I tako naša raja ispada iz svojih stanova koje su eto kupili,za koje su digli kredite i šta ti ga ja sve znam kakvu su krv pišali da budu svoj na svome,a ekipa s bliskog istoka prošeta malo do nas i eto njima i stana i stanarine i posla i plačenih režija i besplatnog školovanja u najvećim gradovima hrvatske.E moj narode....
Da se razumijemo nisam protiv pomoći drugome i uvijek sam za pomoć,ali kad pogledam svijet oko sebe ne mogu ne vidit da imamo i mi beskučnika i da imamo i mi obitelji kojima treba stan i besplatno školovanje za djecu i sve beneficije koje država namjerava dati sranim građanima.Ne samo da im mora dati nego mora napravit turu po regionu da skupi tu ekipu koja bi pazite sad,PRISTALA,živit u hrvatskoj.
Žali Bože muke i truda pojedinaca šta su se satrali da imaju svoje i opet nisu uspili kad tako svaka budala može došetat ili čak niti došetet,naši će ići tražit i molit da se useli u stan,u državu na proračun.
Taman kad čovik pomisli da ne bi mogli pas niže i da ne postoji gore od trenutnog,nekako ipak nas uspiju razočarat.
Kažu rat je bio strašan.Slažem se,ali ipak meni je ovo strašnije.Bolje je ubit čovjeka da spasiš goli život nego ubijat čovjeka da ga prisiliš da se odrekne života i ode negdje drugo.'91 iz domova su nas tjerali srbi,danas nas iz domova tjeraju hrvati.Nazovimo hrvati,ma iskreno više ne znam tko je tu tko,ali jedno je sigurno prije ili kasnije svi ćemo bit prisiljeni otići,da ne postanemo topovsko meso pogrešnim ljudima ili da ne postanemo oni koji će paliti fitilj na tim topovima....Sredina ne postoji.
Znam da dugo nisan pisala i sad odjednom pišem o najšugavijim temama koje mogu izvuć iz života,a toliko se lijepih stvari događa oko nas.Evo tu stajem,sad ploču okrećemo na onu dobru stranu.
Zapravo sam svima zaboravila reć da san u sridu otvorila izložbu dizajnerskih radova.Utorak i sridu san istu tu izložbu postavljala.
48 sati san visila s plafona.Sumnjalo se da kvar projektora,na kraju se ipak ustanovilo da je stvar kabela.Prominili smo 5 pozicija projektora i napravili 3 rotacije prostora dok na kraju sve nismo postavili.Postavljali smo izložbu do zadnje sekunde,ali na kraju se isplatilo.Bilo je famozno,svi su zadovoljni i sve je dobilo neku dostojnu razinu.Sve u svemu vrlo sam zadovoljna i ponosna na cijelu ovu priču.Za sve zainteresirane koje ovo zanima izložba je otvorena do 1.6.2016 na adresi Branimirova obala 1.
Na poslu je inaće fantastično,posla ima i zapravo uživamo.Da imamo poneku budalu za suradnju,da imamo i dobrih projekata imamo i najluđi tim.Sve u svemu ne mogu se požalit.
Zadnjih dana sve mi je nekako znakovito.Ne znam je li to samo meni ili je pak do mene,ali uspomene naviru.
Podsjetnici se vračaju kao boomerang.Na trenutak su to oni divni pečati koji te oduševe i podsjete da si cijelo vrijeme hodao u ovom smjeru i da si konačno tu gdje pripadaš.A s druge pak strane imaš i onih podsjednika koji ti podsjete da neke stvari nikad nečeš naučit.
Sve u svemu dobro je,ne žalim se,život je jedan i trebamo i dobro i loše i gore i najgore da bismo zaslužili najbolje što nam je namjenjeno.Ekipa moja samo pozitivno.Drž te mi se.
Ps.Više se ne sićan kome san sve dala da ovo čita,ali ako Bože iz Imotske krajine ovo čita nek konačno pogleda jebeni mail,jer mu nudim poslovnu suradnju.
Post je objavljen 27.05.2016. u 15:00 sati.