Odaberi posao koji voliš i nikada više u životu nećeš morati raditi niti jedan dan

ponedjeljak , 02.05.2016.

Dean je opet počeo pisati,opet mu se misli mogu pročitati.Drago mi je zbog toga,ponekad mi nedostaje taj naš beznačajni dijalog.
Postoje i dalje neke stvari koje zbunjuju,postoje i dalje neki trenutci neobjašnjivi.Suludi momenti povezanih činjenica bez ikakva reda.De versu.Godinu dana nakon novi list u njegovom životu.Ima neka ideja negdje u mojoj svijesti kako bi mogli ostvariti suradnju.Nešto u šta istinski vjerujem,nešto što povezuje naše velike životne ljubavi,nešto što definira nas.Njega,mene,ono što radimo i ono što predstavljamo.
Moran priznat da mi fali malo odvažnosti,malo hrabrosti za taj poduhvat.Imam neki dobar osjećaj u vezi toga i stvarno vjerujem u uspjeh te ideje,ali opet s druge strane ima nešto što me koći,ne toliko strah od odbijanja,koliko neko nesigurno izbjegavanje susreta.Ne znan,možda uskoro promijenim mišljenje,možda ove neke slike iz moje glave za koji tjedan zažive.Možda zaista vidim nešto više od ovoga šta se trenutno dešava.Uspjeh ne dolazi preko noći.I svakako nije besplatan.Nakon dugo vremena vidim da san tu gdje san oduvijek trebala biti,da radin ono što san oduvijek trebala raditi.Ne mogu razmišljati toliko unaprijed i ne mogu planirati život ubuduće,jer život uzmeš kako ti dođe da se poslije ne kaješ jer si sanjao velike snove ili si pak okgraničava sebe.Treba biti realan i živjeti u skladu s mogučnostima.Svojim mogučnostima,ne s tuđim.U krajnjem slučaju zašto bi netko drugi ispunjavao tvoje snove.Koji je okus uspjeha koji nije tvoj.Koja je svrha ako ne živiš za ono što voliš i vjeruješ.Dok pišen gledam dr.Housea i ima ova neka scena di on prima zaraženu krv da bi otkrio bolest i spasio pacijenta.Žrtvovati sve,za ono što te čini sretnim.Nek te smatraju ludim i poremečenim,spremnim da pomičeš granice i da svaki put iznova malo pregaziš iznad svojih mogučnosti.Suludo.Genijalno.
U danima poput ovog današnjeg zaista trebate onaj sigurni zagrljaj.Znate onaj koji vam nudi tišinu zaborava.Dok vani pada kiša i dok je cijeli svemir okrenut naglavačke.Danas nekako ni oni moji podsvjesni klikeri za bijeg od stvarnosti ne pale i tablete za smirenje su beskorisne pred osjećajem vidne iznemirenosti.Mir si morate sami stvoriti,drugi vam ga neće darovati.
Možda je samo do mene,ja nekako lakše se prilagođavam i malo toga mi smeta.Malo toga zamjeram i rijetko se ljutim.Zato se valjda žderen ko kreten kasnije,i više nije bitno jel to zbog mene ili zbog drugi,bitno je da mi šteti.Ljude ne moš mijenjat.Kako drugima ne polazi od ruke,ne polazi ni meni.Jer to smo tko smo.Vrtim tako jučer svoje neke tekstove unatrag godinu dana,prisječam se svih tih situacija u kojima sam se zatekla i na momente ne mogu se načudit onome što vidim,ima nekih tako ugodnih misli,nekih stvari koje vjerojatno ne bi mogla ponovo reći i da mi padnu na pamet.Ima tako nekih momenata koji me podsjete koliko sam daleko stigla,s točke od koje san krenila.Sve i da ovo nekom smeta,meni znači mnogo da neke stvari izbacim iz sebe.S vremena na vrijeme i ne samo loše,jer život nije crno bijel.Život je malo više obojan u boje našeg karaktera,a moj je crveni.
Na poslu mi je divno.Moran priznat da san ugodno iznenađena radnom atmosferom i suradnicima.Puni su razumjevanja i suradnički raspoloženi.Možda je stvar toga što smo svi na neki način početnici,svatko na nekom svojem polju,na nekom svom dijelu i međusobno si pomažemo i razumijemo probleme onog drugog.Ne mogu reći da će sreča trajat vječno,jer nitko ti to ne može obečati,ali sigurno mogu reći da će svi napraviti sve da potraje koliko je suđeno.Svi su otvoreni za ideje i prihvačaju savjete.I posao je podijeljen tako da svako ima svoju fazu rada i uvijek jedni druge možemo pitati.Sviđa mi se atmosfera u kojoj mogu učiti i napredovati i sama činjenica da mogu pitati sve šta me zanima i da mi netko kaže samo pitaj možeš računat na mene.Od plače mi je bitnija činjenica da mi nitko ne može platit znanje i nitko mi ne može platit praksu.Nema tog novca koji može nadoknadit šansu za iskustvom i priliku da ideš naprijed.Nema te naknade koja mi može zamijeniti onaj buon giorno najranije niti činjenicu da se budim s ciljem da ću radit nešto u što sam istinski zaljubljena i da moj cijeli trud i sva sranja kroz koja san prošla nisu uzalud i da konačno sve ima nekog smisla.Minimalnog,ali ipak smisla.