Morton1905
12.02.2017., nedjelja
Žena - Jenny Springer 1926.
 Najznamenitije područje medicine je žensko područje, koje se najviše tiče žena, a koje žene ipak najmanje poznavaju. U najnovije je doduše vrijeme unešeno mnogo svjetla u to tamno područje - i to baš sa strane naprednih žena, ali se to prosvjetljenje tiče ponajviše samo izabranih krugova, koji imadu vremena baviti se tim stvarima. Drukčije je to saženama, koje se za te stvari i te kako zanimaju, ali nemaju ni vremena ni prilika, da ih proučavaju, pa tek tu i tamo čuju štogod o njima. Spisateljica imala je često puta prilike prigodom svoje prakse razgovarati sa ženama o tim pitanjima, pa je kod svog upučivanja naišla na vrlo lijepi odziv - osobito na seksualnom području, koje im nije nikako ili jako slabo poznato. Uzrok tom nepoznavanju leži očito u starom, običajnom naziranju, da je spolni život nešto nečisto i prosto, i da upoznavanje njegovo znači griješiti protiv čistoče i nevinosti ženske. Naravno da je to zabluda, jer poznavanje seksualnog života nije identično s razbludom i nemoralom. Griješi se doduše mnogo pod tim imenom, ali se zato ne smije žigosati one, koji idu za prosvjetljivanjem več one, koji griješe protiv naravi. Pitanje seksualnog prosvjetljivanja danas je aktualno pitanje, koje sa svojim problemima duboko zasijeca u socijalni život. Nu način, kako se to prosvjetljivanje do danas provadjalo, vazda se kretao oko onog „nečistog i prostog“, pa je doista skrajno vrijeme, da se ljudi priviknu na moderni način poimanja i naziranja na svijet. Osobito to vrijedi za mladež, na koju svaki čas vrebaju pogibelji. A kako bijaše to dosada? Kako se došlo do spoznaje tih naravnih stvari, koje se nijesu dale ušutkati? Roditeljima bijaše jedino spasonosno sredstvo, da se na pitanje svoje djece spašavaju s „rodom, koja donaša djecu“ - mjesto da im na zgodan i oprezan način protumače seksualne pojave. Tako ne preostajaše znatiželjnoj djeci drugo, nego da se na drugim mjestima propitkivaju za te stvari, pa su tako obično i zaglavila. Učitelji im bijahu sluškinje i sluge, stariji školski drugovi i ini dobri prijatelji, koji su ih po vlastitom iskustvu podučavali u tim misterijama ali i svojim pikanterijama pobudili u njima i skrivenu želju i nasladu za zabranjenim vočem. Grijesi i nesreče, koje su time prouzročene, bijahu silne i velike - jer su se njihovi učitelji ogriješili nesamo o dječju čistoču nego i o najsvetiji moral. Zadača je upravo žena, osobito liječnica, da pomognu svojim sestrama, kako bi seksualnom prosvjetljenju utrli čiste puteve, a da tjelesno i duševno ne nastradaju. Dašto da lektira te vrsti ne smije biti napeta tendenciozna, jer inače če se postiči baš protivno. Ta radi se o najbitnijim uvjetima života, o kojima valja samo stvarno i ozbiljno raspravljati. s0641 5579 Žena Woman Jenny Liječnica u kući II Knjiga prosvjetljenja 1926. Dr. med. Jenny Springer Max Otto Groh Dresden Oznake: Žena - Jenny Springer |
31.01.2017., utorak
St Christopher (Big Kristaps)
 St Christopher (Big Kristaps), early 16th century. St Christopher, Kristaps (Christophorus in Greek - Christ-carrier) - in mythology the protector against the water hazard, patron of travellers, later of water-related craftsmen and porters. In Livonia St Christopher’s cult emerged in the first half of the 15'" century. The Christopher Day (June 25) in the 15th century was a holiday, but in the early 16th century Christopher was worshiped as “a helper in distress". The medieval Riga Latvian transport workers' associations chose St. Kristaps as their guardian. ln Latvian folklore the name of Kristaps associated with the emergence of Riga. “Once upon a time in Riga, about where the castle ditch now is, there was a stream, called Ridzina. When people wanted to get across the stream, a huge giant carried them over on his shoulder, a there was neither a bridge nor a raft. The giant lived in a cave at the Karla Gate at the fortifications. Once, on a very dark night, he was awakened by the sound of cries. He got up, but he could not make out anything in the dark, so he lit a lantern and let its light shine in the darkness of the night. Suddenly, he saw a poor child standing on the other bank of the river. The child was weeping and begging to carry it across the river. The giant waded across the river, took the child on his shoulder and carried it over to his cave and put the child to sleep overnight. The next morning the child was missing, but where it had lain there was a pile of pure gold. The giant kept the gold in a barrel in his cave. But when the giant died soon after, the gold was used to build the city of Riga. The image of the giant with the child and all was put up for eternal memory around the place his cave had been located.” Riga Museum of History and Navigation Oznake: St Christopher (Big Kristaps) |
29.01.2017., nedjelja
Andrej Andrija Einspieler
 Andrej Andrija Einspieler Našu jednokrvnu braću slovensku zadesio je težak udarac. Nemilosna smrt ote im najhrabrijega pobornika i branioca prava koruških Slovenaca, umnoga prosvjetitelja slovenskoga puka, uzorna svećenika i ljubimca naroda - Andriju Einspielera, koji je 16. siečnja o. g. shrvan od rada, napora i borbe usnuo u vječni san. Vrli pokojnik rodio se god. 1813. u Svečah u ubavoj Rožnoj dolini u Koruškoj. Otac mu bijaše zvonar kod župne crkve i tkalac. Župnik Herker učio je maloga Andriju čitati, pisati i računati, te opazi, da ima dječak bistru pamet i mnogo volje k nauku. S toga se pobrinu, da ga pošlje na dalje nauke u Cjelovac, gdje je svršio gimnaziju. Po tom stupi u duhovno sjemenište i kako se je odlikovao osobitim marom za nauke, darovitošću i pobožnošću, rediše za god. 1837. već poslije navršene treće godine bogoslovije u svećenike. Bijaše 8 godina duhovnim pomoćnikom na raznim mjestima u Koruškoj, a 6 godina u Cjelovcu, gdje je napokon postao katehetom i učiteljem slovenskoga jezika na cjelovačkoj realci. Ovo je zvanje vršio punih 30 godina sve do 1882., kad no ga umiroviše. Andrija izpunjaše u prvom redu savjesno i vjerno dužnosti svoga zvanja. Kao duhovni pomoćnik bijaše vjeran pastir povjerena si stada i navraćaše puk na pobožnost i bogoljubnost, a kao učitelj i uzgojitelj mladeži prednjačio je gojencima svojim uzornim životom, živim marom za knjigu i nauku, i žarkom ljubavi za sve, što je dobro, liepo i plemenito. No pored zvaničnih svojih dužnosti vršio je zdušno uzvišenu dužnost rodoljuba i čovjekoljuba. Već 1848 dade se na političko polje iz ljubavi prema svomu slovenskomu narodu, komu je htio izvojštiti ona prava, koja su ostali manji narodi burne one godine tražili i zahtievali. Revno dopisivaše u ljubljansku "Sloveniju", u zagrebački list „Südslavische Zeitung" i u pražke "Slav. Centralblatter". Absolutizam skučio je po svoj monarkiji narodni pokret, pa tako i kod Slovenaca. No kad je narodima monarkije opet svanuo dan ustavne slobode, počeše se Slovenci gibati, Andrija Einspieler opet stade revnovati, da se koruškim Slovencima poda narodni jezik i narodna škola. Da objasni svoje nazore i načela, osnova god. 1861. njemački list "Stimmen aus Innerösterreich". God. 1863. izabraše ga poklisarom u Velikovcu. U saboru stade otvoreno i uporno tražiti prava za koruške Slovence i zahtievaše, da im se škola uredi i osnuje na crkveno-narodnom temelju. Iste ga godine osudi sud na mjesec dana zatvora radi njekoga dopisa u listu njegovu, pošto nije htio odati pisca. Radi te kazne izgubi pravo zastupničko. Tako su koruški Slovenci izgubili u saboru svoga neustrašivoga branioca. Izdavao je nadalje njem. list "Draupost" i " Slovenca", koje je listove državna vlast plienila i progonila. Bio je još zastupnikom u saboru god. 1871. i 1880. Kod svake zgode zagovarao je porabu materinskoga jezika u školi. No Einspieler se uzalud naprezao i borio jer oporni Niemci niesu htjeli da slovenskomu narodu dadu ono, što ga po Bogu i po pravu ide. God 1882. utemelji novi list "Mir", koji je sve do svoje smrti uredjivao. U ovom je listu poučavao slovenski puk, budio narodnu sviest i odbijao navale protivnika. Umio je vrlo vješto pisati za narod. U svojim popularnim člancima govorio je, što no je rieč, narodu od srca k srcu, upućivao ga na dobro i tješio u nevolji poput brižna oca i najiskrenijega prijatelja, koji je narodu svomu poklanjao svu svoju ljubav i sve sile uma i tiela svoga. Pored toga radio je na književnom i pedagožkom polju. Uz biskupa Slomšeka Einspieler je glavni osnivač "družtva sv. Mohora", koje je već u prvom početku imalo zadaću, da širi prosvjetu i da utvrdjuje puk slovenski u svetoj vjeri. Einspieler bijaše od prvoga početka duša ovomu blagotvornomu družtvu, koje se je po svoj Sloveniji liepo razgranilo, te je lani brojilo preko 35.000 članova. Velike su i silne njegove zasluge za ovo društvo, koje je svim žarom svoga plemenitoga srca prigrlio i svom pomnjom njegovao, pa se nije plašio ni kakva truda ni napora, da ga podigne i razširi. God. 1852. osnova mjesečni list »Školski prijatelj", u kojem je tumačio zornu obuku u školi i više liepih pedagožkih članaka objelodanio. Iza toga je izdavao "Slovenskoga prijatelja", koji je list bio namienjen slovenskomu svećenstvu, koje je u njem nalazilo zdrave pouke i liepih propoviedi. Napisao je i izdao "Jedro kršćanskoga nauka" i više drugih spisa. Radio je i nastojao i na socijalnom polju. God. 1855. utemelji u Cjelovcu "družtvo katoličkih radnika", kojemu je god. 1879. za 3200 for. kupio zemljište, da sagradi vlastitu kuću. Na poticaj njegov osnuje se god. 1864. cjelovačka čitaonica, a g 1869. "Katoličko političko družtvo", koje je podupiralo težnje Slovenaca. Ovo je družtvo dva puta izdalo njegov spis "Politični katekizam za Slovence" , u kojem liepim načinom razlaže, što je politika i kakvom politikom treba da se bave Slovenci. Ovo je u kratko ocrtano djelovanje i rad Andrije Einspielera, koji je evo sav svoj život sproveo u neumornoj borbi i neutrudivu nastojanju oko boljka i napredka svoga miloga naroda. To su dobro uvidjali Slovenci, s toga su ga osobito štovali i cienili, i rek bi idealno obožavali kao svoga pravoga oca i najvećega dobrotvora. Svojim čelik-značajem, divnim poštenjem i vanrednom marljivošću bijaše Einspieler uzor i izgled svima za života, a bit će jamačno i poslije smrti, jer uspomena takih muževa ostaje trajna u narodu, te se od koljena na koljeno prenosi u pozno potomstvo. Na njem se divno izpuniše krasne rieči slovenskoga pjesnika: "Dolžan ni samo, kar veleva mu stan, Kar more, to mož je storiti dolžan''. s073 Br. 5 5530 Vienac1888 Andrija Einspieler Andrej 13. studenoga 1813. Feistritz im Rosental, Austrija - 16. siječnja 1888., Klagenfurt, Austrija Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare Oznake: Andrej Andrija Einspieler |
28.01.2017., subota
Dr. Franjo Vrbanić.
 Dr. Franjo Vrbanić. U mladjoj generaciji odličnih muževa hrvatskih, koji zamjenjuju stare obnemogle borce, častno mjesto zapada Franju Vrbanića. Franjo Vrbanić profesor je mjenbenoga prava i statistike na sveučilištu Franje Josipa I, lani je bio rektor, a ove godine prorektor toga prvoga učevnoga zavoda u našoj domovini. Osim toga pravi je član jugoslavenske akademije i zastupnik naroda na saboru hrvatskom. Još od rane mladosti bavio se je Franjo Vrbanić knjigom. Najprvo je prevodio romane i pripoviesti za hrvatske novine, te je njegov prevod romana „Krvava ruka" od Montepina i posebice svjetlo ugledao. Kao profesor na sveučilištu posvetio se je sasvim ozbiljnoj nauci. Najprvo je svojski radio u statističkom uredu i napisao više znamenitih razprava o statistici naše domovine , a zatim se je dao na obradjivanje mjenbenoga prava, o kojem je i posebno djelo izdao. Franjo Vrbanić, sin krajiškoga častnika, prava je Hrvatina, kako ih malo imade. Neumoran je radnik, točan ko englezka ura, a bezobziran, kad je uvjeren, da brani pravdu i istinu. No nada sve rese ga dvie riedke vrline, koje navlastice na javu iznosimo. Prvo je, da Vrbanić provodi uzoran privatni život, i da mu je uz domovinu njegova porodica najveće blago na svietu. A njegova je porodica skroz hrvatska, ta život mu sladi vriedna kći siedoga Ilirca Žigrovića! Koli se bitno razlikuje on u tom od onih domorodaca, koji bi na javi zatrli sve dušmane naroda hrvatskoga, a u vlastitom domu truju porod srca svoga nijemštinom i talijanštinom. No još jedna kriepost resi našega Vrbanića. On je kršćanin od glave do pete, i ne stidi se u modernom 19. stoljeću svoje vjere. Još sveučilištnim djakom u Beču nije propustio ni jedne nedjelje ni blagdana sv. misu, a tako i kao sveučilišni profesor hiti svakoga blagdana u crkvu sv. Katarine, da se tamo od srca pomoli Bogu, da ga uzdrži na putu pravde i poštenja. Nije to parada niti pretvaranje; njegova živa vjera ne dopušta mu, da bi i onda zdvajao, kad drugi rukama lome i gorke suze liju. s057 Br. 4 5505 Vienac1888 Dr. Fran Franjo Vrbanić (1847–1909) Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare Oznake: Dr. Franjo Vrbanić. |
Maslęnica u Rusiji
 Maslenica u Rusiji. Nacrt N. Obolenskoga. Prije nego što će započeti veliki uskršnji post, slavi se u čitavoj ruskoj zemlji „Širokaja Maslenica", A to je po prilici ono isto, što su u nas poklade. „Širokaja Maslenica" traje u Rusa čitavu nedjelju dana, zato ju i Niemci zovu "Butterwoche". Za vrieme tih ruskih poklada ne jede se više meso, nego samo jela od mlieka, maslaca i jaja. Radi se malo ili nimalo, već se vozika i zabavlja. Prijatelji se medju sobom, osobito prije podne, pohadjaju, pa se nude ukusnom pogačom od ražena brašna i maslaca, kojoj vele "blin". Osim toga se na javnim mjestima izvode razne šale. U doba „Širokaje Maslenice", osobito je živahno u Petrogradu na Martovom polju, baš tako, kako u Zagrebu na Sajmištu, kad je veliki sajam. Martovo polje puno je kolibica, šatora, daščara, gdje se pleše, pjeva, koje šta pokazuje i prikazuje. Naša slika predstavlja nam „balagan" (Niemci bi rekli Wurstel-Prater) na Martovom polju . „Djed" stao s dvjema djevojkama na balkon svoje daščare, pa doziva narod, da ide na predstavu. Ali malo tko mari za „djeda", kad se eto sve nasladjuje prizorom na trgu. Odličan se trgovac nakitio vodke, pa stao onako nakresan pred narodom poskakivati. Njemu se umah pridružio ovejan šegrt, pa ga maloruskom igrom još više podražuje. A i glazba se u tren stvorila. I vojnik, i starac trgovac, i djeca glede i smiju se veselomu paru, pa tako će daščara ostati prazna, ma "djed" i još više jedio i svoje "konkurente" grdio. Spominjemo nuzgredice, da pravoslavni u njekadanjoj hrvatskoj krajini takodje "maslenicu" slave, a zovu ju "biela nedjelja", pošto je sve bielo, što se tada jede. Mjesto "blina" goste se u nas sladkimi uštipci. s077 Br.5 5504 Vienac1888 Maslenica u Rusiji Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare Oznake: Maslęnica u Rusiji |
25.01.2017., srijeda
Zagreb sa sjevero-iztočne strane Nacrt L. Hustolesove
 Zagreb sa sjevero-iztočne strane. Nacrt L. Hustolesove. Kad se uzpneš na brdo Mirogoj, - gdje je njekad bio zaselak dr. Ljudevita Gaja - a sad se tamo širi glavno groblje zagrebačko - pa se zagledaš prema jugo-zapadu, krasna ti se panorama stvori pred očima: vidiš našu priestolnicu, kako se ponosita spušta s prigorja Zagrebačke gore u onu daleku nizinu savsku. Osobito je taj vidik čaroban u sumračju. Onda ti se čini, da je ona nizina savska morsko zrcalo, pa da se naš Zagreb gubi u pučini morskoj. s012 Br.1 5498 Vienac1888 Zagreb sa sjevero-iztočne strane Nacrt L. Hustolesove Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare Oznake: Zagreb sa sjevero-iztočne strane |
15.01.2017., nedjelja
Ciganka s349 Br. 22 3962 Vienac1884 Matica ilirska Vienac 1884.
 Ciganka. Po slici Vaštagovoj. Nedavno smo čitali po novinah, kako je najnovija slika magjarskoga slikara Munkačija : "Isus na gori Kalvariji" stekla u Parizu obću pohvalu. Uz Munkačija imaju Magjari i drugih valjanih slikara; - dakako da većina tih slikara nije porietla magjarskoga. Vaštagova slika prikazuje "Ciganku“, tip zaista običan u Ugarskoj, ali ipak zanimiv, kao što je u obće sav narod ciganski, i poradi nepoznata poriekla svoga, a i poradi života svoga. Slikari moderni upravo vole prikazivati cigančad, tu pravu djecu majke prirode, pošto su take slike veoma bujne i karakteristične. Mlada ciganka liepa je, da bi mogla zavrtiti mozgom i varoškom u čeljadetu. Ali kad ostari, bit će nakazna baba vračara, koja će čarati i rad naše sreće i rad svoje pune vreće. Nu i sada, dok je još djevojka, rado pali lulu, koja joj je razbibriga i zabava. s349 Br. 22 3962 Vienac1884 Ciganka Matica ilirska Vienac 1884. Dionička tiskara Zagreb Oznake: Ciganka |
Karlobag s321 Br. 20 4565 Vienac1884
 Karlobag (Carlopago) ili Bag, jest grad i luka uz more na podnožju planine Velebita. Prostire se u jako uzkom, gorami i morem zaklopljenom prostoru, te ima liepu malenu luku, koja medjutim slabo tjera trgovinu, pošto je suviše udaljena od svjetskoga prometa. Grad Karlobag ima malen kašteo na brežuljku i kapucinski samostan, a stanovnika broji u svem 712. Žitelji naokolo Baga zovu se P o d g o r c i, jer stanuju pod planinom Velebitom. Podgorci su veoma siromašni, te se bave više pastirstvoru, nego li ratarstvom. Ljeti živu po planini, a zimi uz more, i tako se uviek sele. Godine 1786. sagradjeua bi strma cesta, koja vodi iz Karlobaga preko Velebita u Gospć. U staro doba spadaše Karlobag na P o d g o r s k u ž u p u. Ova župa (juppa sub alpibus) spominje se već za hrvatskoga kralja Krešimira g. 1070., te se protezaše tada izpod Velebita uz more od grada S t i n i c e (a castro latine Murula vocitato, sclavouice S t e n i c e) sve do rieke Zrmanje. Kako se je tada Karlobag zvao, nije nam poznato. U kasnije doba nalazimo ga pod dvojim imenom: Scrisia ili Bag (Scrisia sive Bag). U 14. stoljeću: bijaše Bag pod vrhovnom vlasti krbavskih knezova, koji ga učiniše slobodnom varoši te mu podieliše razne povlastice. Najprije mu g. 1387. izdadu krbavski knezovi Nikola, Butko, Toma, Pavao i Karlo povelju, kojom označiše točno medje varošu Bagu (civitati Scrisie), a ujedno dozvoliše varošanom, da mogu svoja stada pasti po planinah kneževskih. U to doba imali su već krbavski knezovi svoj grad ili kašteo u Bagu (burgi nostri Scrisie). Godine 1432. izdadoše nadalje krbavski knezovi Karlo, Toma i Franjo drugu povelju gradjanom Baga, kojom im dozvoliše birati godimice po dva sudca, a ujedno ih oslobodiše raznih nameta ("trgovine") i vojne službe (vojšćine). Sve ove povlastice potvrdiše kasnije krbavski knezovi na novo g. 1451., a g. 1481. sam kralj Matija Korvin. Za turskih provala stiže Bag ljuta nevolja. Na same poklade g. 1525. navale Turci na nj, opliene ga i poruše. Istom za cara i kralja Karla III. (VI.) podigne se na novo to mjesto, te se sada po njem prozove Karlov Bag ili Karlobag. God. 1757. izdade za nj Marija Terezija poseban statut, polag kojega biše gradjani g. 1760 uvedeni u svoja prvanja prava. s321 Br. 20 4565 Vienac1884 Karlobag Izdaje dionička tiskara 1884 u Zagrebu © Oznake: Karlobag |
Luka Botić (Split, 1830. - Đakovo, 22. kolovoza 1863.) s317 Br. 20 5475 Vienac1884
 Luka Botić. Današnja generacija pomamno posiže za. svakom književnom novinom, čita ju i sudi o njoj; nu malo koga snadje želja, da bi se pomnije udubio u prvu periodu našega književnoga preporoda (u dobu od 1835-1860), koja je za cielo u mnogom obziru zanimivija od druge. Jedini je Ivan Mažuranić od "stare garde" našao dostojna tumača i ocjenitelja; nu i njegov rad nije svestrano osvietljen. Ta nitko nije se još riešio, da bi posabrao i proučio njegove lirske i epske pjesme, što ih je od g.1835. pjevao za "Danicu". Pa ipak bi to bila zahvalna studija, jer bi se lasno uvidjelo, kako je Mažuranić postepeno napredovao, dok je ispjevao svoje remek-djelo: "Čengić-Agu". Proučavajući lirske i epske pjesme Mažuranićeve od g. 1835-1844 razabrali bi jasno, kako se je Mažuranić izprva povodio za poezijom staroklasičnom, kako je kasnije oponašao Dubrovčane, i kako je napokon, potaknut valjda publikacijami pučkoga pjesnika Josipa Marića, svom se dušom podao izučavanju narodne pjesme. Ovaka studija o našem Mažuraniću bila bi upravo sada u horu, pošto je S v e t. V u l o v i ć u biogradskom časopisu "Preodnica" iznova zapodjeo pitanje o porieklu Čengić-Age (u studiji "I opet Njeguš i Mažuranić"), te je upravo na osnovu Mažuranićevih starijih pjesama - štampanih u Danici - došao do ovih nješto zamršenih rezultata: 1. Da Njeguševa pesma o Čengiću - ako je bila o pogibiji Smail-aginoj - nije mogla biti sasvim ovaka, ovoga oblika, kaka je Mažuranićeva "Smrt Smail-age Čengića". 2. Da Mažuranić prema svojoj pesničkoj prošlosti, prema onim nonarodnim elementima, što proviruju iz "Smrti Smail-age Čengića - nije mogao izpevati pesmu o smrti Smail-age Čengića ovako, kao što je izpevao, ako nije duže vreme proveo u Crnoj gori, ili ako se nije poslužio za to crnogorskim pesmama bilo narodnim bilo umetničkim - i onda opet ostaje ova njegova tvorevina neobičan i čudnovat pojav. Nu kamo sam zabrazdio ? Htjeo sam samo jednim primjerom pokazati, kako bi nuždno bilo, da se naši mladji pisci, koji vole tudja djela rešetati, dadu na ozbiljno i svestrano proučavanje starije knjige naše, mjesto što koji put u tutanj rieči troše ocjenjujući moderna djela i djelca, o kojih suvremeni kritik ne može uviek pisati "sine ira et studio". Ta sve naše znanje o knjizi hrvatskoj od g. 1835-1860 crpamo malo ne jedino iz J a g i ć e v a spisa: "Jihoslovane", što ga je napisao za česki "Naučni slovnik". Nu trebalo bi djela starijih pisaca iz nova čitati i učiti, pa ih omjerivši o dobu, kad su svjetla ugledala, dostojno i bezpristrano ocieniti. A bilo bi toga dovoljno raditi. Eno nam djela D e m e t r o v i h, N i e m č i ć e v i h, B l a ž e k o v i h, B o g o v i ć e v i h, sve mićenika i pobratima vilinskih, kojimi bi se i knjigom bogatiji narodi ponosili. Medju pjesnike hrvatske, o kojih se jako malo znade, brojimo i Luku Botića. Tek po predanju znamo, daje bio rodom Dalmatinac iz grada Spljeta, da je kasnije došao u Hrvatsku, da se je udomio u Djakovu, gdje je bio vlastelinskim činovnikom, i da je tamo umro 10. kolovoza 1863, još u najboljih godinah. Saznali smo još i to, da je g. 1861. bio zastupnik na hrvatskom saboru u Zagrebu. Sve da se Luka Botić nije ničim proslavio, - već jedino ta okolnost, što mu je naš Preradović ovjenčao grob kićenim sonetom, svjedočila bi da je bio vriedan i valjan muž. Jer P. Preradović, - ma da je i bio carskim generalom, što su mu njeki uzor-otačbenici još u grobu spočitavali - slavio je svojim zlaćenim perom jedino pravu kriepost i muževnu vrlinu, a klanjao se nije nikomu, koga nije mogao iskreno štovati. Nu Luka Botić ostavio je za sobom tri dične kćeri, tri epske pjesme, kojimi se je odužio majci svojoj. Tko ne poznaje njegova "Pobratimstva" (1854), koga nije dirnula njegova "B i e d n a M a r a" (1861), tko se nije nasladjivao njegovim "Petrom Bačićem" (l862)? A jezik njegov, kako ga samo čujemo iz usta rodjena štokavca i umjetna književnika? Njeki, a s njimi i V. Jagić, hvale najviše njegovo "Pobratimstvo"; drugi opet iztiču "Biednu Maru" kao najbolje mu djelo. Čitao sam njegdje lanjske godine, da u Spljetn spremaju novo izdanje djela Botićevih. Nebi tom prilikom bilo s gorega, da se tada sastavi i točan vjekopis njegov, a i što savjestnija ocjena djela njegovih. s317 Br. 20 5475 Vienac1884 Luka Botić (Split, 1830. - Đakovo, 22. kolovoza 1863.), hrvatski književnik i političar. Vienac 1884 Izdaje dionička tiskara u Zagrebu Oznake: Luka Botić |
14.01.2017., subota
Manastir Ravanica u Srbiji. s273. Br. 17 4271 Vienac1884
 Manastir Ravanica u Srbiji. Stari srbski vladari čineći zadušbine osnivali su i darivali manastire i crkve. I posljednji car srbski, Lazar Grbljanović podigao je g. 1381. manastir Ravanicu s crkvom. Ravanica stoji i danas, premda znatno pregradjena, kraj vode Ravanice, 2 sata na iztok od Ćuprije. Narodna pjesma pjeva, da je Lazara potakla baš žena njegova, carica Milica, da gradi "crkvu Ravanicu u Resavi kraj vode Ravana". Crkva sama bila je naokolo ogradjena gradom i utvrdjena sa sedam kula; a iznutra bila je sva "izšarana zlatom i obogaćena sudima srebrnim i pozlaćenim". Ravanica je g. 1398. dielomice izgorjela; a g. 1438. pala je turskomu caru Muratu u ruke. Turci porušiše gradić naokolo crkve. Sama crkva ostala je čitava; ali su ju kasnije nevješte ruke nagrdile. F. Kanitz u svom djelu "Bizantinski spomenici po Srbiji" piše o crkvi ovako: "Zgrada ova u svom pravilnom i ugodjenom sastavu morala je njekad prekrasno izgledati. Danas je na njoj kojekakvim ponavljanjem preinačeno i prerušeno ...S toga ova zgrada ne izgleda danas onako liepo, kao što je izgledala, kad je gradjena, već je obieljena krečom, prekrasni nakiti sasvim su zamazani, a vratnik kao i svi ostali ukrasi na pročelju bez poštovanja drevnosti povadjeni su odatle pa razlupani i uzidani na prizidanoj priprati, koja je onako krasno starinsko pročelje sasvim nagrdila Osobito su liepo i ugodno izvedena ona četiri mala kubeta, koja su oko velikoga". s273. Br. 17 4271 Vienac1884 Oznake: Manastir Ravanica u Srbiji. |
