Pregled posta

Prijateljska tarifa

Odličan je osjećaj radit ono što voliš,odličan je osjećaj kad bi radije dan proveo u uredu negdo bilo gdje drugo na svijetu.I lakše ti nekako padaju svi šupci s kojima se suočavaš i nekako lakše se nosiš s činjenicom da su ljudi u kurcu.
Uvijek su me fascinirali ljudi koji misle da svi poslovi na svijetu osin njihovog naravno su po sata posla.Da ja dođen nekom ekonomisti pa mu kažen šta ti je to po ure posla,samo ukucaš u digitron i on ti sam izračuna ili dođen nekom pravniku pa mu kažen ma šta ti je to 5 minuti samo skrolaš zakone po netu.
Da je to zaista po ure posla svi bi mi to sami radili sebi.Tako i da je crtanje ili projektiranje po ure posla vjerujte mi da bi si svi vi uzeli po ure uz kavu pa napravili ono što želite i kako ste zamislili.
Ali dobro,nije da sve ima tu tužnu konotaciju,na kraju dana svi mi volimo skrolat zakone,kucat na digitron ili projektirat...Ovisno o našoj motiviranosti za našu profesiju.I svih nas na kraju dana smetaju iste stvari šta niko ne vidi koliko smo mi sebe položili u to i koliko smo se mi odrekli za to....Svi mislimo da ono za što mi ne bismo uložili pola sata vremena vjerojatno ne bi ni drugi.Da je zaista tako,onda ne bi postojale sve te silne profesije i ti ljudi koji zaista vole ono što rade.
Poštovanje je nešto što smo svi zaboravili,očito.Imam neku klijenticu trenutno koja ima ozbiljni OCD jer onako manijakalno pošalje po 6 mjelova dnevno,dužih od Ane Karenjine u obe knjige s linkovima i primjercima točno određenih stvari šta želi i naravno u roku 24 sata kad ja to sve konačno nacrtan ona zaključi da uopće na to nije mislila...
Inaće cijeli tjedan i vikend san odradila samo za nju.Da ne govorim o činjenici da je za sve to buđet ispod svakog buđeta i činjenice da žena voli samo skupo.Kako skupo svesti na jeftino,samo dragi Bog zna.
Ja osobno ako mi se nešto sviđa i zaista si to želin priuštit odreknem se i zraka da si to kupim ili jednostavno si ne kupujem ono za što neman novca.Ali sigurno se neću grebat i cigančit za 200 kn manje ili više...
Svačiji rad vrijedi,vrijedi i ono kuckanje na drigitron i crtanje...Jer ono vrijeme koje san ja uložila u projektiranje i učenje projektiranja,netko je uložio u kuckanje na digitron,na izračunavanje bilanci ili šta ti ga ja već znan.
Pa kad se stavim u tuđe cipele mi nekako bude lakže razumjeti drugoga i ne gledati odma u njemu lopova,jer nismo svi mi Ivo Sanader.Da jesmo sigurno ne bismo radili nediljon jer on je ukinija to,a mi se ne držimo toga.Izadjnici roda i poroda.Em ne krademo,em sve plačamo na vrime,em ne trošimo više nego šta imamo,em radimo nediljom.Nije ni čudo šta se svak siti jebat nas kako mu padne na pamet.A jel ikome palo na pamet da radni dan od 15 sati možda nije niti zdrav,jel vas vaši poslodavci zivkaju u 3 ujutro da sutra tribate poslat nešto na poštu.Moš si mislit.Odratite svoje i odete kući.
Daleko od toga da svi mi imamo ponekad rokove i da ponekad triba jače zapet i da je ponekad ladovina.Sve to stoji,ali ono što ne stoji da smo postali tako šugavi kao ljudi da ne cijenimo osobu ispred sebe.Ona teta na blagajni koja se trudi bit ljubazna dok ti s kraja reda žugaš kako ćeš zbog njene sporosti zakasnit na bus.Onaj arhitekt koji tebe misec dana moli da dođeš na sastanak iako on ima i više projekata od samo tebe.Onaj odvjetnik koji mora doći na tvoje ročište,a ti otkažeš jer ti je krepala zlatna ribica i neda ti se ustajat.Onaj mali ekonomista koji ti obačunava porez jer se tebi ne da tipkat na digitron ili jer ne znaš.
Ono što ne možeš sam s razlogom plačaš druge da to rade za tebe.I na kraju krajeva nije ti bitno jel ti prijatelj ili ga prvi put vidiš u životu.Baš zato jer ti je prijatelj triba bi imat više razumjevanja i više zahvalnosti.Moja se šefica na ovom projektu odrekla bar 50 000 kn-a zarade na prijateljskoj tarifi,stavila je život svoje dice na kocku,jer ipak iz te firme ih uzdržava i opet se "prijateljica" nađe da joj kaže kako sve to šta je radila prekovremene,šta se odrekla novaca u njenu korist ne vrijedi i nije onako kako je ona tila.Iako obje znaju da to nije tako.Zato moj iskreni savjet svima koji imate namjeru tražit prijatelje usluge unaprijed spremite cifru u znak zahvale što su našli vremena za vas.Jer svi ćemo mi negdje uštedit za osobe do kojih nam je stalo,ali to ne znaći da trebate sebe sramotit kako ne držite do istih.Ma sve i da vam odbije novac uvijek inzistirajte da uzme jer ipak na kraju krajeva zašto bi vam itko išta radio besplatno,jel vi svoj trud smatrate besplatnim?Jel biste volili radit bez naknade?Jel biste se voljeli ispred svog prijatelja osjećat kao da niste vrijedni svoje satnice?Biste li tu osobu ikad više mogli gledat istim očima?
Mnogo je ovakvih situacija i sama sam ih prošla besbroj puta i vjerujte mi da vam kao i sve u životu postane normalno i više se uopće ne čudite takvom razmišljanju.Jedna stvar je sigurna da ni jedna usluga nije besplatna,pa čak ni ona koju napravite bez da je netko traži od vas.Naravno da nećete uvijek uzet novac,nekad ćete uzet uslugu za uslugu.Vi njemu projekt,on vama predmet na sudu ili nešto drugo.Nebitno.Al licemjerno je pravit se da ne kalkuliramo odnose.Svi mi imamo računicu,da ne kalkuliramo puno bismo lakše posli šugavih postupaka stali jedni pred druge i pravili se da se ništa nije dogodilo ili bi pak lakše mogli jedni druge pogledat u oći i reć okej oprosti,sjebali smo.
Unatoč svim ovim činjenicama i frustracijama na opće ljudske postupke sretna sam.Budim se s osmjehom i idem leć s osmjehom.Zadovoljna sam i sretna i mislim da je na kraju svih sranja samo to i najbitnije.Da smo sretni.Sretni sami sa sobom.Sretni toliko da možemo biti sretni i zbog drugih.S drugima,za druge.Prijateljstvo je obostran odnos,ako tražiš poštovanje moraš ga i dat.Ne samo riječima nego i djelima,ali u konačnici svaki odnos od nas to traži.

Post je objavljen 17.05.2016. u 17:46 sati.