Morton1905

31.01.2017., utorak

St Christopher (Big Kristaps)



St Christopher (Big Kristaps), early 16th century.

St Christopher, Kristaps (Christophorus in Greek - Christ-carrier) - in mythology the protector against the water hazard, patron of travellers, later of water-related craftsmen and porters. In Livonia St Christopher’s cult emerged in the first half of the 15'" century. The Christopher Day (June 25) in the 15th century was a holiday, but in the early 16th century Christopher was worshiped as “a helper in distress". The medieval Riga Latvian transport workers' associations chose St. Kristaps as their guardian. ln Latvian folklore the name of Kristaps associated with the emergence of Riga. “Once upon a time in Riga, about where the castle ditch now is, there was a stream, called Ridzina. When people wanted to get across the stream, a huge giant carried them over on his shoulder, a there was neither a bridge nor a raft. The giant lived in a cave at the Karla Gate at the fortifications. Once, on a very dark night, he was awakened by the sound of cries. He got up, but he could not make out anything in the dark, so he lit a lantern and let its light shine in the darkness of the night. Suddenly, he saw a poor child standing on the other bank of the river. The child was weeping and begging to carry it across the river. The giant waded across the river, took the child on his shoulder and carried it over to his cave and put the child to sleep overnight. The next morning the child was missing, but where it had lain there was a pile of pure gold. The giant kept the gold in a barrel in his cave. But when the giant died soon after, the gold was used to build the city of Riga. The image of the giant with the child and all was put up for eternal memory around the place his cave had been located.”

Riga Museum of History and Navigation



Oznake: St Christopher (Big Kristaps)


29.01.2017., nedjelja

Andrej Andrija Einspieler



Andrej Andrija Einspieler
Našu jednokrvnu braću slovensku zadesio je težak udarac. Nemilosna smrt ote im najhrabrijega pobornika i branioca prava koruških Slovenaca, umnoga prosvjetitelja slovenskoga puka, uzorna svećenika i ljubimca naroda - Andriju Einspielera, koji je 16. siečnja o. g. shrvan od rada, napora i borbe usnuo u vječni san. Vrli pokojnik rodio se god. 1813. u Svečah u ubavoj Rožnoj dolini u Koruškoj. Otac mu bijaše zvonar kod župne crkve i tkalac. Župnik Herker učio je maloga Andriju čitati, pisati i računati, te opazi, da ima dječak bistru pamet i mnogo volje k nauku. S toga se pobrinu, da ga pošlje na dalje nauke u Cjelovac, gdje je svršio gimnaziju. Po tom stupi u duhovno sjemenište i kako se je odlikovao osobitim marom za nauke, darovitošću i pobožnošću, rediše za god. 1837. već poslije navršene treće godine bogoslovije u svećenike. Bijaše 8 godina duhovnim pomoćnikom na raznim mjestima u Koruškoj, a 6 godina u Cjelovcu, gdje je napokon postao katehetom i učiteljem slovenskoga jezika na cjelovačkoj realci. Ovo je zvanje vršio punih 30 godina sve do 1882., kad no ga umiroviše.
Andrija izpunjaše u prvom redu savjesno i vjerno dužnosti svoga zvanja. Kao duhovni pomoćnik bijaše vjeran pastir povjerena si stada i navraćaše puk na pobožnost i bogoljubnost, a kao učitelj i uzgojitelj mladeži prednjačio je gojencima svojim uzornim životom, živim marom za knjigu i nauku, i žarkom ljubavi za sve, što je dobro, liepo i plemenito. No pored zvaničnih svojih dužnosti vršio je zdušno uzvišenu dužnost rodoljuba i čovjekoljuba. Već 1848 dade se na političko polje iz ljubavi prema svomu slovenskomu narodu, komu je htio izvojštiti ona prava, koja su ostali manji narodi burne one godine tražili i zahtievali. Revno dopisivaše u ljubljansku "Sloveniju", u zagrebački list „Südslavische Zeitung" i u pražke "Slav. Centralblatter". Absolutizam skučio je po svoj monarkiji narodni pokret, pa tako i kod Slovenaca. No kad je narodima monarkije opet svanuo dan ustavne slobode, počeše se Slovenci gibati, Andrija Einspieler opet stade revnovati, da se koruškim Slovencima poda narodni jezik i narodna škola. Da objasni svoje nazore i načela, osnova god. 1861. njemački list "Stimmen aus Innerösterreich".
God. 1863. izabraše ga poklisarom u Velikovcu. U saboru stade otvoreno i uporno tražiti prava za koruške Slovence i zahtievaše, da im se škola uredi i osnuje na crkveno-narodnom temelju. Iste ga godine osudi sud na mjesec dana zatvora radi njekoga dopisa u listu njegovu, pošto nije htio odati pisca. Radi te kazne izgubi pravo zastupničko.
Tako su koruški Slovenci izgubili u saboru svoga neustrašivoga branioca. Izdavao je nadalje njem. list "Draupost" i " Slovenca", koje je listove državna vlast plienila i progonila. Bio je još zastupnikom u saboru god. 1871. i 1880. Kod svake zgode zagovarao je porabu materinskoga jezika u školi. No Einspieler se uzalud naprezao i borio jer oporni Niemci niesu htjeli da slovenskomu narodu dadu ono, što ga po Bogu i po pravu ide. God 1882. utemelji novi list "Mir", koji je sve do svoje smrti uredjivao. U ovom je listu poučavao slovenski puk, budio narodnu sviest i odbijao navale protivnika. Umio je vrlo vješto pisati za narod. U svojim popularnim člancima govorio je, što no je rieč, narodu od srca k srcu, upućivao ga na dobro i tješio u nevolji poput brižna oca i najiskrenijega prijatelja, koji je narodu svomu poklanjao svu svoju ljubav i sve sile uma i tiela svoga.
Pored toga radio je na književnom i pedagožkom polju. Uz biskupa Slomšeka Einspieler je glavni osnivač "družtva sv. Mohora", koje je već u prvom početku imalo zadaću, da širi prosvjetu i da utvrdjuje puk slovenski u svetoj vjeri. Einspieler bijaše od prvoga početka duša ovomu blagotvornomu družtvu, koje se je po svoj Sloveniji liepo razgranilo, te je lani brojilo preko 35.000 članova. Velike su i silne njegove zasluge za ovo društvo, koje je svim žarom svoga plemenitoga srca prigrlio i svom pomnjom njegovao, pa se nije plašio ni kakva truda ni napora, da ga podigne i razširi.
God. 1852. osnova mjesečni list »Školski prijatelj", u kojem je tumačio zornu obuku u školi i više liepih pedagožkih članaka objelodanio. Iza toga je izdavao "Slovenskoga prijatelja", koji je list bio namienjen slovenskomu svećenstvu, koje je u njem nalazilo zdrave pouke i liepih propoviedi. Napisao je i izdao "Jedro kršćanskoga nauka" i više drugih spisa.
Radio je i nastojao i na socijalnom polju. God. 1855. utemelji u Cjelovcu "družtvo katoličkih radnika", kojemu je god. 1879. za 3200 for. kupio zemljište, da sagradi vlastitu kuću. Na poticaj njegov osnuje se god. 1864. cjelovačka čitaonica, a g 1869. "Katoličko političko družtvo", koje je podupiralo težnje Slovenaca.
Ovo je družtvo dva puta izdalo njegov spis "Politični katekizam za Slovence" , u kojem liepim načinom razlaže, što je politika i kakvom politikom treba da se bave Slovenci. Ovo je u kratko ocrtano djelovanje i rad Andrije Einspielera, koji je evo sav svoj život sproveo u neumornoj borbi i neutrudivu nastojanju oko boljka i napredka svoga miloga naroda. To su dobro uvidjali Slovenci, s toga su ga osobito štovali i cienili, i rek bi idealno obožavali kao svoga pravoga oca i najvećega dobrotvora. Svojim čelik-značajem, divnim poštenjem i vanrednom marljivošću bijaše Einspieler uzor i izgled svima za života, a bit će jamačno i poslije smrti, jer uspomena takih muževa ostaje trajna u narodu, te se od koljena na koljeno prenosi u pozno potomstvo. Na njem se divno izpuniše krasne rieči slovenskoga pjesnika: "Dolžan ni samo, kar veleva mu stan, Kar more, to mož je storiti dolžan''.

s073 Br. 5 5530 Vienac1888 Andrija Einspieler Andrej 13. studenoga 1813. Feistritz im Rosental, Austrija - 16. siječnja 1888., Klagenfurt, Austrija Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare


Oznake: Andrej Andrija Einspieler


28.01.2017., subota

Dr. Franjo Vrbanić.



Dr. Franjo Vrbanić. U mladjoj generaciji odličnih muževa hrvatskih, koji zamjenjuju stare obnemogle borce, častno mjesto zapada Franju Vrbanića. Franjo Vrbanić profesor je mjenbenoga prava i statistike na sveučilištu Franje Josipa I, lani je bio rektor, a ove godine prorektor toga prvoga učevnoga zavoda u našoj domovini. Osim toga pravi je član jugoslavenske akademije i zastupnik naroda na saboru hrvatskom.
Još od rane mladosti bavio se je Franjo Vrbanić knjigom. Najprvo je prevodio romane i pripoviesti za hrvatske novine, te je njegov prevod romana „Krvava ruka" od Montepina i posebice svjetlo ugledao. Kao profesor na sveučilištu posvetio se je sasvim ozbiljnoj nauci. Najprvo je svojski radio u statističkom uredu i napisao više znamenitih razprava o statistici naše domovine , a zatim se je dao na obradjivanje mjenbenoga prava, o kojem je i posebno djelo izdao.
Franjo Vrbanić, sin krajiškoga častnika, prava je Hrvatina, kako ih malo imade. Neumoran je radnik, točan ko englezka ura, a bezobziran, kad je uvjeren, da brani pravdu i istinu. No nada sve rese ga dvie riedke vrline, koje navlastice na javu iznosimo.
Prvo je, da Vrbanić provodi uzoran privatni život, i da mu je uz domovinu njegova porodica najveće blago na svietu. A njegova je porodica skroz hrvatska, ta život mu sladi vriedna kći siedoga Ilirca Žigrovića! Koli se bitno razlikuje on u tom od onih domorodaca, koji bi na javi zatrli sve dušmane naroda hrvatskoga, a u vlastitom domu truju porod srca svoga nijemštinom i talijanštinom.
No još jedna kriepost resi našega Vrbanića. On je kršćanin od glave do pete, i ne stidi se u modernom 19. stoljeću svoje vjere. Još sveučilištnim djakom u Beču nije propustio ni jedne nedjelje ni blagdana sv. misu, a tako i kao sveučilišni profesor hiti svakoga blagdana u crkvu sv. Katarine, da se tamo od srca pomoli Bogu, da ga uzdrži na putu pravde i poštenja. Nije to parada niti pretvaranje; njegova živa vjera ne dopušta mu, da bi i onda zdvajao, kad drugi rukama lome i gorke suze liju.

s057 Br. 4 5505 Vienac1888 Dr. Fran Franjo Vrbanić (1847–1909) Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare

Oznake: Dr. Franjo Vrbanić.


Maslęnica u Rusiji



Maslenica u Rusiji. Nacrt N. Obolenskoga.

Prije nego što će započeti veliki uskršnji post, slavi se u čitavoj ruskoj zemlji „Širokaja Maslenica", A to je po prilici ono isto, što su u nas poklade. „Širokaja Maslenica" traje u Rusa čitavu nedjelju dana, zato ju i Niemci zovu "Butterwoche". Za vrieme tih ruskih poklada ne jede se više meso, nego samo jela od mlieka, maslaca i jaja. Radi se malo ili nimalo, već se vozika i zabavlja. Prijatelji se medju sobom, osobito prije podne, pohadjaju, pa se nude ukusnom pogačom od ražena brašna i maslaca, kojoj vele "blin". Osim toga se na javnim mjestima izvode razne šale.
U doba „Širokaje Maslenice", osobito je živahno u Petrogradu na Martovom polju, baš tako, kako u Zagrebu na Sajmištu, kad je veliki sajam. Martovo polje puno je kolibica, šatora, daščara, gdje se pleše, pjeva, koje šta pokazuje i prikazuje. Naša slika predstavlja nam „balagan" (Niemci bi rekli Wurstel-Prater) na Martovom polju . „Djed" stao s dvjema djevojkama na balkon svoje daščare, pa doziva narod, da ide na predstavu. Ali malo tko mari za „djeda", kad se eto sve nasladjuje prizorom na trgu. Odličan se trgovac nakitio vodke, pa stao onako nakresan pred narodom poskakivati. Njemu se umah pridružio ovejan šegrt, pa ga maloruskom igrom još više podražuje. A i glazba se u tren stvorila. I vojnik, i starac trgovac, i djeca glede i smiju se veselomu paru, pa tako će daščara ostati prazna, ma "djed" i još više jedio i svoje "konkurente" grdio.
Spominjemo nuzgredice, da pravoslavni u njekadanjoj hrvatskoj krajini takodje "maslenicu" slave, a zovu ju "biela nedjelja", pošto je sve bielo, što se tada jede. Mjesto "blina" goste se u nas sladkimi uštipci.

s077 Br.5 5504 Vienac1888 Maslenica u Rusiji Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare

Oznake: Maslęnica u Rusiji


25.01.2017., srijeda

Zagreb sa sjevero-iztočne strane Nacrt L. Hustolesove



Zagreb sa sjevero-iztočne strane. Nacrt L. Hustolesove. Kad se uzpneš na brdo Mirogoj, - gdje je njekad bio zaselak dr. Ljudevita Gaja - a sad se tamo širi glavno groblje zagrebačko - pa se zagledaš prema jugo-zapadu, krasna ti se panorama stvori pred očima: vidiš našu priestolnicu, kako se ponosita spušta s prigorja Zagrebačke gore u onu daleku nizinu savsku. Osobito je taj vidik čaroban u sumračju. Onda ti se čini, da je ona nizina savska morsko zrcalo, pa da se naš Zagreb gubi u pučini morskoj.


s012 Br.1 5498 Vienac1888 Zagreb sa sjevero-iztočne strane Nacrt L. Hustolesove Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare

Oznake: Zagreb sa sjevero-iztočne strane


15.01.2017., nedjelja

Ciganka s349 Br. 22 3962 Vienac1884 Matica ilirska Vienac 1884.




Ciganka.

Po slici Vaštagovoj. Nedavno smo čitali po novinah, kako je najnovija slika magjarskoga slikara Munkačija : "Isus na gori Kalvariji" stekla u Parizu obću pohvalu. Uz Munkačija imaju Magjari i drugih valjanih slikara; - dakako da većina tih slikara nije porietla magjarskoga.
Vaštagova slika prikazuje "Ciganku“, tip zaista običan u Ugarskoj, ali ipak zanimiv, kao što je u obće sav narod ciganski, i poradi nepoznata poriekla svoga, a i poradi života svoga. Slikari moderni upravo vole prikazivati cigančad, tu pravu djecu majke prirode, pošto su take slike veoma bujne i karakteristične.
Mlada ciganka liepa je, da bi mogla zavrtiti mozgom i varoškom u čeljadetu. Ali kad ostari, bit će nakazna baba vračara, koja će čarati i rad naše sreće i rad svoje pune vreće. Nu i sada, dok je još djevojka, rado pali lulu, koja joj je razbibriga i zabava.

s349 Br. 22 3962 Vienac1884 Ciganka Matica ilirska Vienac 1884. Dionička tiskara Zagreb

Oznake: Ciganka


Karlobag s321 Br. 20 4565 Vienac1884



Karlobag (Carlopago) ili Bag, jest grad i luka uz more na podnožju planine Velebita. Prostire se u jako uzkom, gorami i morem zaklopljenom prostoru, te ima liepu malenu luku, koja medjutim slabo tjera trgovinu, pošto je suviše udaljena od svjetskoga prometa. Grad Karlobag ima malen kašteo na brežuljku i kapucinski samostan, a stanovnika broji u svem 712. Žitelji naokolo Baga zovu se P o d g o r c i, jer stanuju pod planinom Velebitom. Podgorci su veoma siromašni, te se bave više pastirstvoru, nego li ratarstvom. Ljeti živu po planini, a zimi uz more, i tako se uviek sele. Godine 1786. sagradjeua bi strma cesta, koja vodi iz Karlobaga preko Velebita u Gospć.
U staro doba spadaše Karlobag na P o d g o r s k u ž u p u. Ova župa (juppa sub alpibus) spominje se već za hrvatskoga kralja Krešimira g. 1070., te se protezaše tada izpod Velebita uz more od grada S t i n i c e (a castro latine Murula vocitato, sclavouice S t e n i c e) sve do rieke Zrmanje. Kako se je tada Karlobag zvao, nije nam poznato. U kasnije doba nalazimo ga pod dvojim imenom: Scrisia ili Bag (Scrisia sive Bag). U 14. stoljeću: bijaše Bag pod vrhovnom vlasti krbavskih knezova, koji ga učiniše slobodnom varoši te mu podieliše razne povlastice. Najprije mu g. 1387. izdadu krbavski knezovi Nikola, Butko, Toma, Pavao i Karlo povelju, kojom označiše točno medje varošu Bagu (civitati Scrisie), a ujedno dozvoliše varošanom, da mogu svoja stada pasti po planinah kneževskih. U to doba imali su već krbavski knezovi svoj grad ili kašteo u Bagu (burgi nostri Scrisie). Godine 1432. izdadoše nadalje krbavski knezovi Karlo, Toma i Franjo drugu povelju gradjanom Baga, kojom im dozvoliše birati godimice po dva sudca, a ujedno ih oslobodiše raznih nameta ("trgovine") i vojne službe (vojšćine). Sve ove povlastice potvrdiše kasnije krbavski knezovi na novo g. 1451., a g. 1481. sam kralj Matija Korvin.
Za turskih provala stiže Bag ljuta nevolja. Na same poklade g. 1525. navale Turci na nj, opliene ga i poruše. Istom za cara i kralja Karla III. (VI.) podigne se na novo to mjesto, te se sada po njem prozove Karlov Bag ili Karlobag. God. 1757. izdade za nj Marija Terezija poseban statut, polag kojega biše gradjani g. 1760 uvedeni u svoja prvanja prava.

s321 Br. 20 4565 Vienac1884 Karlobag Izdaje dionička tiskara 1884 u Zagrebu ©

Oznake: Karlobag


Luka Botić (Split, 1830. - Đakovo, 22. kolovoza 1863.) s317 Br. 20 5475 Vienac1884



Luka Botić.

Današnja generacija pomamno posiže za. svakom književnom novinom, čita ju i sudi o njoj; nu malo koga snadje želja, da bi se pomnije udubio u prvu periodu našega književnoga preporoda (u dobu od 1835-1860), koja je za cielo u mnogom obziru zanimivija od druge. Jedini je Ivan Mažuranić od "stare garde" našao dostojna tumača i ocjenitelja; nu i njegov rad nije svestrano osvietljen. Ta nitko nije se još riešio, da bi posabrao i proučio njegove lirske i epske pjesme, što ih je od g.1835. pjevao za "Danicu". Pa ipak bi to bila zahvalna studija, jer bi se lasno uvidjelo, kako je Mažuranić postepeno napredovao, dok je ispjevao svoje remek-djelo: "Čengić-Agu". Proučavajući lirske i epske pjesme Mažuranićeve od g. 1835-1844 razabrali bi jasno, kako se je Mažuranić izprva povodio za poezijom staroklasičnom, kako je kasnije oponašao Dubrovčane, i kako je napokon, potaknut valjda publikacijami pučkoga pjesnika Josipa Marića, svom se dušom podao izučavanju narodne pjesme. Ovaka studija o našem Mažuraniću bila bi upravo sada u horu, pošto je S v e t. V u l o v i ć u biogradskom časopisu "Preodnica" iznova zapodjeo pitanje o porieklu Čengić-Age (u studiji "I opet Njeguš i Mažuranić"), te je upravo na osnovu Mažuranićevih starijih pjesama - štampanih u Danici - došao do ovih nješto zamršenih rezultata:
1. Da Njeguševa pesma o Čengiću - ako je bila o pogibiji Smail-aginoj - nije mogla biti sasvim ovaka, ovoga oblika, kaka je Mažuranićeva "Smrt Smail-age Čengića".
2. Da Mažuranić prema svojoj pesničkoj prošlosti, prema onim nonarodnim elementima, što proviruju iz "Smrti Smail-age Čengića - nije mogao izpevati pesmu o smrti Smail-age Čengića ovako, kao što je izpevao, ako nije duže vreme proveo u Crnoj gori, ili ako se nije poslužio za to crnogorskim pesmama bilo narodnim bilo umetničkim - i onda opet ostaje ova njegova tvorevina neobičan i čudnovat pojav.
Nu kamo sam zabrazdio ? Htjeo sam samo jednim primjerom pokazati, kako bi nuždno bilo, da se naši mladji pisci, koji vole tudja djela rešetati, dadu na ozbiljno i svestrano proučavanje starije knjige naše, mjesto što koji put u tutanj rieči troše ocjenjujući moderna djela i djelca, o kojih suvremeni kritik ne može uviek pisati "sine ira et studio". Ta sve naše znanje o knjizi hrvatskoj od g. 1835-1860 crpamo malo ne jedino iz J a g i ć e v a spisa: "Jihoslovane", što ga je napisao za česki "Naučni slovnik". Nu trebalo bi djela starijih pisaca iz nova čitati i učiti, pa ih omjerivši o dobu, kad su svjetla ugledala, dostojno i bezpristrano ocieniti. A bilo bi toga dovoljno raditi. Eno nam djela D e m e t r o v i h, N i e m č i ć e v i h, B l a ž e k o v i h, B o g o v i ć e v i h, sve mićenika i pobratima vilinskih, kojimi bi se i knjigom bogatiji narodi ponosili.
Medju pjesnike hrvatske, o kojih se jako malo znade, brojimo i Luku Botića. Tek po predanju znamo, daje bio rodom Dalmatinac iz grada Spljeta, da je kasnije došao u Hrvatsku,
da se je udomio u Djakovu, gdje je bio vlastelinskim činovnikom, i da je tamo umro 10. kolovoza 1863, još u najboljih godinah. Saznali smo još i to, da je g. 1861. bio zastupnik na hrvatskom saboru u Zagrebu.
Sve da se Luka Botić nije ničim proslavio, - već jedino ta okolnost, što mu je naš Preradović ovjenčao grob kićenim sonetom, svjedočila bi da je bio vriedan i valjan muž. Jer P. Preradović, - ma da je i bio carskim generalom, što su mu njeki uzor-otačbenici još u grobu spočitavali - slavio je svojim zlaćenim perom jedino pravu kriepost i muževnu vrlinu, a klanjao se nije nikomu, koga nije mogao iskreno štovati. Nu Luka Botić ostavio je za sobom tri dične kćeri, tri epske pjesme, kojimi se je odužio majci svojoj. Tko ne poznaje njegova "Pobratimstva" (1854), koga nije dirnula njegova "B i e d n a M a r a" (1861), tko se nije nasladjivao njegovim "Petrom Bačićem" (l862)? A jezik njegov, kako ga samo čujemo iz usta rodjena štokavca i umjetna književnika?
Njeki, a s njimi i V. Jagić, hvale najviše njegovo "Pobratimstvo"; drugi opet iztiču "Biednu Maru" kao najbolje mu djelo. Čitao sam njegdje lanjske godine, da u Spljetn spremaju novo izdanje djela Botićevih. Nebi tom prilikom bilo s gorega, da se tada sastavi i točan vjekopis njegov, a i što savjestnija ocjena djela njegovih.

s317 Br. 20 5475 Vienac1884 Luka Botić (Split, 1830. - Đakovo, 22. kolovoza 1863.), hrvatski književnik i političar. Vienac 1884 Izdaje dionička tiskara u Zagrebu



Oznake: Luka Botić


14.01.2017., subota

Manastir Ravanica u Srbiji. s273. Br. 17 4271 Vienac1884



Manastir Ravanica u Srbiji. Stari srbski vladari čineći zadušbine osnivali su i darivali manastire i crkve. I posljednji car srbski, Lazar Grbljanović podigao je g. 1381. manastir Ravanicu s crkvom. Ravanica stoji i danas, premda znatno pregradjena, kraj vode Ravanice, 2 sata na iztok od Ćuprije. Narodna pjesma pjeva, da je Lazara potakla baš žena njegova, carica Milica, da gradi "crkvu Ravanicu u Resavi kraj vode Ravana". Crkva sama bila je naokolo ogradjena gradom i utvrdjena sa sedam kula; a iznutra bila je sva "izšarana zlatom i obogaćena sudima srebrnim i pozlaćenim".
Ravanica je g. 1398. dielomice izgorjela; a g. 1438. pala je turskomu caru Muratu u ruke. Turci porušiše gradić naokolo crkve. Sama crkva ostala je čitava; ali su ju kasnije nevješte ruke nagrdile. F. Kanitz u svom djelu "Bizantinski spomenici po Srbiji" piše o crkvi ovako: "Zgrada ova u svom pravilnom i ugodjenom sastavu morala je njekad prekrasno izgledati. Danas je na njoj kojekakvim ponavljanjem preinačeno i prerušeno ...S toga ova zgrada ne izgleda danas onako liepo, kao što je izgledala, kad je gradjena, već je obieljena krečom, prekrasni nakiti sasvim su zamazani, a vratnik kao i svi ostali ukrasi na pročelju bez poštovanja drevnosti povadjeni su odatle pa razlupani i uzidani na prizidanoj priprati, koja je onako krasno starinsko pročelje sasvim nagrdila Osobito su liepo i ugodno izvedena ona četiri mala kubeta, koja su oko velikoga".

s273. Br. 17 4271 Vienac1884

Oznake: Manastir Ravanica u Srbiji.


Mulj sv. Karla u Trstu s253 Br.16 4270 Vienac1884



Mulj sv. Karla u Trstu.

Tršćanska luka ima više mulja (molo), uz koje brodovi i ladje pristaju. Najznatniji je mulj sv. Karla, koji poput jezičca duboko u more prodire. Sagradili su ga njegdje za Marije Terezije, upotrebivši ostatke rimskoga nasipa za temelj Mulj sv. Karla, koji je ime svoje dobio od ratnoga broda, što je na istom mjestu g. 1737 potonuo, dug je 630 metara, širok 30 metara, a pristaju uza nj najveći parobrodi i brodovi. Tuj se izkrcavaju i putnici, koji parobrodom Lloydovim dolaze u Trst.
Sa mulja sv. Karla može se pregledati liep dio Trsta, kako se' i u našoj slici vidi. Poimence razabire se u zadku stari grad tršćanski (kašteo) sa starodrevnom stolnom crkvom sv. Justa.

s253 Br.16 4270 Vienac1884

Oznake: Mulj sv. Karla u Trstu.


11.01.2017., srijeda

Na žalu napuljskom




Na žalu napuljskom. (K slici.)

Divan je Napulj sa svojim čarobnim zaljevom, sa bujnim šarom svoga kraja i neba, divna i njegova okolica. Krasan, gdje gdje divlje romantičan je kraj duž žala od Napulja u Amalfi. Krute, okomite klisurine skaču iz mora, mjestimice raztrgane, a u to mieša se bujna vegetacija juga, viju se sunovratne stare saracenske ruševine, samostani, biele se pitoma mjesta, a uz kraj pjeni se ono vječito burno more, koje od tisuću godina udara u te razdrte bregove. Jednu točku na putu od Napulja u Amalfi prikazuje evo naša slika. Večer je, nebo gori rumenim žarom, divlje izvijaju se kršne stiene iz biele morske pjene, na njihovu vrhu stoje razharani ostanci sjajne negda gradine. Podalje stoji Amalfi i jedan kraj napuljskog zaljeva žareć se grimizom, u prikrajku diže se samostan, a daleko na vidiku pod crnim brdom rimski hram. To je jedan dio velikog svjetskog pozorišta, gdje se stiču svi narodi, svi viekovi.

s045 Br. 3 5472 Vienac1880 Na žalu napuljskom Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa Izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare.

Oznake: Na žalu napuljskom


Ivan vitez Trnski



Ivan vitez Trnski. (K slici.)

Kad spomeneš Ivana Trnskoga, nehotice valja ti pomisliti na tri dobe naše književnosti, na dobu ilirsku, taj prvi prosnutak našega naroda, gdje mišljasmo, da već stojimo raju. pred vratima, na Bachove doba, gdje smo čamili u paklu njemačkog absolutizma i na najnoviju dobu, gdje bar svojim jezikom slobodnije pisati smijemo. U sve tri dobe naći ćeš na braniku naše književnosti: u „Danici ilirskoj" naći ćeš zanešena mladića, u „Nevenu" mlada muža, u „Viencu" zrela izkušana čovjeka, al svagdje mu zvone žice u slavu roda, za slobodu domovine. Tri vieka je proživio i tri vieka radio, dika je to, kojom se nemože pohvaliti svaki od naših starijih književnika. Trnski je sin školnika, rodjen u Novom Gradu, mjestu belovarske Županije g. 1819. Po smrti otčevoj g. 1830 dodje na nauke u Zagreb, te izuči tu 6 latinskih škola, a poslije svrši u njemačkom: Gradcu trogodišnji tečaj za krajišku upravu. Od godine 1841. službovao je Trnski u banatskoj, banskoj i slunjskoj krajini, kod glavnog zapovjedničtva u Zagrebu kao upravni častnik. G. 1867 posta pukovnikom, a kad bje belovarska krajina razvojačena, posta i velikim županom, al neprijazan Magjara ukloni ga stoga mjesta te se povrati ka krajiškoj upravi, gdje se i sada nalazi. Nu sve nas to manje zanima. Nam Hrvatom važniji je Trnski kao književnik, kao pjesnik. Šifra "I. T." poznata je u našoj knjizi od Gajevih vremena do današnjega dana. "Danica ilirska", "Neven", "Glasonoša", "Naše gore list", "Vienac" od 1869 sve do najnovije dobe, spisi društva "Sv. Jerolima" svjedoci su rada Ivana Trnskog. Pjesma "Oj talasi" ori se za svakim hrvatskim stolom, "Kriesnice" poznate su u svakoj hrvatskoj kući, a tko nezna izim nebrojenih izvornih ponajviše lirskih pjesama klasične prevode Schillerova "Zvona", Puškinova "Onegina" i Bakčiserajskog vodometa, Götheovih i Lermontovljevih pjesama? Rad pjesnika Trnskoga spada ponajviše u lirsko (erotično) i patriotično pjesničtvo, premda je pisao i epskih pjesama i pripoviesti (Dobrašin, Hrvati u Istri, Krajiški Horacijevac, Prepokraćena domaća haljina i dr.) a povrh toga preveo je Trnski mnogo drama i opera za naše kazalište, te tu iztičemo klasični prevod "Sina pustinje". Karakter njegove lirike je ljubak, nježan a forma savršena. Trnskoga ide slava, da se je prvi digo u boj za pravilnost i čistoću hrvatskoga jezika, za korektnost stiha, o čem je obilno u "Viencu" pisao. Načela, koja je on razvio u našoj metrici, moraju nadvladati i evo već sada preotimlju mah, makar ljudi nepjesnici o tom napisali koliko im drago razprava. Trnski će ostat otcem naše metrike. Blizu 40 godina je evo minulo. odkada Trnski pjesnikuje, ljudi nisu se sjetili njegove, dvadeset i petgodišnjice, koju je zaista zaslužio, jer nije ni pod, strogom vojničkom disciplinom zatajio svoga patriotičnoga osjećanja. Nadamo se, da će pobratim Preradovićov, kako je zdrav i jak doživit i petdesetu godinu pjesnikovanja, pa to i od srdca želimo. Onda biti će dužnost naroda, da svomu pjesniku udieli dvostruki vienac i udielit će ga, jer toliko dana, probavljenih u službi naroda, zaslužilo je zaista najmanje toliko slave i dike, koliko ma kakav jubilej ma kakova velika gospodina!

s041 Br. 3 4523 Vienac1880 Ivan vitez Trnski Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa Izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare.

Oznake: Ivan vitez Trnski


s029 Br. 2 5471 Vienac1880 Kraljevska palača u Madridu


Kraljevska palača u Madridu. (K slici). Najveća i najsjajnija sgrada u Madridu kraljevska je palača, stojeća na briegu rieke Manzanaresa. Na istom mjestu stajaše od davnine dvor kastiljskih kraljeva, opasan tvrdimi zidinami. Nu g. 1734 izgori stari dvor te bude podignut sadanji. Zidanje trajalo je 27 godina. Palača gradjena je u slogu renaissance, a pročelje mu je od biela kamena, a kamena je i sva ornamentika i stupovlje. Krov zaklonjen je velikom balustradom. Nutrina palače upravo je velesjajna. Sama sgrada sačinjava četverokut okružen galerijom. U stupovlju ulaza stoje ogromni kipovi rimskih careva, rodjenih u Španjolskoj. Velike stube, kojima se uzlazi u trideset dvorana od biela su i crna mramora. Tu sjede dva mramorna lava, kao stražara. Samo stubište ukrašeno je slikami na liepu. Dvorane su prostrane, sjajne, najveća je prestolna. Sjajna je kraljevska kapela, gdje nevidiš nego šaren mramor i zlato. Kuba njezina uzpinje se nad cielu sgradu, u kojoj se nalazi i knjižnica i kazalište. Osnovu gradjevnu sastavio je Sacchetti. Svaka strana toga silnog četverokuta ima 132 metra. Znamenita je i sala starog oružja. Za palačom proteže se čaroban perivoj na terasse uredjen.

s029 Br. 2 5471 Vienac1880 Kraljevska palača u Madridu Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa, a izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare

Oznake: Kraljevska palača u Madridu


06.01.2017., petak

Sidon Brkić



SIDON BRKIĆ
Na 4. svibnja 1904 umro je u Beču narodni dobrotvor Sidon Brkić u 68. godini. Pokojnik se rodio u Sisku, polazio je školu u Petrinji, poslie u Št. Gradcu i izučio u Beču trgovačku školu. Kao 16-godišnji mladić došao je u Trst u glasovitu kuću veletržca Opoića, gdje je ostao do godine 1852. Sedam godina kasnije dobio je mjesto u Beču najprije kano pomoćnik tvrdke Despinić, onda mjesto dopisnika kod veletržca Vladislava. Tu je 12 godina (1862-1874) živio zajedno s otcem, s bratom i sa sestrom, sadašnjom gospodjom ud. Wimbergericom. Kada je Vladislav propao, pozvao je Brkića u Sisak stari Kotur i predložio mu, neka u zajednici s njegovim sinom Vasom preuzme Vladislavljevu trgovinu suknom, što je Brkić i učinio i vodio je taj posao do g. 1884. Poslie toga imao je Brkić u Beču komisionarski posao sve do g. 1901 ili 1902. Radio je najviše s Bosnom i Srbijom. Pokojni Brkić osobito je volio gudbu na guslah i to već od djetinstva. Sav svoj imetak od 120.000 kruna ostavio je "Matici Hrvatskoj" pod uvjetom, da pokojnikova sestra Ida ud. Wimberger i njezina kći uživaju za cieloga svoga života rentu od tog imetka. Mrtvi ostanci vriednoga pokojnika preneseni su na 22. lipnja o. g. u Sisak. Ove podatke o Brkićevu životu crpili smo iz Izvještaja "Matice Hrvatske".

s001 5455 DomiSviet1905 Sidon Brkić narodni dobrotvor, koji je ostavio "Matici Hrvatskoj" 120 000 kruna Dom i Sviet Tisak i naklada knjižare Lavoslav Hartman (Stjepan Kugli) Zagreb Ilica br. 30

Oznake: SIDON BRKIĆ


† Fra Grga Martić



† Fra Grga Martić

Dne 30. kolovoza stigla je tužna viest, da je u Kreševu, u manastiru, preminuo slavni pjesnik „Osvetnika" fra. Grga Martić. Ova žalostna viest nije došla nenedano, jer je slavljeni starac već dulje vremena pobolievao, a u njegovoj visokoj dobi, bile su mu 83 godine, nije bilo nade, da će se odhrvati boli koja ga je pritisnula.
S fra. Grgom Martićem pada u grob jedan od onih čeličnih Hrvata, koji su u devetnaestom vieku toli uspješno i toli oduševljeno djelovali na njivi naše preporodjene prosvjete, pak će mu s toga hrvatski narod, dok bude njega i njegove prosvjete, sačuvat harnu uspomenu.
Rodio se je godine 1822 u Posušju u Hercegovini. Kad je počeo suradjivati u Gajevoj „Danici" podpisivao se je Ljubomir Hercegovac. Kao i mnogi drugi sudionici Ilirskoga pokreta i on je volio narodnu poeziju pa je pribirao narodne pjesme, zaronjivao u njihov duh kao malo tko i tako ih upotrebljivao za svoje proizvode, izpjevane prema narodnoj poeziji, ali prekaljane umjetničkim shvaćanjem pravoga pjesnika.
Poznatije su mu pjesme: „Plač Bosne“, „Poziv u kolo bratinsko" ,“Tužni glas" o smrti fra Jukića neoplakanog mu druga i suradnika na polju hrvatske prosvjete. Ali glavno mu je djelo „Osvetnici", koje se dieli u više dielova. Prvi dio zove se "Obrenov“ drugi "Luka Vukalović", dočim u dalnjih pet odlomaka opjevava boj Crnogore s Turskom god. 1862. "Kiko Zelić“ dogodjaj iz g. 1832, zatim nam pjeva ustanak u Bosni i Hercegovini od 1876-1878, Hadži-Lojinu Krajinu i "Posjednuće Bosne i Hercegovine“ po austro-ugarskoj vojsci.
Ima i drugih vrstnih radova njegovih i pjesničkih prievoda. Gladak stih i topla narodna poezija podaju pjesničkom radu slavnog pokojnika osobiti čar i trajnu vriednost te će njegova pribrana djela bit vazda vrelo okrepe i riznica hrvatske rieči. G. 1850 postao je Grga Martić župnikom u Sarajevu. G. 1860 premješten bje na župu u Novom Šehru. Kasnije se opet povratio u Sarajevo, gdje je živio sve do godine 1878 do okupacije, a onda se povukao u samostan u Kreševu, gdje je u tišini pjesnikovao. Tu je složio po uputi A. Pavića „Narodne pjesme o boju na Kosovu" a spjevao i drugih pjesmotvora. U ton manastiru zateče ga eto i smrt. Hrvatski narod plače opet nad grobom jednog svoga velikog sina, koji je njegovao hrvatsku prosvjetu u izloženoj Bosni iHercegovini. Vječni pokoj duši fra Gre Martića!

s.341 5454 DomiSviet1905 Fra Grgo Martić (Rastovača, Posušje, 24. siječnja 1822. -† Kreševo, 30. kolovoza 1905.) † Fra. Grga Martić Dom i Sviet Tisak i naklada knjižare Lavoslav Hartman (Stjepan Kugli) Zagreb Ilica br. 30

Oznake: † Fra Grga Martić Grgo


05.01.2017., četvrtak

Dr. Milan Amruš načelnik glavnoga grada Zagreba 1905. Dom i Sviet



Dr. Milan Amruš rodjen je u Brodu na Savi dne 1. listopada 1848. U Zagrebu je svršio gimnaziju, te je pošao g. 1866 u Beč u Josefinum, tadašnje učilište za vojničke liječnike. Tu je marljivo učio, a g.1872 postao je doktor sveukupnoga liečništva, pošto je sve stroge ispite položio jednoglasno s odlikom. Postavši vojnički nadliečnik, službovaše u bolnicah bečkih, a kašnje zagrebačkih sve do g. 1878. U Zagrebu postade pukovnijskim liečnikom i bude poslan prigodom okupacije u Bosnu. Tu se odlikovao pa je zato dobio zlatni krst za zasluge sa krunom. Godine 1879 postao je zdravstveni savjetnik u Sarajevu. Sliedeće godine imenova ga vlada za svoga povjerenika u obćinskih poslovih grada Sarajeva. Godine 1881. dobio je red Franje Josipa. Kako je bio, a danas je u sretnih gospodarskih prilikah, dr. Amruš napustio je službu, te se posvetio politici. Uvidjujući, da može na javnom političkom polju djelovat uspješno, ako prouči pravne i državoslovne znanoati, podje u Beč na sveučilište, gdje je položio g. 1888 s odlikom strogi pravničko-državoslovne izpite. Iste godine izabran je za narodnoga zastupnika, a u prosincu 1889 izabran je za načelnika grada Zagreba. Načelnikovao je 4 godine, a onda ga je nasliedio g. Mošinsky. Gradjanstvo grada Zagreba počastilo je dr. Amruša svojim povjerenjem, te je kod minulih gradakih izborsh postao sastupnik, a većina gradskoga zastupstva izabrala ga opet za načelnika.
---------------------------
s.061 5450 DomiSviet1905 Dr. Milan Amruš načelnik glavnoga grada Zagreba 1905. Dom i Sviet Tisak i naklada knjižare Lavoslav Hartman (Stjepan Kugli) Zagreb Ilica br. 30

Oznake: Dr. Milan Amruš


01.01.2017., nedjelja

Zauzeće Erceg-Novog u Dalmaciji god. 1.687



Zauzeće Erceg-Novog u Dalmaciji god. 1.687
God. 1.539. zauzeše Turci Erceg Novi, a od tada nasta strašan život po naš tužan narod u Boki Kotorskoj. Da se položaj siromašnome i potištenome kršćanskorne puku poboljša, zaključi Venecijanska republika sklonuti papu na to, da bi poslao zajedničko brodovlje u Boku Kotorsku pod vodstvom generala Cornera, provedura (upravitelja) Dalmacije i Albanije, da od Turaka oslobodi Erceg-Novi, i time da učini konac gusarenju,
Na dan 5. kolovoza 1.687. osvanu papinsko brodovlje pod vodstvom Herbersteina od Brindisa u Boki Kotorskoj i pade pred grad Erceg-Novi.
Da je i ovo nenadano osvanuče brodovlja prouzrokovalo veliko iznenadjenje i strah, vidio se odatle, što nije imao grad na bedemima a baš nijednoga topa.
Medjutim sakupilo se je brodovlje kod Port Rose, Poslie držanog ratnog vieća zaključeno bi, da vojska od 10 000 momaka predje sa brodovlja na kopno, da će tako moći bolje navaljivati na gradske bedeme Erceg-Novoga. Mlečani stupiše na kopno pod vodstvom generala grofa Sampola kod Combura, a odmah za njim ostali odjeli vojske kod manastira Savine. Kod rečenog samostana bijaše vojski od Turaka kišom taneta tako otešćan prolaz, da je tekar nakon priposlanog pojačanja pod zapovjedničtvom Aldemana omogućen bio prelaz na kopno. Turci budu nakonžestokog okršaja natrag potisnuti, te se povukoše u šanceve, koji bijahu pod gradom.
Na briegu kod crkvice sv. Ane zauzeše položaj MaItežani i papinski vojnici, dok su Mlečani hrabro napred koracali, da zauzmu utvrdu Spagnol. Nakon duljeg boja, moradoše se Turci sasma u tvrdju povući. Dok se je na kopnu tako ratova lo sa prornjenIjivom srećom, otvoriše vatru četiri velika venecijanska broda, sa teškim topovima, ne samo na grad, nego i na sva mjesta, koja su Turci držali. Gradske kuće oštetiše taneta strašno, a većina od njih bijahu plienom buknule vatre. Turska opsada, koja sastojaše od 3000 momaka, većim dielom samih Albaneza, očekivala je pomoć iz Hercegovine od Sutorine. Napadaj Turaka na ovoj strani bio je od generala Matije sa 2000 momaka žestoko suzbit, te da zapriječi dolazak pomoći iz Sutorine zauzeo je položaj kod Tofrle.
Na drugoj pako strani jurišaše Maltežani i papinovci na gradska vrata, ali budu od Turaka takov žestoko suzbiti, da im nije u pravi čas pritekao general Nara u pomoć, bili bi hametorn poraženi.
U zajednici sa ovim četama uspjelo je generalu Matieu sa teškim naporom i velikim gubitkom napokon zauzeti grad. Neprijatelju je oteto 50 topova, 12 zastava, mnogo oružja i velike količine živeža.
Ovaj boj za grad Erceg Novi, prikazuje naša slika. Ona se nalazi u zbirci kr. zem. arkiva u Zagrebu. To je bakrorez. liepo izradjen od osobite vrijednosti.
Na spomen toga važnog dana 30. rujna 1.687. na blagdan sv. Jeronima bude napokon Erceg Novi sasma od Turaka oslobodjen te od tada zamjeni polumjesec, krst na gradskim kulama.
Na uspomenu oslobodjenja Erceg Novog slavi se svakegodine 30. rujna, a sv. Jeronim od onog je vremena zaštitnikom grada. M. P.

https://www.flickr.com/photos/morton1905/32025274975/in/dateposted/

Oznake: Zauzeće Erceg-Novog u Dalmaciji god. 1.687


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.