu;4.kolovoza 2021.

Uoči svake naše obljetnice velike pobjede u oslobođenju Domovine, tobožnji zaštitnici Srba, a zapravo njihovi najveći obmanjivači, za svoj osobni interes, redovito provociraju javnost raznim izmišljotinama, kojima se silno trude omalovažiti sve naše žrtve, kobnosti, strahote, hrabrost i razboritost branitelja, vizionarsko djelo Predsjednika Franje Tuđmana i domoljubnost cijelog Hrvatskog naroda.
Tako čitam:
„Rat nije gotov, to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti, koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zločinaca i osjećati krivnju za njegove razorne posljedice“.
Na koje svoje škole je mislio, možda „srpske“, neće ići. U Hrvatskoj su sve škole, sela, gradovi, općine…Hrvatske, bez obzira tko ih polazi ili u njima živi. Zašto se ti dušebrižnici ne zalažu da sva djeca bez obzira na nacionalnost žive u zajedništvu i da se pripremaju za bolji život u svojoj Domovini, Republici Hrvatskoj. Nema srpske i hrvatske povijesti. Povijest je samo jedna, ona istinita. Svu onu lažnu treba ukinuti.
Ugledni Srbin, akademik, Dobrica Ćosić je napisao da Srbi stalno lažu (Deobe - 1965):
Cijela je izmišljena srpsko-jugoslavenska povijest još uvijek na snazi u Republici Hrvatskoj. Znao je akademik Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrpske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije, u knjizi Promene (Novi Sad, 1992) o postjugoslavenskim vremenima napisao: “Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje… i ne trovati decu nacionalnom istorijom’.“

Izgleda da se ta „ postjugoslavenska vremena“ u Hrvatskoj, još nisu dogodila.

Odnos prema domoljublju treba njegovati i razvijati. U protivnom školujemo mlade za neke druge Zemlje, a to naše, sve malobrojnije, porezne obveznike previše košta.

Moj se susjed Kruno školovao u Njemačkoj, po njihovom programu. Jednom tjedno mogao je, bez obveze, u trajanju pet sati polaziti i ondašnju jugoslavensku školu. Učio je, na način kako su mu prezentirali, manje-više neistinitu, jugoslavensku povijest, zemljopis i hrvatskosrpski. Troškove edukacije plaćala je, danas propala, Jugoslavija. Kruno se pripremao za rad u državi u kojoj su mu radili roditelji (ekonomska emigracija) i nije se , iako „auslender“, razlikovao od svojih „šulkolega“ Nijemaca.

Čitam dalje:
„Rat nije završio "Olujom", ni nakon posljednjeg ubijenog starca ili odlaskom posljednjeg traktora, ali ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju“.
Nisam znao da traktori sami odlaze, a ne znam ni na koje je starce mislio. Da li one koje su granatirali srbočetnici ? Da li je imao u obziru i krvoločno ubijene Hrvatske žrtve: djecu, starce, branitelje.. hoće li ikad javno priznati da je Srpski narod odlazio po direktivi i u organizaciji njihovih „voždova“, da ih je Predsjednik Tuđman javno molio da ne odlaze sa svojih ognjišta, obećavši im punu sigurnost i normalan život, bez obzira na nacionalnost i vjeru. Hoće li se pokloniti na Ovčari, ući u kolonu sjećanja u Vukovaru, doći na obilježavanje Dana pobjede u Knin, hoće li, zbog osobnog interesa, prestati poticati međunacionalnu mržnju?

Srećom ima sve više Srba, poput slavnog i častnog Hrvatskog branitelja, Predraga Mišića, koji svoju Hrvatsku voli mišlju, riječju i djelom. Svaka mu čast.

Sretan Dan Pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja

BrankoSmrekar
U Brdovcu,3.kolovoza 2021