Ljubav na daljinu i tugo nesrećo

ponedjeljak , 30.05.2016.

Uzela sam si vremena prije posla iako ne virujen da ću cili post napisat za 20 minuta.Uglavnom što sam htjela reći.Zapravo od jučer san imala nekoliko tema,a danas se ne mogu sjetit šta san mislila.Da bilo je to nešto na temu veza na daljinu i onoga što danas nazivamo vezom na daljinu.U Zagrebu ima jedna teta kojoj je obitelj u americi.Ona je jako bitna u mom životu,ali ovo nije priča o njoj.Priča je o njenom sinu i snahi.Oni su živili 3 dana udaljeni jedno od drugoga još kao zaručnici.Viđali su se svako 3 mjeseca,na kraju su se vjenčali i sve je super.Godinama su živili tako.On u jednom gradu,ona u drugom gradu,vidjeli bi se na nekoliko dana,ljetovanja bi provodili s njegovom obitelji u hrvatskoj,blagdane s njenom obitelji u Americi i to je bilo to.
Danas smo nažalost podložni internetu i on ima svojih prednosti pri održavanju takvog odnosa,ali ipak takav odnos nije to ako se održava sam preko interneta,ako se odvija jedino na takav način.Nitko me ne može uvjerit da je otipkano volim te ekvivalent onom šapatu na uho.Da je taj virtualni zagrljaj jednak onom stvarnom.Da je razgovor preko fejsa ili skypa identičan onom kad čuješ disanje druge osobe u istoj prostoriji.
Smatram kao i svaki put do sad da je potrebno vrijeme i mjesto da bismo nešto nazvali ljubavlju.Potrebno nam je fizički poznavati osobu.Internet je super stvar,ali u njemu nema ništa osobno.To je iskontrolirana sredina,lako te natjerat na poeziju,ako si i sam pomalo romantik.Lako je pisati svoje mišljenje kad zapravo pišeš ikoni,a ne stvarnom čovjeku.Da isitina stvaran je tamo negdje s druge strane planete,ali ti ga percipiraš kao ikonu i dok ga ne upoznaš,dok ga ne spoznaš i dalje ga percipiraš kao sliku i rečenice.
Ljudski mozak funkcionira jednostavno,ljudski osjećaji su ipak malo kompliciraniji.
Lako povjerujemo kad nam netko s druge strane priča ono što želimo čut,lako se prepustimo tom osjećaju ugode,ali pravi osjećaji nisu ugodni.Oni su istovremeno mix tenzije i ugode.Osjetiš svaki živac u tjelu kako je napet i to ti ide na živce,ali istovremeno si sretan,jer več dugo nisi bio takav.
Na moju žalost rijetko kad griješim,rijetko kad krivo procjenjujem,kad su u pitanju drugi.Uvijek kažem kako trebaju usporit i ne prepuštat se toj ugodi jer na kraju krajeva znam ishod.Jel samo stvar moje percpecije i promatranja ili san pak prava vidovnjakinja sudbine,ne znam,ali nije ni bitno.Znam da ionako se sve svede na to da na kraju opet moram reći jesam ti rekla.Nije to toliko bitno za ovu cijelu priču jer da ljudi postupaju prema mojim savjetima ne bi to više bili njihovi izbori,ali volila bi da ponekad samo saslušaju pa da imaju i tu percepciju negdje u glavi kao mogući ishod,da se ne boje toga na kraju,da su spremni suočit se s tim.

Moj bivši klijent koji mi je ujedno i profesor još uvijek svoj projekt nije proveo kraju,još uvijek mu kasne radovi.Sezona kuca na vrata,a on objekt nije još otvorio.Prošla sam nekidan tamo i onako u prolazu bacila oko,nisam sigurna šta će biti od toga,ali mislim da su ga sustigli svi šupski potezi i da se iz tog razloga nije sposoban javit i ne durit se kao malo dijete.
Moran priznat da mi je smješno pomalo.Da nije smiješno bilo bi tužno.Gledala san slike s dodjele,lik je apsolutno najgore stavija na službenu stranicu,a na slikama koje je slikavalo osoblje galerije na svakoj se vidi njegov biceps jer je ko oni poremečeni fotograf iz filmova šta viće make love withe camera iskaka pred objektiv drugog fotoparata.Da nije smiješno bilo bi tužno.