Oganj.blog.hr

Prije više godina bijah na vatrogasnoj skupštini malog sela, u kojem žive ljudi jedne nacionalne manjine, a čiji su vatrogasci posebno ponosni na što se nijedan njihov sumještanin nije pridružio okupatorskoj strani. Društvo malo i siromašno, ali ono malo što imaju dobro uređuju i cijene. U malom spremištu skromna ,čista i posložena oprema. Posebno ,središnje mjesto u garaži zauzima stari,jedva vozivi, ali blještavi, vatrogasni kombi parkiran na velikom tepihu. Iako to nije tehničko rješenje bio sam ganut ,impresioniran i ponosan na koji način vatrogasci iskazuju svoj odnos prema našem čovjeku, njegovim blagodatima i okolišu. Ipak ne mogu se baš sa svime podičiti. Skupština je, kak se to već šika,trebala početi našom himnom, ali su već na početku iskrsli problemi. Stari kazetofon je stalno prekidao ton , krčao i šumio,kao da je s početka prošlog stoljeća,da bi u sredini himne stao. Vatrogasci, domaći i gosti, su još kraće vrijeme ostali,nijemo, stajati,ali se nitko nije sjetio himnu završiti pjevanjem. Nema ljepšeg nego javno pjevati na čast svoje Domovine i skupno se veseliti svakom uspjehu njenih žitelja. Nogometni navijači u Parizu, diljem Zemlje i iseljene Hrvatske, za nažalost,kratkog vremena , ushićenja i nade, to su najbolje pokazali. Da bi pijetet Domovine dosegnuo potrebitu razinu,neizostavno nam je započeti duhovnom obnovom , a za brojne i duhovnom iznovom. Pritom , naravno, u tom pravcu treba odgajati i mladežje, od kućnog odgoja,vrtića,pučke i srednje škole,…svugdje. Ne sumnjam da će osvanuti dan kad ćemo za svakog državnog blagdana, i bez zakonskih obveza, na svakoj zgradi i kući s posebnom čašću i ponosom zavijoriti hrvatske barjake. Ovaj narod zaslužuje poštovanje i poštenje političara koji godinama rotiraju na državnom vrhu i svugdje gdje je to moguće, čini se,s osnovnom premisom zadovoljenja osobnih interesa. Eklatantan dokaz tome je sramotno ponašanje većine saborskih zastupnika prigodom obilježavanja 25.godišnjice hrvatske neovisnosti. Kakav je to odnos prema našem prvom Predsjedniku,hrabrim i inventivnim braniteljima,junacima koji su na oltar Domovine prinijeli svoj život i zdravlje, kao i svim drugim domoljubima koji su dali plebiscitnu potporu,strepili i doprinašali ostvarenju vječnog hrvatskog sna? Odnos podnipoštivanja hrvatskih vrednota,nedostojan dužnostnika nacionalnog značaja. Zato bi im, na određeno vrijeme,trebalo onemogućiti rad na najvišoj hijerarhijskoj razini. Pred nama su nove odluke. Ne bih volio birati između asocijacija tipa „Naš novčanik raste,“Lovoljubna koalicija“ .“Društvo neostvarenih ambicija“,“Asocijacija sujetnih jedinki“, “Ekzibicionisti“,“Stranka ,to sam ja“, „Častoljubivi“,…Svi s temeljnom mišlju:glasujte za nas, nama će biti bolje. A narod? Da, on će trebati prolijevati krv ,znoj i suze. A što kad narod isplače sve svoje suze? Strašim se tih reakcija. Zato je potrebna katarza svih političkih stranaka,uvođenje sposobnih ,moralnih, neokaljanih, osoba u politička čelništva,angažirati mnogobrojne svjetske dobronamjerne uspješnike te se više osloniti na stručnjake dijaspore, koja je puno pomogla u stvaranju hrvatske Države, a što nismo dovoljno vrednovali. Programi za izbore bit će manje više slični, ali nijedan neće biti dobronamjeran ako neće, pod jedan , sadržavati borbu za vračanje otetih blagodati. U tu svrhu bit će potrebno beskompromisno razbiti korupcijsku spiralu izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, s oduzetnicima svih vrsta. Dugogodišnju predstavu,“U raljama kriminala“ konačno treba skinuti s repertoara. Narod se pita hoće li i dalje tonuti ili želi malo zraka i isplivati na površinu . Nosimo odgovornost za život novih generacija. Da li smo toga dovoljno svjesni?

U Brdovcu, 2. Srpnja 2016. godine
Branko Smrekar