Morton1905
29.08.2014., petak
FAŠIZAM (tal. fascismo od fascio svežanj, snop, političko udruženje; u vezi i s lat. fasces snop pruća sa sjekirom, nošen pred najvišim rimskim magistratima kao simbol državne vlasti)
|
FAŠIZAM (tal. fascismo od fascio svežanj, snop, političko udruženje; u vezi i s lat. fasces snop pruća sa sjekirom, nošen pred najvišim rimskim magistratima kao simbol državne vlasti), talijanska politička doktrina i praksa, nastala kao rezultat društveno-ekonomskih prilika, u kojima se našlo talijansko društvo poslije Prvoga svjetskog rata. Italija je nakon mnogih cjenkanja, iznevjerivši svoje dotadašnje saveznike Austro-Ugarsku i Njemačku (Trojni savez), u svibnju 1915 ušla u rat na strani Trojnog sporazuma (Triple Entente), ali je u ratu 1915-1918 pretrpjela niz vojnih neuspjeha i samo su je njezini saveznici spasili od poraza. S takvom negativnom vojnom bilancom dočekala je Italija završetak rata i našla se u studenom 1918 kao pobjednik na strani svojih saveznika, koji su pobjedu stvarno izvojevali. Nesklad, koji se stvorio između talijanskih vojnih neuspjeha za vrijeme Prvoga svjetskog rata i talijanske pobjedničke pozicije poslije njega trebalo je nekako premostiti i opravdati bezočne zahtjeve, koje je Italija postavljala pred internacionalnim forumom kao tobožnji pobjednik, a kojima se nije htjelo udovoljiti. Osim toga su, kao normalna reakcija na ulogu, koju je Italija krivnjom vladajuće klase odigrala za vrijeme rata, odmah odmah poslije rata započeli snažni ljevičarski pokreti s nemirima i štrajkovima, u kojima su radnici često zaposjedali tvornice. Trebalo je pristupiti “nacionalnoj obnovi”, i podignuti duh talijanskog naroda, uvjeravajući ga o njegovim velikim sposobnostima, osobito vojničkim. To je učinio fašizam. Tvorac mu je Benito Mussolini, nekoć socijalist (urednik socijaldemokratskog lista Avanti), kasnije nezavisni publicist, koji je u svom listu Popolo d'Italia agitirao, da Italija ude u rat na strani Antante. Već 1919 Mussolini organizira svoja borbena udruženja (fasci di combattimento). Obnovu talijanskog naroda mislio je Mussolini postići povezivanjem nacionalizma Talijana svoga vremena s tradicijama starih Rimljana, s njihovim vojnim vrlinama i njihovim imperijalističkim postupcima u mediteranskoj zoni. Zato fašizam uzima kao svoj simbol liktorske fasces (fascio), “rimski korake” (passo romano), “rimski pozdrave (saluto romano, ispružena desnica) i t. d. Na izborima 1919 fašistički pokret dobiva samo 4000 glasova, ali je ubrzo stekao simpatije i pomoć kapitalista, kad se energično suprotstavio ljevičarskim tendencijama. Na pitanju Rijeke fašizam je također uspio dobiti pristaše, pomažući D'Annunzieve legionare. Sklopivši 1921 izborni sporazum s desničarskim liberalima, dobio je 38 poslanika za komoru. God. 1922 (28. X.) s fašističkog partijskog kongresa u Napulju preduzelo je 40.000 fašista “marš na Rim” (Marcia su Roma). Predsjednik vlade L. Facta proglasio je opsadno stanje, ali je morao odstupiti, a kralj Viktor Emanuel III povjerio je sastav vlade Mussoliniu, koga su u prvi mah pomagali desni liberali i katolička pučka stranka. Mussolini je ubrzo u krvi ugušio ljevičarske pokrete i pokušaje otpora, te je na temelju prilagođenog izbornog reda dobio 1924 većinu u parlamentu. Kad je poslije umorstva socijalističkog vode G. Matteottia iste godine cjelokupna opozicija (komunisti, socijalisti, desni liberali i katolička pučka stranka) napustila parlament, prigrabio je Mussolini 1925 diktatorsku vlast i kao fašistički “ducee bio gospodar Italije do 1943, dok je kralj bio marioneta u njegovim rukama. Fašizmu kao doktrini dao je oblik Mussolini. To je ustvari plitka kompilacija iz zasada francuskog filozofa Georgesa Sorela (osobito njegovo učenje, da svi veliki narodni pokreti počivaju na političkom mitu, koji podstrekava na djelo), talijanskog filozofa Vilfreda Pareta, a također i njemačkog filozofa G. Hegela i F. Nietzschea. Osnovne su zasade fašizma u formulaciji Mussolinia: fašizam je istovremeno i praksa i misao, on ima idealan sadržaj, koji ga diže na stupanj više istine u povijesti misli; osnovno je shvaćanje života u fašizmu spiritualističko i ono je suprotno materijalizmu i pozitivizmu XIX st.; fašizam shvaća život kao trajnu borbu; fašizam je antiindividualističan, on je protivan klasičnom liberalizmu, kojemu suprotstavlja kao najvišu vrijednost državu, kojoj treba sve stojati u službi; u središtu države stoje duce i država je identična s osobom ducea; izvan države nema ni individua, ni kakvih grupa, ni političkih partija; stoga je fašizam protivan socijalizmu, koji stapa sve klase u jednu jedinu ekonomsku i moralnu stvarnost; f. je protivan i svakom organiziranju radnika u sindikate, a zahtjeve socijalističke i sindikalne treba zadovoljiti unutar države u korporativnom sistemu; f. je i antidemokratski, jer je totalitaran i traži da država prožme čitav život individua; država je osoba višeg reda i nju ne stvara narod, već obratno, država stvara narod; fašistička je država najviši i najmoćniji oblik osobnosti i ona prodire i u volju i u intelekt pojedinaca, ona prodire u unutrašnjost svakog individua i u srce svakog čovjeka od akcije, svakog mislioca, umjetnika i učenjaka; suština se države koncentrira u duceu, njegova je volja najviši zakon, jer je on ustvari nepogrešiv (odatle: Mussolini ha sempre ragione). Uz ducea organizacijski postoji Veliko fašističko vijeće, koje je ubrzo osvojilo mjesto parlamenta, ali je bilo bez stvarnog utjecaja. Partijski odredi “crnih košulja” (camicie nere), Milizia volontaria per la sicurezza nazionale i tajna fašistička policija OVRA bili su spremni izvršitelji Mussolinieve volje i fašističkih zločina. Fašistički odgoj mladeži i djece vršio se u monopolističkim organizacijama Avanguardia i Balilla. Dnevna fašistička praksa iživljavala se u bučnim, dirigiranim i režiranim manifestacijama s praznim frazama i velikim gestama. Iako se f. na riječima izjašnjavao protiv kapitalista, ipak se u praksi potpuno oslanjao na kapitalizam. Radničke partije i sindikati zabranjeni su, a fašistički “sindikati” imali su jedini zadatak da drže radnike u pokornosti pred državom i kapitalistima. Carta del lavoro, objavljena 1927 tobože u korist radnog naroda, nije ustvari nikad provedena u djelo, a položaj radnika u Italiji bio je nepovoljniji od položaja radnika u drugim zemljama. U vanjskoj politici f. je bio orijentiran nacionalistički i imperijalistički, prijeteći neprestano milijunima fašističkih bajuneta. God. 1936 uspostavljen je savez s Njemačkom (osovina Berlin-Rim), a kasnije i s Japanom. Tada je Mussolini morao prihvatiti i rasističku i antisemitsku politiku nacista. Fašistička Italija - raspolažući razvijenom mehanizacijom i avijacijom - napala je 1936 Etiopiju i anektirala je Italiji. Isto je tako intervenirala u korist fašistički orijentiranoga generala Franca u Španjolskom građanskom ratu 1936-1939. God. 1939 okupirala je Albaniju. God. 1940 prijetnjama je pokušala prisiliti Grčku na kapitulaciju, ali je morala uzmaknuti pred grčkim oružanim otporom. Neposredno prije konačnog poraza Francuske stupila je Italija 1940 u Drugi svjetski rat na strani nacional-socijalističke Njemačke i napala Francusku aspirirajući na Korziku i na Nicu. Vojnih uspjeha u Drugom svjetskom ratu f. nije imao, ali je počinjao zlodjela. U kolovozu 1943 Italija je kapitulirala, a Mussolini je u sjevernoj Italiji nastavio borbu na strani Hitlera, dok nije u travnju 1945 ubijen. Tad je i f. kao pokret stvarno i formalno nestao. Pokreti slični fašizmu pojavili su se i u drugim zemljama, iako je Mussolini tvrdio, da fašizam nije “izvozna roba”. Tako su u vlastitim uvjetima kopirali fašizam: nacionalsocijalizam na čelu s Hitlerom u Njemačkoj: Dollfuss u Austriji; Franco u Španjolskoj; Salazar u Portugalu; Vargas u Brazilu; Metaksas u Grčkoj; Antonescu sa Željeznom gardom u Rumunjskoj; Hlinka u Slovačkoj; Pavelić s ustašama u Hrvatskoj. U manjem opsegu javio se fašizam još i u pokretima: Mosley u Engleskoj, reksisti s Degrellom u Belgiji, Lappo u Finskoj, Szšlassy u Madžarskoj, Quisling u Norveškoj i t. d. - U Italiji se i poslije rata javljaju “neofašističke” tendencije, kojima je nosiocem stranka Uomo qualunque. - Fašizam je za dvadeset godina svog postojanja bio uzrokom i izvorom golemih nevolja, a među našim narodima ostavio je mnoge krvave tragove . |
