Morton1905
29.08.2014., petak
Dobrica Cesarić (1902-1980)
|
Dobrica Cesarić (1902-1980) (Pjesme prevedene na sve važnije svjetske jezike) Ma kako uzdiglo se srce Ma kako uzdiglo se srce, Klonuti mora, mora pasti. Sudbino, prije no mi klone, O daj mu još jedanput cvasti! Još jednom opij ga i digni Milinom jedne mlade žene, Još jedne zaljubljene oči Za ove oči zanesene. Kad već se mora u tom srcu Ugasit mladost, a za vazda, Sa svojim blagom, slično škrcu nek ne umre, već nek se razda! Još nekoliko jasnih dana, Da cijelog sebe u njih zgusnem, i grleći se, ljubeći se Ostatak mladosti da usnem. Tiho, o tiho govori mi jessen Tiho, o tiho govori mi jesen: Šuštanjem lišća i šapatom kiše. Al zima srcu govori još tiše. I kada sniježi, a spušta se tama, U pahuljama tišina je sama. Sam s vatrom U peći vatra bruji i šumori, Ja stojim o zid naslonjen u tami, sad ja i vatra u sobi smo sami. Sve jačim šumom javlja se iz peći, i ko da znak mi daje, zapucketa, To vatra hoće nešto reći. Al ja vatru samo slušat umijem, I čudna spopade me sjeta, Što njezin jezik ne razumijem. Shelley Kadkada, u kasni sat, Tajanstven dar mi bude dat, I slušam šumne razgovore, sa vjetrom što ih vodi more. na vručem čelu u taj mah Osjetim cijelog svijeta dah. Trepere zvijezde u visini, I njihov sjaj me sretnim čini. Prolazi noć. Ja lutam sam. O, kom da ovaj zanos dam? Ja živim njime, u njem bdim. Da plačem? Pišem? Što ću s njim? Suputnik Od ove magle, danas tako guste, sve ulice se čine kao puste, Pa ipak, iza te zavjese sive Hodaju ljudi, I ulice žive. I blizu tebe možda netko ide Baš istim putem. Ali s maglom sliven potpuno za tebe i tebi sakriven. Slap Teče i teče, teče jedan slap; Što u njem znači moja mala kap? Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljedu šara. Taj san u slapu da bi mogao sjati, I moja kaplja pomaže ga tkati. Voćka poslije kiše Gle malu voćku poslije kiše: Puna je kapi pa ih njiše, I bliješti suncem obasjana, Čudesna raskoš njenih grana. Al nek se sunce samo malo skrije, Nestane sve te čarolije. Ona je opet, kao prvo, Obično, malo, jadno drvo. Svjetlo u dolini Svjetalce jedno gori u daljini: Jedino svjetlo u noćnoj dolini. I trepti nježno. Tako milo Ko da se smiješi. Al gle! već se skrilo. Ugasilo se. I ko bi ga znao, Zašto ti bude odjedanput žao. Povratak Ko zna (ah, niko ništa ne zna, Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječno kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćes se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje bîti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez malo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo; I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšeg života Njima ćemo ići. Ko zna (ah, niko ništa ne zna, Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. |
Sergej Jesenjin - Pjesme 1925
|
Sergej Jesenjin - Pjesme Tko sam? Što sam? Onaj koji sanja, modre oči u maglama sivim. Ovaj život koji me proganja sa drugima kao usput živim. Po navici ljubim te i žalim zato jer sam ljubio i prije i, kako da cigaretu palim, o ljubavi govorim i snijem. "Draga moja", "mila" i "dovijeka", a u duši ništa, samo laži. Kad ugasnu strasti u čovjeka, tu, naravno, istinu ne traži. Zato moja duša i ne želi i ne traži neugasiv plamen. Ti si moja breza koja seli, stvorena za druge ko i za me. No, iako tražim blisku sebi, umoran od riječi koje čujem, ja nikada ljubomoran ne bih, nikada nisam htio da te psujem. Tko sam? što sam? onaj što sanjari, modre oči zgasle su u mraku. I tebe sam ljubio, ne mari, ko i drugi, usput i tek tako. Sergej Jesenjin 1925 |
Rumunjska povijest
|
Rumunjska Povijest. Prvotno naseljeno Dačanima, područje je današnje Rumunjske bilo u II i III st., kao rimska provincija Dacia, izvrgnuto romanizaciji; u etničkom sastavu tragove su ostavili i drugi narodi koji su tuda prolazili od IV do XI st. Na prijelazu I tisućljeća formirale su se prve malene feudalne vojvodine. Transilvanija (Sedmogorska) već je u XI st. potpala pod Madžare, u XVI st. doša pod zaštitu Habsburgovaca i 1848. u uniju s Mađarskom. U XVI st. formirale su se Moldavska i Vlaška koje su u idućim stoljećima bile prisiljene priznati turski suverenitet. Vlaškom vojvodi Mihajlu Hrabrom uspjelo je na kratko vrijeme sjediniti pod svojom vlašću Vlašku, Transilvaniju i Moldavsku (oko 1600). U XVIII i XIX st. za ratova ewopskih država protiv Turske one su gotovo stalno bile pod okupacijom austrijske, odnosno ruske vojske; 1774. Rusija je stekla pravo zaštite kršćanskog pučanstva i pravo da diplomatski zastupa vojvodinu na Porti. God. 1859. obje su zemlje izabrale za zajedničkoga vladara moldavskoga kneza Aleksandra Cuzu i time zapravo formirale jedinstvenu rumunjsku državu; to su 1861. priznale velesile i Turska. Berlinskim mirom 1878. Rumunjska je stekla punu nezavisnost, ali je južnu Besarabiju morala odstupiti Rusiji; kao odštetu dobila je sjevernu Dobrudžu. God. 1881. proglašena je kraljevinom. Zbog gubitka južne Besarabije Rumunjska se približila Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, ali nije napustila pretenzije na Bukovinu i Transilvaniju, koje su bile u sastavu Austro-Ugarske, pa je to utjecalo na rumunjsku vanjsku politiku od 1918. Za drugoga balkanskog rata Rumunjska je 1913. napala Bugarsku i Bukureštanskim mirom prisilila je da joj odstupi južnu Dobrudžu. U I svj. ratu stupila je 1916. na stranu Antante, koja joj je jamčila pripojenje područja pod Austro-Ugarskom. Poražena, sklopila je 1918. nepovoljan mir s Centralnim silama, ali je nakon pobjede Antante ponovo zaratila protiv njih, stekla te godine izgubljenu južnu Dobrudžu i uzela Austro-ugarskoj Transilvaniju, Bukovinu, istočni Banat i Maramures, a - iskoristivši građanski rat - Rusiji Besarabiju. God. 1919. rumunjska je vojska sudjelovala u gušenju madžarske revolucije, a 1924 - zbog razvoja radničkog pokreta - KP je stavljena izvan zakona. Dugo vezana uz Francusku, rumunjska se politika pred II svj. rat, uz postepen prodor fašizma (Željezna garda i druge grupacije), preorijentirala prema Njemačkoj, koje je interesima podvrgnula gotovo cijelo rumunjsko gospodarstvo. God. 1940. bila je - nakon pakta Staljin - Hitler - prisiljena odstupiti SSSR-u Besarabiju i sjevernu Bukovinu: iste su je godine prisilile Njemačka i Italija da Madžarskoj preda sjevernu Transilvaniju, a pod njemačkim pritiskom Bugarskoj je dala južnu Dobrudžu, pristupila Trojnom paktu i 1941. pridružila se napadu na SSSR. Pošto su ljeti 1944. sovjetske snage prodrle u Rumunjsku, izbio je antifašistički ustanak; kralj Mihajlo I oborio je fašistički režim generala Iona Antonescua, a Rumunjska je zaratila protiv Njemačke. God. 1945. osnovana je vlada Narodno-demokratske fronte (Petru Groza) i provedena agrarna reforma, a 1946. na izborima je većinu glasova dobio Demokratski blok (komunisti, socijalisti, Grozina stranka i liberali). Mirovnim ugovorom s Mađarskom 1947. Rumunjska je stekla sjevernu Transilvaniju, dok je južna Dobrudža ostala Bugarskoj. Iste je godine abdicirao Mihajlo I i bila proglašena Rumunjska Narodna Republika. Na početku 1948. Socijaldemokratska stranka i KP sjedinile su se u Rumunjsku radničku partiju; iste je godine proglašen novi Ustav i donesen zakon o nacionalizaciji gospodarstva. God. 1965. promijenjen je naziv države u Socijalistička Republika Rumunjska, a partije u Rumunjska komunistička partija. Od 1961. do 1965. na čelu Državnog vijeća (dotada Prezidij) Velike narodne skupštine nalazi se Gheorghe Gheorghiu-Dej. God. 1965 predsjednik Državnog vijeća Chivu Stoica, podnosi ostavku, a predsjednik Državnog vijeća postaje prvi sekretar Rumunjske KP Nicolae Ceausescu., a država se naziva Socijalistička Republika Rumunjska God. 1974. ustavnom promjenom uveden je položaj predsjednika republike, a prvi je predsjednik postao N. Ceausescu. Za predsjednika vlade izabran je Manea Manescu koji je na toj dužnosti ostao do ožujka 1979. kada premijer postaje Ilie Verdet (do travnja 1986). Od 29.12.1989 naziva se Republika Rumunjska. Rumunjska Panoramio |
FAŠIZAM (tal. fascismo od fascio svežanj, snop, političko udruženje; u vezi i s lat. fasces snop pruća sa sjekirom, nošen pred najvišim rimskim magistratima kao simbol državne vlasti)
|
FAŠIZAM (tal. fascismo od fascio svežanj, snop, političko udruženje; u vezi i s lat. fasces snop pruća sa sjekirom, nošen pred najvišim rimskim magistratima kao simbol državne vlasti), talijanska politička doktrina i praksa, nastala kao rezultat društveno-ekonomskih prilika, u kojima se našlo talijansko društvo poslije Prvoga svjetskog rata. Italija je nakon mnogih cjenkanja, iznevjerivši svoje dotadašnje saveznike Austro-Ugarsku i Njemačku (Trojni savez), u svibnju 1915 ušla u rat na strani Trojnog sporazuma (Triple Entente), ali je u ratu 1915-1918 pretrpjela niz vojnih neuspjeha i samo su je njezini saveznici spasili od poraza. S takvom negativnom vojnom bilancom dočekala je Italija završetak rata i našla se u studenom 1918 kao pobjednik na strani svojih saveznika, koji su pobjedu stvarno izvojevali. Nesklad, koji se stvorio između talijanskih vojnih neuspjeha za vrijeme Prvoga svjetskog rata i talijanske pobjedničke pozicije poslije njega trebalo je nekako premostiti i opravdati bezočne zahtjeve, koje je Italija postavljala pred internacionalnim forumom kao tobožnji pobjednik, a kojima se nije htjelo udovoljiti. Osim toga su, kao normalna reakcija na ulogu, koju je Italija krivnjom vladajuće klase odigrala za vrijeme rata, odmah odmah poslije rata započeli snažni ljevičarski pokreti s nemirima i štrajkovima, u kojima su radnici često zaposjedali tvornice. Trebalo je pristupiti “nacionalnoj obnovi”, i podignuti duh talijanskog naroda, uvjeravajući ga o njegovim velikim sposobnostima, osobito vojničkim. To je učinio fašizam. Tvorac mu je Benito Mussolini, nekoć socijalist (urednik socijaldemokratskog lista Avanti), kasnije nezavisni publicist, koji je u svom listu Popolo d'Italia agitirao, da Italija ude u rat na strani Antante. Već 1919 Mussolini organizira svoja borbena udruženja (fasci di combattimento). Obnovu talijanskog naroda mislio je Mussolini postići povezivanjem nacionalizma Talijana svoga vremena s tradicijama starih Rimljana, s njihovim vojnim vrlinama i njihovim imperijalističkim postupcima u mediteranskoj zoni. Zato fašizam uzima kao svoj simbol liktorske fasces (fascio), “rimski korake” (passo romano), “rimski pozdrave (saluto romano, ispružena desnica) i t. d. Na izborima 1919 fašistički pokret dobiva samo 4000 glasova, ali je ubrzo stekao simpatije i pomoć kapitalista, kad se energično suprotstavio ljevičarskim tendencijama. Na pitanju Rijeke fašizam je također uspio dobiti pristaše, pomažući D'Annunzieve legionare. Sklopivši 1921 izborni sporazum s desničarskim liberalima, dobio je 38 poslanika za komoru. God. 1922 (28. X.) s fašističkog partijskog kongresa u Napulju preduzelo je 40.000 fašista “marš na Rim” (Marcia su Roma). Predsjednik vlade L. Facta proglasio je opsadno stanje, ali je morao odstupiti, a kralj Viktor Emanuel III povjerio je sastav vlade Mussoliniu, koga su u prvi mah pomagali desni liberali i katolička pučka stranka. Mussolini je ubrzo u krvi ugušio ljevičarske pokrete i pokušaje otpora, te je na temelju prilagođenog izbornog reda dobio 1924 većinu u parlamentu. Kad je poslije umorstva socijalističkog vode G. Matteottia iste godine cjelokupna opozicija (komunisti, socijalisti, desni liberali i katolička pučka stranka) napustila parlament, prigrabio je Mussolini 1925 diktatorsku vlast i kao fašistički “ducee bio gospodar Italije do 1943, dok je kralj bio marioneta u njegovim rukama. Fašizmu kao doktrini dao je oblik Mussolini. To je ustvari plitka kompilacija iz zasada francuskog filozofa Georgesa Sorela (osobito njegovo učenje, da svi veliki narodni pokreti počivaju na političkom mitu, koji podstrekava na djelo), talijanskog filozofa Vilfreda Pareta, a također i njemačkog filozofa G. Hegela i F. Nietzschea. Osnovne su zasade fašizma u formulaciji Mussolinia: fašizam je istovremeno i praksa i misao, on ima idealan sadržaj, koji ga diže na stupanj više istine u povijesti misli; osnovno je shvaćanje života u fašizmu spiritualističko i ono je suprotno materijalizmu i pozitivizmu XIX st.; fašizam shvaća život kao trajnu borbu; fašizam je antiindividualističan, on je protivan klasičnom liberalizmu, kojemu suprotstavlja kao najvišu vrijednost državu, kojoj treba sve stojati u službi; u središtu države stoje duce i država je identična s osobom ducea; izvan države nema ni individua, ni kakvih grupa, ni političkih partija; stoga je fašizam protivan socijalizmu, koji stapa sve klase u jednu jedinu ekonomsku i moralnu stvarnost; f. je protivan i svakom organiziranju radnika u sindikate, a zahtjeve socijalističke i sindikalne treba zadovoljiti unutar države u korporativnom sistemu; f. je i antidemokratski, jer je totalitaran i traži da država prožme čitav život individua; država je osoba višeg reda i nju ne stvara narod, već obratno, država stvara narod; fašistička je država najviši i najmoćniji oblik osobnosti i ona prodire i u volju i u intelekt pojedinaca, ona prodire u unutrašnjost svakog individua i u srce svakog čovjeka od akcije, svakog mislioca, umjetnika i učenjaka; suština se države koncentrira u duceu, njegova je volja najviši zakon, jer je on ustvari nepogrešiv (odatle: Mussolini ha sempre ragione). Uz ducea organizacijski postoji Veliko fašističko vijeće, koje je ubrzo osvojilo mjesto parlamenta, ali je bilo bez stvarnog utjecaja. Partijski odredi “crnih košulja” (camicie nere), Milizia volontaria per la sicurezza nazionale i tajna fašistička policija OVRA bili su spremni izvršitelji Mussolinieve volje i fašističkih zločina. Fašistički odgoj mladeži i djece vršio se u monopolističkim organizacijama Avanguardia i Balilla. Dnevna fašistička praksa iživljavala se u bučnim, dirigiranim i režiranim manifestacijama s praznim frazama i velikim gestama. Iako se f. na riječima izjašnjavao protiv kapitalista, ipak se u praksi potpuno oslanjao na kapitalizam. Radničke partije i sindikati zabranjeni su, a fašistički “sindikati” imali su jedini zadatak da drže radnike u pokornosti pred državom i kapitalistima. Carta del lavoro, objavljena 1927 tobože u korist radnog naroda, nije ustvari nikad provedena u djelo, a položaj radnika u Italiji bio je nepovoljniji od položaja radnika u drugim zemljama. U vanjskoj politici f. je bio orijentiran nacionalistički i imperijalistički, prijeteći neprestano milijunima fašističkih bajuneta. God. 1936 uspostavljen je savez s Njemačkom (osovina Berlin-Rim), a kasnije i s Japanom. Tada je Mussolini morao prihvatiti i rasističku i antisemitsku politiku nacista. Fašistička Italija - raspolažući razvijenom mehanizacijom i avijacijom - napala je 1936 Etiopiju i anektirala je Italiji. Isto je tako intervenirala u korist fašistički orijentiranoga generala Franca u Španjolskom građanskom ratu 1936-1939. God. 1939 okupirala je Albaniju. God. 1940 prijetnjama je pokušala prisiliti Grčku na kapitulaciju, ali je morala uzmaknuti pred grčkim oružanim otporom. Neposredno prije konačnog poraza Francuske stupila je Italija 1940 u Drugi svjetski rat na strani nacional-socijalističke Njemačke i napala Francusku aspirirajući na Korziku i na Nicu. Vojnih uspjeha u Drugom svjetskom ratu f. nije imao, ali je počinjao zlodjela. U kolovozu 1943 Italija je kapitulirala, a Mussolini je u sjevernoj Italiji nastavio borbu na strani Hitlera, dok nije u travnju 1945 ubijen. Tad je i f. kao pokret stvarno i formalno nestao. Pokreti slični fašizmu pojavili su se i u drugim zemljama, iako je Mussolini tvrdio, da fašizam nije “izvozna roba”. Tako su u vlastitim uvjetima kopirali fašizam: nacionalsocijalizam na čelu s Hitlerom u Njemačkoj: Dollfuss u Austriji; Franco u Španjolskoj; Salazar u Portugalu; Vargas u Brazilu; Metaksas u Grčkoj; Antonescu sa Željeznom gardom u Rumunjskoj; Hlinka u Slovačkoj; Pavelić s ustašama u Hrvatskoj. U manjem opsegu javio se fašizam još i u pokretima: Mosley u Engleskoj, reksisti s Degrellom u Belgiji, Lappo u Finskoj, Szšlassy u Madžarskoj, Quisling u Norveškoj i t. d. - U Italiji se i poslije rata javljaju “neofašističke” tendencije, kojima je nosiocem stranka Uomo qualunque. - Fašizam je za dvadeset godina svog postojanja bio uzrokom i izvorom golemih nevolja, a među našim narodima ostavio je mnoge krvave tragove . |
28.08.2014., četvrtak
Vio, Erik: Stranputice slibode, Hongkong HLk, Rijeka, 1997. Str. 59-64 odjeljak 16.
|
Hongkong Prirodne ljepote i zapanjujući privredni uspon Hongkonga, čije je kinesko stanovništvo od kraja drugog svjetskog rata naraslo s 400 tisuća na 4 milijuna, toliko su poznate da se ne ispiati opisivati ih. Kada sam stigao onamo u prosincu 1945., u čitavom je Hongkongu bilo, osim vojnih vozila, pet automobila i pripadali su organizaciji Land Transport, a moglo ih se unajmiti za hitne poslove, na primjer za liječnika. Danas je promet toliko gust da mnogi ljudi više ne koriste vlastite aute da bi se odvezli do grada. Neposredno nakon rata izgledi nisu bili ni približno tako dobri. Čang Kaj Šek, koji je tada zavladao Kinom, nije bio sporazuman s time da Hongkong ostane britanskom kolinijom. Sjedinjene Države su ga podržavale i pretpostaviti je da bi, da je Čang Kaj Šek ostao za kormilom, on prije ili kasnije preuzeo Hongkong. Nacionalni osjećaj naroda bio je jak, često je dolazilo do štrajkova koje je Kina podržavala, u zraku se osjećao kraj imperijalizma. Politika pobjedničkih sila u Aziji i kasnije u Africi bila je dekolonizacija. Zašto je Hongkong bio jedino mjesto gdje se ona nije provela? Gesla su bila ista ona kojima je predsjednik Wilson uveo Sjedinjene Države u prvi svjetski rat: "The world must be made safe for democracy!" Dakle, sloboda svim narodima, pravo na nacionalno samoodredenje, vlasti birane od naroda. Ništa od svega toga nije se slijedilo u Hongkongu. Vlast se u Hongkongu sastoji od činovnika po zvanju, ne od političara. Postoje dva najviša savjeta, Legislative Councili i Executive Council koji donose sve najznačajnije odluke i čija se polovica sastoji od vladinih namještenika, a polovica od istaknutih građana koje na tu dužnost imenuje vlast. Guverner ima odlučujući glas i mogao bi provesti svoju volju čak i kada bi svi članovi koji ne pripadaju vladi bili protiv tog glasa. Uglavnom, stvar je takva da guverner izabran od britanske vlade u Londonu ima apsolutnu moć, koju svakako i upotrebljava s puno opreza, humanosti i takta. Ali, ne radi se samo o tome. Komunistička Kina Mao Ce Tunga imala je u početku samo jednog prijatelja na svijetu kojemu nije vjerovala: Sovjetsku Rusiju. S Amerikom je bila u ratu zbog Koreje. Samo je Engleska bila u položaju da izgradi most između Kine i zapadnog svijeta. Odmah je priznaIa novu vlast Kine. To je pridonijelo privrednom usponu Hongkonga i pokazalo se da Kina putem Hongkonga ostvaruje veliki dio stranih deviza (kažu, 50% ili više) koje su joj nužne. Sve se to, međutim, dogadalo potiho, tako da je vlada Crvene Kine ispočetka mogla potiskivati nacionalističke zahtjeve stanovništva, sve dok Mao nije dovoljno ojačao da iznese pred vlastiti narod sliku svoje zemlje kao velike sile koja si može dozvoliti da tolerira kao susjede šaku stranaca u jednoj jedinoj luci, kao i da ismije podrugivanja koja su o tome dolazila s ruske strane. Tisućgodišnja mudrost Kine proizvela je zajedno s kolonijalnim iskustvom Engleske proizvod koji bi trebale uzeti za primjer sve novo-neovisne zemlje svijeta. Sada, nakon što su se odnosi Kine i Amerike gotovo normalizirali, postalo je to oštrom, vjerovatno neizlječivom oprekom između Kine i Rusije, oprekom za Hongkong osobito korisnom. Značajan doprinos engleske strane razvitku Hongkonga bio je u tome da je ova kolonija izuzeta iz dosega "sterling areje" kojoj su pripadale sve članice Empirea i kasnije Commonwealtha, s izuzetkom Kanade . Izuzeće se dogodilo bez stvarnog spomena, ali tako da je Hongkong de facto uživao međunarodnu deviznu slobodu koja postoji i dandanas. Mislim da se taj velikodušan i dalekovidan korak uglavnom ima zahvaliti generalnom direktoru Hongkong and Shanghai Banke, Siru Arthuru Morseu, koji je preuzeo vodstvo ove velike banke odmah po svršetku rata, budući da je njegov prethodnik, Sir Vandeleur Grayburn, umro u japanskom zatočeništvu uslijed mučenja kojima je bio podvrgnut. Sir Arthur je bio čovjek od formata. Sve je na njemu bilo veliko. Visoka masivna prilika, široko crveno lice s oštrim ali dobroćudnim očima i prijateljskim smiješećim ustima, zarazan smijeh i divovske šape čijim je snažnim stiskom preuzimao posjetitelja u svijet svoje moći i naklonosti. Imao je predsoblje u loži Jockey-cluba, gdje je stolovao pri konjskim utrkama s lady Morse, svojom malom, sitnom, prijatno ironičnom ženom. Oboje su imali dara da uza svu srdačnost očuvaju odstojanje prema drugima i prema svijetu, pa su ostavljali dojam da lebde poput viših sila nad stvarima kojima upravljaju. Temeljac na kojemu je izraslo zdanje svjetskoga grada Hongkonga položio je zasigurno upravo taj čovjek. Bilo je, dakako, i mračnih strana. Podmićivanja je bilo, a ima ga i danas možda još u većoj mjeri, usprkos oštrim protumjerama. Najnapadniji slučaj bio je onaj visokog engleskog časnika policije koji je tijekom godina zgrnuo vrlo velik imetak na nezakonit način i, doznavši da je otkriven, pobjegao u Englesku gdje mu je bio novac. Sudske su prilike bile takve da, budući da protiv njega nije postojala presuda, nije mogao biti izručen. Engl. Smjet treba osigurati za demokraciju! (op. prev.). Engl. zakonoda vni sa vjet (op. prev.). Engl. izvršni savjet (op. prev.). Engl. Empire= Carstvo, misli se na britanske kolonije; Commonwealth= zajednica bivših britanskih kolonija. Sterling area= zona upotrebljavanja britanske funte sterlinga kao službene valute. (op. prev). Kinezi su bili razjareni i s pravom su govorili da nitko od njih ne bi mogao tako lako uteći. Onda je ipak pronaden način da se grešnika otpremi natrag u Hongkong gdje je osuđen i odslužuje kaznu. Često se vlasti u Hongkongu predbacivalo da ne pomaže mnogobrojnim izbjeglicama koje su dolazile iz Kine i obitavale u ubogim kolibama izloženim nevremenu. Ovaj je prigovor u određeno doba mogao biti i opravdan. Napokon se za te ljude ipak pobrinulo. Čitavi gradovi s divovskim stambenim zgradama izgrađeni su za siromašniji puk koji je još uvijek više volio živjeti u Hongkongu nego u Kini, unatoč velikom društvenom napretku koji je ondje postignut. Kada čovjek pomisli da u Hongkongu čisti kapitalizam siromašnima i bogatima nudi životne mogućnosti kojima su i jedni i drugi zadovoljni, mora se ipak zapitati je li opravdano jednostavno odbaciti taj sistem. Porez na prihode vrlo je nizak. Do 15% za poduzetnike, do 20% za pojedince. Za socijalistička poimanja smiješno! Ipak je bolje nego na mnogim drugim mjestima. Naravno, ne bavi se politikom. Nema buntovnika naroda jer to ne dopušta komunistička Kina. Od jednog kolosalnog burzovnog sloma pred četiri godine grad se opet oporavio. Čak i na kulturnom polju, za koje se stranci gotovo isključivo privrženi trgovini slabo zanimaju, medu Kinezima se zbivaju značajnosti. Zahvaljujući dvama sveučilištima i drugim školama, u Hongkongu odrasta duhovno živa mladež koja se u znanosti i umjetnosti može nositi s onom u drugim zemljama. Samo se jednom zdanje poljuljalo. Dogodilo se to godine 1967, u vrijeme kulturne revolucije u Kini. Ne vjerujem da se zna je li Mao Ce Tung želio da ta faza njegove revolucije ode tako daleko, ali se dogodilo. Ovaj je pokret prvobitno bio okrenut protiv skupine ljudi u Kini kojoj su se pripisivale reakcionarske namjere. Nemiri su se potom proširili s Kine na Macao i Hongkong. Povodom je bilo vjerojatno neopravdano otpuštanje radnika jedne tvornice. Došlo je do masovnih demonstracija, svakodnevno su postavljane bombe na više mjesta na ulicama i u javnim zgradama, poslovni je život gotovo potpuno zamro. Ovo je stanje trajalo tri mjeseca. Policija, koja se s izuzetkom viših časnika sastojala isključivo od Kineza, držala se besprijekorno. Kineski tisak bjesnio je protiv debelih bijelih imperijalista, što je međutim bilo tek fasada. Pa, nije se Peking mogao otvoreno odreći svojih uzdanika! Iza kulisa im je, međutim, oduzeo novčane doprinose, tako da su štrajkači bili prisiljeni opet raditi; vjerojatno su i prave riječi šapnute u prave uši i postepeno, kao sami od sebe, red i mir su opet uspostavljeni. Ja imam zahvaliti Englezima što sam u tom gradu mogao živjeti 28 godina i obavljati liječnički poziv. Ne znam niti jedan drugi narod s kojim bi se moglo tako dobro raditi. Nikada se nisam mogao požaliti na nepravdu, uvijek je bilo onako kako se očekuje od razumnih ljudi koji vole red. Iz Hongkonga sam promatrao raspad Empirea, a na žalost i propadanje same Engleske. Ovdje sam na radiju slušao Edenove tužne obrambene govore u parlamentu u vrijeme loše planirane i još lošije izvedene sueske priče. Bilo je tragično doživjeti u ovoj posljednjoj blistavoj točki engleske moći kako se ostvaruje proricanje jednog velikog povjesničara: "Stranačkoj mržnji i klasnoj zavisti uspjelo je djelo uništenja na kojemu se nasukala Hitlerova Luftwaff'e." Putuje li se sada u Englesku, rijetko se još nađe tako simpatičnog, ponešto nemarnog, blago milostivog velikodušja starijih Engleza. Mjesto njih širi se sitničavo birokratsko zanovijetanje i nije mnogo ostalo od starih časti. Godine 1977. u Londonu se zbila sljedeća scena: Dvojica arapskih naftnih šeika napuštaju veliku, vrlo poznatu robnu kuću i ulaze u svoje Rolls royceve koje voze njihovi vozači. Engleska djeca žurno dotrče i prosjače od njih ispruženom rukom, kao što Arapi to čine sa stranim turistima. Kada emisija BBC-a danas donosi vijesti o kriketu, da je Indija tukla Englesku ili Australija Pakistan, i taj posljednji glas na nekoliko minuta opet povezuje dijelove raspadnutog svjetskog carstva, koje je učinilo više dobroga nego što je spremno priznati, onda mi se čini kao da čujem u daljini riječi: "Bože čuvaj, Bože štiti," tiho pjevanje uz lijepu melodiju Haydna. "Početak himne Austro-Ugarske (op. prev.). |
Vio, Erik: Stranputice slibode, Šangaj Shanghai HLZ, Rijeka, 1997. Str. 40-43 odjeljak 13.
|
Šangaj Shanghai poglavlje 13 Među katoličkim je misionarima u Šangaju francuski svećenik otac Labbé uživao visok ugled i značajan utjecaj na široke krugove. Već se kao sjemeništarac bavio poviješću širenja katoličkih misija u Kini, koje su proistekle s Macaoa gdje su isusovci godinama čekali na dozvolu da smiju stupiti u Carstvo. Macao je, naime, bilo jedino mjesto gdje je bilo dozvoljeno stranim trgovcima da se nasele i trguju s Kinom. To se odvijalo posredovanjem compradores-a koji su u tu svrhu bili namješteni od kineske vlade. Isusovci su, nasuprot drugim redovima, a posebno dominikancima, imali prednost prvorazredne znanstvene i tehničke naobrazbe čija je slava doprla i do carskog dvora. Car nije bio zadovoljan svojim stručnjacima, osobito astronomima i geografima, te je stoga dozvolio nekim isusovcima koji su temeljito naučili običaje, jezik i pismo zemlje da dođu kao vještaci u Peking. Ovdje su im podastrli određene zadaće, među kojima i obnavljanje netočnog kineskog kalendara i crtanje zemljovida. Dozvola širenja njihove vjere među narodom isprva im je uskraćivana. Sve se to zbivalo još pod dinastijom Ming godine 1601. Nju je 1644. naslijedila mandžurska dinastija Ching, čiji je veliki car Kang Hsi misionarima naseljenim u Pekingu priopćio sljedeće: "Imali smo prilike ustanoviti da vaše znanje iz mnogih važnih područja prednjači onome naših učenjaka te smo vas stoga voljni uzeti trajno u službu. Pritom vaša želja za širenjem katoličke vjere u našoj zemlji nije zaboravljena. Upoznali smo se s osnovama vaše religije i držimo da su dobre i da mogu pridonijeti usavršavanju našeg naroda. Točno smo vas promatrali i znamo, na primjer, da prema vašem učenju svećenici ne bi smjeli spolno općiti sa ženama, i vidjeli smo da vi štujete to pravilo. Pomislili smo i na mogućnost da vi više volite muški rod, te smo vam ponudili priliku da tu sklonost, ukoliko je imate, zadovoljite, pri čemu smo također ustanovili da ste zaista kreposni i čista srca. Vi postupate kao što govorite. Konačno, primijetili smo da ste ovladali na zapanjujući način pismom, jezikom i načinom mišljenja našeg naroda, što je po našem shvaćanju najbolje jamstvo časnosti i koristi vaših nastojanja. Iz svih tih razloga smo zaključili da vam dozvolimo širenje kršćanstva medu našim narodom, pod uvjetom da se to zbiva samo posredstvom slobodno izrečene i dobrovoljno slušane riječi te da pritom imate dolična obzira prema autoritetu države, kao i prema običajima i kulturi naše zemlje!" Ovim spomena vrijednim objašnjenjem velikog cara kršćanstvo je propušteno u Kinu i vrlo je brzo rodilo. Isusovci su čak dobivali značajne političke zadaće i pri potpisivanju prvog ugovora koji je Kina sklopila sa stranim silama, onog s Rusijom, zastupnici Kine bila su dvojica europskih isusovaca. Širile su se čak glasine da je sam car voljan prijeći na katoličku vjeru, toliki je bio utjecaj koji je crkva dosegla za kratko vrijeme. Taj je lijep uspjeh na žalost pokvaren ljubomorom drugih redova koji su u Rimu optužili isusovce za ponižavanje katoličanstva do poganstva. Radilo se o sljedećem: Nije bilo jednostavno približiti Kinezima pojam i osjećaj jedinog, svemoćnog, osobnog Boga, pogotovo budući da su koncepcije i izrazi koji su za to postojali u kineskom jeziku označavali nešto drugo. Isusovci su ispravno uvidjeli da ovom narodu moraju novu vjeru predstaviti kao nešto sveobuhvatno, kao jedan viši kult koji bi mogao prihvatiti i očuvati različite kineske obrede. Prije svega je bilo neophodno da se Kinezima ostavi kult mrtvih koji je bio više veza s dušama umrlih nego obožavanje. Isusovci su s pravom tvrdili da je ovaj običaj spojiv s kršćanstvom i da bi njegova zabrana ugrozila čitav rad na obraćanju. Dominikanci su naprotiv ustrajali na tom da se radi o poganskom kultu i napokon su postigli da papa naredi svećenicima u Kini da zahtijevaju od svih obraćenika odricanje od kulta predaka. Jedan je biskup poslan u Peking da bi objasnio caru ovo stajalište Crkve. Biskup je doduše poznavao kineski, ali ne u toj mjeri koja se očekivala od pismenog čovjeka. Za audijencije kod cara pokazani su mu dopisi koje on nije mogao pročitati, na što je car sarkastički primijetio da je bezobzirna drskost htjeti miješati se u tisućgodišnji običaj jednog naroda ako se ne ovlada ni njegovim jezikom. Sloboda vjere bila je opozvana i došlo je do progona kršćana. Većina stranih misionara bila je protjerana ili ubijena, tek su malobrojni isusovci, koji su se spremno izjasnili za doživotni ostanak u Kini, smjeli nastaviti svoju djelatnost kao crtači zemljovida i sličnu, ali ne kao propovjednici. Crkva se više nikad nije oporavila od ovog udarca. Iznuđena prava koja su joj kasnije dodijeljena, uslijed vojnih poraza koje je Kina pretrpjela, bila su tek slabi odsjaj ugleda koji je uživala u vrijeme Kang Hsija. Otac je Labbé često premišljao o ovoj priči. Osjećao se privučen zemljom gdje je Crkva iskusila tako značajno poniženje, ali se ipak nadala oporavku. Pritom je njegov glavni interes bio vezan za svjetovnu moć Crkve. Bio je, naime, od onih svećenika koji odjeću oblači više zbog obiteljske tradicije i ambicije nego po pozivu. Njegova je vjera bila povijesna, a ne mistična. Prema tome, zanimao ga je utjecaj Crkve na svjetovne stvari. Ekstaza i skrušenost bili su njegovoj praktičnoj, snažno senzitivnoj prirodi strane. U Bogu je vidio načelo reda medu ljudima i divio se prelatima koji su dosegli visoke položaje u državnom vodstvu. Prihvatio je ono što ga je naučila povijest, naime da se takvi svećenici ne obaziru na mnoge propise koji vrijede za manje blagoslovljene. S takvim je shvaćanjima došao nakon prvog svjetskog rata u Kinu. |
Erik Vio Stranputice slobode Shanghai str.30 HLK podružnica Rijeka
|
Šangaj Shanghai 10. poglavlje U uspomenama i opisima sve malobrojnijih Europejaca koji su poznavali predratni Šangaj, ovaj grad još uvijek živi kao luka blagostanja, udobnosti i slobode, uz sjetno prisjećanje kako je tamo bilo lijepo. Ja od ljepote u svakom slučaju nisam vidio ni traga. Velike, nezgrapne zgrade dizale su se na pješčanim obalama prljavožute rijeke. Odrpan narod vrvio je i na pristanišnim brvnima i ulicama. Zadimljena, sivo-žuta atmosfera pritiskala je grad koji je izgledao u pustom močvarnom krajoliku jednako gadno kao i njegovo obilje usred beznadne bijede kineskog puka. Tadašnji se Šangaj sastojao od tri grada: 1. međunarodnog setlmenta čija je uprava zbog "nejednakih ugovora" između stranih sila i Kine bila povjerena jednom zajedničkom víjeću, The Shanghai Municipal Council-u; 2. francuske koncesije; 3. grada kojim je upravljala Kina, The Municipality of G. Shanghai. Taj je najkasnije nastao. Kada su Englezi prvi započeli graditi naselje na ovim muljevitim prudovima, u tom području još nije bilo spomena vrijednog kineskog pučanstva koje se tek kasnije, privučeno mogućnostima rada i sigurnošću pred pljačkaškim pohodima njihovih warlords-a Naselilo unutar i u blizinu stranih naseobina. To nisu bile koloníje budući da je zemlja pripadala čítavo vrijeme Kini, ali su strane sile, u koje se ubrajao i Japan, stekle nakon pobjedonosnog rata pravo da tim područjima upravljaju i da njihovi državljani smiju ondje posjedovati zemlju, što u Kini inače nije bilo dozvoljeno. Kinezi, stranci bez državljanstva i državljani zemalja koje su u prvom svjetskom ratu, kao Njemačka i Austro-Ugarska, izgubile svoje pravo na udio kao "ugovorne sile," bili su u koncesijama, kao i posvuda u Kini, podčinjeni kineskom sudu, dok su i svi drugi stranci u čitavoj Kini mogli biti suđeni samo od njihova vlastitog konzularnog suda. To je bilo pravo ekstrateritorijalnosti. Daljnja velika prednost ugovornih sila sastojala se u tome da su one kontrolirale carinsko poslovanje Kine, od čijih se godišnjih prihoda određeni dio predavao stranim silama. Od ovih je Engleska bila daleko najutjecajnija. Pretežita većina namještenika Shanghai Municipal Council-a bili su Englezi, budući da je međunarodni setlment nastao iz jedne ranije britanske koncesije. Bio je podjeljen u četiri obrambena odsjeka: engleski, američki, talijanski i japanski odsjek, gdje su se zadržavale jedinice navedenih naroda. Japanski odsjek, Hongkew, bio je odijeljen od drugih kanalom Soochow Creek-om koji je utiecao u rijeku Whangpoo. Činio ga je dugi uski gradski dio na obali rijeke. Dijelovi setlmenta i granične francuske koncesije koji su se nalazili blizu rijeke uglavnom su se sastojali od visokih zgrada ureda, banaka, hotela i skladišta. Što se više udaljavalo od rijeke, to se češće viđalo stambene zgrade, djelomice visoke građevine s mnogo stanova, dijelom opet niske kuće s vrtovima. Na granici setlmenta sa zemljom pod kineskom upravom počinjalo je seosko područje čije su ceste-extrasettlement roads također podlijegale upravi settlementa. Ova oblast, zvana Hungjao, bila je jednako ravna kao i sam grad i sastojala se od polja ispresijecanih kanalima i isprekidanih gajevima bambusa i drveća. Ljudski je gnoj jamčio dobre žetve, uglavnom pamuka i kukuruza. Stranci, koji su ovdje još uvijek imali pravo posjedovanja kuće, stanovali su u vilama dobro odnjegovanim vrtovima. Hungjao je bio jedini dio koji bi se mogao nazvati lijepim, nije pripadao ni jednom stranom obrambenom odsjeku, ali je bio čuvan od policije settlmenta. Japan je baš bio iskoristio nezgodu na Mostu Marka Pola kod Pekinga kao izgovor za upad u sjeverni dio Kine. Čang Kai Šek, predsjednik Kine koji je imao sjedište vlade u Nankingu nedaleko Šangaja koji se sedam mjeseci ranije vratio iz kratkog zarobljeništva pri Čang Tso Linu, moćnom generalu na sjeveru, poslao je jedno jako odjeljenje svojih jedinica u Šangaj kako bi istjerao Japance iz njihova obrambena odsjeka Hongkewa. Japanci su u to vrijeme imali samo dvije tisuće marines te više ratnih brodova s dobrim topništvom. Usred Hongkewa stajao je zatvor pod upravom Municipal Councila-ward road gaol jedan od najvećih na svijetu, s više od 8.000 stanara. Bio je zatvoren visokim zidom i sastojao se od pravokutnih blokova za kažnjenike od kojih s većina bili Kinezi. Indijci i Europejci su imali zaseban odjel. Kad se vidjelo da je sukob neizbježan, kineslki liječnici koji su radili u zatvoru su pobjegli i ja sam se u nj' uselio te kao jedini liječnik morao brinuti za ranjene. Borbe su se odvijale okolo-naokolo. Na nas se pucalo topovima s obiju strana, pri čemu su gornji katovi više puta pogađani, neki zatvorenici ubijeni i mnogi ranjeni, tako da smo morali te katove isprazniti i sve nagurane kažnjenike smjestiti u donje katove. Kinezi i Japanci koji su se borili izvan zidova zatvora koristili su zid kao zaklon za njihove strojničke položaje. Onda su naokolo zapaljene kuće i bilo je osobito noću zastrašujuće, ali ipak lijepo vidjeti kako se sa svih strana uz glasne praske u plamenovima ruše kuće iz kojih su stanari pobjegli, kao da su htjele povući i naš odsječeni otok u vatreno more. U roku od deset dana Japanci su dopremili dovoljno novih jedinica da protjeraju Kineze iz Hongkewa. U međuvremenu je i jedan kineski liječnik, dr S. T. Hsiu, došao dobrovoljno u zatvor kako bi mi pomogao. |
27.08.2014., srijeda
Erik Vio: Stranputice slobode, Seppuku HLK Rijeka 1997 9. Članak (dio)
|
Seppuku Od davnine je bilo povlasticom ratničke klase samuraja počiniti "seppuku" u slučajevima kad je gubitak časti neizbježan. Za to je bila potrebna dozvola poglavara, koji je to mogao i narediti, budući da se ovdje nije radilo o izbjegu, već očuvanju vrednota ličnosti koja se žrtvuje jednom načelu. Muškarci su to počinjali tako da su, koncentrirani prema osobitom pravilu, rasporili vlastiti trbuh, nakon čega im je, u većini slučajeva, pomoćnik odrubio glavu. Žene su presijecale vene na vratu. Tko počinio seppuku, bio je razriješen sramote koju bi mu priskrbio dani položaj, pa makar to i ne bilo njegovom krivnjom. Ovaj se običaj proširio od samuraja i na druge krugove pučanstva. Kada bi se skupina ljudi zajednički posvetila smrti, uglavnom se događalo da prvome koji bi si prerezao trbuh drugi odrubi glavu i tako dalje redom, sve do posljednjega, vođe, koji bi morao umrijeti od rana koje bi si sam zadao, budući da više nije bilo nikoga da mu odrubi glavu. Govorilo se i o nekim slučajevima kada su svi sudionici rasporili trbuhe istodobno. Da je ovakvo kolektivno samoubojstvo iz politčkih razloga bilo mogućim čak i nakon drugog svjetskog rata, dokazali su pisac Mishima i nekoliko njegovih pristaša. Strancu, koji uglavnom naviknut povezivati samoubojstvo s očajanjem i depresivnim stanjima, ova se spremnost na smrt čini prije svega barbarskom i čak smiješnom. To proizlazi odatle što on ne može osjećati samoubojstvo kao katarzu poput Japanca koji u samouništenju vidi samoveličanje. Erik Vio: Stramputice slobode, HLK Rijeka 1997 9. Članak (dio) |
Erik Vio: Stranputice slobode Fašizam HLK Rijeka 1997 7 članak, str 20-22
|
FAŠIZAM Uopće je razina vodećih krugova bila zaprepašćujuće niska. Neiskrenost, ulagivanje i lažljivost bili su sredstva kojima se upravo ona većina koja je predvodila prilagođavala tom stanju. Ni po čemu oštroumni diktator postupno je postajao sve netolerantnijim i nepristupačnijim, pa je stoga bio i odgovarajuće zavaravan. U visokim su mi vojnim krugovima pričali da su mu pri jednoj inspekcijskoj turneji više puta prikazivali iste zrakoplove u raznim gradovima i uvjeravali ga da se svaki put radilo o drugima. Fašizam je pokazivao fasadu reda i stege. Straga su vladali nečasnost, laž i obmana koje idu uz politiku svuda, ali ne uvijek u takvoj mjeri. Valja li i to pripisati samo režimu ili i karakteru naroda, ne mogu prosuditi. Možda je jedan odgovarao drugome. U svakom se slučaju čini da je danas, 35 godina nakon pada fašizma, pri otrgnutoj fasadi, ogoljelo zlo ostalo nepromijenjeno. Godine 1935. započeo je abesinski rat. Nadali smo se da će otpor Engleske dovesti do pada fašizma, što bi se možda i dogodilo da se Engleska držala dosljedno. Svakako, ovdje moram naglasiti da nitko u Italiji, pa bio on i protivnik fašizma, nije mogao razumjeti postupak Engleske. Anthony Eden, koji je jednoga poslijepodneva stigao vrlo elegantan u bowler šeširu na Stazione Termini u Rimu, bio je engleskim poslanikom kod Lige naroda. Želio je odgovoriti Mussolinija od rata, što mu nije uspjelo. Engleska je flota u Sredozemlju zamašno ojačana. Onda se pojavio plan engleskog ministra vanjskih poslova Sira Samuela Hoarea koji je, zajedno s francuskim ministrom Perreom Lavalom koji je podržavao Italiju, predložio podjelu Abesinije i dodjelu otprilike polovice Italiji. Ovaj je plan bio za Italiju toliko povoljan da bi ga Mussolini vjerovatno bio morao prihvatiti. Bili smo tako zapanjeni da smo se zapitali nije li to tek engleska šala. Ali javno se mnijenje u Engleskoj pobunilo protiv ovog kompromisa. Samo je jedan značajan novinar, Garvin, upozorio u Observeru na opasnost bacanja Italije u Hitlerove ruke. Je li se Eden, koji je bio protivnik plana o podjeli, potajno sporazumio s laburističkom oporbom, ili se radilo o slučaju, nije se znalo, ali se engleski tisak u svakom slučaju izjasnio s tolikim gnjevom protiv plana Lavala i Hoarea, da je ovaj drugi dao ostavku. Eden je postao ministrom vanjskih poslova i postigao da se kod Lige naroda donesu ekonomske sankcije protiv Italije koje, budući da Amerika nije u njima sudjelovala, nisu spriječěle osvajanje Abesnije svibnja 1936. Ono što je Eden pritom skrivio proizlazi iz činjenice da je Hitler iskoristio krizu da bi zaposjeo svojom vojskom demilitariziranu Rajnsku oblast. Koliko bi bilo značajnije potući Hitlera pri njegovom prvom pokušaju! Jedan je mudri stariji gospodin, madžarski Židov, izrekao tada proročanske riječi: "Što je Italija tada učinila? Samo ono što druge sile već stoljećima čine: uzela je za sebe jednu koloniju. Kako može Engleska, koja vlada četvrtinom svjetskog pučanstva, istupati na ovaj način protiv jedne saveznice? Tako se ne može zaustaviti jednu svjetsku silu!" Dopisnik Reutera u Berlinu ponavljano je i usrdno upozoravao englesku vladu na Hitlerovu već spremnu odluku da vodi rat. Nije mu se vjerovalo. Nitko tada nije mogao predvidjeti da će tek za nekoliko godina, nakon teškom mukom dobivena rata, taj isti Eden učiniti zadnji pokušaj spašavanja engleske moći ratom protiv Egipta, pokušaja koji će se izjaloviti jednako kao i akcija protiv Italije, i da će se Velika Britanija potom sama odreći svoga svjetskog imperija. Vio, Erik : Stramputice slobode, HLK Rijeka 1997 7 članak, str 20-22 |
Jan Amos Komenský
  Komenský, Jan Amos, češki filozof, pedagog i književnik (1592-1670). Studirao filozofiju i teologiju u Herbornu i Heidelbergu. Godine 1616. postao češkobratski svećenik, 1648 češkobratski biskup. Zbog vjerskih ratova nekoliko puta napuštao domovinu, dok se nije konačno 1656 preselio u Amsterdam, gdje je i umro. Kao praktični pedagog i pedagoški pisac stekao svjetsku slavu. Glavna su mu pedagoška djela: Didactica magna; Janua linguarum reserata; Informatorium školy moteřské; Orbis pictus. Zalagao se za nastavu na materinskom jeziku i za zornu obuku. Zanosio se mišlju o nauci, koja bi povezala znanosti i vjeru. Da bi to ostvario, zamislio je enciklopediju takve panzofije. Izašla su samo prva dva dijela Panegersia i Panaugia, dok je šest dijelova ostalo u rukopisu. Rodoljubljem odiše njegov spis Kšaft umírající matky, Jednoty bratrské, u kojem izražava uvjerenje, da će češki narod, koji je 1620 na Bijeloj gori izgubio državnu samostalnost, opet postati samsvojim gospodarom. Zbog pedagoških zasluga prozvan je »učiteljem naroda». |
František Ladislav Rieger
|
RIEGER, František Ladislav, češki političar (1818-1903). Već 40-tih godina prilazi pokretu narodnog preporoda. Sudjeluje u radu austrijske ustavotvorne skupštine u Kroměřižu (22. XI 1848 - 7. III 1849) zastupajući stajalište da sva vlast potječe od naroda. 1858 pokreće češku enciklopediju Slovnik naučný (II sv., 1859-74), a 1861 dnevnik Národní listy. U češkom zemaljskom saboru osniva narodnu državopravnu stranku (kasnije zvana Staročeška stranka), koja je tražila ravnopravnost češkog i njemačkog jezika, ujedinjenje zemalja češke krune u jednom saboru, posebno ministarstvo za zemlje češke krune. Ta su osnovna traženja činila »češko državno pravo«. 1867 Rieger sudjeluje u manifestacionom putu predstavnika slavenskih naroda (osim Poljaka) u Moskvu, te zauzima stav protiv ruske koncepcije panslavizma i ustaje u obranu Poljaka. Rieger je autor tzv. »Češke deklaracije« (22. VIII 1868), u kojoj napada austrijski centralizam i dualističko uredenje Austro-Ugarske. Staročeška stranka Riegera i Palackoga počela je - nakon 15-godišnje apstinencije - suradivati u Reichsratu (1879) i vodila kao guvermentalna stranka oportunističku politiku federalističke orijentacije. Nezadovoljstvo mladih čeških generacija (Mladočesi) dovelo je na izborima za Reichsrat 1891 do potpunog poraza Riegera i njegove stranke. 1897 imenovan je članom Gornje kuće, a 1898 postade barun. |
Klement Gottwald
|
GOTTWALD, Klement, čehoslovački političar (1896-1953). U radničkom pokretu od 1912. Nakon stvaranja ČSR aktivan u socijaldemokratskoj stranci, na njezinu lijevom krilu, koje postaje jezgra KPČ, osnovane 1921. God. 1929-1945 generalni sekretar CK KPČ, a zatim predsjednik CK. Poslanik u parlamentu od 1929. Član (1928-43) i sekretar (1935-1943) Izvršnog komiteta Treće internacionale. Poslije okupacije ČSR 1939 odlazi u SSSR. Vrativši se u zemlju nakon oslobođenja 1945., Gottwald je zamjenik ministra predsjednika (1945.) predsjednik koalicione vlade Narodnog fronta (1946-48) te predsjednik Republike od 1948. do smrti. |
František Palacký
|
PALACKÝ, František, češki historičar i političar (Hodslavice 14. VI. 1798 - Prag, 26. V. 1876). Odgojen u vjerskom duhu, Palacký je čitao sa žarom luteranske teologe i maštao o tome kako će postati misionar. U vrijeme kad se patriotizam izražavao interesom za literaturu, a pisanje smatralo rodoljubnim djelom, Palacký pomaže J. Palkovicu oko njegova rječnika, prevodi Kleista, piše stihove. Uvidjevši da nema pjesničkog dara, posvetio se znanstvenom radu. Sa Šafarikom i Janom Benedikti izdao je 1818. anonimno rad o češkom pjesništvu Počátkove českého básnictví obzvláště prosodie. God. 1823 došao je u Prag i pod utjecajem Dobrovskog posvetio se proučavanju povijesti. God. 1827 pokrenuo je i do 1838 redigirao Časopis českého museum, a 1830. postao je tajnik České společnosti nauk. U svome životnom djelu Dějiny národu českéehov v Česhách i v Moravě prikazao je češku historiju od najstarijih vremena do 1526. Palacký prikazuje stalni sukob njemstva i slavenstva, u njemu vidi historijsku neminovnost, i u svojoj filozofiji historije prihvaća borbu kao princip historijskog progresa. Slavenstvo poistovećuje s vrlinom, Čeh t. j. Slaven po svojoj je prirodi miroljubiv, osjećajan i bez osvajačkih poriva, German t. j. Nijemac ratnik je, osvajač, sklon penetraciji, otimanju tudeg. Nasuprot idealiziranoj drevnoj slavenskoj zajednici, koja je u biti demokratska, stoji nijemstvo, koje već u davnini usvaja i privilegije i hijerarhiju. Palacký priznaje međutim, da je za progres bio nuždan kako njemački tako i rimski utjecaj u češkim zemljama. Ocjenjujući nastojanja zapadnih naroda da stvore u novije vrijeme demokratske institucije, Palacký ističe, kako se Zapad vraća onome, što su stari Slaveni već jednom imali. Palacký je svojim djelom dao snažnu podršku rodoljubivim nastojanjima Čeha, i njegova je historija prihvaćena kao narodna vrednota, a njen pisac uzdizan kao »otac naroda». Palacký je bio i politički pisac i zanimljivo je njegovo programatsko djelo Idea státu Rakouského. Palacký ukazuje tu na dužnosti države prema narodima, koji u njoj žive, na potrebu ravnopravnosti naroda, protivi se centralizmu i dualizmu (spis je napisan 1865.) i upozorava Beč na opasnost panslavizma u slučaju da se prihvati dualističko rješenje. Nošen idejama gradanskog liberalizma Palacký je mislio, da je bitno za uspjeh narodne stvari da se pridobije plemstvo. Odbacivao je svaki radikalizam u politici, revolucionarne 1848. držao je s Bečom, naglašavajući, da bi Austriju, da je nema, trebalo stvoriti. Njegov je politički program vrijedio gotovo sve do god. 1918. Nastupajući 1848 s austroslavenskim programom, uvjeren da će Austrija priznati Slavenima nacionalna prava, Palacký se kao predsjednik Slavenskog kongresa izjašnjava za Austriju kao zajednicu ravnopravnih naroda. Prevaren onim, što je slijedilo nakon poraza revolucije, Palacký gleda sa skepsom na političke prilike u monarhiji, potkraj života priznaje svoje pogreške iz 1848. ukazuje na opasnost, koja češkom narodu prijeti od austrijskih Nijemaca. Palacký je bio plodan pisac. Osim svoje historije ostavio je i niz drugih djela: Litterarische Reise nach Italien; Přehled nejvyššich dustojniku a ouředniku zemských v král. Českém od nejstaršich času až do nyněejška; Über Formelbücher, zumächst in Bezug auf böhmische Geschichte; Popis královstvi českého i dr. |
Božić
|
Božić Značajno mjesto u pućkome božićnom ritualu ana Badnjak ima kićenje zelenilom. Nekada se koristila grančica zimzelena, lovorike, ružmarina ili masline, a tek od druge polovine 19. stoljeća hrvatska narodna kultura poznaje božić drvce koje nam je, poput nekih drugih običaja, došlo iz zapadne Europe. Danas je božićno drvce najbitniji simbol Božića te ima višestruku funkciju. Vlasti ga postavljaju na glavnim gradskim trgovinama sugerirajući božićni ugođaj. Crkve su pred Božić okićene drvcima, prirodno ili umjetno drvce naći ćemo u svakoj trgovini kao simbol promocije božićne kupovine. Napokon na Badnju večer oko božićnog drvca i jaslica okupit će se cijela obitelj. Pretkrščansko u Božiću U Božiću su sadržani različiti pretkrščanski simboli i prakse vezane uz zimski solisticij. Još u rimsko doba na početku zime i nakon zimskog solisticija kitilo se kuće zelenilom i palile se svijeće. Car Aurelian (270. – 275. g.) je 25. prosinca u razdoblju zimske ravnodnevnice odredio kao dies natalis solis invicit tj. Rođendan nepobjedivog sunca, dok se rimski mistik Ben Salbi već se tada otvoreno zalagao za to da praznovanje krščanskog Boga kao svijetlost svijeta (lux mundi) mora potisnuti svečanost nepobjedivog svijeta što se s velikim vatrama slavila 25. prosinca. Prvi pouzdani podatci o proslavi Kristovog rođenja u Rimu, sežu u 4. stoljeće, a za to je zaslužan papa Liberij I. Koji je 360. godine dao sagraditi kapelu s jaslicama, od 9. stoljeća poznatu kao bazilika Santa Marija Maggiore. (prepisala Mirjam Tklačić iz Novog Lista 22/12/2001) |
I. Focht; Uvod u estetiku, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1972
|
I. PRISTUPNA RAZMATRANJA 1. ESTETIKA KAO FILOZOFIJSKA DISCIPLINA A. ESTETIKA I “FUNDAMENTALNI” FILOZOFSKI PROBLEMI Kroz cijelu svoju povijest - od Lao Tsea do Husserla filozofija nije riješila niti jedan problem. Kao njenu granu, i estetiku je stoljećima vodila ista sudbina. Ako skrenemo pogled na fantastičan i spektakularan razvoj tzv. pozitivnih nauka, zgusnut u raspon od samo nekoliko stoljeća, gornji fenomen ukazati će nam se još upadljivijim i neshvatljivijim: Uskoro, ako smo radili na tome da iza ovih rezultata otkrijemo početni impuls i specifičnu tendenciju, postaće nam jasno da se ovdje radi o dubljim razlikama: ne samo da na filozofiju ne možemo gledati kao na pozitivnu nauku koja ima svoj razvoj i napredak, dok filozofija ne nadograđuje na prethodna dostignuća i uvijek tako reći začinje svoju stvar iznova - nego i da se u ova dva slučaja radi o posebnim duhovnim strukturama. Filozofija i nauke ne samo da sebi ne postavljaju iste probleme, nego i obavljaju generički drugačije poslove. U prvi mah može izgledati da se sav zadatak filozofije sastojao, i još i danas sastoji, samo u tome da u krugu predznanstvene, ali i znanstvene svijesti, iza onoga što izgleda po sebi razumljivo i neproblematično otkriva da se skrivaju problemi; dakle, da vidi u čemu je problem, ali ne i da taj problem riješi. U prilaženju filozofiji dobija se utisak da ona samo pita, a ne odgovara, da u sve sumnja i ni u što ne vjeruje, da samo traga i ne nalazi, da poput uporno dosadnog djeteta svim stvarima pristupa istim “Zašto?”, ne dospijevajući nikad do zreloga “Zato što . . .u. Samo traga i pronalazi ulaze, a nikad nam ne pokazuje “ izlaz. Ima li smisla ovakvo jedno zanimanje? Rekli smo: do današnjeg dana filozofija nije riješila niti jedan jedini problem. Ona nije dala konačnog odgovora niti na pitanje što je biće, niti što je duh, niti što je istinito, niti što je dobro, niti što je lijepo; nije odgovorila ni na osnovno, najzanimljivije i najdalekosežnije pitanje: “Otkud to da ima bilo čega, a ne naprotiv ničega? u (jer svi mi možemo jasno predstaviti i tu mogućnost da nema apsolutno ničega, pa čak ni moje svijesti da ničega nema), a kamoli da je bila u stanju riješiti sve one specijalne probleme koji pretpostavljaju rješenje tog osnovnog. Kad ne znamo otkud uopće Nešto umjesto Ništa, kako ćemo znati otkud zrnce pijeska ili šta je to čovjek? Naravno, postoji iluzija da mi znamo odgovor na bar neka od tih pitanja. Mnogi će pomisliti: kakva je to mistifikacija! Pa ja dobro znam što je to čovjek. Ali, postoji i mogućnost da filozofija pokaže kako to znanje nije ispravno, pa nam čak svojim prividom da je istinito onemogućuje da makar u budućnosti steknemo pravi pojam o tome što čovjek jeste. Ako filozofija ne rješava definitivno nijedan problem, postoje možda slijedeći razlozi koje treba posebno razmotriti: 1. Da je problem krivo postavljen. Ali, kako bi ovo objašnjenje pretpostavljalo da filozofi nisu u stanju dobro misliti i kako bi to moralo važiti za sve njih bez obzira kojem pravcu pripadali, i to za sva vremena, ova mogućnost je gotovo nevjerojatna. 2. Da je problem principijelno, jednom zauvijek, nerješiv. U tom slučaju problem bi bio, bar ponekad, ispravno postavljen, ali bi njegovo rješenje prelazilo granice ljudskog razuma. Možda bi jedan savršeniji um znao odgovor i na “najteža” filozofska pitanja, ili bi za njega pitanja kao takva otpala, tako da bi povijest filozofije predstavljala, u stvari, samo još jednu potvrdu više da čovječanstvo kao vrsta nije uspjelo. “Ima pitanja na koja čovjek nikad neće naći odgovora ako po svojoj prirodi nije od njih slobodan” (Kafka). Možda su i sama ljudska pitanja posljedice ljudskog nesavršenstva i nemoći. 3. Da postoji tzv. pluralizam istina. Po ovoj pretpostavci, svojstvenoj osobito anglo-američkoj filozofiji, problem se ne može definitivno riješiti zato što o jednoj i istoj stvari važi više istina, zato što niz mogućih, podjednako istinitih, ali i međusobno različitih odgovora nikad nije iscrpljen. 4. Da svaki odgovor zahvaća samo jednu stranu stvari. Ovo shvaćanje, karakteristično za lenjinizam, razlikuje se od gornje pretpostavke, jer učenje o pluralizmu istina cilja na to da o istoj strani stvari ima više različitih i jednako vjerodostojnih istina; a ne samo o raznim stranama ili vidovima te stvari. Lenjinističko tumačenje svodi se na to da pojedini mislioci mogu iz svog ograničenog aspekta otkriti samo jedan dio jedne jedinstvene istine o jednom predmetu, i da se slika o njemu postupno kroz povijest ljudskih napora kompletira, kao kakav mozaik, ad infinitum. Ova optimistička vizija, usprkos tome što je nosi svijest o ograničenosti ljudskih spoznajnih moći, ipak pretpostavlja da postoji izvjestan napredak i u filozofiji, te da su stariji mislioci sljedstveno manje znali od novijih, jednako kao što će i budući biti bliže konačnoj istini, nikad je ne dostigavši. Konačno rješenje nije moguće zato što se istina nikad sva ne otkriva, pa od nje možemo vidjeti samo polovinu, tri četvrtine, sedam osmina, itd. - put ka cilju je poput Zenonove strelice. 5. Da su rješenja moguća na više različitih razina, u više različitih modusa mišljenja, da različito vrijede i glase za različite duhovne strukture. Tu leži korijen shvaćanja da se svako za sebe “mora probiti do vlastite istine”. Za sve nas je istina ono što je u skladu s našim vlastitim bićem, postaje tako reći istinska istina tek kad smo je lično proživjeli i za nju se vlastitim snagama izborili. Tako se istina “živi” i može se samo “iskusiti na vlastitoj koži”: ona se ne može preuzeti, jednako kao što se ni iskustvo ne može prenijeti. Nikog ne možemo ničem poučiti ako već nije sam sklon slično misliti, i pouka će prodrijeti dokle i sličnost. No u tom slučaju ne treba ga ni poučavati. - Za nekoga, istina je da čovječanstvo nema nikakvog izgleda ni u budućnosti, za drugoga je, suprotno tome, istina uspinjanje divnom ljestvicom napretka. Za zapadnjaka je istina ne gubljenje vremena, za istočnjaka mirovanje. Samo s takvim istinama mi stvarno imamo posla; vanjske, pročitane, naučene; usvojene istine i nisu istine ako pod ovom kjerkegorijanskom pretpostavkom istinu treba živjeti. - O istoj stvari se može misliti na različitim razinama koje zaposjedaju različiti subjekti, ne samo da se može misliti o različitim razinama iste stvari. Misaone dimenzije unutar kojih postavljamo probleme različite su emanacije različitih bića - tako i “rješenja” moraju biti različita. Quod licet Iovi, non licet bovi. Ne samo da, recimo, za nekog nacionalno pitanje uopće ne predstavlja problem, dok je za drugog od vitalne važnosti: i isto formuliran problem i identičan odgovor na njega mogu značiti različite istine i različite vrijednosti kad se otope u mediju različitih bića. Kad Schopenhauer kaže: “Sve je volja”, iza toga stoji jedna sasvim druga “istina” nego kad to isto kaže Nietzsche. Jer, njihovi iskazi se odnose na druge svjetove i vrijede samo unutar filozofskih sustava u kojima su rođeni, ne vrijede ili mijenjaju značenje uneseni u drugu sredinu, jednako kao što dva puta dva ne iznosi isto u Euklidovom i u Riemannovom prostoru. Time se objašnjava činjenica da se navodno “isti” predmet različito objašnjava, da, npr. na pitanje što je umjetnost imamo tijekom povijesti estetike toliko različitih odgovora koliko i estetičara. Pa i kad neko prividno prihvaća tuđe mišljenje, kao, uzmimo, Batteux Aristotelovo, ono će se u njegovom načinu mišljenja i nehotično prometnuti u karikaturu, kao što se dogodilo s ona dva džepna nožića koja su kod Rilkea dobila u ruke dva dječaka: primljena su oba nova, iste veličine i marke, no nakon nekoliko godina jedan je bio sav iskrzan i žalosna izgleda, drugi blistav i lijep kao i prije. 6. Da se problem i ne uzima de facto zato da bi se na njega dalo rješenje, nego samo kao povod, odnosno poticaj za izgradnju posebnog svijeta. I filozofiji se događa često što i umjetnosti: da samo polazi od određene teme i, prividno je razvijajući, koristi priliku da razastre bogatstvo svog duha, pretvara “motiv-problem” i točku oko koje će rasplesti fino tkivo jednog prozračnog i titravog svijeta koji izvire i širi se kroz svog tvorca; u realnosti nikad viđen i nepoznat; pa ipak odmah prisan i “prepoznat” - dalek i blag kao uspomena: Filozofija, dakle, može probleme vezane za stvarnost a priori uzeti kao nevažne - mizerne u odnosu na moguće svjetove koji se otvaraju duhovnom oku - pa se od njih udaljiti, odnosno pretvoriti ih jednostavno u elemente jedne igre u kojoj se duh osjeća superioran nad problematikom kao takvom, svjestan duboko da više vrijedi izgraditi nova bića nego davati odgovor na pitanja koja postavljaju već postojeća bića. Umjesto angažirana, tj. umjesto da se bori oko jedne jedine neposredno date realnosti i rješava njene probleme, filozofija može poput umjetnosti biti artistična, može se estetizirati na taj način što se neće baviti stvarnošću koja je već aktualizirana, nego mogućnostima koje čekaju na svoje ostvarenje. U ovom slučaju filozofija ne bi ni tumačila, ali ni mijenjala svijet - ona ne bi rješavala probleme zato što ih ne bi uzimala ozbiljno. “Problemi” se za nju pretvaraju u jedan interni, formalni zadatak, pa u osnovi znače što i za Mozarta, koji, kad je dobio u ruke veoma loš libreto za “Otmicu iz Seraja”, reče: “Na ovom smetlištu sagraditi ću dvorac”. Leibnizu bi odgovarao ovakav tip filozofiranja, on je na smetlištu sagradio “najbolji od svih mogućih svjetova”, pa pobijati tu njegovu tezu da je “ovaj svijet najbolji od svih mogućih” navodeći primjere iz područja smetlišta (odnosno ovog svijeta) znači ne samo kritički promašaj, nego u osnovi pogrešan pristup duhu njegove filozofije. - I Nietzsche je jednom prilikom rekao (u “Philosophische Brockenu”) da na filozofiju treba gledati kao na umjetničko djelo, kao na jednu arhitektoniku koja se ne može negirati ako ne odgovara realnosti (što znači ako ne odgovara ispravno na postavljena pitanja), nego samo ako nije dosljedno i organski izvedena. Filozofemi koji pripadaju ovom tipu “estetskog doživljaja života” ne mogu se kritizirati izvana, suprotstavljajući im činjenice uzete iz realnosti (jer oni se na realnost i ne odnose), nego samo imanentno, u slučaju da su unutarnje protivurječni, da su na svom putu nešto preskočili i u svoju koncepciju strano tijelo unijeli. 7. Da definitivnih rješenja kao takvih nema, da ne samo filozofija kroz svoju povijest, nego ni pozitivne znanosti nikad nisu riješile nijedan problem. Jer, rezultati i uspjesi pozitivnih nauka ne govore eo ipso da one imaju posla s istinom, ono što se unutar njih smatra rješenjima problema pokazuje samo da kao radna hipoteza omogućava da se dalje na tim temeljima radi - pokazuje svoju uporabljivost i operativne mogućnosti - dok stalno postoji prijetnja da se odjednom utvrdi (kao što je već i bivalo i stalno biva) da čitava stvar leži na pogrešnoj pretpostavci i da treba poći od druge hipoteze. Nije, naime, nikad dokazano da je napredak znanosti ujedno i napredak u otkrivanju istine, i činjenica da na jednoj pretpostavci (recimo na pretpostavci da je materija val ili da je čestica) dolazi do uspjeha govori isto tako malo u prilog shvaćanju da iza te pretpostavke stoji jedna istina, kao što i u životu do uspjeha dovodi istinoljubivost. 8. Konačno, uzrok da filozofija još nije riješila nijedan problem može ležati u prirodi samog mišljenja, odnosno postoji mogućnost da pojmovno mišljenje kao takvo nikad i načelno ne može uspostaviti kontakt sa realnošću ili sa predmetnošću na koju se problemi odnose, nego da intendira jedino prema svojim vlastitim pojmovima, koji, ispriječivši se poput zida između subjekta i objekta, odbijaju intenciju unatrag i ne propuštaju je do takozvanog predmeta mišljenja. Da, zaista, pitanje je da li je filozofija ikad uspostavila most prema stvarnosti i da li je ikad ijedan detalj u njoj pogodila. Možda se to samo čini da misao važi za postojeće; barem niko nikad nije to dokazao isto koliko ni da to postojeće postoji, iako svi osjećamo da ga imamo pred sobom, oko sebe i u sebi. Daleko sam od toga da bih ovim odricao postojanje objektivnog svijeta; ukazujem samo na nemoć misli da dokaže stvarnost. Stvarnosti pripada akcija, one su na istoj strani - misao je na drugoj. Možda se misli i odnose na stvarnost - a ne samo na pojmove u mislima rođene - ali ni to se ne može dokazati. Možda mi rješavajući probleme pogađamo istinu, a da to ne znamo - ali, isto je tako moguće da se filozofija vrti u krug, utemeljujući svoje pojmove o stvarnosti u jednom tijeku mišljenja koji od tih pojmova kreće drugim pojmovima što sami sobom postavljaju mogućnosti uvođenja novih, i tako se u obrnutom smjeru od prvobitnog cilja sve više od stvarnosti udaljuju ukoliko se dalje i duže misli. Nemajući odnos prema stvarnosti, filozofija se možda odnosi samo prema mogućnostima (vlastitih misli) kojih ima bezbroj, pa zato i bezbroj mogućih odgovora. Ako se iz pojma ne može zaključiti o stvarnosti nečega, mogu se izvući mogućnosti samog tog pojma. A jedini pravi uvjet da se postoji, tj. da se stupi u kontakt sa stvarnošću, sastoji se u tome da se ne pita: da se ne samo ne rješavaju problemi, nego i ne vide - ukratko, da se ne misli. Da bi egzistirao, čovjek se ne treba pitati o smislu egzistencije. Štoviše, da bi egzistirao, čovjek se ne smije pitati. Tako se i estetika ne bavi stvarnošću, tj. ona ne objašnjava konkretna umjetnička ostvarenja nastala tijekom povijesti umjetnosti, nego se trudi samo oko pojma umjetnosti, odnosno pitanja: “Što je umjetnost”. Ljudi pogrešno od estetike očekuju da im učini pristupačnim pojedina umjetnička djela i pomogne da ih razumiju time što bi im ukazivala na neke njihove momente i strane, te gotovo pokazala gdje leži njihova vrijednost i u čemu se sastoji. Međutim, time se ona bavila samo kad je krivo shvaćala svoj predmet, mjesto i mogućnosti. Čak ni tzv. “primijenjene estetike” - estetika muzike, estetika filma, estetika likovnih umjetnosti, estetika književnosti - ne nalaze svoju primjenu na određenim djelima (kao što su, recimo, Munchov “Vrisak, “Slike s izložbe” Musorgskog ili Langov “Kabinet dr. Kaligarija”), pa čak ni na određenim stilovima (kao što su impresionizam, ekspresionizam ili barok), nego na određenim umjetničkim vrstama kao takvim, tražeći kako se pojam o umjetnosti u njima individuira i specifično manifestira. Estetika glazbe, npr. pita se uglavnom samo: “Što je glazba”? Estetika se, dakle, kao i sva filozofija, bavi utvrđivanjem pojmova i izvlačenjem konzekvenci iz njih, ostavljajući sa strane sav šaroliki i zamamni svijet stvari. Štoviše, ona je od svih filozofskih disciplina najdalje od mogućnosti da se angažira, jer je njen predmet najmanje interesantan za ideološka razračunavanja. Među osam razloga koje smo naveli kao moguće objašnjenje činjenice da filozofija nije riješila još uvijek nijedan problem, i za estetiku važi sad ovaj, sad onaj, ponekad i više njih istovremeno, pa moramo biti oprezni kad razmatramo određeno estetičko učenje, moramo uočiti kojem tipu filozofiranja pripada i prići mu adekvatno, tj. metodološki izbjegavati da ga kritiziramo izvana, pomoću drugog učenja. 'Takve kritike lako prelaze u ideološko etiketiranje pravaca i nasilno trpanje u “tabore”, postaju mrziteljske, netrpeljive i potpaljuju “borbu mišljenja” tamo gdje je nepotrebna i gdje svojim grubim trzajima kida fino tkivo problema, gubeći već po svom polaznom stavu svaku mogućnost da shvati o čemu se uopće radi. Imanentna kritika je i ovdje jedino na mjcstu. Estetika se mora sagledati u cjelini filozofskog sistema kome pripada. Ona se ne može ni koncipirati ako se ne osloni na fundamentalne filozofijske stavove; odnosno ako sama iz svog specijalističkog kruga ne transcendira i ne prodre do njih. Ima, istina, “estetika” koje se nisu razvile unutar filozofijskih sistema, niti se brinu za svoje teorijske pretpostavke, nego nastoje da budu “autonomne”, smatrajući da je moguće estetičku problematiku razmatrati i rješavati izolirano i neovisno o fundamentalnom učenju o biću (ontologija) i spoznaji (gnoseologija). Takve estetike što lebde u zraku zaslužuju da njihovu tendenciju posebno ispitamo. Sada je na mjestu da ukažemo na jednu pojavu koja se osobito u našem vijeku raširila: javljaju se sve više estetičke studije koje ne samo da nisu određene potpunim filozofijskim sistemom, nego ni same nisu pisane sistematski. To su brojne “rasprave” i “eseji” o pojedinim estetičkim problemima, otcijepljenim čak i od ostalih estetičkih problema (a da i ne govorimo o problemima iz drugih filozofijskih područja), te su tako, lišeni njihove prirodne povezanosti, ono lebdenje i nefundiranost dvostruki. (Tako pojedini autori smatraju da mogu proučiti i izložiti temu, recimo, “Forma i sadržaj”, a da prethodno ne samo da nisu doveli do svijesti ontološke i gnoseološke pretpostavke koje su već samim izborom teme počinili, nego ni uočili da se ni u estetičkom pogledu ta dva pojma ne mogu proučavati bez jedne koncepcije o cjelini estetskog fenomena.) Međutim, ti “duboko specijalizirani” pokušaji ne javljaju se nipošto unutar estetičkog područja u većem broju negoli unutar drugih, i filozofijskih i znanstvenih, pa predstavljaju jedno od tipičnih obilježja suvremene “kulturne nadgradnje”. Dok ova specijalizacija ne pogađa toliko pozitivne znanosti (iako i jedan specijalist za paprat neće ni u svojoj struci daleko dospjeti bez uvida u cjelinu šumske zajednice), ona narušava filozofiju u njenoj najintimnijoj srži. Jer, filozofija je prije svega, a možda i nakon svega, sistematsko mišljenje: istraživanje i praćenje lančano povezanih pretpostavaka sve do njihovog izvora, ili bar do točke do koje je uopće moguće ići. Ali, eto, naše vrijeme ustaje protiv sistema i uzdiže princip specijalizacije i u metodološkom pogledu na vrh kriterija "znanstvenosti" . Sistematsko izlaganje cjelokupne problematike jedne oblasti može imati nedostatke i pukotine, neke teme biti će uvijek slabije obrađene od drugih, ali ono se kao građevina lakše drži i održava pod naletima kritike, nego tzv. eseji. Izgleda da su još jedino pripadnici fenomenološke škole ostali vjerni sistematičnosti u filozofiji. Pa i što se tiče naše discipline, jedina sistematska djela dvadesetog stoljeća potekla su iz fenomenološke orijentacije. Nicolai Hartmann napisao je svoju “Estetiku” tek pošto je zacrtao jedan grandiozan filozofijski sistem, a Roman Ingarden, po mom mišljenju najveći ontolog umjetnosti današnjice, prišao je ovoj posebnoj ontologiji tek pošto je razvio opću; njegove monografije: “Književno umjetničko djelo”i “Istraživanja u oblasti ontologije umjetnosti” - sistcmatične do perfekcije - nalaze svoje fundamente u jednom ranijem djelu “Spor oko egzistencije svijeta”, kao i u nizu spisa koji su pripremili podlogu za njihov rast. Istina je, estetika je iz dana u dan sve manje. Da li zato što bi za umjetnost bio “izgubljen apsolutni interes”, kako je to rnislio Hegel, ili postoje drugi razlozi. G. i E. Koebner tumače zaostajanje estetike za ostalim filozofijskim disciplinama kao pomjeranje interesa ka egzistencijalnim pitanjima, koje nameće naše doba na račun svih drugih koja se pred licem prijeteće propasti pokazuju kao “luksuz”. Ne bih inzistirao na činjenici da se možda upravo u onome što naše doba smatra “luksuzom” sastoji sva razlika između čovjeka i životinje koja je također egzistencijalno zainteresirana, nego bih radije, da ostanem u okvirima imanentne kritike, pokazao da i estetika doprinosi rješavanju fundamentalnih filozofijskih problema. Nju ne interesira samo umjetničko biće, ili bolje, nju dok se interesira za umjetničko biće mora zainteresirati i pojam bića uopće: estetici se, štoviše, pruža izvanredna šansa da (ponovimo: i ona je filozofija) upravo u fundamentalnim filozofijskim pitanjima napravi skok koji druge discipline nisu u stanju izvesti. (Možda bi ovo trebalo razviti na kraju knjige, ali upravo činjenica da se već na početku nameću “fundamentalni” problemi najbolje pokazuje koliko je estetika upućena na centralnu filozofijsku problematiku i povezana s njom. (Inače, uvijek se javlja variranje u odnosu na mjesto na kojem treba razviti određeni sadržaj, možda zato što se uslijed povezanosti problema krajnji izvodi javljaju kao potrebni na različitim mjestima.) Po Koebnerovima, filozofi su danas prisiljeni da prije rješavaju najosnovnija pitanja koja sa sobom dovode velike mijene vremena - kao da je filozofija promijenila i mogla promijeniti svoj predmet. U prvi plan izbija etička, ontološka i gnoseološka problematika, dok se estetska smatra sekundarnom. Osnovni suvremeni filozofski pravci uopće ne nailaze na estetičku problematiku. Tako pozitivizam i filozofija egzistencije raspravljaju o “primarnim datostima svijesti”, marksizam o fundamentima kulturne nadgradnje, itd. Iz Koebnerove argumentacije proizlazi da se filozofi ne bave estetskom problematikom zato što istraživanja iz te oblasti, prije, pretpostavljaju rješenja ontologije i gnoseologije i, drugo, ne doprinose da se ona riješe. I zaista, estetika u svom klasičnom smjeru i određenju, kao “nauka o lijepom”, ne može danas dobiti ni aktualnost ni doprinijeti rješavanju osnovnih filozofijskih problema. Štoviše, ona ne pogađa ni umjetnost našeg doba, jer za nju nije ni bitno ni karakteristično da bude lijepa. Kao što estetiku sve navodi da se ontološki orijentira, pa i identificira s ontologijom umjetnosti, tako i ontološka funkcija same umjetnosti sve više prodire u prvi red. Za umjetnost nije važno da li će biti lijepa, nego da li će izvršiti svoju ontičku misiju. No, mi vidimo nešto što je braći Koebner izmaklo: estetika koja se ontološki fundira ne samo da dublje i zasnovanije tumači svoju tematiku, nego i plodno ulazi u sama osnovna filozofska pitanja, približava nas mogućnosti da utvrdimo jedan pojam bića. A Kobnerovi svjesno odbacuju svako oslanjanje na ontologiju. Tako i nije čudno što iz estetičkih razmatranja ne mogu izvući nikakav zaključak o osnovnim filozofijskim problemima. Međutim, estetika se kao i metafizika pita, kao što ćemo vidjeti, što je “meta”, “iza” stvarnosti. Što “iza” ove stvarnosti uopće leži, ili, da li metafizičnog uopće ima? Tražiti nešto “metŕ” fizike ne znači nužno pret-postaviti da postoji jedan transcendentan nefizikalni svjetski duh, niti pak smatrati da su ideje “primarne” a materija “sekundarna” , nego mi idemo “meta” već čim se zapitamo otkud “ta fizika postoji. “Iza” stvarnosti, naime, za naš um, leži mogućnost, odnosno pitanje: "Otkud stvarnost?", “Otkud to da ima bilo čega a ne suprotno - ničega?” To centralno metafizičko pitanje samo se od sebe u refleksiji preobraća u ovu formulaciju: “Otkud i sama mogućnost stvarnosti?”, ili: “Kako je moguće da ima bilo čega?” Iza stvarnosti leži mogućnost stvarnosti, naime, i iza pitanja kako to da se jedna mogućnost (stvarnosti kakvu imamo) ostvarila, a ne druga mogućnost (nestvarnosti) ili pak treća (drugačije stvarnosti), leži pitanje otkud i same ove mogućnosti izviru, ili šta ih omogućava, ili na osnovu čega su postavljene. Iza stvarnosti leži mogućnost stvarnosti (logički primarno, jer da bi nešto bilo stvarno, treba da bude uopće moguće) ili mnoštvo mogućnosti koje u jednoj jedino nam datoj stvarnosti nisu ostvarene, a koje se u umjetničkim djelima ostvaruju ili bi se bar teorijski mogle ostvariti (estetički vid pitanja). Kako mi ni u jednom drugom slučaju nego samo pred licem umjetničkog djela vidimo ovu pretvorbu mogućnosti u stvarnost, kako samo u rađanju umjetničkog djela možemo tako reći ad oculos pratiti kako iz ništavila nastaje jedno biće, a harmonijom iz kaosa izvire kosmos, tako samo na primjeru estetskog predmeta možemo prisustvovati čistom ontičkom zbivanju, osvojiti onu čvrstu točku koja nam pruža distancu podjednako prema biću kao i nebiću. Mi nismo u stanju odgovoriti na fundamentalno metafizičko pitanje kako to da postoji Nešto, a ne Ništa samo zato što se već nalazimo u okviru tog Nečega, u jednom egzistencijom već definiranom svijetu, i u životu svome nikako se ne možemo probiti do točke na kojoj se Ništa i Nešta luče i razdvajaju. Zatvoreni u Nešto kao u kakvu kutiju, zaslijepljeni bićem, nemamo distance da ga sagledamo samo kao drugu mogućnost, ona nam se čini kao jedina i stoga po sebi razumljiva. Bez jednog “iskliznuća” iz vrzinog kola bića, bez mogućnosti da od postojećeg apstrahiramo i da se nad njega uzdignemo, nismo u stanju sagledati svu njegovu problematičnost. Zato metafizika nije mogla dati odgovor na svoje osnovno i, sklon sam da smatram, jedino pitanje. Međutim, pred čudom nastanka umjetničkog djela nalazimo se na samom izvoru rađanja bića, neposredno osjećamo kako Ni iz čega klija Nešto i ovo iskustvo toliko je dragocjeno da ga niti jedno drugo ne može nadomjestiti. Zato je ontologija umjetnosti možda jedina šansa da se prodre u istinski metafizičku problematiku. Umjetnost, o kojoj estetika razmišlja, također transcendira stvarnost i ide iza nje, kako u spoznaji, tako i u građenju nestvarnih bića - time što prikaz stvarnosti nadilazi i na njemu se kao takva ne konstituira. Ona sama je metafizična. Rekli smo “samo pred licem umjetničkog djela” možemo zauzeti poziciju iz koje se vidi kako se mogućnosti pretvaraju u stvarnost. Netko bi mogao misliti (poput pojedinih pristalica filozofije egzistencije) da ljudi u svojoj realnoj povijesti također ostvaruju mogućnosti koje se prije njih nikad nisu ostvarile, te da u tom “otvorenom horizontu povijesti” prisustvujemo također originalnom ontičkom (ontičko – po biću i duhu) rađanju. Međutim, sve ove mogućnosti nalaze se, tako da kažemo, na liniji stvarnosti, one su tzv. realne mogućnosti, date su i omogućene unutar stvarnosti kakvu već imamo, nisu generički nove i time ne daju primjer uz koji bi se na gornje metafizičko pitanje moglo odgovoriti. One su stvarnošću “bremenite”, kao i stvarnost njima: nalaze se u istoj dimenziji. Drugi je slučaj s mogućnostima koje umjetnost ostvaruje. One su tzv. idealne mogućnosti, tj. takvog su porijekla da se unutar realnosti ne samo nikad ne mogu ostvariti ni napraviti, nego ni kao mogućnosti vidjeti: “Stav života i stav umjetnosti razlikuju se i u samom umjetniku” - zapisao je Kafka. Niti jedan umjetnik ne može kao biološka i socijabilna jedinka, pa ni kao nosilac povijesti, roditi jedan ontički novum, jednako kao što ni kao umjetnik nije u stanju da jedan niz tonova koji već po sebi nije muzikalan pretvoriti u muziku. Muzikalne mogućnosti (mogućnosti da bude muzike) predodređuju muzikalnu stvarnost, te se estetičko pitanje ne sastoji u pitanju o prirodi te stvarnosti (realne muzičke produkcije - to bi bilo pitanje historije muzike), nego otkud izviru te mogućnosti muzike, ili što unaprijed čini da se samo neke od mogućih kombinacija tonova pokazuju muzikalnim. Poklapanje, dakle, i posla i dimenzije estetike i metafizike postaje sada očito. I jedna i druga su nauke o mogućnostima. I za jednu i za drugu mogućnost postaje centralna kategorija, jer u njoj je sadržan pojam stvari, a filozofija ima dodira samo sa pojmovima koji se kao kakav zid postavljaju između nje i svijeta. Pitanje je, kako smo već rekli, da li je filozofija ikad i stupila u kontakt sa stvarnošću, i to ne zato što bi joj stvarnost bila neinteresantna; nego zato što joj se predmetnost pod prstima pretvara u pojmove i što već od samog početka, samo zato što želi znati, čitav problem pomiče sa stvarnosti na mogućnost. Pitanje je, dakle, da li filozofija kao takva, načelno, može biti “angažirana”, jer akcija je na strani stvarnosti, a misao odlazi u mogućnosti. Ima nešto u pučkoj predstavi o filozofiji kao o “lebdenju u oblacima”. Jer, biti na zemlji znači stupiti u akciju, a akcija pripada stvarnosti i stvarnost njoj. Misao, to znači cijela se akcija začinje i završava u tebi. Akcija, to znači cijela se misao odvija izvan tebe. Zato, kad kažem da je uloga mogućnosti u umjetnosti centralna, tada ne mislim samo na ono što je utvrdio Kierkegaard o “mutnom pređenju mašte”, “koja od svoje slabosti pravi djelo” (Nietzsche), ni na činjenicu da se može “estetski egzistirati”, “zatvoriti” se prema stvarnosti i “živjeti u mogućnostima”. Mogućnost, naravno, može postati ne samo predmet metafizike, nego i princip suprotan stvarnosti. I pred čovjekom leže na početku života dvije mogućnosti: ili uzeti stvarnost ozbiljno, uozbiljiti se nad zbiljom, s brižljivošću zabrinuto bdjeti nad njom - shvatiti je, dakle, kao jedinu mogućnost - ili je pak shvatiti kao jednu od mogućnosti, i to prilično dosadnu. Prvi slučaj, tj. slučaj onih koji dežuraju nad stvarnošću je zastupljeniji i nekako priručniji, pa ako se takvi metafizičkim štivom i počnu baviti, to je prije radi toga što se stvarnošću osjećaju prignječenim i traže joj protutežu (“nadu”), nego što bi ih interesiralo otkud to da ima bilo čega. A stvarno, ima toliko toga . . . Kad čovjek ujutro pogleda kroz prozor . . . kuće, pločnici, automobili, žice, oblaci, kišobrani, toliki ljudi i još između svega toga toliko misli i primisli i asocijacija i želja i odluka. Zaista, otkud da toliko toga ima? Danas se estetika u mnogim univerzitetskim, pa i našim centrima tretira kao praktična filozofija; pa se kao takva veže s etikom u duhu aristotelijanske podjele filozofije na “prvu” i “drugu”: Kao “drugoj”, a priori joj je, uostalom kao i etici, u ovom načinu mišljenja uskraćeno da se bavi primarnom problematikom i dobije šansu da odgovara na ontološka i gnoseološka pitanja. Dopušteno joj je još samo da zalazi u gnoseološko područje pitajući se o specifičnosti umjetničke spoznaje, no i u tom-pogledu ona je podređena disciplini čiji je to glavni zadatak; pa i tada ostaje ”druga”: “gnoseologia inferior” (gnoseologija koja se bavi nižim oblikom spoznavanja) kao kod Baumgartena, koji joj je dao ime. Ova sudbina pratiti će je kroz čitavu historiju racionalističke estetike: sve do Hegela i Lukácsa. Isto tako, još uvijek se u nekim centrima estetika predaje kao nauka o lijepom. Ne kažem da se i u toj orijentaciji ne može doći do interesantnih otkrića, no estetika ipak na taj način ostaje izvan glavnih tokovima suvremene filozofije i najurgentnijih teorijskih zadataka suvremenog čovječanstva: Ma kako “nauka o lijepom” bila sjajno i briljantno izvedena, ona ostaje bez neophodnih fundamenata i izgleda kao noj koji, s jedne strane, drži glavu u pijesku, a s druge, pokazuje svoj “lijepi” rep perja. Izgleda da je estetika u stanju obaviti daleko veći posao od raspredanja o formalnim estetskim kategorijama, o “lijepomu, “uzvišenom”, “tragičnom” i “komičnom”. Ona bar može preraditi i pripremiti misaoni materijal za duboke i najdublje ontološke zahvate. Ona ne smije propustiti svoju šansu, šansu datu samo njoj: jer, upravo je umjetnost ona “čvrsta točka” koju je metafizika uzalud tražila kroz cijelu svoju povijest. Stavljena pred Ništa, ona svojim primjerom pokazuje kako se Nešta rađa. Kod Hegela je prelaz iz Ničega u Nešto (vidi njegovu “Logiku”) obavljen, kako su to pokazali Kierkegaard i Marx, samo “u glavi”, apstraktnom misaonom dijalektikom pojmova. A umjetnost taj prijelaz izvodi realno, kreatorski i konkretno. Iz aspekta umjetnosti Ništa i Nešto predstavljaju donekle različite pojmove od onih u logici. Ništa nije jedno prazno ništa, pojmovno odsutstvo Nečega, Ništa nije ni ono što uopće ne postoji, nego ono što smisaono ne postoji, što nije prožeto duhom. Svakodnevni besmisleni slučajevi, taj roj priglupih činjenica što nas oblijeće i pecka pri svakom koraku, u estetskom pogledu je također - Ništa. Nešto je samo ono što je suvislo i osmišljeno, duhovno vrijedno - djelo. Tako će ontologija koja ishodi od umjetničkog fenomena zauzeti sasvim drugačiji stav prema svom osnovnom problemu “Otkuda postoji Nešto a ne Ništa”. Njeno pitanje će glasiti: “Otkud to da postoji smisaono Nešta i otkud mogućnost da postoji bezmisleno Ništa?” Da je umjetnost stavljena pred zadatak da otkriva i prati nepoznate svjetove, a ne da bude lijepa, potvrđuju nam i sami umjetnici i noviji mislioci: Reći, npr., za jedan Bachov koral samo da je lijep, to je jednostavno uvreda. On je daleko više: čitav jedan svijet, pretvorba jedne idealne mogućnosti koja bi bez njega i dalje vodila svoj sablasni metafizički život - u fizis, u stvarnost. Istražiti strukturu i način postojanja ovog umjetničkog realiteta, to je eto zadatak dostojan estetike, odnosno da se sad poslužimo sinonimom, ontologije umjetnosti. ` I. Focht; Uvod u estetiku, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1972 DISK 0311 |
17.08.2014., nedjelja
Fotografija i društvo Gisele Freund Photographie et société
 Preteče fotografije Fotografski portret odgovara određenom stadiju društvenog razvitka, stadiju uspona širokih slojeva prema većoj političkoj i društvenoj važnosti. Pojava preteča fotografskog portreta u uskoj je vezi s tim društvenim procesom. Uspon spomenutih društvenih slojeva izazvao je potrebu da se sve robe proizvode u velikoj količini, a to se odnosilo i na portret. »Naručiti svoj portret« bio je simbolički čin kojim su pripadnici nastupajuće društvene klase svoj uspon vidljivo obilježavali, sebi i drugima, i na taj način se svrstavali među one što su uživali društveni ugled. Ta društvena evolucija mijenjala je istodobno obrtnički izrađen portret u sve mehaniziraniju formu reprodukcije ljudskih crta lica. Fotografski portret je zadnja stepenica u tom procesu. Oko 1750. godine moglo se već po izvjesnim znakovima zapaziti uzdizanje srednjeg sloja unutar društvenog uređenja kojemu je temeljem bilo plemstvo. S usponom građanskog sloja i istodobnim porastom njegova materijalnog blagostanja, povećavala se i njegova potreba za samoisticanjem. Ta je potreba izravan odraz želje neke ličnosti da se dokaže i potvrdi svoju samosvijest. Portret, koji je u Francuskoj stoljećima bio povlastica samo malobrojnih krugova, uslijed navedenih društvenih promjena pomalo podliježe demokratizaciji. Već i prije francuske revolucije počela se moda portretiranja širiti i u građanske redove.Kako je jačala potreba za samoprikazivanjem, tako je spomenuta moda stvarala sve novije oblike i tehnike da bi joj udovoljila. Fotografija koja je u Francuskoj ušla u javnu uporabu godine 1839. duguje joj zato u velikoj mjeri svoj tehnički razvoj i svoj prodor u svijet. Međutim, u tom prijelaznom razdoblju u kojem se raspadanje feudalizma dovršavalo pod utjecajem novih oblika proizvodnje i bilo praćeno neprekidnim političkim preokretima, nadolazeća klasa još nije našla vlastito sredstvo umjetničkog izražavanja. Ona se još povodila za aristokracijom koja, doduše, više nije imala neku vidnu ulogu ni u politici ni u ekonomiji, ali je još uvijek davala ton otmjenom društvu. Građanstvo je naprosto umjetnička shvaćanja i opće izražajne forme plemstva prilagodilo svojim potrebama. Suočen s građanskom klijentelom, slikar-portretist našao se pred dvostrukim zadatkom: s jedne strane trebao je u svojim portretima oponašati stil koji bi bio u modi na dvoru, a s druge strane izraditi portrete po cijeni prilagođenoj ekonomskoj moći te klase. "Želja za vjernošću portreta koju iskazuje francuska mušterija za vrijeme Luja XV i Luja XVI prije bi se mogla nazvati željom za idealizacijom svog lica, čak i onda kad je mušterija običan purger. Svi su, naime, željeli nalikovati na kralja.«'Plemići nisu bili lake mušterije. Oni su od slikara zahtijevali savršenu stručnost. Da bi udovoljio ukusu epohe, slikar je nastojao izbjeći žive boje, pretpostavljajući im radije smirenije tonove. Obično platno nije moglo zadovoljiti tom zahtjevu. Trebalo je upotrijebiti prikladnije materijale da bi se na slici postigli efekti baršuna i svile. Jedan oblik portreta osobito je udovoljavao tim zahtjevima: portretna minijatura. U obliku poklopca kutije za puder ili privjeska, uvijek su se mogli uza se nositi portreti odsutnih osoba, pripadnika obitelji, prijatelja, ljubavnika. Portretne minijature bile su u modi u aristokratskim krugovima. Ti su portreti isticali ljupkost osobnosti i bili su jedan od prvih oblika portreta što ih je prihvatila buržoazija u usponu. Ona je u njima našla sredstvo kojim će izraziti svoj kult pojedinca. Budući da ju je nova klijentela lako prihvaćala, portretna minijatura se sve više širila i postala vrlo unosnom umjetnošću. Mnogi minijaturisti zarađivali su dovoljno za život ako su godišnje izradili trideset do pedeset portreta koje su prodavali po-umjerenim cijenama. Iako su je pripadnici srednje klase bili preinačili i prilagodili svojim potrebama, portretna minijatura je i dalje čuvala neke aristrokratske elemente. Upravo zbog toga je oko godine 1850. i izumrla jer se tada građanski društveni poredak potpuno učvrstio, a fotografija je tom zanatu uništila svaku mogućnost opstanka. Da bi se dobila predodžba o tome kakvom je brzinom portretna minijatura iščezla, bit će dovoljan slijedeći primjer: U Marseilleu je oko 1850. godine bilo sve u svemu četiri do pet slikara minijaturista, od kojih su samo dvojica uživala izvjestan ugled izrađujući oko pedesetak portreta godišnje.Ti su umjetnici zarađivali upravo toliko da bi namirili osnovne životne potrebe za sebe i svoju obitelj. Nekoliko godina kasnije u tom je gradu bilo već četrdeset do pedeset fotografa od kojih se većina opredijelila za industrijsku proizvodnju fotografskog portreta. Ti su fotografi zarađivali mnogo više od nekada čuvenih minijaturista. Svaki je od njih godišnje izrađivao prosječno tisuću do tisuću dvjesto klišeja koje su prodavali po cijeni od 15 franaka po komadu, što je bio prihod od oko 18000 franaka, a svi zajedno su imali promet od oko jednog milijuna. Isti proces može se pratiti i u ostalim velikim gradovima kakou Francuskoj, tako i u svijetu.' Fotograf je mogao, za deset puta manju cijenu, isporučivati portrete, koji su građanima bili pristupačniji ne samo zbog svoje jeftine cijene, nego su pogodovali i ukusu buržoazije. U svom razvitku svi oblici umjetnosti prolaze kroz proces. ldentičan unutrašnjem razvoju društvenih oblika. U umjetničkim nastojanjima epohe kojom se bavimo, opažaju se demokratske težnje francuske revolucije iz 1789, a one su izražene zahtjevom za »pravirna čovjeka i qrađana«.Revolucionarni građanin koji je zauzeo Bastilju i koji je u Narodnoj skupštini branio prava svoje klase, bio je isti onaj koji je pozirao kao model pariškim fizionotracistima. Za vremena Luja XIV pronađen je novi postupak izrade-portreta. Ljudi su najprije, njednostavno iz zabave, počeli iz crnog glatkog papira izrezivati obrise profila svojih znanaca. Iz tog postupka izrastao je zanat kojim su se bavili mnogi spretni ljudi prilikom značajnijih svetkovina, počam od dvorskih plesova pa sve do pučkih sajmova. Lik dobiven takvim postupkom nazvan je siluetom po tadašnjem ministru financija i pod tim nazivom postigao je veliku popularnost ne samo u Francuskoj već i u drugim zemljama. Međutim, gospodin de Silhouette uopće nije bio izumitelj spomenutog postupka izrezivanja sličica po kojima je njegovo ime ušlo u svakodnevni jezik, iako se tako najčešće msili, pa i piše. Pravi začetnik tog postupka je nepoznat. No riječ silueta, koja u širem smislu znači lik u profilu, nastala je sredinom osamnaestog stoljeća. Povijest njena postanka dosta je zanimljiva. Imenovan 1750. godine glavnim nadzornikom, drugim riječima ministrom financija, u trenutku kad su financije bile u tako bijednom stanju da je Francuska srljala u stečaj, gospodin de Silhouette propisuje, uz dosta teškoća, određene javne poreze kako bi na taj način vratio nešto {lovca u državnu blagajnu. Stoga je u jednom trenutku postao vrlo popularan i ljudi su u njemu gledali spasitelja. Međutim, deficit u državnoj blagajni bio je tako zamašan, da je Silhouette smatrao potrebnim da država neke isplate mora smanjiti, a neke čak i obustaviti. Javno mnijenje se u tili čas okrenulo protiv njega. Prozvan je »bankroterom« i njegova je popularnost začas iščezla. A zatim je zloba javnosti došla do punog izražaja. U to doba, naime, pojavlla se nova moda, moda tijesnoga ogrtača bez nabora i kratkih hlača bez džepova. »A i čemu džepovi?« pitalo se i dalje komentiralo »kad ionako nema novca koji bi se u njih stavio.« To ruho novoga kroja i oblika dobilo je nadimak »odjeća a la Silhouette«. Isto se tako za neku izmišljotinu proizašlu iz nečije mašte, za koju bi se svjetina oduševila, a koja zapravo nije bila drugo doli mutna i maglovita sjenka, počelo govoriti: to je silueta. Do nedavno uspješan, hrabar i učen, ministar de Silhouette sada zaista nije predstavljao drugo doli sjenu samoga sebe." Izrezivanje silueta ostalo je u modi sve do Bonaparteovih vremena. Na javnim plesovima u dobu Direktorija i Konzulata ulični prodavači, kakvih ima i na današnjim sajmovima, zarađivali su kruh baveći se tim zanatom. I sami umjetnici okrenuli su se toj vrsti portreta. Domišljali su se kako da usavrše izrezane oblike, pa su ih naknadno dotjerivali i gravirali. Silueta je apstraktni oblik likovnog prikazivanja. Portret-silueta ne iziskuje posebno znanje crtanja. Ljudi su ga uvelike prihvatili zbog brze izrade i umjerene cijene. Pronalazak siluete koja se svojim postupkom nije mogla razviti do neke industrije većih razmjera, potakla je rađanje nove tehnike, popularne u Francuskoj između 1786. i 1830. godine, poznate pod imenom fizionotrasija. Fizionotrasiju je pronašao Gilles-Louis Chretien, rođen 1754. godine u Versaillesu. Njegov je otac bio muzičar na kraljevskom dvoru. Sin je isprva pošao očevim putem, no.uskoro se odlučio za graverski obrt, nadajući se da će tu više zarađivati. No taj izbor nije bio baš najsretniji, jer je konkurencija u tom zanatu bila velika, a teški rad gravera s dlijetom u ruci iziskivao je mnogo vremena i truda. Nekoliko portreta što ih je stigao gravirati, nije mu donijelo mnogo u odnosu na vrijeme što ga je u taj posao utrošio. Narudžbe su bile i suviše rijetke, a troškovi izrade preveliki. Ovakva ekonomska situacija prisilila ga je da pronađe sredstvo kojim će povećati prihod od svog obrta. Trebalo je naći načina da se postupak ubrza. Godine 1786. uspjelo mu je načiniti spravu koja je mehanizirala tehniku graviranja i omogućila da se mnogo uštedi na vremenu. Taj je pronalazak kombinirao dva različita tipa portreta: siluetu i graviru, omogućujući stvaranje novog umijeća. Svoju je napravu Chretien nazvao fizionotras.  Fizionotras se temeljio na dobro poznatom principu pantografa. Radi se o sustavu poluga u obliku paralelograma zglobno spojenih tako da se mogu pomicati u vodoravnom smjeru. Vrhom jednog suhog stileta izvođač slijedi rubove crteža koji treba precrtati, a drugi stilet, premazari tintom, prati pomake prvoga i reproducira crtež u omjeru određenom međusobnim položajem oba stileta. Dvije osnovne karakteristike razlikuju fizionotras od pantografa: osim što je vrlo velik, njegovi pomaci su u vertikalnom smjeru, a suhi stilet zamijenjen je vizirom, što omogućuje da se obrisi nekog objekta mogu reproducirati i onda kad ne leže u jednoj ravnini nego slobodno u prostoru. Nakon što namjesti model, izvođač se popne na klupicu što se nalazi iza aparata, te rukuje njime vizirajući obrise koje treba reproducirati. Razmak između modela i aparata je položaj (mokrog) stileta omogućuju dobivanje slika i u prirodnoj veličini i u bilo kojem drugom omjeru. Dok su za izradu portretne minijature umjetnička vrijednost i ličnost slikara imali veliku ulogu, te kvalitete su kod izrezivača silueta bile svedene na puku manuelm spretnost, a njegova se nadarenost mogla očitovati te pri retuširanju obrisa profila. Fizionotras nije iziskivao čak ni takvu spretnost. Bilo je dovoljno reproducirati obrise objekta i nastali crtež prenijeti na metalnu ploču i ne njoj ga ugravirati. Jedno poziranje u tu svrhu bilo je do statno. Na taj način mogli su se serijski proizvoditi jeftin portreti. Godine 1788. Chretien dolazi u Pariz da svoj izum unovči u glavnom gradu. Najprije se udružio sa slikarem minijaturistom po imenu Quenedey, no ovaj ga uskoro napušta, vidjevši kakav se uspjeh može postići tim novim zanatom, i otpočinje sam s konkurentskim poslovanjem Bivši graveri i slikari minijatura prihvatili su novu tehnlku jer je njihov obrt počeo izumirati i više im nije pružao nikakve izglede za opstanak. Najpoznatiji među njima bili su Quenedey, Gonord i Chretien. Prva dvojica smjesti su se u galerije Palais-Royala, a ondje je u to vrijeme bilo središte mondenog Pariza. Chretienov atelje bio je u ulici Saint-Honore. Ubrzo je sav Pariz pohrlio fizionotracistima. Najslavnije ličnosti Revolucije, Carstva i Restauracije, kao i velik broj nepoznatih ljudi, pozirali su pred fizionotrasom koji je njihove profile precrtavao s matematičkom točnošću. Među Chretienovirn radovima nalazimo portrete Baillyja, Marata i Petiona, ukrašene trobojnicam, zatim Robespierree i mnogih drugih. Quenedey je izradio profile Madame de Stael, Luja XVIII, Saint-Justa, Elise Bonaparte i mnoqih drugih političkih i mondenih ličnosti." Fizionotracisti su uskoro usavršili svoju tehniku, pa su izrađivali male portrete u drvu, medaljone i portrete u bjelokosti, te ih prodavali za svotu od tri libre, u pravilu barem dva komada po osobi, s tim da se polovica svote morale platiti unaprtjed." Bili su to doista dobri trgovci.Za šest libara izrađivali su portrete koji su nazvani siluete na engleski način. Tim su portretima dodavali kosu i odjeću. Samo poziranje nije trajalo dulje od jedne minute Gonord je prema siluetama izrađivao i kamenje kao i portretne minijature. Te siluete u boji, kako ih je nazivao, prodavale su se po dvanaest libara, a poziranje za njih nije trajalo više od tri minute. Slike dobivene fizionotrasom sve vise su slikarima minijaturistima igraverima smanjivale izglede na uspjeh. U Salonu je godine 1793. izloženo stotinu portreta dobivenih fizionotrasom, a IV godine ( po revolucionarnom kalendaru), toj je umjetnosti bilo namijenjeno već dvanaest dvorana od kojih je u svakoj bilo pedeset portreta što su ih publici predstavili poznati fizionotracisti." Fizionotracisti, naročito tri najpoznatija, Quenedey, Gonord i Chretien, bili su u žestokoj međusobnoj konkurenciji. Svaki je predbacivao drugome da mu je ukrao njegovo najnovije tehničko dostignuće, a svoje su međusobne prepirke javno iznosili u pariškim dnevnicima." U oglasima u kojima se svaki proglašavao jedinim pronalazačem raznih tehničkih postupaka, zapravo su pokušavali zadobiti naklonost publike. Gonord je u svom ateljeu dapače i trgovao aparatima i prodavao ih amaterima. Općenito govoreći, svi su se oni obogatili tim izumom. Moramo razumjeti da su ljudi najradije naručivali portrete kod fizionotracista jer su oni tražili umjerenu cijenu, nisu zahtijevali da se dugo pozira, a uza sve to izrađivali su im gotovo pravu minijaturu. I tako su portreti dobiveni fizionotrasom postali zamjena za minijaturu. Ista se težnja pokazivala i u drugim područjima društvenog života. Promet razne trgovačke robe kao i njena kvaliteta varirali su prema broju potrošača. Krivotvorena roba, imitacija, zbog jeftinoće je istiskivala s tržišta onu bolju, ali skuplju robu. Luksuz, i to jeftini luksuz, bio je za trgovca najsigurnije jamstvo za dobar posao. Do sada smo razmatrali samo društvenu i tehničku stranu tog procesa. No promatrano s estetskog gledišta, koje Ii razlike između profinjene i dražesne umjetnosti minijature, pri čijoj izradi umjetnik troši dane i tjedne da bi minuciozno predočio nečiji lik, i te nove, već gotovo mehanizirane tehnike reprodukcije! Jedina vrijednost portreta dobivenog fizionotrasom leži u njegovu dokumentarnom karakteru. Ako pregledamo prilično veliki opus fizionotracista, ustanovit ćemo da svi portreti imaju isti izraz: ukočen, shematičan i bezizražajan. Nasuprot tome, u djelima jednog minijaturista uvijek nalazimo skladnu vezu između modela i kopije. Umjetnik je kadar u svom djelu iskazati onu crtu neke osobe koja mu se čini najznačanijom, te tako može osim vanjske sličnosti postići i stanovitu karakternu podudarnost između slike i modela. Tehnika fizionotracista je upravo obrnuta. Premda njegov aparat oponaša crte lica s matematičkom točnošću, ta sličnost ostaje bez izražajnosti jer nije iskazana jezikom umjetnika koji može intuitivno spoznati karakter modela. Sama pak izvedba i brižno bojenje portreta samo su dobro izvedeni zanatski radovi. Fizionotrasiju možemo smatrati simbolom prelaznog vremena između starog i novog režima. Fizionotras je neposredni preteča fotografskog aparata na onoj razvojnoj liniji čije je današnje najnovije dostignuće postupak koji je u trgovačkom jeziku poznat pod imenom fotomaton ili, ako daje slike u boji, polaroid. Kao što je fizionotracist iz godine 1790. bio ručni proizvođač portreta, tako fotomatonist našeg vremena pripada velikoj automatiziranoj industriji. Razvoj je od početka tekao u neprekinutoj liniji i došao do zadnjeg svog stadija, do silno mehaniziranog oblika umjetnosti portreta. Zahvaljujući fizionotrasu, portret je bio pristupačan veli'kom dijelu građanske klase. Ali postupak još nije dovoljno odgovarao željama širokih slojeva srednje buržoazije, a još manje narodnim masama. Čini se da se u provinciji uopće nije primjenjivao. Individualni ručni rad još je uvijek prevladavao nad tom novom vrstom izrade portreta. Tek kad je impersonalna tehnika u potpunosti prevagnula a to je bilo s nastupom fotografije - portret je definitivno bio demokratiziran. Fizionotrasija nema nikakve veze s otkrićem fotografske tehnike. Međutim, možemo je smatrati njenim idejnim pretečom. Oznake: Fotografija i društvo Gisele Freund Photographie |
Evanđelistar
|
Evanđelistar (lat. evangelistarium). Knjiga koja sadrži odlomke evanđelja raspoređene za čitanje u pojedine dane (liturgijske godine, Kanonske tablice). Oznake: Evanđelistar |
|
Evanđelje (grč. radosna, dobra vijest-: prema dobro + vjesnik, glasnik). 1. Naviještanje otkupljenja svijeta po Kristu. 2. U literarnom pogledu, to je knjiga u kojoj su zapisane prve apostolske - kateheze i interpretacija Kristova života i djelovanja. Djelomično se temelje na povijesnom opisu Kristova života, a djelomično na promatranju poslijeuskrsne vjere. Imamo četiri od Crkve priznata evanđelja (kanon): ona koja su napisali Matej, Marko, Luka i Ivan, te više apokrifnih evanđelja. Prva tri se nazivaju sinoptičkim evanđeljima, jer su slična po obliku i sadržaju te se lako mogu međusobno uspoređivati i od sva tri napraviti zaokruženu cjelinu (synopsis), za razliku od četvrtoga, Ivanova evanđelja, koje se odlikuje specifičnim izborom građe i suptilnijom teologičnošću. 3. U liturgiji, to je odlomak uzet iz jednog od četiriju evanđelja koji se čita ili pjeva na misi. Oznake: Evanđelje |
Evanđelist
|
Evanđelist (lat. evangelista:) 1. Osoba koja navješćuje evanđelje. 2. Tako se nazivaju ćetiri Kristova učenika koji su napisali četiri evanđelja. To su: Matej, Marko, Luka i Ivan. Dvojica od njih, Matej i Ivan, bili su apostoli, a Marko i Luka bili su vjerojatno učenici Kristovi, a zasigurno apostolski učenici: Marko Petrov, a Luka Pavlov. Svaki od njih ima svoj simbol - tetramorf, koji se temelji na videnju proroka Ezekijela (Ez 1) i Apokalipsi (Otk 5,7-8), a to su četiri krilata bića, dodijeljena svakome po jedno: Mateju ćovjek, Marku lav, Luki vol, Ivanu orao. Oznake: Evanđelist |
15.08.2014., petak
Priredio Dr. med. Vladimir Tkalčić Objavljno u Gljivarskom glasniku 8 GLJIVE U POVIJESTI
|
Priredio Dr. med. Vladimir Tkalčić Objavljno u Gljivarskom glasniku 8 GLJIVE U POVIJESTI UVOD Svaka znanost ima svoju povijest, pa ako joj hoćemo odrediti vrijednost, moramo je promatrati kao posljedicu povijesnog razvitka. Ona je rezultat napora niza naraštaja u traženju znanstvene istine. Danas nam se mnoge tekovine znanosti čine razumljivima same po sebi, ali, da bi se do njih došlo trebalo je mnogo neumorna rada kroz dugi niz godina. Tako je i s povješću mikologije, čovjekova shvaćanja gljiva koju je teško odvojiti od sveukupne povijesti čovjekova odnosa prema prirodi. PRAPOVIJEST Čovjek se oduvijek zanimao za bića koja dijele svijet s njim, prema kojima je imaopraktičan interes. Pračovjek je bio prvi "prirodoslovac" što možemo razabrati po lijepim slikarijama koje nalazimo u spiljama diljem svijeta. Nakon što je prije 20 000 godinapripitomio psa, počeo uzgajati guske i kopitare, pažnju je posvetio i biljkama, obrađujući zemlju i završavajući tako svoj nomadski život. STARI VIJEK Razdoblje deskriptivne sistematike Gljive se već tisućama godina susreću u ljudskoj ishrani, a prvi su zapisi o tome stari koliko i sama pismenost. Zapisi Babilonaca u biblioteci u Ninivi za vrijeme cara Asurbanipala (668.- 628 pr.n.e.) na glinenim pločicama navode da su kraljevi Babilonaca 3000 godina prije naše ere imali "tartufe" na "jelovniku". Babilonci, Egipćani i Indijci pišu o otrovnim i jestivim gljivama. Stare civilizacije su poznavale i narkotička svojstva nekih gljiva koje su koristili za magične rituale vezane uz bolesti, religiozne i druge ceremonijale što opisuje Watson (1971) u "Soma, divine mushroom of imortality", i sugerira da je to bila Amanita muscaria. Znanost koja se bavi korištenjem gljiva na ovakve načine naziva se Etnomikologija. No, da bismo razumjeli i pokušaje znanstvenog pristupa proučavanju gljiva u starom vijeku, potrebno je ukratko podsjetiti se sredine u kojoj se ta misao razvijala: Thales (625-545 pr.n.e.), predstavnik miletske škole, daje postavku da je voda vječno stanje tvari, sve je u prorodi voda i sve se u nju može pretvoriti. Sva su živa bića po njemu sazdana od vode. To je mišljenje preuzeto iz babilonske i egipatske mitologije u kojoj se također nalazi mišljenje da je voda početak svega, pa i živih bića. Vlaga po njemu stvara toplinu u živim bićima, a sjemenke i sve hranidbene tvari moraju također sadržavati vodu. Anaksimandar (610-546 pr.n.e.) naučava da je osnovna čest svijeta beskonačna pratvar (apeiron), vječno i beskrajno gibljiva, pa kao još neodređena sadrži u sebi sve mogućnosti. U središtu je svega Zemlja koja je isprva bila u tekućem stanju, a s vremenom je postala suha. Život je nastao u vodi, i tek su se kasnije živa bića osposobila za život na kopnu. Ova razmišljanja svrstavaju ga među prve evolucioniste. Heraklit (540-480 pr.n.e.) tumači da je sve u vječnom kretanju (panta rei), a prauzrok svega je postojanje vatre. Zemlja sa svim živim bićima samo je najgušći dio vatre. Voda je prema njemu štetna za ljude, a korisna za ribe. Empedoklo (490-430 pr.n.e.) za prauzrok svega uzima četiri osnovne tvari: zemlju, vodu, zrak i vatru. Osnovne tvari spaja ljubav, a mržnja ih razdvaja. Spajanjem tih četiriju elemenata nastala su sva živa bića. Najprije je iz zemlje niknulo bilje, iz kojeg su kasnije nastale životinje. Euripid (5. stoljeće pr.n.e.), grčki pjesnik, kojeg Aristotel zove najtragičnijim pjesnikom tragedije, spominje otrovanje gljivama, a od otrovanja gljivama umrla mu je supruga i troje djece. Aristotel (384-322 pr.n.e.), predstavnik ontološkog razdoblja grčke filozofije, je mislio da život nastaje spontano iz neživoga pomoću prazačeća (prastvaranja, generatio spontanea). "Većina kukaca nastaje iz prljavštine, strvine, tla, dlaka, perja i šišaka. Kukci na cvijeću nastaju iz cvjetne rose. Nametnici u crijevu iz njegova sadržaja."; napisao je. Te Aristotelove zablude morale su se ispravljati iz prirodnih znanosti više od 20 stoljeća, pa je npr. još u 7. stoljeću jedan od tada najslavnijih znanstvenika, Van Helmont, tvrdio da miševi nastaju iz pšeničnih posija ili isparavanjem starih nošenih košulja. Aristotel je osnovnom razlikom između biljaka, koje je smatrao najnižim oblikom života ("imaju samo svojstvo rasta i razmnožavanja"), i životinja smatrao to što životinje izlučuju ekskremente, dok ih biljke ne izlučuju. Teofrast (370-285 pr.n.e.), osnivač botanike i vjerni učenik Aristotelov, u djelu Historia plantarum razlikuje obične gljive "mykes", puhare "pezis" i tartufe "hydnon", detaljno ih opisuje i svrstava po prvi put u biljke, odvajajući ih od korjenja. Napisao da njihov rast ubrzavaju jesenje kiše koje su popraćene munjama i grmljavinom. (Isto je napisao i Plutarh). Lucretius Carus (95-55 pr.n.e.) u svome poznatom djelu "De rerum natura" pjesnički obrađuje postanak biljaka i životinja. Po njemu je zemlja najprije rodila travu i grmlje, a životinje su se začele iz vlažne zemlje. U Japanu se u I stoljeću naše ere uzgajaju gljive shii-take (Lentinula edodes) za prehranu. Pojam otrovanja gljivama je u medicinsku literaturu prvi uveo najznačajniji liječnik antike Galen (Galenos) (129-199 n.e.), savjetujući da se kao antidot u slučaju otrovanja koristi pileći izmet. Stari Rimljani su bili veliki potrošači gljiva, iz čega se zaključuje da su bili u stanju prepoznati jestive gljive. Botanički opis gljiva iz tog vremena nije poznat, no među freskama u ruševinama Pompeja pronađene su naslikane gljive, najvjerojatnije rujnice (Lactarius deliciosus). Tartufe su nazivali "tuber terrae", a prednost su davali onima iz Libije, koji su bili "rozaste” boje, te najboljeg mirisa i okusa". Ti tartufi nisu bili roda Tuber koje danas poznajemo, već tzv. "lažni tartufi" roda Terfezia. Rimljani su mislili da je uzrok nastajanja gljiva gnoj, kiseli sok vlažne zemlje i korijena nekog hrasta ili bukve. Car Klaudije (10 pr.n.e.-54 n.e.) umro je otrovan obrokom gljiva po želji supruge Agripine. Car Dioklecijan (243-316 n.e.) je umro otrovan gljivama. Celsus, rimski enciklopedist, je u prvom stoljeću pisao da su otrovne one gljive koje pocrne na presjeku, one koje ispuštaju "mlijeko", po kojima srebrni novac i češnjak potamni, ako se kuha s gljivama. Kvintilijan tada piše "Credite mihi, judices, dificultus est venenum invenire quaminimicum" ("Vjerujte mi, suci, teže je prepoznati otrov od neprijatelja").Neronu (37-68 n.e.) je omiljena hrana bila Amanita caesarea, pa je po njemu i dobila takav naziv. Prema nekim drugim autorima naziv je dobila po Cezaru, koji ju je također smatrao poslasticom. Plinije Stariji (23-79 n.e.) vojnik i latinski pisac, nastradao u Napulju prilikom provale Vezuva, prvi je opisao gljive u svojoj Historia naturalis (Povijest prirode u 37 knjiga) i proglasio jestivima one gljive koje ne mijenjaju boju u dodiru sa zrakom, a otrovnim one koje mijenjaju. Zapisao je da "među najčudesnijim stvarima je to što ništa ne može nastati i živjeti bez korijena", a za tartufe piše "da su sa svih strana obujmljeni zemljom, te predstavljaju neku vrstu stvrdnute zemlje", te razlikuje dva tipa: jedan koji je "pjeskovit i oštećuje zube, a drugi nema tih stranih sastojaka". Uz opis tartufa, vrganja i blagvi (koje on naziva Boletus) opisuje i njihovo pripremanje za jelo, a piše i da su rimska gospoda imala posebno povjerljive ljude za spravljanje jela od gljiva, da bi se osigurali od mogućeg otrovanja. Ljekovitu gubu (Fomes officinalis) naziva agarik (agaricum) ili Boletus laricis (jer raste na arišu - larix) i smatra za "univerzalni lijek protiv katara, reume, gihta, žutice, za tjeranje crva" (danas se ponegdje koristi kao purgativ). Ovo mišljenje se susreće kasnije i kod Galena. Termin Boletus je svo doba antike korišten za gljive okruglasta oblika. Plinije Stariji je građu za svoje knjige sakupio iz drugih knjiga, pa je biljke i životinje navodio bez kritičkog stava svrstavajući ih po veličini. Budući da je pisao jednostavnije od Aristotela, djela su bila pristupačna širokoj publici, što je pridonijelo širenju različitih zabluda koje je kasnije s mnogo truda trebaloi ispraviti. Stare civilizacije Amerike gljive su koristile u religioznim halucinogenim ritualima, a "Svete knjige Indijanaca" imaju podatke o raznim bolestima biljaka koje su ljudi koristili u ishrani. SREDNJI VIJEK Nastavak razdoblja deskriptivno morfoloških principa sistematike Propašću Zapadnog Rimskog carstva 476. Godine počinje srednji vijek koji traje 12 stoljeća. Tragovi antičke znanosti i filozofije se gase zabranom i zatvaranjem svih filozofskih škola u Ateni odlukom cara Justinijana 529. godine. Dolazi doba zamiranja svakog intelektualnog života, poljoprivreda postaje jedini izvor dobara za život sve do desetog stoljeća, kada se feudalizam naglo razvija, a s njim i prvi gradovi, središta kulturnog života. Skolastika vlada duhovnim životom Europe, klerici ostaju jedini nosioci znanosti i filozofije. U srednjovjekovnim školama između 500. i 600. godine rabio se udžbenik pod imenom "Physiologus" koji je zapravo bio zbirka priča s pseudoznanstvenim opisima živih bića i kamenja. To je bila vrlo popularna knjiga kroz čitav srednji vijek, i u Bizantu i na zapadu, a kasnije je prevedena i na orijentalne jezike. Prilikom svakog prevođenja bilo je pridodavano nešto novo. Djelo vrvi nevjerojatnim pričama kao npr. Da ptica feniks može živjeti stotinu godina, vraća se u gnijezdo gdje se sama spaljuje i svaki put iznova rađa iz pepela. Na sličan način opisivane su i druge životinje i biljke. Isidorus Hispalensis (560-636) opisuje životne pojave u djelu De natura rerum, u kojemu pripovjeda da se pčele rađaju iz gnjile teletine, skakavci iz magle, da se ljudi mogu pretvoriti u krmke, sove i druge životinje. Od 1175. do 1238. godine traju prijevodi Aristotelovih djela iz arapskog na latinski jezik, koji je bio jedini znanstveni jezik onog vremena. Počinje rana renesansa, čovjek izlazi iz sobe i ponovno promatra svijet u kojem živi. Godine 1018. biskup Thietmar opisuje teško otrovanje gljivama nakon kojeg je umrlo sedam radnika. Sveta Hildegarda 1160. godine piše da su jestive sve gljive koje rastu na stablu ili srušenom deblu, a otrovne su one koje rastu na tlu. DOBA RENESANSE Razdoblje morfoloških ili umjetnih sustava To je doba suprostavljanja novoga starome, doba ponovnog otkrića čovjeka i svijeta. Novovjeka znanost odlučno se obraća zbilji ovoga svijeta radi spoznaje prirode.Sve se više oslanja na razum i iskustvo, opažanje i istraživanje, dolazi doba empirizma, racionalizma i prosvjetiteljstva. Afirmira se kao u antici čisto teorijski interes, ali za razliku od antičke znanosti, novovijeka je upućena zadaći ovladavanja prirodom. U XVI stoljeću njemački travar Jerome Bock piše da gljive nisu živa bića; "nisu niti biljke, niti cvijeće, niti korijenje, niti sjemenke, već su to derivati vlage iznad zemlje, biljaka ili drva koje trune". Botaničar Matioli 1500. godine piše o gljivama: "Uzroci otrovnosti gljiva su različiti; rast u blizini rđava željeza, gnjile krpe, rupe u kojoj žive zmije ili drveća koje daje otrovne plodove".1536. Ciccarello publicira L'Opusculum de Tuberibus u kojem se prvi puta javlja hipoteza da je tartuf neka vrsta gljive. 1583. godine Talijan A. Cesalpino (1519-1603) u djelu De plantis libri XVI, pokušava ponovno utvrditi da su gljive (koje je svrstao u petnaesti razred bilja) živi organizmi, te kaže; "neke biljke nemaju sjemenke, i nastaju od truleži, pa su između živih organizama i neživih tvari". Godinama kasnije, sunarodnjak Cesalpina, G. Della Porta, promatra spore, a treći Talijan, firentinski svećenik i botaničar Micheli (1679-1737) primjetio je da su kod nekih plijesni "stabljike" i radijalne kolone spora, oblikovane iz jednog okruglog središnjeg proširenja, u obliku "škropilice" (latinski aspergilli) te primjenjuje naziv Aspergillus za takve mikroskopske oblike. Pokazuje da se gljive razvijaju iz spora, no još je trebalo puno godina da se gljive počnu smatrati živim bićima (no i to je bio samo prvi korak, jer problem njihova smještanja u neko od carstava živih bića ostaje neriješen, što je na neki način i još i danas).Micheli je prvi opisao rod Tuber, razlikujući dvije vrste Tuber melanosporum i Tuber aestivum, kod kojih je posebno proučavao reproduktivni aparat. John Ray (1626-1705), prvi put poslije Aristotela kao princip raspodjele živih bića uzima morfološke značajke. Prvi je uveo pojam vrste species, a slične vrste udružuje u rod ili genus, čime je Ray postao osnivačem sistematike. Pridonio je i sistematici bilja, a u tartufu otkriva mala zrnca (spore). Francesco Redi (1626-1697), talijanski liječnik, pokazuje da iz trulih tvari ne mogu nastati ni ličinke ni upljuvci muha, ako se muhama zapriječi da na te tvari iznesu svoja jajašca i tako dokazao da nije moguće Aristotelovo prastvaranje u koje se tada čvrsto vjerovalo. Robert Hook (1635-1703) prvi opisuje strukturu "cellulae" - stanice u svom djelu "Micrographia". Od njega potječu i prva zapažanja rasta micelija gljiva na vlažnom listu. U XVII stoljeću se ponovno javlja vjerovanje da otrovne gljive potamnjuju srebro, te da mijenjaju boju češnjaku, peršinu i kapuli. Ova zabluda se u narodnom vjerovanju zadržala do danas, što se može zaključiti i po izjavama otrovanih koji zatraže liječničku pomoć. U narodu se i danas često čuje i mišljenje da se u dodiru s otrovnim gljivama bjelance jajeta zgruša, da su otrovne gljive jarkih boja, da ih ne napadaju insekti, ptice, ili divljač, da otrov uništava sušenje, kuhanje, ocat itd. U istom stoljeću pojavljuju se osnove buduće znanstvene mikologije u knjizi "Historia fungorum" Carla Clasiusa, koji razlikuje dvije kategorije gljiva: "jestive gljive" i "pogibeljne, ubitačne ili škodljive gljive", klasificirajući 42 vrste u prvu i 58 u drugu kategoriju. U znanstvenom (ne na latinskom jeziku) djelu "Histoire des Champignons" Paulet prikazuje otrovne i neotrovne gljive uz opis slučajeva otrovanja zelenom pupavkom (Amanita phalloides). Plodovi novog, znanstvenog pristupa, koji se suprostavlja starom, skolastičkom pristupu prirodi u području mikologije, su objavljeni 1729. godine u Firenzi, u Michelijevoj (1679-1737) "Nova plantarum genera" u kojoj se prikazuje 1000 vrsta, no ne razlikujući otrovne od neotrovnih vrsta. Carl Linne (Carolus Linnaeus), švedski liječnik i priodoslovac (1707-1778), koji je kao student medicine na Upsali držao predavanja iz botanike, povodeći se za Rayem, unaprijedio je taksonomiju živih bića koncepcijom binarne nomenklature u svom djelu Systema naturae. Iako je to koristilo i mikologiji, Linne je obradio samo mali broj gljiva, a neke od njih je čak svrstao među gliste, u rod Chaos. Na to su ga naročito navele gljivice (Empusa muscae) koje parazitiraju na insektima i tadašnja razmišljanja da se životinje mogu pretvarati u biljke i obratno. Linne 1751. godine određuje tri carstva: Lapides ili stijene, kamenje, koje je beživotno, i dva živa, Vegetalia i Animalia. Za determinaciju biljaka postavio je princip "Plantae vivunt, crescunt, sed non seniunt " ("biljke žive, rastu, ali ne osjećaju"). Želja da se Fungi svrstaju među biljke i da se frutifikacije gljiva usporede sasjemenom biljaka došla je u sukob s općim principom Linnea "Jedno sjeme jedna biljka", zbog koje su mikolozi kasnije morali činiti prave "akrobacije" da bi mogli činjenice uklopiti s tom dogmom. Linne nikad nije napustio liječničku praksu, a kao priznanje za znanstveni rad dobio je 1762. plemićki naslov, do kojeg je puno držao i zbog svog podrijetla iz siromašne obitelji. Dotada se potpisivao Linnaeus, a nakon nobilitiranja prezime je promjenio u von Linne. Iako danas mnogima ideje Linnea o svrstavanju nekih gljiva u carstvo životinja izgledaju smiješne, ipak moram reći da postoje mnoge sličnosti između gljiva i životinja kao npr.: 1. Sastav stanične stijenke u zelenih biljaka je celuloza, a kod većine gljiva je to uglavnom aminopolisaharid hitin, bitan sastojak kutikularnih struktura bezkičmenjaka. Izuzetak su npr. Razred Oomycetes, kod kojih je stanična stijenka celulozna. No, ova se skupina gljiva razlikuje od drugih gljiva, ne samo po tome, već i po drugim karakteristikama, je je njihov položaj u carstvu gljiva diskutabilan. 2. Prisustvo melanina kod nekih gljiva, koji je tipičan za životinjske stanice, također odvaja gljive od biljaka, kod kojih nikada nije pronađen ovaj pigment. 3. Diploidna faza razvitka kod kvasaca, tipična je za životinjsko carstvo. 4. Gljive posjeduje kompletan citokromni sustav, koji ja izrazito sličan onom u životinja (naročito sisavaca i ptica). 5. Potpuno različiti hormonski sustavi gljiva i biljaka. Ipak, od tada se gljive konačno sve češće svrstavaju u biljke, zbog sličnosti spora i sjemenki, a u zadnjih 200 godina mikologija postaje dio botanike, a ne zoologije. Christian H. Persoon (1755-1837), englesko-francuski botaničar, bio je najpoznatiji poznavalac gljiva svog vremena. U djelu Synopsis plantarum (1805-1807) objasnio je da su vidljivi dijelovi gljiva samo plodna tijela, a živi organizam gljive je micelij koji raste pod površinom zemlje. Elias Magnus Fries, švedski botaničar (1794-1878), upravitelj univerzitetskog muzeja u Upsali, u svojoj Systema mycologicum (1821-32) upotpunjuje klasifikaciju gljiva. Po njemu je nazvan i rod južnoafričkih biljaka iz porodice perunika, Friesia. RAZDOBLJE SUVREMENE SISTEMATSKE BOTANIKE Razdoblje prirodnih ili filogenetskih sustava Charles Darwin (1809-1882) začetnik je evolucijske teorije i suvremene sistematske botanike uvođenjem ne samo morfoloških sličnosti već i filogenetskih srodnosti. Oplovio je svijet brodom "Beagle" ("Njuškalo") te opažao mnoge prirodne pojave tj. različitosti biljnih i životinjskih vrsta raznih zemljopisnih područja.Objavio je velika djela "Postanak vrsta" i "Promjene životinja i biljaka pod uvjetima udomaćivanja". Darwinova evolucijska teorija snažno je utjecala na razvoj čitave biologije, koja se nakon njega počela razvijati u raznim pravcima. Slobodno možemo reći da je od Darwina počeo razvoj egzaktne moderne biologije. Carlo Vittadini, milanski liječnik i botaničar (1835) koristi podatke Pauleta i vrši pokuse na životinjama, no kod otrovanih ljudi ne pronalazi načine liječenja. Prvi isprobava umjetne kulture mikromiceta u različitim substratima, te publicira Monographia tuberacerum, veliko djelo o tartufima. Smatra se osnivačem minologije, grane mikologije koja za objekt svoga izučavanja ima podzemne gljive. S Nijemcem Antonom de Baryem 1853. nastaje novo razdoblje proučavanja gljiva, zbog važnosti njegova otkrića da je uzročnik bolesti na krumpiru, gljivica Phytophthora infestans ("plamenjača"). Propast plantaža krumpira bila je uzrokom velike gladi i seoba ljudi u Europi tog razdoblja. Također je ustanovio da je gljivica Odium tuckeri uzročnik ogromne štete na francuskim vinogradima. Prvi je opisao skupinu gljiva sluznjača (Myxomycetes), i nazvao ih Mycetozoa, dakle životinjama. Tijekom XIX. stoljeća se na temu otrovanja gljivama pojavljuju mnogi radovi liječnika, botaničara i farmakologa (farmakognostičara). Primjećuje se da su najugroženiji starci, djeca i slabije otporni ljudi. 1867. De Candolle predlaže Zakone botaničke nomenklature. 1869. godine Schmiedeberg i Koppe uspijevaju izolirati muskarin, ali muskarinski sindrom ne uzrokuje muhara (Amanita muscaria), kako bi se moglo zaključiti iz imena muscaria po kojem je toksin nazvan "muskarin". 1870. Fuckel priznaje postojanje Fungi imperfecti i Fungi perfecti, a zaslugom Talijana Pietra A. Saccarda (1845-1920), koji je odlučio u jednom svom djelu sakupiti opis svih do tada opisanih vrsta, počinje izlaziti monumentalno izdanje "Sylloge Fungorum", čiji je prvi tom izašao 1882. godine, a 25., posljednji, 1931. godine. Za skupinu gljiva Imperfecti usvojio je odjeljak Deuteromycotina. Alexander Fleming je saznao da je švedski apotekar Westling otkrio Penicillium notatum, kod trulog miloduha, izopa (Hyssopus officinalis, grma, koji raste na kamenjaru, ljekarničkog imena Herba Hyssopi). To ga je podsjetilo na Psalm LI: "Polijte me izopom i očistit ću se", i tako označilo početak Penicilina... Oznake: Priredio Dr. med. Vladimir Tkalčić Objavljno |
Bitak
|
Prof. Stanko Markuš (Interno predavanje) 04.04.1973. BITAK Bitak je prvi princip, ali najviši princip bitka samoga jeste njegov najviši zakon. Najviši zakon bitka samoga jest dakle najviši zakon prvoga principa, koji jeste bitak. Taj najviši zakon jest bitku imanentan, a ipak t r a n s c e n d e n t a n, jer ga u njemu samome nadilazi i ujedno jest "povrh" njega. Ovaj najviši Bezimeni Zakon bitka samoga jest njegova najviša granica iza koje i iznad koje nema više ničeg bitkovitog, ali to ne znači da iza i povrh toga nema ničeg nebitkovitog. Naime i Bitak i Nebitak "Dastvuju". Bitak i Nebitak imaju Dastvo tj. Bitak Dastvuje, Bitkuje, Bistvuje, Bičuje i Jeste se, a Nebitak Dastvuje tako da ne Bitkuje, ne Bičuje i Jeste se, ali i Bistvuje, tj. Nebitak ima dva određenja: Dastvo i Bit. Bitak ima ova određenja: Dastvo, Bitkovitost, Bistvo (Bit), Bičevnost i Jestost, dakle pet određenja. Osim toga osmo određenje predstavlja zakon sprege najvišeg zakona Bitka i najvišeg zakona Nebitka ili čisto Dastvo, koje je uistinu Naddastvo Bitka i Nebitka sa svim njihovim određenjima ciscendentnim i transcendentnim ustrojstvima supstancijalne i zakonosne odnošajnosti. Dastvo i Bit Nebitka omogućuju spoj i vezu s Bitkom, jer i Bitku pripada i Dastvo i Bit. Bitak i Nebitak ujedno i zajedno čine S-U-stvo najvišeg reda ili Kozmos kozmosa, Kaos kaosa, Kaos kozmosa i Kozmos kaosa. Sustvo zovemo i sustav kath hauto, kojeg duh govorom i mišlju explicite iskazuje i misli i proničuči u skriveno duhu našemu očituje ova cjelina "Punog i Praznog". Kazali smo da je sustvo uistinu zakon najvišeg reda. Pod vidom najvišeg sustavnog zakona probijaju se najviši principi i zakoni Bitka i Nebitka, ali se najviši zakon sustvenosti ne može više probiti i on ostaje jedini Neprobojan! i za Bitak i za Nebitak i za oboje uzeto bilo u njihovu identitetu (Hegel) bilo u njihovoj apsolutno protuslovljenosti (Ksenofan, Parmenit), bilo u njihovu nerazlikovanju, bilo u apsolutnom razlikovanju itd. Najviši princip jeste Nedbitak i Nadnebitak, a možemo ga zvati i Nibitak ni Nebitak. Probiti se do najvišeg principa i zakona predpostavlja idealno probijanje svih nižih zakona i principa odozdo prema gore, tj. svih ideetetnih i drugih zakona Bitka i kroz Bitak, Nebitka i kroz Nebitak, a to predstavlja sumu idealnih i neidealnih uzurpacija za smrtnoga čovjeka, pa su se zbog toga svi veliki Uzurpatori usudili drznuti na nečuveno svetogrđe i usudili predhodno proglasiti se besmrtnicima što ih je onda u njihovu supranarcisoidnom sljepilu "opunomočilo" na uzurpacije sveg svetog u ethosu Zemlje, Svijeta i Neba, u ethosu Bitka i Nebitka do Sudnjega Dana i natrag. Što jest probijanje principa kao principa? Probijanje principa, prije strogog metafizičkog određenja, možemo egzemplificirati na nekim poznatim primjerima: 01. Bog je svemoguć tj. on može sve što jest moguće, ali ako bi se Bog usudio na ono što nije moguće i uporno na tome inzistirao onda bi on "probio" jedan princip, ali o sebi neprobojan uistinu, a samo "probojan" za nepromišljenu božju usudbu, čime, čime Bog dovodi u pitanje svoju sveznalost. 02. Bog je sveznajući, tj. on zna sve, no povežemo li ovo s prvim načelom da on može samo sve što jest moguće, pa onda to mora vrijediti i za negovo znanje, dakle on može znati sve što jest uopće moguće znati, ali ne zna ono što nije nikome i nikada moguće znati dakle Bog nije sveznajući u ovom najopćenitijem i najobuhvatnijem smislu. 03. Za sve što jest i sve što nije, za totalitet apsolutnog Bitka i apsolutnog Nebitka u njihovoj istosti istine vrijedi dijalektička zakonitost. To znači da se svi principi i sve zakonitosti u Bitku i Nebitku podređuju metafizički i logički dijalektičkoj zakonitosti, ali može li se dijalektička zakonitost nadrediti samoj sebi? ako može tj. ako dijalektika mora vrijediti i za samu sebe onda to znači da se i ona kao dijalektika mijenja odnosno da je podložna dijalektičkoj mijeni, pa prema tome ne može biti nikakav pouzdani princip. 04. Načelo radikalne sumnje iskazuje se kao postulat: In omnibus dubitandum est! tj. u sve treba sumnjati, ali ako se u sve treba sumnjati, treba sumnjati i u samu sumnju, a onaj tko sumnja u sumnju nije više radikalni skeptik. Ipak, pod pretpostavkom neke metafizičke i logičke hijerarhije principa i zakona da bi smo se probili do nižih principa ka višima moramo niže principe dovesti do proboja ili ih preskočiti, ako je moguće, ali tada ne krčimo siguran put do najvišeg principa, jer nas oni koje smo preskočili mogu uvijek zaskočiti s leđa i povući nas od nauma. Samo dakle ako čovjek sama sebe proglasi najvišim principom, a to će reći Nadbitkom i Nadnebitkom ma Što i ma tko inače bili Bitak i Nebitak nikakvog proboja principa prema gore ne može biti, ali tada ostaje ono najopasnije: da čovjek probije samoga sebe, ne samo idealno nego i zbiljski, a to je njegovo apsolutno samoubojstvo i ujedno najviša uzurpacija. Ako ni Bog ne može probiti niti jedan jedini princip, kako bi to mogao smrtni čovjek!? Smrtan čovjek kao pojedinac, zajednica, rod. Bog, ne samo da ne može zbiljski probiti niti jedan jedini princip, nego on to ne može niti idealno, čak bez obzira gdje on jeste, tko on jeste, da li je u svijetu ili u besvijetnome nekom pratamnom ethosu, čime se dovodi u pitanje mogućnost njegovog z b i l j s k o g i i d e a l n o g prisustva u svijetu u smislu parousia!! pa bilo to idealno nešto najspiritualnije ili neki najidealniji zakon, čista forma, formula, bez bilo kakve materije, bilo materijalne, psihičke, duhovne ili idealne. Ako čovjek takvog Boga može spoznati onda se on dovodi u pitanje, kao Bitak koji može Boga spoznati, kao transidealni princip, pa i sebe kao čovjeka dovodi do revizije o sebi, jer i čovjek onda jeste, kao princip i transidealni Bitak - biće - duh. Ni Boga, ni čovjeka, ni svijet nije moguće više misliti, ni u Aristotelovskom, ni u Hebrejsko-Krščanskom, ni u ma kom drugom smislu (Hegelovu smislu npr.) Bog može probiti idealno sebe kao princip, ako povrh ovoga jeste još i nadidealan, a realno se probiti iz sebe u svijet samo ako jeste idealan princip i zakon. Samo nadidealitet dopušta i logički i translogički i dijalektički i metafizički probijanje ovih principa idealno i zbiljski na životno-psihičko-duhovan i sadržajan način, i po formi, akciji, svrsi u vječnom i vremenom smislu. Vječnom i vremenom nadređeno je vječno vremeno i vremenski vječno, a ovome čisto vrijeme kao supstancija supstancija, kao idealno u ovome nadidealnom što ne znači bezvremeno, jer je bezvremeno samo neka granica vremena u njemu samom i u odnosu na drugo. To nije nešto kao Kantov transcendentalni shemat. Oznake: Bitak Stanko Markuš |
Sokol
|
SOKOL, gimnastička organizacija, odnosno društvo nastalo radi buđenja nacionalne svijesti kod slavena. Osnovao ga je 1862 Miroslav Tyrš (1832-1884), koji je zajedno s braćom Gregr izradio pravila prvog sokolskog društva u Pragu. 1889 osnovan je Savez čeških sokolskih društava. Sokol se brzo širio i izvan granica Češke i Moravske. U USA, Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj, Slaveni su osnivali sokolska društva. U našim krajevima prvo sokolsko društvo osnovano je u Ljubljani 1863 pod imenom Južni Sokol, zatim u Zagrebu 1874 kao Hrvatski Sokol, dok je u Beogradu Beogradsko građansko društvo za gimnastiku i borenje, osnovano 1882, promijenilo ime 1891 u Beogradsko gimnastičko društvo Soko. God. 1888 održan je u Ljubljani prvi slovenski svesokolski slet. Članovi naših društava sudjelovali su u to vrijeme na svesokolskim sletovima u Pragu 1891 i 1895. Na I hrvatskom svesokolskom sletu 1906 u Zagrebu vodili su se razgovori o osnivanju Saveza Sokola svih Slavena. 1908 osnovan je Slavenski sokolski savez sa sjedištem u Pragu. Hrvatski sokolski savez primljen je 1906 u članstvo Međunarodne gimnastičke federacije, pa je njegova vrsta nastupila na međunarodnim utakmicama gimnastičara u Torinu 1911. Na II hrvatskom svesokolskom sletu u Zagrebu 1911 sudjelovali su Bugari, Česi, Poljaci, Slovenci, Srbi i Hrvati sa preko 4000 učesnika. Godine 1919 na Sokolskom saboru u Novom Sadu izvršeno je ujedinjenje svih sokolskih saveza u Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca sa sjedištem u Ljubljani. Savez je brojio 254 društva s oko 40.000 članova. Nešto kasnije Savez je promijenio naziv u Jugoslavenski sokolski savez (1920). U razdoblju između dva svjetska rata hegemonistički vlastodršci nastoje pretvoriti sokolsku organizaciju u sredstvo svoje politike. Već 1921 zbog centralističkih težnja Saveza kao i nekih drugih nacional-šovinističkih tendencija dolazi do sukoba i razdvajanja sa sokolskim društvom u Zagrebu, pa je ponovo uspostavljen Hrvatski Sokol. Od svesokolskih sletova značajan je onaj u Pragu 1936 u povodu 100-godišnjice Tyršova rođenja, kada je odjednom vježbalo 17.000 vježbača, a u povorci sudjelovalo 60.000 sokola (2000 Jugoslavena). God. 1929 izdan je zakon o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije - jedinstvene organizacije, a čitav pokret fizičke kulture u doba diktature bio je podržavljen. Početkom Drugoga svjetskog rata Sokol je prestao djelovati. Oznake: Istine o istinama Semistinama, Pseudoistinama Dr. sc. Josip Golčićć, ičići |
FATA MORGANA
|
FATA MORGANA 1. lik iz keltske mitologije, koji se javlja u Evropi već u prvim stoljećima Srednjeg vijeka, dok u literaturu ulazi u XII St. Fata Morgana je najstarija od devet sestara, koja stanuje na Otoku blaženih, gdje vrši razne čarolije. 2. (arap. sarab, serab ili sirab), optička pojava u atmosferi, vrsta zrcaljenja u uzduhu, zbog kojeg se pričinja, kao da se u daljini vide predjeli i predmeti. Uzrok: prelamanje zraka svjetlosti i potpuno odbijanje (totalna refleksija) u različito ugrijanim slojevima zraka. Često se vidi u tropskim krajevima (jednako i na obaliSicilije, osobito u tjesnacu izmedu Messine i Kalabrije), kad je vedro, toplo mirno vrijeme. Također i u pustinjama, kad se zbog pregrijana ili vrlo ohladena zraka zamorenom putniku čini, da vidi nepostojeće oaze, gradove, vatru i sl. Zbog istoga uzroka vide se predmeti na moru (na pr. uzdignuti brodovi). 3. U prenesenom smislu: opsjena, varljivo priviđenje. Oznake: FATA MORGANA |
FATALIZAM
|
FATALIZAM (lat. fatum sudba, sudbina), pogled na svijet sazdan na vjerovanju u moć usuda. Svi su događaji unaprijed određeni po nekoj nadnaravnoj sili. Razrađen kao misaoni i vjerski sistem kroz vjekove i civilizacije, f. se javlja pod raznim nazivima i pojmovima, kao metafizički zakon, koji upravlja svemirom. Propovijedajući nemoć ljudske volje i dokazujući jalovost ljudskih napora, f. je služio kroz historiju kao sredstvo za uspavljivanje mnogobrojnih pozitivnih pobuda i ometao zdrave razumne poticaje, podređujući čovjeka i njegovu sudbinu utjecaju viših, sudbonosnih sila. Istočnjačka i muslimanska pasivnost primjer je vulgarnog fatalizma, dok je f. stoika, Spinozin i Leibnizov-filozofski, panteistički. Fatalist, onaj, koji vjeruje u sudbinu i slijepo joj se predaje; pristaša fatalizma. Fatalan (lat. fatalis), sudbonosan, koban, neugodan, neizbježiv. Oznake: FATALIZAM |
Istine o istinama (Semistinama, Pseudoistinama) Dr. sc. Josip Golčić, Ičići
|
Istine o istinama Teolog A. Rebić ustvrdio je u "Vjesniku" da danas znanost i vjera nisu u sukobu?! Sa svog aspekta on je u pravu, jer što god znanost važna otkrije, Crkva to, up to date, prihvati, npr. big bang, ali uvijek uz spasonosnu nedokazivu napomenu da je i to Božje djelo. "Priroda" je na tu dilemu aktualnu do akutnosti i u svjetskim razmjerima otvorila raspravu pro et contra sjajnim prilozima akademika I. Gušića i dr. sc. J. Balabanića. Prilažem i svoj skromni obol interdisciplinarnom pristupu, koji nas konsenzusom subjektivnih stavova može asimptotski primicati sve objektivnijim istinama. 1. Najveći pravi vjernici su znanstvenici, jer stalno kreativno-maštovito izmišljaju i pronalaze svoje posve nove bogove - različite hipoteze, u koje fleksibilno vjeruju sve dok se ne pronadu nove - istinitije. U tome je bitna razlika između mjerljivih i provjerljivih znanstvenih istina i nedokazivih vjerskih dogmi. 2. Galileo: Mjeri sve mjerljivo, a nemjerljivo učini mjerljivim, ili bar provjerljivim, procjenjivim - to je temeljac egzaktnih - bazičnih znanosti. 3. Tertulijan et all: Credo quia absurdum temeljac je vjerskih dogmi. Većina znanstvenika i agnostika bira NON credo za sve nespoznatljivo. 4. W. Occam: Sve složeno pojednostavi svođenjem na bitno; preferiraj najjednostavnije rješenje kompliciranog ako je jednako istinito kao i složeno. 5. B. Spinoza: Deus sive natura - omogućio je znanosti da kroz prirodu istražuje i um Boga. 6. Rene Descartes: Cogito ergo sum. No, post hoc ergo propter hoc, nisu, kao ni račun korelacije, uvijek i kauzalni. Nakon A. Einsteina i W. Heisenberga prepotentni determinizam, koji je limitirao slobodu etičkog izbora, sveden je na skromniju vjerojatnost. Zato I. Gušić s pravom kreativno korigira redoslijed ove sklerotične mudrosti velikog Renea: Moram najprije biti čovjek da bih mogao misliti, osjećati, učiti, raditi, Ijudskije Ijubiti ... 7. B. Russell: Osvajanje sreće: Kad bismo prestali lagati, odmah bi se raspala prijateljstva, Ijubavi, svi društveni odnosi. Srećom, Ijudi ne bi mogli dugo biti u takvoj pustoši i počeli bi sklapati nove, prave odnose, kojima više ne bi smetala ni puna istina! 8. Akademik Balota-Mirković, kao mladi radnik-gastarbajter u Njemačkoj, uz doškolovanje piše: "Ako mala zemlja, kao naša, želi u svijetu značiti bar kvalitetu, onda mora odgajati hrabre Ijude, koji će uvijek zastupati istinu". Odmah sam pošao u Rakalj kleknuti na grob mu, obići rodni kućerak i čitati sve što je napisao. 9. I. Kant: Kategorički imperativ, po M. Kangrgi, najbolja je uopće moguća formulacija etičkog dobra. Kad sam mu na Korčulanskoj Ijetnoj školi i na Danima Fiamenga u Komiži na Visu oponirao sa: "Ništa nije savršeno, ni završeno", odgovorio je da nije kriv što je Kant bio tako perfektan. Iz inata sam si dvostruko diktatorski naziv te čuvene Kantove misli eufemizirao u naputak, savjet, a sadržaj - kako živjeti da bi bio uzor svima - parafrazirao sam si ovom inačicom: Misli, radi, piši, "diši", govori jasno, glasno, istinito i pošteno, a ne dvolično, trolično - uvijeno (kao političari - demagozi, manipulatori - teolozi Ijudskim dušama). 10. Tertium non datur, lažna je dilema da trećega nema: ili si vjernik, ili nevjernik, ili si s nama ili protiv nas i - kuglu u čelo. Samo se polutrudna ne može biti. Istinitija je trilema: Tertium EST datur. Srećom, možeš biti i agnostik i neutralan u dubiozama; jer, i ateisti su vjernici, koji vjeruju da Boga nema. 11. Kad sam 1973. postao agnostik, počeo sam kritičnije čitati i znanstvene i vjerske, političke i filozofske tekstove. Pokušajte, pravi je užitak raskrinkati poneku petrificiranu mudrost svih veleumova i svakog autoriteta! Općeljudski etiral-etika i moral sljubljeni u jedno, vjeruju (!) da je nepošteno profesionalno se baviti nedokazivim bogovima svih bjanko-vjera i od toga stoljećima bonvivanski i gotovanski živjeti na teret naroda, koji nas sve alimentira, podržavajući njegov strah od smrti i održavajući neznanje mu misticizmom. Naprotiv, treba mu služiti, baveći se onim dostupnim Ijudskom umu i korisnim za sve. 12. Biblija je knjiga nad knjigama, bestseler, zbirka bajki nenadmašene Ijepote, ali i okrutnih zločina, od istjerivanja Adama i Eve iz raja, sa surovim istočnim grijehom nevine djece do danas, preko lingvističkog sadizma i Divide et impera zbog složnoga graditeljskog remek-djela Babilonske kule, do totalnoga genocida općim potopom svih osim privilegiranih odabranika Noe. Danteov Pakao, Machiavellijev Vladar. Hitlerov Mein Kampf i Staljinovi gulagi, šegrti su Biblijskim strahotama. 13. Šezdesetak milijardi već umrlih + šest milijardi nas još živih + nove generacije, koje će nadirati, prenapučit će besmrtnim i vječnim dušama Ijudi raj i pakao, pa će ih vatikanski astronomi dislocirati u antisvemiru nedostupnom teleskopima smrtnika. 14. Prije će deva kroz ušicu igle, negoli bogataš ... Kad bi kroz povijest pape, kardinali, nadbiskupi, biskupi, preuzvišeni, monsinjori, velečasni, iskreno vjerovali, ne bi gomilali tolika blaga, jer bi znali da ih čeka pakao. 15. Vatikan s velikim zakašnjenjem, od znanosti stjeran u kut, priznaje krvave zločine inkvizicije, spaljivanje znanstvenika, heretika, vještica, uz koristoljubivu konfiskaciju imovine, indulgencije, blud, incest, trovanja. No u biti se ne predaje ni nakon etičkog bankrota, moralne kapitulacije, spoznajnog fijaska. Jedno je priznati riječima, a drugo radikalnim djelima opće dobrobiti; pokajati se s figom u džepu i galilejski misliti: Ipak se NE okreće! 16. Ako se znanstvena i vjerska istina pobijaju, istinita može biti samo jedna, pa neka svi Ijudi slobodno biraju, ali i ne maltretiraju, već toleriraju, suprotne stavove i raznomišljenike. 17. Najvrijednije u Bibliji, Kuranu,Talmudu-Tori, svim ustavima i zakonima, jest općeljudski etiral-etika i moral, pa na kraju, u svom dekalogu, credu, pokušavam iz njih digestirati za raju, fukaru, stoku sitnog zuba, paupere, kako su pogrdno i bahato nazivali najveću vrednotu - narod - njegovi poglavari, "dužnosnici". 18. Lukrecije Kar: De rerum natura znanstveni je svjetonazor i smisao života starog Rima u stihovima, za ohrabrenje i pouku puku od straha pred smrću i surovim bogovima. Danas to u prozi čine i mnogi vrhunski znanstvenici, kojima je čast pisati popularno za narod, služiti mu znanošću. 19. Mozak je tvar, fi, a psiha, duša, psi, njegova je bestjelesna energija, koja ne može samostalno funkcionirati nakon smrti mozga (osim u čudu neba). Korteks mozga stvara misli i osjećaje duše i u viših životinja, a ne samo u Ijudi, što je hereza za vjerske dogmatike, pa će ekolozi za tu našu daleku braću izmisliti zooraj kad uginu. 20. Marx, veleum, erudit, polihistor, u Bijedi filozofije bahato je ismijao Filozofiju bijede i profetsku ideju njezina autora da je možda, davno, bilo vrijeme, kad još i nije bilo vremena (stvorena big bangom ili Božjom milošću!). 21. Emergencija S. A. Kaufmana, SAD: Geneza svemira stremi samorganiziranju (kao i mi Ijudi!) od kaosa prema kozmosu. To prividno proturiječi 2. zakonu termodinamike o rastućoj entropiji u funkciji vremena-prostora. Svemir se još, u ireverzibilnom vremenu, širi i razrijeđuje prema golemom vakuumu. No, potom će se, u reverzibilnom vremenu, ponovno zgušnjavati kao u velikoj i sve manjoj i težoj crnoj rupi, do novog praska, pa se oba para suprotnosti - prostorvremenski i red-nered, naizmjence smjenjuju. Infantilan je strah nekih znanstvenika da će u takovu obratu posljedice prethoditi uzrocima i da će djeca praviti svoje roditelje. To je floskula, ako bude bilo koga potentnog, koitus će i dalje uzrokovati pregnantnost. 22. Privilegirane kaste korumpiranih karijerista, protesionalnih političara, vojnih i vjerskih voda, nažalost i vrhunskih znanstvenika, kao E. Teller, otac HB i Rata zvijezda, težak su balast na grbači svakog naroda, bogatog i siromašnog, jer ne proizvode ništa na opću dobrobit, samo rat, bijedu, smrt, laž, neznanje, strahove, mistiku. Praznim nadama o postmortalnim sankcijama u raju i paklu, odvlače Ijudsku kreativnost na slijepi kolosijek, u spoznajni, motivacijsji, proizvodni ćorsokak. Pola stoljeća čitam o psihi i istražujem ju kod bližnjih i kod sebe, ali ne nalazim znanstvenog traga o njezinoj besmrtnosti. Politika bi trebala biti zajednička briga svih o općoj dobrobiti. Umjesto toga ona je, po narodnoj mudroj poslovici - kurva, što je teška uvreda za prostitutke! 23. Tragedija u Moskovskom teatru 2002. mogla se spriječiti referendumom naroda i davanjem samostalnosti Čečeniji, a ona u SAD-u 2001. u New Yorku i Washingtonu - običnom primjenom zaboravljene Monroove doktrine - njihova umnog i poštenog predsjednika, o neuplitanjem oružjem u probleme drugih država diljem svijeta! Sve zemlje moraju raditi i na općoj dobrobiti, a intervenciju u sukobima prepustiti OUN-u, organizaciji koja je jedina za to i stvorena i pozvana. Da je Srbija dopustila mirno otcjepljenje ostalih republika i pokrajina iz Jugoslavije, kulturan "razvad braka", kao kod Čeha i Slovaka, ne bi bilo strašnih ratnih zločina na Balkanu i svi bi već bili pred ulazom u Europsku zajednicu. Sudbina svijeta ovisi o priznanju da je terorizam kamikaza, bumeranga, očajnički feed back, stravična potlača samožrtvovanja slabih i siromašnih, zbog nepodnošljivo nepravedne distribucije resursa i vrednota života, pa je čudo da za takvom odmazdom nisu bili masovnije posegnuli aboridžini, Indijanci i crni robovi. 24. Sa 60 mladih pokušao sam 1973. osuvremeniti, oplemeniti, oznanstveniti, odbremeniti balasta, mistike, poistiniti anakroni Mojsijev Dekalog recentnim humanističkim etiralom-etikom i moralom (u: Psihofiziologija rada, 1974. i 1981. II. izdanje Pomorskog fakulteta, Rijeka, str. 242-249.). Konsenzusom su najgore prošle prve tri zapovijedi, koje je Bog posvetio samome sebi, davši uzor kulta ličnosti svim budućim dikta-torima do danas. Najbolje su ocijenjene one vječne: 5. Ne ubij. 7. Ne kradi i 8. Ne laži. Oko četvrt stoljeća potom nastao je ovaj dekaloški Credo: KAKO ŽIVJETI, postati i ostati homo sapiens, biti gens una sumus, koje vrednote etirala njegovati? Dekalog neohaiku naputaka saturiranih rimama i content words, credo testament djeci i unucima, potomcima Ijudi, da ostvaruju sve ove izgledne utopije: 1. Uči, pouči. 2. Radi, ne kradi. 3. Ljubi, ne ubij. 4. Istinu kažit ne laži (ili dulje: I u činu istinu kaži, ublaži, prokaži, obnaži LISTINU LAZI). 5. Egoizam njima, altruizam svima. 6. Ljepotu traži, ružno ublaži pazi, ne zgazi, ne unakazi. 7. Vajne vojne tajne etatima, svima nama odaj, istinama dodaj. 8. Rase, klase, vjere, nacije cijele nemaju mjere, zlo nam rade, Ijude dijele, narode zavade 9. Androgerontokraciju u femino(gino)demokreaciju, svaka nacija bez kracija, ništa o nama bez nas, prava samouprava je spas. 10. Militarizam, terorizam, bunkere, junkere, rovove, oružja rata, razarala iz jala, ubijala ... u pacifizam, hvala, mostove nove, krovove, oruđa rada - stvarala. PRIRODA prosinac 2002. 45 Oznake: Istine o istinama Semistinama, Pseudoistinama Josip Golčićć Ičići |
Pithecanthropus erectus
 Pithecanthropus erectus smatran je najprije za pravog hominida, iako nema znakova da je izrađivao oruđe. Opravdanost ovoga uklapanja unutar ljudske zajednice potpuno je, međutim, potvrdio njegov blizi rođak i blizi suvremenik Pithecanthropus pekinensis (sl. 3) čiji su ostaci nađeni u stanovitom broju (iako su mnogi ponovo izgubljeni u kinesko-japanskom ratu) u spiljama Sukutien blizu Pekinga. Ovaj najznačajniji skup fosila iz sredine pleistocena pokazuje da je azijski rod svojim majmunskim obilježjima bio vrlo sličan javanskom, iako je nabor iznad obrva bio nešto slabiji između očiju, a očnjaci manji. Mnogo je važnije da je svod lubanje znatno više uzdignut, što povećava volumen mozga na otprilike 1000 kubičnih centimetara, a to je upravo unutar granica volumena današnjih ljudi. Postojale su, međutim, znatne razlike u veličini mozga, pa je najveći volumen dmao čak i 1300 kubičnih centimetara. Naslage u spilji dokazale su, što je najznačajnije od svega, da su drevni ljudski stanovnici bili sposobni da kalaju gruba oruđa (str. 85) kao i da održavaju vatru radi topline i zaštite. Oruđa iz Sukutiena nesumnjivo dokazuju - iako su te vrste Pithecanthropusa Dalekoga istoka imale mnoga majmunska obilježja i sigurno su pripadale nekoj grani ljudskoga roda koja se već odvojila od glavne struje što je vodila do vrste Homo sapiens i izumrla prije kraja pleistocena - da su te vrste već bile pravi ljudi, sposobni da proizvode. Lubanje iz Sukutiena izričito upućuju na misao o uzajamnoj povezanosti, koja se mogla očekivati između povećanja volumena novoga mozga ili cerebruma i sposobnosti za stvaranje kulture. Uzevši u obzir bogatstvo skeletnog materijala s Jave i iz Pekinga, upravo začuđuje kako je malo fosilnih ostataka raznih paleoantropskih ljudi dosada otkriveno u ostalim dijelovima svijeta. Dokaz da su ljudska bića ove vrste živjela u Evropi istovremeno s ljudima iz nalazišta u Djetisu na Javi pruža nam donja čeljust otkrivena u pijesku kod Mauera blizu Heidelberga koja potječe također iz prve, günz-mindelske međuledene faze. Ta je čeljust izuzetno masivna i nema izbočena podbratka, ali su zubi smješteni kao kod ljudi i maleni su u odnosu na snažnu strukturu kostiju, dok očnjaci nisu istaknuti. Nema sumnje da je taj čovjek koji je lovio u dolini Neckara prije možda pet stotina tisuća godina pripadao rodu Pithecanthrpus; kako on predstavlja jednu razvijeniju varijantu, obično mu se priznaje njegova posebna vrsta, Homo heidelbergensis. Celjust iz Mauera ima već izgled kasnijih neandertalskih oblika čovjeka, pa bi moglo biti i da je heidelberški rod izravni predak Neandertalaca. 2853 Hist Historija čovječanstva Kulturni i naučni razvoj Svezak prvi Knjiga prva Jacquetta Hawkes Prehistory Prethistorija Naprijed Zagreb 1966 UNESCO Sl. 3. Pithecanthropus pekinensis Pekinški čovjek rekonstrukcija po R. Carrinhtonu https://www.flickr.com/photos/morton1905/14739244348/ Oznake: Pithecanthropus erectus |
13.08.2014., srijeda
Cipar povijest
|
Cipar – Kipriaki Dimokratia - Kibris Cumhuriyeti Povijest Na raskrižju civilizacija i trgovačkih putova Cipar je promjenio više gospodara (Egipćani, Perzijanci, Aleksandar Makedonski, Ptolomejevići, Rimljani dinastija Lusignan). - 1571. od Mlečana otok su osvojili Turci. - 1878. temeljem ugovora Turska je prepustila Velikoj Britaniji zadržavši nominalan suverenitet. - 1914. Velika Britanija anektira otok, nakon što je Turska ušla u Prvi svjetski rat na strani Centralnih sila - 1925. Velika Britanija proglasila je otok svojom kolonijom. - Pokret «Enosis, kojega je vodio arhiepiskop Makarios» tražio je ujedinjenje otoka s Grčkom. - 1955. počinje oružana borba ciparskih Grka, nastaje grčko-turski sukob zbog turskog zahtjeva za podjelom otoka. - 1959. u Londonu potpisan britansko-grčko-turski sporazum, nakon pregovora u Zürichu o nezavisnosti Cipra. - 1960. proglašena je nezavisnost Ciparske Republike. - Nastavljaju se grčko-turske nesuglasice i sukobi, grčki zahtjevi za sjedinjenje s Grčkom i turski zahtjevi za podjelom otoka, slijedi vojni udar grčkih oficira uz potporu vojnog režima u Grčkoj - 1974. počinje turski desant na otok i podjela otoka na turski i grčki dio. - Turski dio se nalazi sjeverno od Atiline linije. Grčki dio - 1974. državnim udarom smjenjen je N. Samson, a vlast je preuzeo privremeni predsjednik G. Klerides, do povratka Makariosa koji ostaje predsjednik do smrti. - 1977. za predsjednika je izabran Spyros Kyprianou. Turski dio - 12.02.1975. proglašena je turska federalna republika Cipar na čelu s Raufom Denktašom - 15.11.1985. Ciparskoturska administracija proglasila je nakon referenduma turskih birača nezavisnu tursku državu (sjeverni) Cipar. Oznake: cipar kipriaki dimokratia |
