Oganj.blog.hr

Mnogi naši, s pravom, revoltirani građani, braniteljske udruge pa i poneki političari, većina iskreno, a neki farizejski, zbog svojih interesa, traže ispriku gospodina Milorada Pupovca, zbog optuživanja Hrvatske da postaje ustaška država.

Ne znam da li sam jedini, ali čvrsto držim da je to nepotrebno. Ne mislim da bi ona bila iskrena i da bi imalo promijenila njegov stav o navedenoj problematici. Hrvatska s njom ne bi ništa dobila.
Isprika ima dva temeljna značenja: jedno je molba za oproštenje (da grijeh bude oprošten, “ispričan”), a drugo je opravdanje greške.
Da li netko zaista, naivno, misli da gospodin Pupovac smatra da je učinio grijeh? Ne smatra, pogotovo ne prema sebi. Osobni interes ga navodi na zavaravanje Srpskog naroda, glumeći da mu čini dobro.

Time što nikad nije osudio velikosrpsku agresiju, što izjednačava krivicu srpskog agresora i žrtve, što mu nije prihvatljiv službeno odobreni pozdrav : „Za dom spremni“, pod kojim je proliveno mnogo krvi i život, i za njegovo današnje uživanje, dalo 753 branitelja Hrvatskih obrambenih snaga, se ne bori za interese svoje narodne manjine.
Huškajući Srbe protiv Hrvatske, on nije povezujući faktor dobrih odnosa većinskog Hrvatskog naroda i najveće narodne manjine.

Minorno opredjeljenje Srba u Hrvatskoj za glasovanje na posebnim listama za Sabor Republike Hrvatske to najbolje potvrđuje.
Nažalost vladajuća stranka i mainstream mediji mu, nezasluženo pridaju preveliku pozornost, koju on, svojim patetičnim trbuhozborenjem i jadikovanjem, obilato koristi.
Inače, opservaciju o ponašanju gospodina profesora, u nepolitičkim okolnostima, dobih od jednog prijatelja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: pametan, inteligentan, fin, pristojan, uglađen, ugodan u komunikaciji, pravi kolega, koji po mišljenju nekih mojih prijatelja, vrlo korektno govori hrvatskim jezikom.


Nisam pitao da li je Pupovac vjernik. Da je, predložio bih mu ispovijed.
Sakramentom pomirenja ili ispovjedi mirimo se s Bogom s kojim smo zbog svojega grijeha prekinuli odnos te možemo ponovo zaživjeti životom u punini.

Pišući ovaj tekst sjetih se riječi tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanić, iz 1997.godine. o „grijehu struktura“, u koje bi se strukture i on, kao kardinal, svojom nekonzekventnošću i pasivnošću, mogao ubrojiti.

Žao mi je što se unas godinama ništa ne mijenja na bolje.
Tome nažalost pogoduje pasivnost i nepromišljenost naših birača.

De nam Bog pravičnu pamet na slijedećim izborima.

Samo od sebe ništa se promijeniti neće.

Branko Smrekar
U Brdovcu;7.kolovoza 2021.