Eppur si muove

ponedjeljak , 30.05.2016.

Dakle jutro nije moglo sjebanije počet,prvo mi je kasnija bus,pa san zbog busa ja kasnila na posal.Jer san ja kasnila na posal šefica je morala na teren i ostavila je ključ u pekari.Stigla san na posal i sad ne radin ništa.Skužila san da nan je ona luđakinja poslala 8 jebenih pasivno-agresivnih mejlova i uopće mi se to neda niti otvarat.A žena očito ne čita mailove koji su joj poslani.Dođe mi da ih isprintan pa da joj podebljan svaki put kad san joj nešto naglasila i rekla,a ona je opet ko idijot ponovila isto pitanje.
Da budem iskrena već mi je pun kurac tih i takvih projekata.Di ljudi misle da to šta plate minimum minimuma i dalje posjeduju nečiji život i slobodno vrijeme.
Ma dobro,stavimo to na stranu ima i ljepših tema.Naime moje najdraže nadahnuće popunjava svoj bucket list i godišnji provodi na otocima di još nije bia.Imam neku čudan osjećaj da će mi zazvonit službeni mobitel,stić poruka ili nešto toga tipa ili pak Lastovo ostaje za sljedeću sezonu.Ne znam,nekako mi je nerealna činjenica da bi se smjestio kod bilo koga drugoga.Kozmos jednostavno nije toliki šupak.Možda se i varam.Svakako dole se ne ispalti ići ispod tjedan dana i nekako mislim da će to dobit možda neku zasebnu turu,ne ovu trenutnu,možda se i varam,ali budimo realni koliko godišnjeg čovjek u hrvatskoj može dobit.
Iden si skuvat kavu jer jako mi je potrebna.Pa ću malo nastavit o nekim spoznajama proteklih dana.

Eto me natrag.Dakle,malo o ljudima koji su tu i o onima koji nisu,malo i o onima koji su tu kad je potrebno i o onima kad je bespotrebno.Protekla dva mjeseca bila su mali mix dobrih i loših situacija.Bili su prepuni lekcija,bili su prepuni života.Dinamični.Frustriajući.Rastužujući.Inspirirajući.Nadahnjujući.Malo kad odvrtim natrag shvatim da zapravo nema mjesta kajanju.Prošlost ne možeš promjeniti,a na budučnost uječeš djelujući u sadašnjosti.
Antonio me naučio da ne kupin nepravde na svojim leđima da bi ih kasnije projicirala na druge koji se nalaze na mjestu gdje san ja bila prethodno.Taša me naučila da principi nisu svakom isti,kao ni percepcija života.Ćićobelo e samo podsjetio kako je najbolje ljude pustit da postupaju onako kako osjećaju.Ipak na kraju krajeva svi naši postupci su naši i ako se trebamo zbog ičeg kajat trebamo se kajat zbog svojih odluka ukoliko nismo zadovoljni svojim postupcima,ne zbog tuđih savjeta.
Na kraju krajeva sve se opet svede na nas.Najbolja me naučila kako je ipak moguće pozitivno utjecat na ljude i mijenjat ih neprimjetno,ne s ciljem da ih promjeniš da postanu po tvojoj mjeri nego ona neprimjetna promjena kada ti mijenjaš svijet oko sebe i kada svijet mijenja tebe,ona neka prirodna adaptacija okoline,preživljavanje,evolucijska prilagodba svemu do čega ti je stalo,prilagodba životu koji se konstantno mijenja.Svi smo mi centar svoga svemira i ova naša galaksija nije samo naša ona se konstantno preklapa s milijunaima drugih galaksija na užem ili širem prostoru.To je život.On nije statičan.Ne smijemo ga uzimati zdravo za gotovo.Ne smijemo ga pretpostavljati svojoj istini.On je korelacija korelacija.Eppur si muove.Da bismo mogli mirno živjeti u svom balonu,moramo biti spremni prihvatiti činjenicu da postoje i neki drugi baloni s kojima ćemo možda doći u doticaj.Ne bismo trebali osuđivati i razumjeti,ali bar trebamo prihvatiti činjenicu da postoje različitosti i da to treba poštovati.

Ljubav na daljinu i tugo nesrećo

Uzela sam si vremena prije posla iako ne virujen da ću cili post napisat za 20 minuta.Uglavnom što sam htjela reći.Zapravo od jučer san imala nekoliko tema,a danas se ne mogu sjetit šta san mislila.Da bilo je to nešto na temu veza na daljinu i onoga što danas nazivamo vezom na daljinu.U Zagrebu ima jedna teta kojoj je obitelj u americi.Ona je jako bitna u mom životu,ali ovo nije priča o njoj.Priča je o njenom sinu i snahi.Oni su živili 3 dana udaljeni jedno od drugoga još kao zaručnici.Viđali su se svako 3 mjeseca,na kraju su se vjenčali i sve je super.Godinama su živili tako.On u jednom gradu,ona u drugom gradu,vidjeli bi se na nekoliko dana,ljetovanja bi provodili s njegovom obitelji u hrvatskoj,blagdane s njenom obitelji u Americi i to je bilo to.
Danas smo nažalost podložni internetu i on ima svojih prednosti pri održavanju takvog odnosa,ali ipak takav odnos nije to ako se održava sam preko interneta,ako se odvija jedino na takav način.Nitko me ne može uvjerit da je otipkano volim te ekvivalent onom šapatu na uho.Da je taj virtualni zagrljaj jednak onom stvarnom.Da je razgovor preko fejsa ili skypa identičan onom kad čuješ disanje druge osobe u istoj prostoriji.
Smatram kao i svaki put do sad da je potrebno vrijeme i mjesto da bismo nešto nazvali ljubavlju.Potrebno nam je fizički poznavati osobu.Internet je super stvar,ali u njemu nema ništa osobno.To je iskontrolirana sredina,lako te natjerat na poeziju,ako si i sam pomalo romantik.Lako je pisati svoje mišljenje kad zapravo pišeš ikoni,a ne stvarnom čovjeku.Da isitina stvaran je tamo negdje s druge strane planete,ali ti ga percipiraš kao ikonu i dok ga ne upoznaš,dok ga ne spoznaš i dalje ga percipiraš kao sliku i rečenice.
Ljudski mozak funkcionira jednostavno,ljudski osjećaji su ipak malo kompliciraniji.
Lako povjerujemo kad nam netko s druge strane priča ono što želimo čut,lako se prepustimo tom osjećaju ugode,ali pravi osjećaji nisu ugodni.Oni su istovremeno mix tenzije i ugode.Osjetiš svaki živac u tjelu kako je napet i to ti ide na živce,ali istovremeno si sretan,jer več dugo nisi bio takav.
Na moju žalost rijetko kad griješim,rijetko kad krivo procjenjujem,kad su u pitanju drugi.Uvijek kažem kako trebaju usporit i ne prepuštat se toj ugodi jer na kraju krajeva znam ishod.Jel samo stvar moje percpecije i promatranja ili san pak prava vidovnjakinja sudbine,ne znam,ali nije ni bitno.Znam da ionako se sve svede na to da na kraju opet moram reći jesam ti rekla.Nije to toliko bitno za ovu cijelu priču jer da ljudi postupaju prema mojim savjetima ne bi to više bili njihovi izbori,ali volila bi da ponekad samo saslušaju pa da imaju i tu percepciju negdje u glavi kao mogući ishod,da se ne boje toga na kraju,da su spremni suočit se s tim.

Moj bivši klijent koji mi je ujedno i profesor još uvijek svoj projekt nije proveo kraju,još uvijek mu kasne radovi.Sezona kuca na vrata,a on objekt nije još otvorio.Prošla sam nekidan tamo i onako u prolazu bacila oko,nisam sigurna šta će biti od toga,ali mislim da su ga sustigli svi šupski potezi i da se iz tog razloga nije sposoban javit i ne durit se kao malo dijete.
Moran priznat da mi je smješno pomalo.Da nije smiješno bilo bi tužno.Gledala san slike s dodjele,lik je apsolutno najgore stavija na službenu stranicu,a na slikama koje je slikavalo osoblje galerije na svakoj se vidi njegov biceps jer je ko oni poremečeni fotograf iz filmova šta viće make love withe camera iskaka pred objektiv drugog fotoparata.Da nije smiješno bilo bi tužno.

Ljubav kakvu svijet očekuje ili ljubav kakvu znaš da trebaš?!

nedjelja , 29.05.2016.

Evo jebeno ne kužin zašto su ljudi toliko sjebani po pitanju veza i odnosa i kako je moguće da u cijeloj toj priči ja imam problem.
Zove me nekidan pevaljka i pita me jesan se zaljubila i ja kažen nisan pa vidi koliko stresa na poslu pa još da se i stresiran zbog ljubavi.Već dva dana besciljno lutam u potrazi za postom di san napisala kako taj osjećaj mora izgledat istovremeno fascinirajuće i frustrirajuće i kako istovremeno zarobljava i oslobađa.Zapravo imaš svu slobodu da se vežeš za nekoga,a da pritom ne izgubiš vlastitu slobodu.Najgore je kad ljudi ulaze u takve relacije iz krivih razloga.Iz razloga zbog drugih,ne zbog sebe.
Zašto bismo išta na ovom sebičnom svijetu radili zbog drugih prije nego sebi.Pogotovo ono što ne želimo sebi,ono u čem se ne vidimo.Zašto bismo ulazili brzinski u odnose,zašto bismo inzistirali na onome u što nismo sigurni.Neće život pobjeći zato što mi guramo svoj ritam.Zašto za promjenu ne bismo preispitali sebe i pokušali shvatiti što nam je uistinu potrebno.Da se razumimo niko ne triba kurac dok postoje vibratori.
U veze i korelacije ulazimo jer nam treba duša,treba nam emocija.Sve drugo je samo nadogradnja tome.Kada se zaletimo dok shvatimo već je kasno,našli smo se u odnosu iz kojeg nam je teško izaći,a zapravo smo shvatili da to nije ono što smo htjeli,a osoba pored nas i nije tako loša,samo nije ono što nam treba.I onda biramo alternative da poštedimo druge razočarenja,da poštedimo sebe plačanja greške koju smo si sami nametnuli.I živimo u laži iz čistog straha.
U redu je da shvatimo da to nije to što smo htjeli,u redu je da se predomislimo,ali moramo biti jednako spremni prihvatitit to kao što smo ušli u sve to.Zparavo ne ulazimo spremno u to,ulazimo ishitreno,prepuštajući lagodi da nas ponese iako ništa na ovom svijetu nije lagodno i sve ima svoje prednosti i mane.Zaista se ponašamo glupo kad su u pitanju osjećaji.Često puta smo posesivni i mislimo da ne postoje drugi ljudi u životu osim nas.Željni smo kontrole,a sami je preziremo.Nekidan šefici govorin kako neman momka i nisan ga imala i ne tražim ga i ne smatram da propuštan "velike stvari" if you know what i mean.Ona je prva osoba koja mi je rekla u pravu si.Da se razumimo žena ima dva braka iza sebe 3 djece nekoliko momaka i svašta nešto.
Koja je poanta da ulaziš u nešto samo zato jer svijet to od tebe očekuje.Jesam li možda trebala umrit prije 15 godina jer je to svijet očekivao za mene?
Zašto je toliko teško živiti svoj život i skoncentrirati se na sebe.Danas se ljudi ionako žene s 30,a osim toga ni brak više nije popularan,jer su odnosi prepuni nepovjerenja i ljudi su isfrustrirani samom činjenicom što brak danas predstavlja.
Zapravo ne znam kad se dogodio taj povijesni moment da se ljudi žene iz ljubavi,jer oduvik su se brakovi sklapali isključivo i samo iz koristi,ljubav je dolazila kasnije.
Kad si siguran tj kad si osiguran.Kad si se pobrinuo za svoju egzistenciju,kad je osoba pored tebe također osigurala sebe onda tek ima smisla odlučiti se da taj konačni korak,jer htjeli mi ne htjeli stvar je povjerenja i sigurnosti,ništa više.
Besmisleno je biti dio toksičnog odnosa di se nalaziš vječno u pat poziciji i di te netko konstantno kontrolira.Nije to baš teško za shvatit,bar meni.Dovoljno mi je da znam što trenutno ne trebamu u životu.Opet s druge strane neki ljudi su ovisni o pripadnosti,ovisni o kontroli,potreban im je privid ljubavi.Ljubav nije da znaš gdje se netko nalazi u svakom momentu,nije dnevni rezime događanja,nije činjenica da skupa provodite svaki slobodni i neslobodni trenutak.Ljubav je ponekad da preskočite taj trenutak jer vam se neda iz kreveta pa cilu večer provedete na slušalici,ljubav je ponekad samo razgovor.Trenutak kad se sjetiš nekoga,ne nužno da ga moraš vidit.Da bismo voljeli ponekad trebamo nedostajanje.Trebamo se makniti od svakodnevne ovisnosti.Veze na daljinu nisu strašna stvar,pola svijeta tako živi i traje i funkcionira.Jeste primjetili da ste bolji s nekim ljudima koje vidite dva puta godišnje za razliku od nekih koje vidite svaki dan.
Ljubav nije ovisnost.Ljubav treba mjeru.Ljubav treba prostora da raste.Pa čak i pod cijenu samoće.Znam da je to apsurdno večini,ali iskreno zapitajte se biste li više voljeli slobodu ili robiju.Ljubav može oboje,ali što vama više odgovara.Ja osobno volim slobodu,trebam slobodu.Ako ću već jednog dana biti s nekim bit ću bez da mijenjam ovaj svoj ludi raspored,bez da mijenjam posao,bez da mijenjam ljude,bez da sebe mijenjam negativno.Ne želim umanjivati sebe,želim rasti u odnosima.To je na kraju krajeva najbitnije,evaluacija.
Želim voljeti onako kako znam,ne onako kako drugi misle da bih trebala.
Uživajte u nedilji ljudi moji i volite na svoj način,ne onako kako društvo kaže da bi trebali.Puno je lažnih ljubavi,a samo vi znate je li vaša iskrena i prava

Ljudi danas znaju cijenu svega,a vrijednost ničega. D.Pelić

subota , 28.05.2016.

Više se ne sječam jesam li negdi napisala da nije bitno koliko si se jeftino spreman prodati nego koliko su te ljudi skupo spremni platiti...Jučer tražim negdje onaj jedan post di san napisala kako je ljubav kad te nešto istovremeno fascinira i frustrira,ali u 220 postova totalno san se izgubila.
Zapravo to nekako više nije ni bitno,postoji negdje u ovih preko 15 tisuća riječi i pojavit će se kad bude vrijeme za to.
Moja spisateljska inspiracija je na godišnjem i neka je.Godina je bila duga i naporna i svi trebamo odmor.
Danas je subota i moran peć tortu za sutrašnju krizmu,a tako mi se neda ni radit ni ić.Jutros san se probudila s mišlju na svoju retardiranu familiju i sad se mislim šta to meni triba.Naime moj stric je nekako proda priču hrpi svojih još glupljih rođaka kako kuća u kojoj živin je procjenjena na 2 milijuna eura.Šta je najtragičnije ljudi su povirovali da ova ruševina vridi toliko.U svemu ovome se postavlja jedno drugo pitanje.Ko je to procijenio ili kako.Nisan neki pravni stručnjak,ali znam da za procjenu nekretnine trebaš doč i pregledat objekt.Šta znači ili mi je "procjenitelj" odokativno procijenia kuću šta ga može stajat posla i ugleda ili mi je provalija u kuću što ga može stajat života na slobodi.Na stranu budale koje poviruju svaku glupost koja im se kaže.Rekla san materi ako on ima 2 milijuna eura nek uplati na račun ja ću kupit 3 kuće a on nek ulaže u ovu ruševinu.Da se razumimo lipa je ovo kuća,u centru Splita,ali ipak preskupa za oržavanje.Ja bi sad tribala uložit preko 100 000 eura da bi ona vridila pola milijuna.Kuća nema riješenu fasadu premala je za četveročlanu obitelj i kao i večina objekata ima papire koje treba riješit.I da istina trebalo je to prije ili kasnije,nebitno imali smo drugih proriteta.Život,zdravlje,ljekovi,bolnice.Ne biste vjerovali ali sve to košta.I košta mnogo.Košta toliko da si prisiljen dizat kredite,da si prisiljen snalazit se na svakojake načine.Isplatilo se na kraju,svi smo živi i dalje se borimo.
Obožavan kad ljudi misle da znaju sve o našim životima i kad nan zavide na stvarima koje nemamo.Pretpostavka je majka svih zajeba.Oni pretpostavljaju da nama cvatu ruže,da je nebo iznad nas crvene boje,da sreća ispada iz rukava,da nama novci rastu na grani.Dok pritom ne vide da su oni i dalje u boljoj poziciji od nas.Nije humanost reći ja sam human jer radim dobra djela.Humanost je kad radiš dobra djela bez da to kažeš.Nikom se ne opravdavaš nikom ne govoriš,samo radiš.
Nikad nisan bila od pripisivanja zasluga.Štoviše smeta mi kad me drugi hvale i dižu u nebesa.Svi mi radimo ono što mislimo da moramo,da nam je potrebno.Osjećamo potrebu da radimo za plaču kako bismo zaradili,osjećamo potrebu da pomažemo jer želimo,jer osjećamo nešto prema tome kome pružimo.Naravno da neki to rade da bi svi vidili.Ali na kraju krajeva koja korist ti od toga da svi vide.Tajne su puno ljepše.Tajne razloge za sreću puno više cijenimo.Do njih više držimo.Nekako samo su nama bitni.Kao čokolada koju pojedeš sam da nitko nije vidio da čokolada uopće postoji.Cvijet koji dobiješ i ne moraš reći od koga je,samo ti znaš zašto mu se raduješ i zašto ga gledaš.
Ne kažem da stvarno i apsolutno sve u životu treba skrivati,nego smatram da treba znati odvagati zašto nešto želimo.Koja je poanta živjeti na principu hvalite me usta moja,kad zapravo sami sumnjamo u svoju vrijednost.Da ne sumnjamo ne bismo sami sebi dizali rejting.Svi smo mi pomalo takvi,nije to ništa kontradiktorno čovjeku,samo je besmisleno.Šta ikog briga koliko ti imaš na računu jel kupuješ zlatne poluge ili dukate,jel voziš ferarri ili BMW,šta se koga tiće jel spavaš na svili ili na pamuku.Jel ti kuhinja Scavolinii ili iz Matine radione sklepane u garaži.Za mene to ništa ne predstavlja i jedno i drugo služi svrsi i u redu je da si kupiš najskuplje ako to možeš,ali ipak bitno je zašto to kupuješ?Zato da bi svima mogao reći da voziš ferari i kuhaš na scavolliniju ili da bi mogao voziti i da bi mogao skuhati.Kupuješ li skupo da bi sebi digao cijenu ili da bi uživao u onome što imaš.Razlika je ogromna.Koliko sebi vrijediš?

Niko ne umire kao djevac,život jebe svakoga

petak , 27.05.2016.

I tako naša raja ispada iz svojih stanova koje su eto kupili,za koje su digli kredite i šta ti ga ja sve znam kakvu su krv pišali da budu svoj na svome,a ekipa s bliskog istoka prošeta malo do nas i eto njima i stana i stanarine i posla i plačenih režija i besplatnog školovanja u najvećim gradovima hrvatske.E moj narode....
Da se razumijemo nisam protiv pomoći drugome i uvijek sam za pomoć,ali kad pogledam svijet oko sebe ne mogu ne vidit da imamo i mi beskučnika i da imamo i mi obitelji kojima treba stan i besplatno školovanje za djecu i sve beneficije koje država namjerava dati sranim građanima.Ne samo da im mora dati nego mora napravit turu po regionu da skupi tu ekipu koja bi pazite sad,PRISTALA,živit u hrvatskoj.
Žali Bože muke i truda pojedinaca šta su se satrali da imaju svoje i opet nisu uspili kad tako svaka budala može došetat ili čak niti došetet,naši će ići tražit i molit da se useli u stan,u državu na proračun.
Taman kad čovik pomisli da ne bi mogli pas niže i da ne postoji gore od trenutnog,nekako ipak nas uspiju razočarat.
Kažu rat je bio strašan.Slažem se,ali ipak meni je ovo strašnije.Bolje je ubit čovjeka da spasiš goli život nego ubijat čovjeka da ga prisiliš da se odrekne života i ode negdje drugo.'91 iz domova su nas tjerali srbi,danas nas iz domova tjeraju hrvati.Nazovimo hrvati,ma iskreno više ne znam tko je tu tko,ali jedno je sigurno prije ili kasnije svi ćemo bit prisiljeni otići,da ne postanemo topovsko meso pogrešnim ljudima ili da ne postanemo oni koji će paliti fitilj na tim topovima....Sredina ne postoji.
Znam da dugo nisan pisala i sad odjednom pišem o najšugavijim temama koje mogu izvuć iz života,a toliko se lijepih stvari događa oko nas.Evo tu stajem,sad ploču okrećemo na onu dobru stranu.
Zapravo sam svima zaboravila reć da san u sridu otvorila izložbu dizajnerskih radova.Utorak i sridu san istu tu izložbu postavljala.
48 sati san visila s plafona.Sumnjalo se da kvar projektora,na kraju se ipak ustanovilo da je stvar kabela.Prominili smo 5 pozicija projektora i napravili 3 rotacije prostora dok na kraju sve nismo postavili.Postavljali smo izložbu do zadnje sekunde,ali na kraju se isplatilo.Bilo je famozno,svi su zadovoljni i sve je dobilo neku dostojnu razinu.Sve u svemu vrlo sam zadovoljna i ponosna na cijelu ovu priču.Za sve zainteresirane koje ovo zanima izložba je otvorena do 1.6.2016 na adresi Branimirova obala 1.
Na poslu je inaće fantastično,posla ima i zapravo uživamo.Da imamo poneku budalu za suradnju,da imamo i dobrih projekata imamo i najluđi tim.Sve u svemu ne mogu se požalit.
Zadnjih dana sve mi je nekako znakovito.Ne znam je li to samo meni ili je pak do mene,ali uspomene naviru.
Podsjetnici se vračaju kao boomerang.Na trenutak su to oni divni pečati koji te oduševe i podsjete da si cijelo vrijeme hodao u ovom smjeru i da si konačno tu gdje pripadaš.A s druge pak strane imaš i onih podsjednika koji ti podsjete da neke stvari nikad nečeš naučit.
Sve u svemu dobro je,ne žalim se,život je jedan i trebamo i dobro i loše i gore i najgore da bismo zaslužili najbolje što nam je namjenjeno.Ekipa moja samo pozitivno.Drž te mi se.
Ps.Više se ne sićan kome san sve dala da ovo čita,ali ako Bože iz Imotske krajine ovo čita nek konačno pogleda jebeni mail,jer mu nudim poslovnu suradnju.

Prijateljska tarifa

utorak , 17.05.2016.

Odličan je osjećaj radit ono što voliš,odličan je osjećaj kad bi radije dan proveo u uredu negdo bilo gdje drugo na svijetu.I lakše ti nekako padaju svi šupci s kojima se suočavaš i nekako lakše se nosiš s činjenicom da su ljudi u kurcu.
Uvijek su me fascinirali ljudi koji misle da svi poslovi na svijetu osin njihovog naravno su po sata posla.Da ja dođen nekom ekonomisti pa mu kažen šta ti je to po ure posla,samo ukucaš u digitron i on ti sam izračuna ili dođen nekom pravniku pa mu kažen ma šta ti je to 5 minuti samo skrolaš zakone po netu.
Da je to zaista po ure posla svi bi mi to sami radili sebi.Tako i da je crtanje ili projektiranje po ure posla vjerujte mi da bi si svi vi uzeli po ure uz kavu pa napravili ono što želite i kako ste zamislili.
Ali dobro,nije da sve ima tu tužnu konotaciju,na kraju dana svi mi volimo skrolat zakone,kucat na digitron ili projektirat...Ovisno o našoj motiviranosti za našu profesiju.I svih nas na kraju dana smetaju iste stvari šta niko ne vidi koliko smo mi sebe položili u to i koliko smo se mi odrekli za to....Svi mislimo da ono za što mi ne bismo uložili pola sata vremena vjerojatno ne bi ni drugi.Da je zaista tako,onda ne bi postojale sve te silne profesije i ti ljudi koji zaista vole ono što rade.
Poštovanje je nešto što smo svi zaboravili,očito.Imam neku klijenticu trenutno koja ima ozbiljni OCD jer onako manijakalno pošalje po 6 mjelova dnevno,dužih od Ane Karenjine u obe knjige s linkovima i primjercima točno određenih stvari šta želi i naravno u roku 24 sata kad ja to sve konačno nacrtan ona zaključi da uopće na to nije mislila...
Inaće cijeli tjedan i vikend san odradila samo za nju.Da ne govorim o činjenici da je za sve to buđet ispod svakog buđeta i činjenice da žena voli samo skupo.Kako skupo svesti na jeftino,samo dragi Bog zna.
Ja osobno ako mi se nešto sviđa i zaista si to želin priuštit odreknem se i zraka da si to kupim ili jednostavno si ne kupujem ono za što neman novca.Ali sigurno se neću grebat i cigančit za 200 kn manje ili više...
Svačiji rad vrijedi,vrijedi i ono kuckanje na drigitron i crtanje...Jer ono vrijeme koje san ja uložila u projektiranje i učenje projektiranja,netko je uložio u kuckanje na digitron,na izračunavanje bilanci ili šta ti ga ja već znan.
Pa kad se stavim u tuđe cipele mi nekako bude lakže razumjeti drugoga i ne gledati odma u njemu lopova,jer nismo svi mi Ivo Sanader.Da jesmo sigurno ne bismo radili nediljon jer on je ukinija to,a mi se ne držimo toga.Izadjnici roda i poroda.Em ne krademo,em sve plačamo na vrime,em ne trošimo više nego šta imamo,em radimo nediljom.Nije ni čudo šta se svak siti jebat nas kako mu padne na pamet.A jel ikome palo na pamet da radni dan od 15 sati možda nije niti zdrav,jel vas vaši poslodavci zivkaju u 3 ujutro da sutra tribate poslat nešto na poštu.Moš si mislit.Odratite svoje i odete kući.
Daleko od toga da svi mi imamo ponekad rokove i da ponekad triba jače zapet i da je ponekad ladovina.Sve to stoji,ali ono što ne stoji da smo postali tako šugavi kao ljudi da ne cijenimo osobu ispred sebe.Ona teta na blagajni koja se trudi bit ljubazna dok ti s kraja reda žugaš kako ćeš zbog njene sporosti zakasnit na bus.Onaj arhitekt koji tebe misec dana moli da dođeš na sastanak iako on ima i više projekata od samo tebe.Onaj odvjetnik koji mora doći na tvoje ročište,a ti otkažeš jer ti je krepala zlatna ribica i neda ti se ustajat.Onaj mali ekonomista koji ti obačunava porez jer se tebi ne da tipkat na digitron ili jer ne znaš.
Ono što ne možeš sam s razlogom plačaš druge da to rade za tebe.I na kraju krajeva nije ti bitno jel ti prijatelj ili ga prvi put vidiš u životu.Baš zato jer ti je prijatelj triba bi imat više razumjevanja i više zahvalnosti.Moja se šefica na ovom projektu odrekla bar 50 000 kn-a zarade na prijateljskoj tarifi,stavila je život svoje dice na kocku,jer ipak iz te firme ih uzdržava i opet se "prijateljica" nađe da joj kaže kako sve to šta je radila prekovremene,šta se odrekla novaca u njenu korist ne vrijedi i nije onako kako je ona tila.Iako obje znaju da to nije tako.Zato moj iskreni savjet svima koji imate namjeru tražit prijatelje usluge unaprijed spremite cifru u znak zahvale što su našli vremena za vas.Jer svi ćemo mi negdje uštedit za osobe do kojih nam je stalo,ali to ne znaći da trebate sebe sramotit kako ne držite do istih.Ma sve i da vam odbije novac uvijek inzistirajte da uzme jer ipak na kraju krajeva zašto bi vam itko išta radio besplatno,jel vi svoj trud smatrate besplatnim?Jel biste volili radit bez naknade?Jel biste se voljeli ispred svog prijatelja osjećat kao da niste vrijedni svoje satnice?Biste li tu osobu ikad više mogli gledat istim očima?
Mnogo je ovakvih situacija i sama sam ih prošla besbroj puta i vjerujte mi da vam kao i sve u životu postane normalno i više se uopće ne čudite takvom razmišljanju.Jedna stvar je sigurna da ni jedna usluga nije besplatna,pa čak ni ona koju napravite bez da je netko traži od vas.Naravno da nećete uvijek uzet novac,nekad ćete uzet uslugu za uslugu.Vi njemu projekt,on vama predmet na sudu ili nešto drugo.Nebitno.Al licemjerno je pravit se da ne kalkuliramo odnose.Svi mi imamo računicu,da ne kalkuliramo puno bismo lakše posli šugavih postupaka stali jedni pred druge i pravili se da se ništa nije dogodilo ili bi pak lakše mogli jedni druge pogledat u oći i reć okej oprosti,sjebali smo.
Unatoč svim ovim činjenicama i frustracijama na opće ljudske postupke sretna sam.Budim se s osmjehom i idem leć s osmjehom.Zadovoljna sam i sretna i mislim da je na kraju svih sranja samo to i najbitnije.Da smo sretni.Sretni sami sa sobom.Sretni toliko da možemo biti sretni i zbog drugih.S drugima,za druge.Prijateljstvo je obostran odnos,ako tražiš poštovanje moraš ga i dat.Ne samo riječima nego i djelima,ali u konačnici svaki odnos od nas to traži.

Volim što postojim

četvrtak , 12.05.2016.

Ne znam što je to u zraku,ali sve me nekako vuće Istri ovih dana.Inaće šefica mi je odobrila koncept i uskoro šaljem poslovni mail na službenu mail adresu za suradnike.I jako se veselim cijeloj priči.
Znate onaj osjećaj kad djetetu ispunite san njegovog malenog života i otvorite mu priliku da sanja neki novi,još veći,još ljepši,još blistaviji.
Jupi jupi jej,3 put hura za Snješku...Osin šta mi se šefica zove ko i ex psihička,nema nekih večih podudarnosti ili ipak moj svemir je naša svoj nemirni mir.Cilo jutro čekan mail da mi stigne,od proizvođača,da mi kažu da kako su oduševljeni idejom i kako jedva čekaju biti dio ostvarenja ovog divnog sna,ovo je prvo iščekivanje kojem se radujem nakon dugo vremena.
Valjda je ovo jedan od onih trenutaka "Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli Svemir se uroti da ti pomogne da to ostvariš."
Ja san inače cinik po pitanju ovakvih situacija,ali ipak moram priznat da je Coelho ovaj put u pravu.Možda san se čak i prenaglila jer još nisan dobila povratnu informaciju proizvođača,niti sam kontaktirala treću stranu i razlog zbog čijeg je postojanja uopće nastala ta ideja,ali imam tako dobar osjećaj da je ovo real thing.Pa makar pala na 3 ili 4 stepenici iako san prvu pregazila,neću žaliti.Spremna san na sve.
Danas mi je ručak skoro 3 puta zagorija,zbog inspiracije.I dalje nekako još uvijek nema okus karbona,koliko loš znak to može biti.
Kiša je padala cijelo jutro i nisam obavila pola stvari koje san planirala,zbog kiše san cijeli dan provela na predavanjima,ali dobila san nekoliko vizija.Kiša je moje vrijeme.Dobila san na kraju koncept kompletnog proizvoda inspiriranog početnom pričom,da na kraju možda i prototip napravimo sami i jednostavno proizvodnju prepustimo nekom drugom,ako se uopće jave na mail.
Danas san tražila sliku na fejsu zbog koje je moja šefica stekla prvi dojam.Na kraju san našla jednu di san se pitala di san bila 91' ispostavilo se da ipak nije ta...
Ajme ljudi pišen opet na peci bokune,jer posal,jer čuda,jer šta ti ga ja znan....
Ludnica mi je,ali pozitivna ludnica...Ekipa ma bit ću kratka ovi put,volim vas

Život je lijep kad si Štraca

Dakle,naša se nekidan tako neki visokopozicionirani crkveni čovjek,nadbiskup ili neki slični kurac da proziva žene zbog eventualnog bluda.
No sex before marriage.To je tako isforsirana fraza,jer budimo realni i Isus je bia okružen kurvama,ako me moje skromno poznavanje biblije služi čak je jednu i branija kad je reka raji koja joj je sudila,ako su oni bez grijeha neka bace kamen,...ali šta ja znan nisan ja pop.Ja san običan smrtnik,štaviše ja san štraca!!! Ili ako još nisan štraca,pitanje je dana kad ću postat.
Život je predivan kad si štraca,jer svi su te već osudili i nikog nije briga za osuđenike na vječni oganj.Niko te ne jebe pol posto i miran si ostatak svog grešnog života.Jebe te se....Moram priznat od kad znan svoju šeficu budi mi se inspiracija za ovakve literalne istupe prepune pobune i bunta.Inaće moja šefica,svaku večer prije spavanja kao antistress napiše sve šta joj je na duši kontra crkve i kontra politike i adio.
Neću ulazit u sve skandale koje crkva vješto zataškava,zadržat ću se na ovim budalaštima koje se svakodnevno provlače medijama i na ovim glupim izjavama od kojih se radi senzacija.
Nije to stvar rvtaina i jugonostalgičara.Vjera je stanje duše,religija je ideologija.Ideologije često imaju dobra uporišta,a onda prerastu same sebe i čovjeka i onda sve ode u tri kurca.
Iman u svojoj familiji i partizana i ustaša i domoljuba i onih kontra domovine i ljubavi i Boga.Iman i onih apolitičnih i onih pro gey i onih za brak i onih protiv braka.Ka i svugdi ima nas svakakvih i dok se uvažavamo lijepo nam je.Kad ne pošaljemo se u pičku materinu i opet nan je lijepo nekih pola sata kasnije.Ako neko digne nos za sva vremena,njegov problem...
Nikad nisan kužila potrebu čovjeka da priča o stvarima o kojima nema pojma.Kao kad slušate pajdu sa 30 000 kn na računu mimo svoje plače da priča o tome kako je teško skrpat se na kraju miseca ili onog jadnika koji plaču jedva skrpa na kraju miseca da priča o tome kako je živit s 30 000 kn + zlu ne tribalo.
Tako i pop možda se je jeba prije celibata,možda mu je jasna mehanička ili fiziološka strana priče,provedba,proizvodni i evolucijski proces,ali šta on zapravo zna o onom osjećaju kad se ujutro probudiš pored ljubavi svog života i želiš bit jedno s tom osobom recimo tih pola sata da biste oboje išli sretni na posao s lijepim mislima jer možda je pred vama usran dan.Svakako bolja opcija od činjenice da svak čangrizavo ispija kavu na svojoj strani sobe...Ima ona neka narodna,ko o čemu kurva o poštenju.
Totalno primjenjiva na ovu situaciju i situacije slične ovoj.Ko o čemu,pop o politici,sexu,medicini i biologiji.Koliko ja znan teologija je teorijska znanost.Medicina,biologija i sve ove druge stvari o kojima pojedini popovi svakodnevno imaju nešto reći je više empirijska.Praktična strana života.
Fascinantnije od ovakvih situacija mi je samo činjenica da nikad ne pričaju o siromaštu i empatiji i potrebi da pomažemo jedni drugima.Novac da podijele siromasima,ali zato svake godine iz njihovih džepova uzmu po nekoliko milijuna.
Ali šta ja znan o tome,nisan političar,nisan doktor,nisan u celibatu,nisan ni u braku,nisan ni u vezi.Ja san štraca ka i sve žene u mojoj familiji valjda.Evo rodica mi šalje pozdrave iz Zagreba iz svog stana koji je na drugoj strani grada od stana njenog bivšeg s kojin ima sina.Evo i ova druga javlja iz varoša s djetetom koje je začeto pod kontracepcijom i tetka se nešto smješka sigurno se prašila onu večer posli domjenka,i mater eto,ne znan stari je ima 2-3 dana doma.
I bro je naša curu,moran mu napomenit da od nje ne radi štracu.Jer eto ne znan život je tako predvidljiv...
Kad malo bolje razmislim biče da se taj pop osijeća ko štraca,mora da ga dobro jebu tamo di je,a još mu niko nije stavija prsten na ruku,ups pa on je nadbiskup,oni dobiju prsten šta ne?
Uživajte svitu u ovom prelijepom oblačnom jutru,upalite si muziku.Moja preporuka je Steel Panther inaće pornografija u metal stihovima.Čisto u inat babarogama.

U splitu kad kažeš di si štraco ili ne budi štraca općenito se misli na one neke dvolične glumice koje si umisile da su viša klasa jer koriste skuplji puder na nosu,ne sićan se ni jedne situacije kad je to imalo veze s jutarnjim sexom prije braka.Štraca ko i redikul je istovremeno uvreda i kompliment...Evo gledam i nikako mi ne ide u glavu zašto bi se jedan crkveni visoko poziconirani čovjek služio jezikom ulice,štoviše žargonom jedne sredine ko da se obraća ciljanoj skupini a ne svima prisutnima....nadalje čovjek govori o sexu a prvi je izabra život bez istog...Neman ja nista protiv nikoga al ajmo da malo za promjenu ljudi pričaju samo o stvarima o kojima nešto znaju da ne sramote sebe i one koje predstavljaju.

Ne zamarajte svoju glavu stvarima koje ne znate,toliko je toga što znate :D

Koga čekaš da se desiš sebi? Ingrid Divković

ponedjeljak , 09.05.2016.

Nekidan me bro pita s kin se dopisuješ.Ja sad objašnjavam da je to neki lik i Zagreba i kako ga on ne zna i bla bla bla...
I kaže on meni šta ne nađeš nekog normalnog i za druženje i ja govorim da mi se neda.I sad kako objasnit nekome da ti se zaista neda i da je s tobom zapravo sve u redu.Uglavnom on je doša do istog zaključka ko i Cicobello prije nekih pola godine,da san možda aseksualna.
Ali nije stvar privlačnosti i potrebe za nekakvim fizičkim druženjem,nego jednostavno mi sad to nije prva stvar na listi prioriteta.
Ne smatram da propuštam nešto bitno,ako sad ne prolazin kroz tu cilu priču kako je imat nekoga i kako je bit nečiji...
Danas čitam neki članak i lik priča kako zapravo nije s nekim i kako je zadnju ozbiljnu vezu ima prije par gdina jer jednostavno nije lako pronaći nekog tko može pratitit tvoj ritam.
U tome je poanta.Zašto bismo bili u vezi da bi se ta veza pretvorila u hrpu ispraznih poziva di si,šta si,s kin si....Jer nisi tu i sad nemaš vremena,jer radiš i na sastanku si tek navečer u ponoća imaš vremena za taj jedan poziv samo da poželiš nekom laku noć i to je to.Ima ljudi na ovom svijetu kojima to paše i koji mogu to izbalansirati.Lako je kad si tipičan student,pa si nađeš curu s faksa pa slušate predavanja skupa,pa pijete kave skupa,pa i ako odete vanka odete skupa i sve nekako ostaje u istoj ekipi.Pa lako je ako radite isti posal i poslovno ste vezani,pa provodite pauze za ručak skupa,imate iste prijatelje i zalazite na ista mjesta,srećete se na istim lokacijama.Ali realno gledajući moj posao funkcionira ili san po terenu ili san na faksu ili spreman neki novi projekt i jedino vrijeme koje imam je negdje iza neke ure navečer samo da se uvučen u neki krevet do buđenja.
Neman vremena visit na telefonu i razmišljat o izlikama zašto nemam vremena,niti mi se da smišljat izlike,niti mi se da bit s nekim tko nema takav ritam da može pratit ovaj moj.Nemam vremena da netko stišče kočnice dok ja vozim ful gas.Dobro mi ide i samoj,a ako već trebam nekog pored sebe nek on mijenja brzine dok ja vozim ful gasom.Ili obratno...
Ne trebaju mi usputne stanice i ne žuri mi se pričekat avanture za duge staze.Ako već moram ulazit u sve to,jer svi mi to jednom moramo,onda neka bar to bude kako treba.
Nije sve u fizikali,toga bar danas ima na bacanje.Na svakon kantunu možete nać zagonđiju jer danas smo sve sveli na nekakav mehanički rad.Lako je zadovoljit fizičke potrebe i zadovoljit one animalne nagone koji nam se svima prije ili kasnije probude.
Ali ajde ti nađi ono pravo,ajde ti sebi nađi zaborav i odmor od svih tih sranja koje ti život servira.Zašto bi itko pristao na manje od onoga što želi.Pogotovo da bi drugi oko njega bili zadovoljni.Dopisivanje je jedna usputna stvar,nekakvo eventualno širenje kontakata,nema toliko veze s mojom potrebom da pronađem sebi nekog s kim ću trajat.Barem meni...
Kad već toliko imam vremena,zašto ne bi čekala da pronađem nešto što u potpunosti odgovara mojim željama.Kad mi se već ne žuri,kad sam sretna ovako,kad sam zadovoljna sobom.
To što drugi žive svoje sretne ili manje sretne živote nije moja stvar.Drago mi je zbog njih i sretna san zbog njih,ali to nije ono što ja želim ili ono u čemu vidim sebe.Zašto bi si htjela tuđu sreću,koja je poanta toga.
To ne znači da nisan otvorena za te opcije,jer svemu u životu treba dati priliku,ali ne pod svaku cijenu.Ne znaći da ću reć ljudima prošetaj ne zanimaš me uopće,ako nije tako.Samo trenutno nisan u fazi da mi se lovi nešto u ćemu se ne vidim.
Teško je naći nekog s sličnim razmišljanjima,s istim ukusima,s istim principima,s istim svjetonadzorima.A ako već znam što želim,zašto bi tražila manje od toga.Zašto bi pristala na manje.Samo da zadovoljim okolinu,ma vjerujte mi da koliko god da držim do vaših mišljenja niste vrijedni toga.Da moja sreća bude vaša i da trpim odnos koji mi nije po volji samo da bi u vašim očima izgledala normalno.Radije ću biti luda sama sebi,nego normalna ostatku svijeta.
Radije ću otplesati još koji šašašvi ples u piđami sama sa sobom i popiti još po koju kavu sama ujutro raščupana ili ponuditi sama sebi zaborav i bijeg u neku svoju paralelnih stvarnost noću pred spavanje,nego trenutka proživiti onako kako drugi smatraju da bi trebala.Život je prekratak da bismo bili tuđi.Najbolje što možeš pokloniti sebi je da ne trošiš vrijeme na ono za što nisi siguran da je vrijedno tvoga vremena.

Mother's day

nedjelja , 08.05.2016.

Ni jedan roditelj nije savršen i ni jedno dijete nije savršeno.Nikad nećemo dostići onu viziju koju su si oni zamislili u svojoj glavi,kakvi bismo trebali biti.Nećemo jer učili su nas da imamo svoju glavu i da je koristimo.Ne znači to da nas zato manje vole,to samo znači da se u nekim stvarima možda nećemo složiti.Ima nešto u onoj priči da u određenoj dobi odeš da vi se s većom radošću vračao.Da blagdani i okupljanja ne izgledaju baš poput svakog dana kad se probudite i netko ustane na lijevu nogu.
Zapravo poanta je u tome da kad prijeđete neke godine više vas se ne može odgajati,kao roditelj možete se jedino nadati da ste napravili dobar posao,da ste odgojili ispravnu osobu koja vas neće tjerati da se crvenite pred svijetom.Možete se nadati da će svoj život živjeti ispravno i da neće pustiti da potone zbog drugih.Da će biti hrabro i da će se boriti da opstane pod ovim nebom jer tu pripada.S druge strane mi djeca jedino što možemo ili trebamo je ne izigrati to povjerenje,ne tjerati ih da se crvene i biti spremni nositi se s posljedicama svojih odluka.
Spremno upotrijebiti sve ono što su nas učili sve silne godine i ne zloupotrijebiti tu slijepu vjeru u nas i ne ubijati tu nadu da su oni postigli dobar rezultat.Trebamo to opravdati.
Moja majčica ima ona nekih svojih mana i ponekad zaista izgubim živce s njom,ali na kraju dana ona je i dalje moja mama i naučila me svemu što znam o odgoju.Naučila me da se s govnima ne raspravljam,da tuđi postupci idu njima na obraz i da moj obraz uvijek mora biti čist.Naučila me da se ne spuštam nisko čak ni kad me bacaju i da ništa nije vrijedno moga zdravlja.
Je ponekad da ide u krajnosti i da ću morati naučiti kompezirati taj njen pristojan odgoj i jebeni život ulice jer ipak i s ulicom treba naučiti živjeti.
Najveći poklon joj je činjenica da san povrh svih sranja ja ipak izrasla u sretnu osobu i šta ima priliku to gledati.Jer kad bi postojali omjeri zasluga da sam stigla tu gdje sam sad,njen bi zasigurno bio najveći.
Majčice su one koje vas vole čak i kad ne volite sebe.One koje vas uvijek razumiju,ali dalje vam tupe po svoju,jer one razumiju to drugačije...Zato danas nek je svim majčicama najsretniji majčin dan

I nakon svega uvijek ću reći nešto lipo,Živote dobar ti dan...

subota , 07.05.2016.

Ima tih nekih ljudi koje baš i ne trebate onako fizički susrest u životu da znate da će biti dio svijeta.Ima na ovoj planeti mnogo takvih ljudi,samo ih ne primječujemo.Ne idemo za tim jer su više fiktivni nego realni,ali kad malo bolje pogledate razlika je nikakva.Istina ne sjedi ispred vas i ne govori vam sve što trebate čuti ili što želite čuti.Ne gledate ih u oči i ne čujete zvuk njihovog glasa,vjerujte mi da nije ni bitno.Nije bitan zvuk,bitna je tišina.Onaj trenutak kad vam ljudi stvari govore srcem,dušom.Za to vam ne treba fizička osoba,za to vam samo treba ono što nosite ispod kože.Onaj trenutak kad dođete u doticaj s tim mislima,s tim postupcima shvatite da samo to je bitno u konačnici.Onaj trenutak kad svi šute oko vas,a vi i dalje razgovarate.Ne trebate reći rijeć,ne trebate uhvatiti pogled,geste su na off-u,a vi se ipak razumijete.Teško je to za pronači.Teško zato jer uvijek tražimo neke krive stvari.Slušamo stavri koje ne želimo,jer eto neće nas ubiti tih pola sata dosadne kave i pričanja o glupostima.Potvrdno klimamo glavom na tuđe svjetonadzore misleći u sebi to su njegovi svjetonadzori ima pravo s njima što hoće,tko sam ja da kažem postupaj drugačije....
Nismo bitni mi i kako mi utjećemo na druge ili kako drugi utjeću na nas.Jesmo li doista svi svjesni kako sami utjećemo na sebe?!
Možemo li se svi ujutro ustati i reći da nam je život onakav kakvim si ga zamislimo.Ne govorim o onome savršenom svemiru gdje svi pucnemo prstima pa nam se servira ono šta smo si zamislili...Jer život nije igra za razmažene pičke....Nema onog kruga ljudi kojima plačate da ispunjavaju vaše želje.Ako se tako nešto več i dogodi to ima svoj vijek i kad tad ti ljudi vas napuste,jer nisu dužni ispunjavati vaše hirove,neki čak nisu ni voljni.
Nismo ničiji robovi i naivno je razmišljati da ljudi oko vas moraju plesati kako vi svirate.Nismo svi rođeni da bi bili glazbenici.Mi umjetnici zapravo uopće ne volimo taj neki princip po kojem sve mora biti matematički točno.U neredu se snalazimo.
To vam je kao onaj trenutak kad vam mama uleti u tinejđersku sobu da vam posloži papire,a vi dođete kući i više ne možete nači onaj papir koji vam treba sutra za domaći a bio je jutros tu na stolu na hrpi papira,peti odozgo ukrivo okrenut i išaran žutim markerom odma iznad onog s napomenom ispisanom crvenom bojom lijevo od šalice kave.
Ljudi imaju svoj mozak i njime se znaju služiti.Jel ga koriste u dobre svrhe ili u loše to je već stvar njihovog izbora...
Odličan je osjećaj kada znaš gdje i kome pripradaš.Odličan je osjećaj kad znaš u kom smjeru ideš i nije te strah koliko će boljeti i koliko češ se puta spotaknuti i pasti,hoćeš li usput izgubiti cipele i poderati fine čarape,hoćeš li haljinu pokloniti nekom kome više treba jer ti si je već iznosio i dovoljno te grije i vrijeme je da malo te topline drugima.Tebi je ostalo još malo do cilja,svakako manje od onoga tko ostaje u pozadini,tako je i manja vjerojatnost da ćeš je trebati više nego on.
Čovjek s principima i stavovima iza kojih stoji nikad neće besciljno lutati.Znat će pronaći smjer u kojem treba krenuti.
Nek vam je sretan sveti Duje.

Ponos do neba

Jučer je bio zaista poseban dan.Neprofitna organizacija moje tetke slavila je 20 godina svoga rada.Gotovo cijeli moj život žena je posvetila pomaganju drugima.Puno je stallo u tih 20 godina,mnoge stvari san vidila prvi put i za mnoge priče san čula prvi put,ali dio sam toga gotovo cijeli svoj život.Lijep je osječaj kad napravite rezime i pogledate 20 godina unatrag i sjetite se tko ste bili i gdje ste bili i gdje ste danas.Inaće ta žena je jedna od najbitnijih ljudi u mom životu,ne zato jer mi je tetka i zato jer mi društveni normativi nameću urođenu ljubav prema njoj,nego zato jer je uistinu jedna od mojih srodnih duša,jer je jedna od onih ljudi kojima dugujem svoj život,jer je viječna potpora i vječni vjetar u leđa,jer je ambiciozna i moj vječni putokaz.Mnogočemu me naučila,mnogo puta me savjetovala i usmjerila.Na kraju krajeva i probudila je u meni ovu humanitarnu stranu,od malih nogu me je poticala da budem dio toga svijeta.Volontiram u nekoliko udruga,zapravo volontirala sam dugi niz godina aktivno i manje aktivno ovisno o slobodnom vremenu,ali ne volim baš pričati o tome.Smatram da ako nekom želiš pomoći nije potrebno dati u novine ili obznaniti svima da si nekom pomogao.Ja nisan organizacija,ja san pojedinac unuar iste.
Zaista rijetko pišem o tome,ne bi ni sada da jučer nije bio poseban dan.Na razne načine san dio te priče koja ima jako mnogo poglavlja.Zaista impresivno je kad pogledate 20 godina na jednom mjestu i zaista impresivno je vidjeti da netko već 20 godina svoju okolinu čini boljim mjestom za život.Neopisiv je osjećaj kad pogledate to sve na okupu.Bilo je nekoliko zaista lijepih rečenica njihovih suradnika koje sam htjela podijeliti s vama,ali zaboravila sam ih jer na afterpartyu san se pošteno cvrcnila.Mislim,da se razumijemo ne samo ja nego svi,mater,tetka,njeni suradnici,bro,moji dragi ljudi i prijatelji,moja Tanjica-moj grammer nazi,njen muž koji je trebao vozit i ostatak ekipe da ih sad ne nabrajan.Dakle,otišli smo u CCOX-a i bilo je nekako mi štok i kola,a kasnije je doša i jack i onda van je to završilo negdje na plesnom podiju uz zvukove treša,tetka je izvodila neke paso doble pokrete,njezin kolega je plesa više neki havajski đir,miami beach i te šeme,moja mater se uvatila nekih klasičnih otočkih načina plesanja....Bro je krepava od smija,ja san se pridružila plesnjaku i moran van reć da u čtiklama bolje hodan i plešen pod utjecajem alkohola nego bez ikakvog utjecaja.Stock,Jack,Cola i ja smo upali u opasni grupnjak.U jednom momentu iz Tanjice je progovorila Hercegovina pa je i Halid došao u club.Sve u svemu,dobro mi je došlo nakon svega.
Sanjala san čudan san.Sanjala sam da mi jedna osoba daje određenu svotu novca i da mi osoba pored nje daje duplo toliko.Prva mi je daje za određenu svrhu i kao znak ispravka tuđe greške,a druga mi je daje jer smatra da sam je zaradila,uglavnom obje svote stavljaju na istu hrpu ispred mene na stol i onda san se probudila.
Kažu da tako posložen san znači dvije stvari.Prva je da mi taj netko tko mi ga daje mi je zavidan ili će mi biti zavidan.Drugo značenje kaže da će mi se stvari u životu posložiti.Da če sve sjesti na svoje mjesto.Zapravo jedno ne isključuje drugo.
Mada ja osobno nikad nisam vidila poantu u tome da mi ljudi zavide na nečem.Svoj život ne bi ni neprijateljima poželjela,a kamoli prijateljima.Jako puno borbe je tu bilo,jako puno uspona i padova,jako puno borbe,suza,straha,potrebe za životom i potrebe za odustajanjem.Nekako kad ja pogledam 20 godina unatrag shvatim da ništa ne dolazi preko noći.Za sve u životu se trebaš izborit da bi to znao cijenit.Moraš se ponekad borit za roditelje,moraš se ponekad borit za prijatelje,moraš ponekad i pogazit ponos i reć jebi ga.Moraš zaboravit koliko si toga kome napravio,koliko si ljudi učinio sretnim i koliko su ti malo vratili natrag.Budeš li računao tako nikad nečeš biti uistinu sretan.NIje bitno jesi li nekog tražio usluge ili si pak usluge učinio jer si želio.Ljudi će vam zahvaliti jednom.Nitko vam neće cijeli život biti zahvalan na uslugama koje ste napravili na svoju ruku niti na uslugama koje ste učinili jer je to od vas netko tražio.Ako tražite priznanja za svoje postupke,onda ne postupate iz pravih namjera.
Možda je to samo moja percepcija jer mene tako uće preko 20 godina i živim među ljudima koji promiču takav način života.Koji na takav način mijenaju svijet.Koji jesu promjena kakvu žele u društvu.

Note to self

petak , 06.05.2016.

Kako znate da ste uistinu sretna osoba?
Onog trenutka kad se ujutro probudite prije alarma,sretni zbog razloga zbog kojeg ustajete.Onog trenutka kad znate da šta god da se dogodi bit će naprasto fantastično.Bit će fantastično jer nije bitno kako svijet oko vas egzistira,bitno je kako se vi odnosite prema negovoj egzistenciji.
Znam da je ponekad teško ustati i nastaviti živjeti,ali vjerujte mi da vas život neće čekati da se odlučite želite li biti dio njega ili ipak ne.Ili čete trčati za njim ili čete pustiti da vas pregazi....
Zadnjih dana King-Years&Years opet me prati gdje god da pođem.Opet iman onaj feeling da san na nekoj razini paralelnog svemira s pojedinim genijalcima.Opet svi stvaramo i opet se kreče.
Opet kaos radi svoje i opet je ples u izbjegavanju sudara.Opet je plesni podij dovoljno prazan da se postigne sklad.
Danas san slobodna i prvi put nakon dugo vremena sila san popit kavu po dobrom starom običaju i sada ću napravit nešto šta već dugo nisam...Uzet papir u ruke i najboljoj nacrtat haljinu jer je kuma na nekom piru i mora izgledat hollywood.
Ispala san iz forme,nisan tekstil crtala mjesecima i linije povlačin ko petogodišnjak,ali ispraksirat ću se pomalo.
Jutros glazba ima bolji zvuk iako je vani oblačno.Oporavci od udaraca života sve su kraći,a i nekako uvijek je bolje kad se što krače zadržavamo na negativnim faktorima svoje svakodnevnice.
Lakše je i nama i životu,ako produžimo dalje,ako ostanemo samo čemo mučit sebe i njega.I on će mučit nas.To nikom ne treba.
Volim ljude koji mi poprave dan. I postoje ljudi koji su naše srodne duše.Kažu da svi imamo nekoliko srodnih duša.Po jednu za svaki djelić naše...
I da vam pravo kažem vjerujem im.Jer ne bi nam bilo stalo do drugih da nisu dio naše duše.Što ne znači nužno da smo mi dio njihove.
Prošlost ne možete vratiti,na budučnost možete jedino utjecati svojim djelovanjem u sadašnjosti.
Zapišite si danas negdje pored ogledala.You are amazing just the way you are.

Ne planirajte unaprije,rađe se upustite u avanturu,manje će biti razočarenja i lakše ćete podnijeti ista...

Samo pozitiva

srijeda , 04.05.2016.

U svijetu odraslih stvari malo drugačije funkcioniraju.Istina je da smo mi uvijek djeca svojih roditelja i uvijek ćemo biti.Ipak stvari malo drugačije funkcioniraju u stvarnosti.Kako znaš da si odrastao?Da si odrastao znaš onog trenutka kad prvi put odeš kad te netko krene provocirat.Odrastao si kad prvi put zanemariš nebitne ljude koji ti žele naudit samo da bi se oni na trenutak osjećali bolje.Odrastao si kad shvatiš da zarađuješ za život,a ne za svoje hobije.Odrastao si kad shvatiš da prvo moraš platit račune prije nego ostaviš 10 kuna u kafiću.Odrastao si kad troškove planiraš unaprijed.Odrastao si kad znaš što su ti prioriteti.
Svi smo mi djeca svojih roditelja i uvijek ćemo to bit.Svi mi ponekad se nađemo licem u lice sa starijom ili mlađom verzijom sebe.Svi se mi ponekad nađemo neshvačeni i nedoživljeni ili krivo shvačeni,ali shvatiš da si odrastao kad se ujutro probudiš prije alarma i spremiš se da bi stigao na vrijeme.Odrastao si kad prvo platiš dugove,pa onda trošiš ako ga imaš.Kad shvatiš da prvo moraš osigurat si najosnovnije,pa tek onda ulagat u sitne radosti.
Život ima neki čudan princip rada.S jedne strane imaš sve i uvijek ti nešto nedostaje,a s druge nemaš ništa pa ipak imaš sebe.
Danas stojim sat vremena nakon radnog vremena sa šeficom i razgovaram i ona mi se opravdava i govori mi prvo vama moram osigurat uvjete za rad.Prvo vi morate imat ured i sredstva za rad(radne stanice,softvere i sve šta van je potrebno,...)Ja je gledan i ne mogu joj se načuditi jer ona sanja o tome da ću ja jednog dana imat 5000 kn fiksnu plaču i da ću ja jednog dana ići na edukacije i sajmove.A ja joj govorim pomalo,vraćan joj mjenjač u drugu jer žena bi zbog nas svojih radnika poginila.To je njezin san,idila.Nije ona nerealna,samo živimo u šugavom svijetu i ponekad se bojimo sanajti velike snove.
Ali ne bojim se ja ljudi koji sanjaju do zvijezda i natrag.Takvi te neće gurati,takvi će te vući za sobom naprijed.
Šteta je što je više pak onih koji misle da ti je mjesto negdje u blatu ispod njih.
Svijet odraslih je okrutno mjesto.Tamo nema mjesta nerazmišljanju.Tamo nema mjesta bezbrižnosti.Tamo je sve prepuno odgovornosti.Odgovorni ste za svih,za roditelje,za braču,za sestre,za faks,za režije,za troškove,za hranu.Odgovorni ste za egzistenciju.I nemate za kutiju duvana svaki dan i nemate za 3 kave dnevno.Ni vremena i sredstava.Nemate da si preko noći kupite stan iz snova i auto da možete gdje god da poželite.Imate samo ono što si stvorite.Kad ste dijete onda ponekad si zaradite đeparac,odete odradite neki poslić,ali i dalje egzistenciju vam plača netko drugi.Kad ste odrasli svijet nije nimalo šaren kako kad ste dijete,nije nimalo bezbrižan i prepun igre.Ima tu igre,ali odrasle igre su kocka...Stvar je samo odbrog blefa...
Danas san radila neki troškovnik jer imam deadline na faksu sutra...Od svih stvari šta san odradila to san jednostavno smetnila s uma.Sva sreća pa imam svoju šeficu koja uvijek uskoči kad treba.Za neke stvari odah znate da će bit u redu.Za neke znate unaprijed da je kraj blizu.Danas muzika ima bolji zvuk i lipše je disati.Lakše....Kad si racionalizirate principe i isključite brižnost prema drugima svijet je puno ljepše mjesto.Kad pažnju date onima koji je uistinu zaslužuju.Kad znate da vam neće namjerno vitar friške rane,nego će ih pokušat zalječit.Život je zaista misterij,koliko god da ponekad sve izgleda uzalud,na kraju ipak dobije svoj smisao.

Post nubila phoebus

utorak , 03.05.2016.

Koliko nam neke stvari zaokupe pažnju svojom negativnom vibrom,da jednostavno ne primjetimo koliko dobrih momenata smo proživili taj dan.
Skuzila san da koliko san zapela u tin nekin svojim sivin mislima nisan ni primjetila da ni jednom suradniku nisan pružila ruku i upoznala se.Lipo san ja rekla dobar dan,izvolite,ali nijednom nisan izgovorila svoje ime.
Znala san da mi je šefica žena godine,ali nisan znala da će me njena podrška ovoliko umirit.Mnogo toga san svatila u proteklih nekoliko dana.Ali najviše od svega san svatila da neke stvari ne vrijede moga vremena.Da se ne isplati gubit vrijeme na preispitivanje svojih postupaka.Ništa ti ne može kupiti kulturu.Kultura je širok pojam.Nije to čitanje Shakespeara niti poznavanje manira.To je od geste i postupka do poznavanja društvenih normi.Kultura se uči.Dolazi iz kuće i okoline u kojoj se krećeš.
Sve što kažeš iza toga moraš i stajat,jer u konačnici tko si ako ne stojiš iza svojih riječi i svojih postupaka.Koliko sam sebi vrijediš.Mislim da ne postoji računica za to.Koliko god da neke stvari očekuješ i predviđaš,život je takav da te ipak ponekad iznenadi.Negdje zatvori vrata,a negdje ugradi staklene stijene i donese planine u dom.Na kraju dana život je ipak lijep.
Nedavno san napisala kako što počne s kišom i završi kišom,a kiša je moja vrsta vremena.Isto tako kad nešto počne suncem to sunc te i sprži.Zato ljeta nisu moje vrijeme.Iako ipak ovom ljetu se veselim...Znate kakav osjećaj zadovoljstva vam donosi činjenica kad netko kaže prvom prilikom kad bude izvedivo to ćemo provest u djelo.
Sama činjenica da vam svaki dan neki realno još uvijek stranac kaže ponosim se tobom takvom kakva jesi uz obečanje da će napravit sve šta može da budeš još više od toga.Vjetar u leđa zbog toga što si cijelim svojim bićem,zbog tebe.
Nerelano,suludo,besmisleno.Ali na kraju krajeva ne zbraja što je moje ili tvoje.Ne uspoređuje te s nekim pored tebe,jer ni jedan čovjek nije isti i zašto bismo se međusobno izjednačavali.
Spoznaje su super stvar.Shvatite da u konačnici trud se isplati.Na kraju dana ipak postoji neka sitnica zbog koje je vrijedilo proči sva ta sranja.Kad nemaš ništa lijepo za reći,bolje je ne reći ništa.I zaista kad promislim nije ni vrijedno riječi.Toliko godina u zamjenu za što?!Danas mi brat govori.Znaš ljut san,jer radiš već jako dugo,za svih,šta traže,trebaju,žele i još nisi uspila zaradit ništa i drago mi je zbog tebe jer si dobra i trudiš se i mučiš se iako to drugima ne vrijedi ništa,makar sebe dižu u oblake.
Ali sjećate se onih priča kad Onaj gore ima veće namjere od onih naših početnih.Kad taj veći plan,ta šira slika dobije vizuru.
To je taj trenutak kad je vrijedilo svega toga prije.Sigurna san da u životu imam dva istinska čovjeka više.Dvoje ljudi koji mogu pratiti tvoj ritam i ići ukorak s tobom,a da te pritom ne koće i podmeću ti noge.Isto tako san poprilično sigurna da sigurno imam i pokojeg čovjeka manje ili ako nemam već imat ću uskoro...Šta je to ponos i što je to odgoj...Moran priznat da san u dilemi...
Ali ne mislim razmišljat o tome,svira naša omiljena pjesma.Ugasit ću se s tim mislima...Poslije kiše uvijek izađe sunce...Na kraju dana život je ipak lijep.

Odaberi posao koji voliš i nikada više u životu nećeš morati raditi niti jedan dan

ponedjeljak , 02.05.2016.

Dean je opet počeo pisati,opet mu se misli mogu pročitati.Drago mi je zbog toga,ponekad mi nedostaje taj naš beznačajni dijalog.
Postoje i dalje neke stvari koje zbunjuju,postoje i dalje neki trenutci neobjašnjivi.Suludi momenti povezanih činjenica bez ikakva reda.De versu.Godinu dana nakon novi list u njegovom životu.Ima neka ideja negdje u mojoj svijesti kako bi mogli ostvariti suradnju.Nešto u šta istinski vjerujem,nešto što povezuje naše velike životne ljubavi,nešto što definira nas.Njega,mene,ono što radimo i ono što predstavljamo.
Moran priznat da mi fali malo odvažnosti,malo hrabrosti za taj poduhvat.Imam neki dobar osjećaj u vezi toga i stvarno vjerujem u uspjeh te ideje,ali opet s druge strane ima nešto što me koći,ne toliko strah od odbijanja,koliko neko nesigurno izbjegavanje susreta.Ne znan,možda uskoro promijenim mišljenje,možda ove neke slike iz moje glave za koji tjedan zažive.Možda zaista vidim nešto više od ovoga šta se trenutno dešava.Uspjeh ne dolazi preko noći.I svakako nije besplatan.Nakon dugo vremena vidim da san tu gdje san oduvijek trebala biti,da radin ono što san oduvijek trebala raditi.Ne mogu razmišljati toliko unaprijed i ne mogu planirati život ubuduće,jer život uzmeš kako ti dođe da se poslije ne kaješ jer si sanjao velike snove ili si pak okgraničava sebe.Treba biti realan i živjeti u skladu s mogučnostima.Svojim mogučnostima,ne s tuđim.U krajnjem slučaju zašto bi netko drugi ispunjavao tvoje snove.Koji je okus uspjeha koji nije tvoj.Koja je svrha ako ne živiš za ono što voliš i vjeruješ.Dok pišen gledam dr.Housea i ima ova neka scena di on prima zaraženu krv da bi otkrio bolest i spasio pacijenta.Žrtvovati sve,za ono što te čini sretnim.Nek te smatraju ludim i poremečenim,spremnim da pomičeš granice i da svaki put iznova malo pregaziš iznad svojih mogučnosti.Suludo.Genijalno.
U danima poput ovog današnjeg zaista trebate onaj sigurni zagrljaj.Znate onaj koji vam nudi tišinu zaborava.Dok vani pada kiša i dok je cijeli svemir okrenut naglavačke.Danas nekako ni oni moji podsvjesni klikeri za bijeg od stvarnosti ne pale i tablete za smirenje su beskorisne pred osjećajem vidne iznemirenosti.Mir si morate sami stvoriti,drugi vam ga neće darovati.
Možda je samo do mene,ja nekako lakše se prilagođavam i malo toga mi smeta.Malo toga zamjeram i rijetko se ljutim.Zato se valjda žderen ko kreten kasnije,i više nije bitno jel to zbog mene ili zbog drugi,bitno je da mi šteti.Ljude ne moš mijenjat.Kako drugima ne polazi od ruke,ne polazi ni meni.Jer to smo tko smo.Vrtim tako jučer svoje neke tekstove unatrag godinu dana,prisječam se svih tih situacija u kojima sam se zatekla i na momente ne mogu se načudit onome što vidim,ima nekih tako ugodnih misli,nekih stvari koje vjerojatno ne bi mogla ponovo reći i da mi padnu na pamet.Ima tako nekih momenata koji me podsjete koliko sam daleko stigla,s točke od koje san krenila.Sve i da ovo nekom smeta,meni znači mnogo da neke stvari izbacim iz sebe.S vremena na vrijeme i ne samo loše,jer život nije crno bijel.Život je malo više obojan u boje našeg karaktera,a moj je crveni.
Na poslu mi je divno.Moran priznat da san ugodno iznenađena radnom atmosferom i suradnicima.Puni su razumjevanja i suradnički raspoloženi.Možda je stvar toga što smo svi na neki način početnici,svatko na nekom svojem polju,na nekom svom dijelu i međusobno si pomažemo i razumijemo probleme onog drugog.Ne mogu reći da će sreča trajat vječno,jer nitko ti to ne može obečati,ali sigurno mogu reći da će svi napraviti sve da potraje koliko je suđeno.Svi su otvoreni za ideje i prihvačaju savjete.I posao je podijeljen tako da svako ima svoju fazu rada i uvijek jedni druge možemo pitati.Sviđa mi se atmosfera u kojoj mogu učiti i napredovati i sama činjenica da mogu pitati sve šta me zanima i da mi netko kaže samo pitaj možeš računat na mene.Od plače mi je bitnija činjenica da mi nitko ne može platit znanje i nitko mi ne može platit praksu.Nema tog novca koji može nadoknadit šansu za iskustvom i priliku da ideš naprijed.Nema te naknade koja mi može zamijeniti onaj buon giorno najranije niti činjenicu da se budim s ciljem da ću radit nešto u što sam istinski zaljubljena i da moj cijeli trud i sva sranja kroz koja san prošla nisu uzalud i da konačno sve ima nekog smisla.Minimalnog,ali ipak smisla.

Tu ti ne vrijedi ono 'manje je više.' To manje vrijedi samo za odjeću i šminku na ženskom licu. Ponekad naiđe netko tko mora. Drugi samo žele.Ingrid Divković

Postoje roditelji i roditelji i postoje djeca i djeca.Razlika je u tome što neki roditelji imaju osiguranu egzistenciju za svoje dijete godinu dana unaprijed i imaju oni koji se odriču svoje egzistencije da bi svojoj djeci osigurali egzistenciju godinu dana unaprijed.
Postoje djeca koja nemaju đeparac svaki dan ili tjedan i postoje djeca koja na računu u svakom momentu imaju određenu cifru na računu.Velika je razlika između imati i nemati.Kada imaš nešto uvijek strahuješ da će ti netko to silom ili prevarom htjeti oduzeti,kada nemaš ne računaš da ćeš trošiti na ono što si ne moš priuštiti.Nije to nikakva filozofija stvar je percepcije.Načina života koji živiš.Da zaista ne pripisuješ sebi zasluge za usluge ne bi ih ni spominjao.Znam ljude,zapravo svi ljudi koji istinski u mom životu razumiju vrijednost onoga što radim,ne bi me tražili nešto što znaju da si ne mogu priuštiti.Ljudi koji me zaista poznaju i koji žive moju svakodnevnicu,tj koji razumiju kako život funkcionira.Daleko od toga da svi smo mi spremni za prijatelje izači u susret.Ali opet koliko je taj susret uistinu na našu korist ili štetu.Pa sama činjenica da si student.Ni jedna studentska satnica nije ispod 20 kn.A realno ko god se bavi projektiranjem zna da sat u autocadu košta 150 kn i studenti to rade kao ekstra poslič sa strane.To vam je u rangu činjenice da nekom držite repeticije.Koliko košta sat vašeg vremena u tom slučaju.Na stranu usluge i zasluge.Čemu istjerivanje pravde oko nečeg što je realno 10 puta ispod cijene.Cijeli dan mozgam i razmišljam i trudim se shvatit di san falila i što san krivo napravila i kojim postupkom sam nekog uvridila,jer sam naplatila minimum minimuma,dnevicu koja je i dalje ispod realne cijene jer 3D uvijek košta više.
I pokušavan si misli prebacit na nešto drugo i trudim se ne mislit na to,ali opet nekako se vrača kao bumerang.I ne toliko sama činjenica da san tražila više nego šta se od mene očekivalo,ne sama drama koja je izbila oko svega toga,Čak ni mješanje moga brata u nešto s čim on realno nema veze,koliko sami postupak di te netko gleda kao lopova i optužuje te da si ga iša ciljano pokrast,gleda te s onin optužujućim pogledom,kao da si mu namjerno išao napakostit unatoč činjenici šta si tjedan dana napustio život i posvetio se zadatku s ciljem da mu staviš osmjeh na lice.Zaista mi nije jasno,po kojoj logici zaključak.
Vrtim si film i prevrčem si po glavi savki trenutak i mislim se kako si neke stvari nikad ne bi dopustila.Sjetim se svakog puta kad san pred svojim starcima stala branit svoje prijatelje,kad san svaki put rekla krivi mene,ne njih.Sjećam se svaki put kad san se posvađala s njima jer to su mi prijatelji i zaslužuju poštovanje za usluge koje su mi napravili.Nikad mi ne bi palo na pamet da ih molim da mi se osjećaju krivima zato jer su uzeli ono što im dajem,makar i sami pitali.
I nikad nisam rekla znaš ja sam to tebi napravila...Zaista nije stvar novca,na novac nisam ni računala i da sam stavila troduplo više to je i dalje znatno niže od realne vrijednosti.To je kao da konobar u sezoni radi za minimalac bez manče ili da radiš u sezoni u turizmu bez stimulativnih provizija.Jel se odričeš postotka svaki put kad pred tebe stane netko poznat.Zamisli da si trgovac,pa da ti netko kupi robu vrijednosti 1000e bi li mu je prodao za 100e samo zato jer si mu prijatelj.Naravno da ne bi,jer riskiraš svoj posal,svoj ugled,danas sutra i karijeru.
Koliko ti zaista vrijedi neki odnos,shvatiš tek u ovakvim situacijama.I kad se postaviš u svoju poziciju i kažeš si pa da mjesec dana gladujem,ne bi uzeo ono što sam dao.I kad se psotaviš u tuđu poziciju,pa pomisliš kako bi se uvrijedio da netko o tebi misli da si ne znam kakav.Koliko zaista vrijedi pasti u nečijim očima,koliko zaista vrijedi nekoga razočarati.
Ne smatram se boljom ili lošijom osobom,svi smo takvi kakvi smo.Život nas uči kako da razmišljamo i promišljamo u određenim situacijama.Neke stvari jednostavno ne vrijede novca.Novac vam ne može kupiti miran san noću niti vam može izbrisati trenutnu percepciju.Stvar je principa.
Stvar je toga da vas ponekad stranci bolje razumiju,stvar je toga da pogreške ne možete ispraviti.Kako ja ne mogu ispraviti činjenicu da nisam inzistirala na ničemu nakon 3. puta...Ne mogu ni durgi ispraviti svoje postupke.Na stranu dobre namjere,teško da neke stvari ljudi jedni drugima praštaju.Neki zaista mogu nastaviti živit s tim,a neki će se uvijek kajati.
Sve je to život.Nije svačiji isti.Ja san se spremna odreć zraka zbog pojedinaca,ali ne mogu mijenjati sklopove u glavi.
Ma uzalud je meni tražit razumjevanje tuđih misli.Ovo moje stanje šoka trajat će još nekih par sati,a onda će jednostavno nestati bespovratno.Zapravo nisan čak ni ljuta ni razočarana,nego jednostavno se ne mogu načuditi ljudskom razmišljanju.
Vjerojatno ni za 10 godina neću shvatit što se dogodilo u proteklih 48 sati.Valjda nije ni bitno.Valjda ponekad trebamo ovakve situacije da se sjetimo kako nan se uzalud zavaravat da ipak ljudi mare jedni za druge.Postoje ljudi koji me ni za mišljenje ne pitaju jer ne žele moje ulaganje iskoristit bez da si ga mogu priuštit.Nešto kao ljudi koji ne idu doktoru jer znaju da si ne mogu platit liječenje ili ljudi koji ne idu u kafić ako nemaju novac da si plate kavu.Ne zoveš vrtlara,ako nemaš za njegovo znanje.U konačnici zašto bi itko išta radio besplatno.Danas kad je sve na cijeni,kad ljudi vrednuju jedni druge po tome koliko novca imaju.Kako dokazat da ne gledaš ljude po tome kad uspoređuješ one koji imaju i više nego im je potrebno i one koji preživljavaju.
Šta je to pristojnost,šta je to informiranost.Valjda u ovoj situaciji više nije ni bitno.Ja ću noćas mirno spavat i sutra zadovoljna ić na posao,bez grča u želucu i straha da sam razočarala nekog.Čak san na trenutak pomislila kako sam možda razočarala sebe,sad znam da sam si učinila uslugu.Valjda nam svima treba lekcija.Valjda naučimo skoro nikad da prijateljstvo i obitelj ne idu u posal.Jer uvijek postoji računica.U svakom odnosu i uvijek dođe do nesporazuma jer nitko ne zna reči točno što želi nego uvijek pitaju onoga drugoga i onda se šokiraju jer nemaju ideju o tuđim željama i potrebama jer svijet pretpostavljaju sebi.To u konačnici i nije moja stvar.Ja san uvijek bila za dogovor,sve dok su ljudi spremni reči što ih zapravo mući,a ne kad je šteta već počinjena da idu krivu drinu ispravljati.

Moj Zoki uvik kaže:Ja mogu svatit da je muško pa da je glupo,ali žensko pa da je glupo...E moj Zoki pojma ti nemaš,a i bolje da nemaš

nedjelja , 01.05.2016.

Ne znan šta da kažen i odakle da poočnem.Da krenem sa svime šta me mući ili da ipak prešutim sve šta mi je na duši.Ni jedno nije sretna opcija.Već par dana gledan i slušam neke priče i uopće mi nije jasno kako ljudi više gledaju jedni na druge.Jednostavno mi percepcija kao da je isparila.
Gledam te ljude koji utajuju poreze i nikom ništa,pa onda gledan te jadnike s druge strane ulice kojima šalju upozorenja pred ovrhe za 4 kn duga.Pa gledam ljude koji svoje profesije cijene više nego tuđe.Moj posao je takav da postoji fiksni dio,postoji nešto šta je propisano i postoji nešto šta se zove provizija.Provizije se uzimaju u postotcima.Znam da ljudima izgleda nerealno da crtanje košta i da to izgleda kao 5 minuta posla,ali dizajneri kad sjednu za računalo ispod 5 sati se ne miću od ekrana.U svakom poslu postoji satnica i ona u prosjeku iznosi 100 kn recimo u prosjeku.Postoji i nešto šta se naplačuje paušalno,postoje i tehnički nacrti koji se obračunavaju po m2.
Isto kao šta postoje u nekim drugim profesijama neki drugi omjeri i varijante plačanja.I savjetovanje se naplačuje i istraživanje i informiranje.Dizajneri su ti kojima plačate vrijeme koje nemate ili viziju koju si ne znate predočit.Nije to samo jedan sastanka i nije to gotovo za tjedan dana.Potrebno je jako puno vremena s obje strane dok se ne izdefiniraju stvari.
Ali ovo je hrvatska,ovde radnici na državnoj plači štrajkaju,ovde se obični smrtnici bore da rade za radni staž,čak i bez plače,a opet se tu i tamo nađe netko tko misli da zna bolje,jer neš ti posla.Neš ti šta je nedilja i šta je praznik rada i šta nekom činiš uslugu i šta si potrošija 60 sati rada i cijeli tjedan zanemario život jer si dao obečanje za rok i nema veze šta dva tjedna čekaš da se svi smjeste za isti stol iako imaš i svoga posla.
Nije stvar novca,nikad ni nije bila poanta u novcu.Ljudi koji gledaju da nekom uzmu novce odrade minimalno i površno posao i kasnije se snalazi sam.Ne traže ti načine da ti ne trebaš lutat u potrazi za informacijama,ne upute te na prava mjesta.Čudni su ljudi.Čak i kad ih ne tražiš ništa i kad kažeš u redu i kad inzistiraju šta god da napraviš pogriješit češ,jer ne razume.
Nisu se susreli s tim prije,ne poznaju materiju ili kako već,neman pojma.A ja,ja jednostavno ljude cijenim više od novca,pa mi valjda i ne pada teško ić sebi na štetu,samo da drugi budu na miru.Za ovakve ko ja kažu da su budale,valjda i jesu.Više uopće nije bitno.Za ludu je govorit kad te ne slušaju.Za ludu je šta se ti preispituješ jesi li negdi falija iako znaš da nisi i da si iša daleko ispod svake realne situacije upravo zbog toga jer ti je to netko do koga ti je stalo.Za ludu je jer uvijek si ti kriv.Jer ti si rekao.Nije bitno ništa prije,bitan je kraj,jer kraj se pamti.
U zadnje vrijeme opet mi se nekako vraća to prošlo ljeto u glavi i opet san nekako pod inspiracijom svoga nadahnuća.Nekako uza sve ipak iman neki feeling da će sve bit u redu.Ima jedna narodna koja kaže da će ti ljudi sve oprostiti osim uspjeha,jer uspjeh košta,uspjeh ima svoju cijenu.Uspjeh je kurvin sin kad dođe na naplatu.
Ma jebeš ti to,miran san nema cijenu.Ja san navikla i ja ću se snać,snašla sam se svaki put do sada.I napravila bi svaki put uslugu i bez da me pitaš.Ali očito se svi bojimo odgovora ili ne očekujemo odgovore,pa onda sve ispadne krivo iako smo sami mogli dat odgovor i nikom ništa.
Današnji dan bi rađe da nisan doživila,rađe bi da san ga priskočila,ozbiljno.Zaista mi nije bia potreban.A šta je najgore poanta je u tome da misli čitat ne mogu,pretpostavljat tuđe pretpostavke ne mogu.Ne znan možda san luda,možda samnon nešto stvarno nije u redu,ali znan da mi se uvik sve može reć.Razumin i imam i nemam i nisan tako mislija,ja bi rađe ovako,ja bi rađe onako,jel može ovo ili ono.Stvarno jebeno ne znan kad se nisan nekom prilagodila.Kad se nisam prilagodila nečijim željama ili potrebama.Jebeno ne kužin.Valjda nije ni bitno.Za kurac ja mozgam i vrtim filmove u glavi do rješenja neću doć,odgovore neću nać i opet ću po svom dobrom starom načinu reć u redu je,nek ti bude kako želiš,jer više me smeta činjenica da drugi tuguju nego da ja imam problem.Ipak je ljepši osjećaj radost na tuđem licu,nego na vlastitom.