Post nubila phoebus

utorak , 03.05.2016.

Koliko nam neke stvari zaokupe pažnju svojom negativnom vibrom,da jednostavno ne primjetimo koliko dobrih momenata smo proživili taj dan.
Skuzila san da koliko san zapela u tin nekin svojim sivin mislima nisan ni primjetila da ni jednom suradniku nisan pružila ruku i upoznala se.Lipo san ja rekla dobar dan,izvolite,ali nijednom nisan izgovorila svoje ime.
Znala san da mi je šefica žena godine,ali nisan znala da će me njena podrška ovoliko umirit.Mnogo toga san svatila u proteklih nekoliko dana.Ali najviše od svega san svatila da neke stvari ne vrijede moga vremena.Da se ne isplati gubit vrijeme na preispitivanje svojih postupaka.Ništa ti ne može kupiti kulturu.Kultura je širok pojam.Nije to čitanje Shakespeara niti poznavanje manira.To je od geste i postupka do poznavanja društvenih normi.Kultura se uči.Dolazi iz kuće i okoline u kojoj se krećeš.
Sve što kažeš iza toga moraš i stajat,jer u konačnici tko si ako ne stojiš iza svojih riječi i svojih postupaka.Koliko sam sebi vrijediš.Mislim da ne postoji računica za to.Koliko god da neke stvari očekuješ i predviđaš,život je takav da te ipak ponekad iznenadi.Negdje zatvori vrata,a negdje ugradi staklene stijene i donese planine u dom.Na kraju dana život je ipak lijep.
Nedavno san napisala kako što počne s kišom i završi kišom,a kiša je moja vrsta vremena.Isto tako kad nešto počne suncem to sunc te i sprži.Zato ljeta nisu moje vrijeme.Iako ipak ovom ljetu se veselim...Znate kakav osjećaj zadovoljstva vam donosi činjenica kad netko kaže prvom prilikom kad bude izvedivo to ćemo provest u djelo.
Sama činjenica da vam svaki dan neki realno još uvijek stranac kaže ponosim se tobom takvom kakva jesi uz obečanje da će napravit sve šta može da budeš još više od toga.Vjetar u leđa zbog toga što si cijelim svojim bićem,zbog tebe.
Nerelano,suludo,besmisleno.Ali na kraju krajeva ne zbraja što je moje ili tvoje.Ne uspoređuje te s nekim pored tebe,jer ni jedan čovjek nije isti i zašto bismo se međusobno izjednačavali.
Spoznaje su super stvar.Shvatite da u konačnici trud se isplati.Na kraju dana ipak postoji neka sitnica zbog koje je vrijedilo proči sva ta sranja.Kad nemaš ništa lijepo za reći,bolje je ne reći ništa.I zaista kad promislim nije ni vrijedno riječi.Toliko godina u zamjenu za što?!Danas mi brat govori.Znaš ljut san,jer radiš već jako dugo,za svih,šta traže,trebaju,žele i još nisi uspila zaradit ništa i drago mi je zbog tebe jer si dobra i trudiš se i mučiš se iako to drugima ne vrijedi ništa,makar sebe dižu u oblake.
Ali sjećate se onih priča kad Onaj gore ima veće namjere od onih naših početnih.Kad taj veći plan,ta šira slika dobije vizuru.
To je taj trenutak kad je vrijedilo svega toga prije.Sigurna san da u životu imam dva istinska čovjeka više.Dvoje ljudi koji mogu pratiti tvoj ritam i ići ukorak s tobom,a da te pritom ne koće i podmeću ti noge.Isto tako san poprilično sigurna da sigurno imam i pokojeg čovjeka manje ili ako nemam već imat ću uskoro...Šta je to ponos i što je to odgoj...Moran priznat da san u dilemi...
Ali ne mislim razmišljat o tome,svira naša omiljena pjesma.Ugasit ću se s tim mislima...Poslije kiše uvijek izađe sunce...Na kraju dana život je ipak lijep.