I nakon svega uvijek ću reći nešto lipo,Živote dobar ti dan...

subota , 07.05.2016.

Ima tih nekih ljudi koje baš i ne trebate onako fizički susrest u životu da znate da će biti dio svijeta.Ima na ovoj planeti mnogo takvih ljudi,samo ih ne primječujemo.Ne idemo za tim jer su više fiktivni nego realni,ali kad malo bolje pogledate razlika je nikakva.Istina ne sjedi ispred vas i ne govori vam sve što trebate čuti ili što želite čuti.Ne gledate ih u oči i ne čujete zvuk njihovog glasa,vjerujte mi da nije ni bitno.Nije bitan zvuk,bitna je tišina.Onaj trenutak kad vam ljudi stvari govore srcem,dušom.Za to vam ne treba fizička osoba,za to vam samo treba ono što nosite ispod kože.Onaj trenutak kad dođete u doticaj s tim mislima,s tim postupcima shvatite da samo to je bitno u konačnici.Onaj trenutak kad svi šute oko vas,a vi i dalje razgovarate.Ne trebate reći rijeć,ne trebate uhvatiti pogled,geste su na off-u,a vi se ipak razumijete.Teško je to za pronači.Teško zato jer uvijek tražimo neke krive stvari.Slušamo stavri koje ne želimo,jer eto neće nas ubiti tih pola sata dosadne kave i pričanja o glupostima.Potvrdno klimamo glavom na tuđe svjetonadzore misleći u sebi to su njegovi svjetonadzori ima pravo s njima što hoće,tko sam ja da kažem postupaj drugačije....
Nismo bitni mi i kako mi utjećemo na druge ili kako drugi utjeću na nas.Jesmo li doista svi svjesni kako sami utjećemo na sebe?!
Možemo li se svi ujutro ustati i reći da nam je život onakav kakvim si ga zamislimo.Ne govorim o onome savršenom svemiru gdje svi pucnemo prstima pa nam se servira ono šta smo si zamislili...Jer život nije igra za razmažene pičke....Nema onog kruga ljudi kojima plačate da ispunjavaju vaše želje.Ako se tako nešto več i dogodi to ima svoj vijek i kad tad ti ljudi vas napuste,jer nisu dužni ispunjavati vaše hirove,neki čak nisu ni voljni.
Nismo ničiji robovi i naivno je razmišljati da ljudi oko vas moraju plesati kako vi svirate.Nismo svi rođeni da bi bili glazbenici.Mi umjetnici zapravo uopće ne volimo taj neki princip po kojem sve mora biti matematički točno.U neredu se snalazimo.
To vam je kao onaj trenutak kad vam mama uleti u tinejđersku sobu da vam posloži papire,a vi dođete kući i više ne možete nači onaj papir koji vam treba sutra za domaći a bio je jutros tu na stolu na hrpi papira,peti odozgo ukrivo okrenut i išaran žutim markerom odma iznad onog s napomenom ispisanom crvenom bojom lijevo od šalice kave.
Ljudi imaju svoj mozak i njime se znaju služiti.Jel ga koriste u dobre svrhe ili u loše to je već stvar njihovog izbora...
Odličan je osjećaj kada znaš gdje i kome pripradaš.Odličan je osjećaj kad znaš u kom smjeru ideš i nije te strah koliko će boljeti i koliko češ se puta spotaknuti i pasti,hoćeš li usput izgubiti cipele i poderati fine čarape,hoćeš li haljinu pokloniti nekom kome više treba jer ti si je već iznosio i dovoljno te grije i vrijeme je da malo te topline drugima.Tebi je ostalo još malo do cilja,svakako manje od onoga tko ostaje u pozadini,tako je i manja vjerojatnost da ćeš je trebati više nego on.
Čovjek s principima i stavovima iza kojih stoji nikad neće besciljno lutati.Znat će pronaći smjer u kojem treba krenuti.
Nek vam je sretan sveti Duje.