Oganj.blog.hr

Sljede vremena izbora. Sezona lova na neinformirane.
Padat će obećanja: izgradit ćemo 50 tunela, ma što pedeset, izgradit ćemo sto tunela, desetke mostova, ravničarsku prugu, autoputeve, energetske tokove, drastično ćemo povečati plaće i mirovine, ne želimo lagati da će bit duplične, mi smo iskreni, plače i mirovine porast će za 99,9%,procvjetat će tisuće cvijetova, već na jesen, nećemo čekati proljeće. Ako ćete glasati za nas postat ćemo Obečana zemlja. Skoro sam siguran da nitko neće upitati: a kome nas to kanite obečati?
„Hrvatska on sale“.
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo...a kasnije? Ne znam, bojim se, da ne bude po onoj crnogorskoj seriji: „Đekna još nije umrla ,a kad će ne znamo.“ Mi kao država sigurno nećemo propasti ali me muči jedan problem. Hoćemo li opet postati robovi, bezzemljaši. Matija Gubec i naši stari nisu se borili za Bog zna kakve napredne ideje, oni su se borili za „stare pravice“, mi ni za to. Zato će sve poskupjeti, samo će čovjek pojeftiniti.
A na političkom planu odigravaju se predstave tobože lijevi napadaju tobože desne, a oni naravno uzvračaju. Sve je to ista pašta, a okrivljuju jedni druge. Da nije tužno bilo bi smiješno, no nitko od njih se nije ingeniozno sjetio da je za sve naše nedaće kriv drug Tito, čudno da se taj as još nije izvukao iz rukava. Svi bi se složili s „Pasive se habere“. Nijedni nisu krivi za „najperspektivniju zemlju u Europi, svijetu i šire.
Jedna bi neutralna državna institucija (kakvih u nas zasad nema), sa nestranačkim i nazavisnim stručnjacima trebala evidentirati obečanja i svake godine analizirati najavljena poboljšanja. Bila bi to dragocjena pomoć našem zaboravljivom narodu, posebno pred nove izbore. U izborima smo dosad izabirali one koje nismo tebali. One koji su lagali, a u lažima su kratke noge, tko laže taj i krade i slično. Zato bi bilo dobro da se uz demokratska prava izbora propiše i njihova obveza. Prava i obveze idu zajedno. Time bismo spriječiti pasivne biraće koji nakon svakih izbora „jamraju“ i ništa im nije po volji.
Ima jedna prosta narodna izreka, koju naravno ne želim obzananiti pa ću je preurediti: Poslije izbora nema kajanja.
Daj nam Bog pravičnu pamet i nemojmo težiti onoj: Oprosti im Bože jer ne znaju što čine.
Pamet u glavu. Sami si sudimo.

Branko Smrekar
U Brdovcu,31.siječnja2019.

što mladost odnosi i da li itko zna, povratka nema. A naši „spasitelji“ ne poduzimaju ništa konkretno, ćak ni ne pjevaju: To je tvoja zemlja, tu sagradi dom...Oni brbljaju „glasuj za mene i meni će biti bolje.“ Puk se pretvorio u sporu, a oko nas:“Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug...“ Prosvjedi štrajkovi, nemiri, neredi u više evropskih zemalja, a o Africi, Bliskom istoku da ne govorim, puno nezadovoljnika koji svoje osječaje iskazuju javno. Moguće da i mi nismo najsretniji, ali svoju tjeskobu držimo u sebi, u svojim domovima, birtijama, dakle u četiri zida, a vani svoju intimu čuvamo kao svečenik ispovjednu tajnu. Trpljenje je naša sudba, nadam se ne i genetska pogriješka. Podsjeća me na ono tmurno vrijeme, kad su nas, prokletom hrvatskom šutnjom, „suprotstavili“ velikosrpskoj hegemoniji, vojno nas oslabili i omogučili napadaj neprijatelja. Dobro je rekla Margaret Thacher:“To nije građanski rat već agresija velikosrpskog komunizma nad hrvatskom demokracijom.“ Zanimljiva je i njezina oslika našeg prvog Predsjednika Tuđmana: “Kažu da je Tuđman hrvatski nacionalist. Što je u tome loše? I ja sam engleski nacionalist“ Da li joj je netko to spočitnuo? Nije! A po Predsjedniku i nama drvlje i kamenje. I onomad i danas. Ipak obrambeni rat smo dobili jer, “Boj ne bije svjetlo oružje, već boj bije srce u junaka.“ A mi smo u duši večinom junaci. No uprkos pobjedi Hrvatsko je društvo fizikalni fenomen. Uobičajeno je ulje ponad vode, unas je na vrhu voda, potom zrakoprazni prostor, a dolje ulje. Zrakoprazni je prostor dokaz da između vode (vrha) i ulja (puka) nema nikakvog doticaja.
Većina hrvatskog puka svakodnevno pokazuje svoju dobrotu,vjernost i vrijednost. Čini to hvalevrijednim donacijama i drugim pomoćima najpotrebitijima, cijelim nizom kulturnih događaja, manifestacijama, očuvanjem narodnih običaja i očuvanjem vrednota hrvatskog bića. Oni vole svoju Domovinu, oni su naša najveća snaga. Ponad ulja je tampon sloj, pa voda. Mogli bi je nazvati kazalište, teatar apsurda, falššpileraj. Nekad je jedan naš odličnik, naravni intelektualac pisao o Balkanskoj krčmi, može, ali dobra je riječ i švajneraj. Podsjeća me na pjesmu „ja volim samo sebe, jedino sebe...“.Jasno je da samo sjedenje u visokom domu i nazočnost zastupnika na sjednicama nije potvrda njihove kvalitete, ali ipak je sabornicu ružno gledati praznu, kao da nitko nikoga ne želi uvažiti ni slušati. Sramota. Tek poneki perfomans. Možda bi se stanje popravilo da se za nazočnost sjednicama uredi takozvani „hemeroidni dodatak“. Oni su čast, iznimkama, glumci, a mi izgleda „glupci“. Puno je toga prozirnog,(ne i transparentnog), ali kao da nas se to ne tiće. Jesmo li pomalo mazohisti? Odgovor daju rezultati naših glasovanja. Zna se da nam neide. Rasprodaju, pretežito strancima, vode, najbolje drvne, mahom neobrađene, mase, davanje zemlje u dugu koncesiju,obalni pojas,...Još od začetka rata počeli su stvarati uvjete za zatvaranje naših uzdanica, a bilo ih je puno: banke, telekomunikacije, „Jedinstvo“, „Prvomajska“, „Pliva“, „Chromos“, „Oki“, „Industrogradnja“, „Tempo“, “Vijadukt“, „Monting“, „Jugoplastika“, brodogradilišta, rafinerije, naftna industrija,kemijska postrojenja, turistički kapaciteti, obrti i mnogi drugi. Nešto su ukrali naši, a nešto povoljno preuzeli stranci. Uvjeravaju nas da je to svjetski trend, nešto in,fensi, ali meni, neupućenom, se čini da tu ima natruha nećeg što smo već u osnovnoj školi čuli kao pojavu koja će uslijediti, pod nazivom neokolonijalizam.Dijagnozu nije teško postaviti, ali za liječenje nismo spremni.Hočemo bolje? Nečemo! Hočemo slabije? Može! Baš na truc, podržavmo one koje zapravo preziremo. Kako smo? Loše i praf nam budi! A oni? Pristali su na poznati tekst iz pjesme „Pristao sam, bit ću sve što hoće, evo prodajem dušu vragu svome i to sam pristao..“Naše je kazalište, visoki dom, prepun bijednih predstava u korist uskog kruga povlaštenih, a protiv nas. Mi i dalje plješćemo. Da mi je znati koji nam je vrag? Nikad u povijesti nismo bili samostalni ni u „nezavisnoj“ ni u „neovisnoj“, ali sad stvaraju uvjete za zavisnu pokrajinu, s Bruxelesom kao glavnim gradom. Što nam treba? Treba povečati broj stranaka, barem do tisuću i osnovati studij za izmišljanje prozirnih ( ne i transparentnih) laži, stvarati uvjete za jebenu perspektivu.
Sveti otac Ivan Pavao drugi jednom reče: „Ne bojte se“. Bilo bi nam dragocjeno da ga već jednom poslušamo.
Branko Smrekar
U Brdovcu,23.siječnja 2019.