Dakle jutro nije moglo sjebanije počet,prvo mi je kasnija bus,pa san zbog busa ja kasnila na posal.Jer san ja kasnila na posal šefica je morala na teren i ostavila je ključ u pekari.Stigla san na posal i sad ne radin ništa.Skužila san da nan je ona luđakinja poslala 8 jebenih pasivno-agresivnih mejlova i uopće mi se to neda niti otvarat.A žena očito ne čita mailove koji su joj poslani.Dođe mi da ih isprintan pa da joj podebljan svaki put kad san joj nešto naglasila i rekla,a ona je opet ko idijot ponovila isto pitanje.
Da budem iskrena već mi je pun kurac tih i takvih projekata.Di ljudi misle da to šta plate minimum minimuma i dalje posjeduju nečiji život i slobodno vrijeme.
Ma dobro,stavimo to na stranu ima i ljepših tema.Naime moje najdraže nadahnuće popunjava svoj bucket list i godišnji provodi na otocima di još nije bia.Imam neku čudan osjećaj da će mi zazvonit službeni mobitel,stić poruka ili nešto toga tipa ili pak Lastovo ostaje za sljedeću sezonu.Ne znam,nekako mi je nerealna činjenica da bi se smjestio kod bilo koga drugoga.Kozmos jednostavno nije toliki šupak.Možda se i varam.Svakako dole se ne ispalti ići ispod tjedan dana i nekako mislim da će to dobit možda neku zasebnu turu,ne ovu trenutnu,možda se i varam,ali budimo realni koliko godišnjeg čovjek u hrvatskoj može dobit.
Iden si skuvat kavu jer jako mi je potrebna.Pa ću malo nastavit o nekim spoznajama proteklih dana.
Eto me natrag.Dakle,malo o ljudima koji su tu i o onima koji nisu,malo i o onima koji su tu kad je potrebno i o onima kad je bespotrebno.Protekla dva mjeseca bila su mali mix dobrih i loših situacija.Bili su prepuni lekcija,bili su prepuni života.Dinamični.Frustriajući.Rastužujući.Inspirirajući.Nadahnjujući.Malo kad odvrtim natrag shvatim da zapravo nema mjesta kajanju.Prošlost ne možeš promjeniti,a na budučnost uječeš djelujući u sadašnjosti.
Antonio me naučio da ne kupin nepravde na svojim leđima da bi ih kasnije projicirala na druge koji se nalaze na mjestu gdje san ja bila prethodno.Taša me naučila da principi nisu svakom isti,kao ni percepcija života.Ćićobelo e samo podsjetio kako je najbolje ljude pustit da postupaju onako kako osjećaju.Ipak na kraju krajeva svi naši postupci su naši i ako se trebamo zbog ičeg kajat trebamo se kajat zbog svojih odluka ukoliko nismo zadovoljni svojim postupcima,ne zbog tuđih savjeta.
Na kraju krajeva sve se opet svede na nas.Najbolja me naučila kako je ipak moguće pozitivno utjecat na ljude i mijenjat ih neprimjetno,ne s ciljem da ih promjeniš da postanu po tvojoj mjeri nego ona neprimjetna promjena kada ti mijenjaš svijet oko sebe i kada svijet mijenja tebe,ona neka prirodna adaptacija okoline,preživljavanje,evolucijska prilagodba svemu do čega ti je stalo,prilagodba životu koji se konstantno mijenja.Svi smo mi centar svoga svemira i ova naša galaksija nije samo naša ona se konstantno preklapa s milijunaima drugih galaksija na užem ili širem prostoru.To je život.On nije statičan.Ne smijemo ga uzimati zdravo za gotovo.Ne smijemo ga pretpostavljati svojoj istini.On je korelacija korelacija.Eppur si muove.Da bismo mogli mirno živjeti u svom balonu,moramo biti spremni prihvatiti činjenicu da postoje i neki drugi baloni s kojima ćemo možda doći u doticaj.Ne bismo trebali osuđivati i razumjeti,ali bar trebamo prihvatiti činjenicu da postoje različitosti i da to treba poštovati.
Post je objavljen 30.05.2016. u 09:31 sati.