Morton1905
28.01.2017., subota
Maslęnica u Rusiji
 Maslenica u Rusiji. Nacrt N. Obolenskoga. Prije nego što će započeti veliki uskršnji post, slavi se u čitavoj ruskoj zemlji „Širokaja Maslenica", A to je po prilici ono isto, što su u nas poklade. „Širokaja Maslenica" traje u Rusa čitavu nedjelju dana, zato ju i Niemci zovu "Butterwoche". Za vrieme tih ruskih poklada ne jede se više meso, nego samo jela od mlieka, maslaca i jaja. Radi se malo ili nimalo, već se vozika i zabavlja. Prijatelji se medju sobom, osobito prije podne, pohadjaju, pa se nude ukusnom pogačom od ražena brašna i maslaca, kojoj vele "blin". Osim toga se na javnim mjestima izvode razne šale. U doba „Širokaje Maslenice", osobito je živahno u Petrogradu na Martovom polju, baš tako, kako u Zagrebu na Sajmištu, kad je veliki sajam. Martovo polje puno je kolibica, šatora, daščara, gdje se pleše, pjeva, koje šta pokazuje i prikazuje. Naša slika predstavlja nam „balagan" (Niemci bi rekli Wurstel-Prater) na Martovom polju . „Djed" stao s dvjema djevojkama na balkon svoje daščare, pa doziva narod, da ide na predstavu. Ali malo tko mari za „djeda", kad se eto sve nasladjuje prizorom na trgu. Odličan se trgovac nakitio vodke, pa stao onako nakresan pred narodom poskakivati. Njemu se umah pridružio ovejan šegrt, pa ga maloruskom igrom još više podražuje. A i glazba se u tren stvorila. I vojnik, i starac trgovac, i djeca glede i smiju se veselomu paru, pa tako će daščara ostati prazna, ma "djed" i još više jedio i svoje "konkurente" grdio. Spominjemo nuzgredice, da pravoslavni u njekadanjoj hrvatskoj krajini takodje "maslenicu" slave, a zovu ju "biela nedjelja", pošto je sve bielo, što se tada jede. Mjesto "blina" goste se u nas sladkimi uštipci. s077 Br.5 5504 Vienac1888 Maslenica u Rusiji Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare Oznake: Maslęnica u Rusiji |
25.01.2017., srijeda
Zagreb sa sjevero-iztočne strane Nacrt L. Hustolesove
 Zagreb sa sjevero-iztočne strane. Nacrt L. Hustolesove. Kad se uzpneš na brdo Mirogoj, - gdje je njekad bio zaselak dr. Ljudevita Gaja - a sad se tamo širi glavno groblje zagrebačko - pa se zagledaš prema jugo-zapadu, krasna ti se panorama stvori pred očima: vidiš našu priestolnicu, kako se ponosita spušta s prigorja Zagrebačke gore u onu daleku nizinu savsku. Osobito je taj vidik čaroban u sumračju. Onda ti se čini, da je ona nizina savska morsko zrcalo, pa da se naš Zagreb gubi u pučini morskoj. s012 Br.1 5498 Vienac1888 Zagreb sa sjevero-iztočne strane Nacrt L. Hustolesove Vienac Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare Oznake: Zagreb sa sjevero-iztočne strane |
15.01.2017., nedjelja
Ciganka s349 Br. 22 3962 Vienac1884 Matica ilirska Vienac 1884.
 Ciganka. Po slici Vaštagovoj. Nedavno smo čitali po novinah, kako je najnovija slika magjarskoga slikara Munkačija : "Isus na gori Kalvariji" stekla u Parizu obću pohvalu. Uz Munkačija imaju Magjari i drugih valjanih slikara; - dakako da većina tih slikara nije porietla magjarskoga. Vaštagova slika prikazuje "Ciganku“, tip zaista običan u Ugarskoj, ali ipak zanimiv, kao što je u obće sav narod ciganski, i poradi nepoznata poriekla svoga, a i poradi života svoga. Slikari moderni upravo vole prikazivati cigančad, tu pravu djecu majke prirode, pošto su take slike veoma bujne i karakteristične. Mlada ciganka liepa je, da bi mogla zavrtiti mozgom i varoškom u čeljadetu. Ali kad ostari, bit će nakazna baba vračara, koja će čarati i rad naše sreće i rad svoje pune vreće. Nu i sada, dok je još djevojka, rado pali lulu, koja joj je razbibriga i zabava. s349 Br. 22 3962 Vienac1884 Ciganka Matica ilirska Vienac 1884. Dionička tiskara Zagreb Oznake: Ciganka |
Karlobag s321 Br. 20 4565 Vienac1884
 Karlobag (Carlopago) ili Bag, jest grad i luka uz more na podnožju planine Velebita. Prostire se u jako uzkom, gorami i morem zaklopljenom prostoru, te ima liepu malenu luku, koja medjutim slabo tjera trgovinu, pošto je suviše udaljena od svjetskoga prometa. Grad Karlobag ima malen kašteo na brežuljku i kapucinski samostan, a stanovnika broji u svem 712. Žitelji naokolo Baga zovu se P o d g o r c i, jer stanuju pod planinom Velebitom. Podgorci su veoma siromašni, te se bave više pastirstvoru, nego li ratarstvom. Ljeti živu po planini, a zimi uz more, i tako se uviek sele. Godine 1786. sagradjeua bi strma cesta, koja vodi iz Karlobaga preko Velebita u Gospć. U staro doba spadaše Karlobag na P o d g o r s k u ž u p u. Ova župa (juppa sub alpibus) spominje se već za hrvatskoga kralja Krešimira g. 1070., te se protezaše tada izpod Velebita uz more od grada S t i n i c e (a castro latine Murula vocitato, sclavouice S t e n i c e) sve do rieke Zrmanje. Kako se je tada Karlobag zvao, nije nam poznato. U kasnije doba nalazimo ga pod dvojim imenom: Scrisia ili Bag (Scrisia sive Bag). U 14. stoljeću: bijaše Bag pod vrhovnom vlasti krbavskih knezova, koji ga učiniše slobodnom varoši te mu podieliše razne povlastice. Najprije mu g. 1387. izdadu krbavski knezovi Nikola, Butko, Toma, Pavao i Karlo povelju, kojom označiše točno medje varošu Bagu (civitati Scrisie), a ujedno dozvoliše varošanom, da mogu svoja stada pasti po planinah kneževskih. U to doba imali su već krbavski knezovi svoj grad ili kašteo u Bagu (burgi nostri Scrisie). Godine 1432. izdadoše nadalje krbavski knezovi Karlo, Toma i Franjo drugu povelju gradjanom Baga, kojom im dozvoliše birati godimice po dva sudca, a ujedno ih oslobodiše raznih nameta ("trgovine") i vojne službe (vojšćine). Sve ove povlastice potvrdiše kasnije krbavski knezovi na novo g. 1451., a g. 1481. sam kralj Matija Korvin. Za turskih provala stiže Bag ljuta nevolja. Na same poklade g. 1525. navale Turci na nj, opliene ga i poruše. Istom za cara i kralja Karla III. (VI.) podigne se na novo to mjesto, te se sada po njem prozove Karlov Bag ili Karlobag. God. 1757. izdade za nj Marija Terezija poseban statut, polag kojega biše gradjani g. 1760 uvedeni u svoja prvanja prava. s321 Br. 20 4565 Vienac1884 Karlobag Izdaje dionička tiskara 1884 u Zagrebu © Oznake: Karlobag |
Luka Botić (Split, 1830. - Đakovo, 22. kolovoza 1863.) s317 Br. 20 5475 Vienac1884
 Luka Botić. Današnja generacija pomamno posiže za. svakom književnom novinom, čita ju i sudi o njoj; nu malo koga snadje želja, da bi se pomnije udubio u prvu periodu našega književnoga preporoda (u dobu od 1835-1860), koja je za cielo u mnogom obziru zanimivija od druge. Jedini je Ivan Mažuranić od "stare garde" našao dostojna tumača i ocjenitelja; nu i njegov rad nije svestrano osvietljen. Ta nitko nije se još riešio, da bi posabrao i proučio njegove lirske i epske pjesme, što ih je od g.1835. pjevao za "Danicu". Pa ipak bi to bila zahvalna studija, jer bi se lasno uvidjelo, kako je Mažuranić postepeno napredovao, dok je ispjevao svoje remek-djelo: "Čengić-Agu". Proučavajući lirske i epske pjesme Mažuranićeve od g. 1835-1844 razabrali bi jasno, kako se je Mažuranić izprva povodio za poezijom staroklasičnom, kako je kasnije oponašao Dubrovčane, i kako je napokon, potaknut valjda publikacijami pučkoga pjesnika Josipa Marića, svom se dušom podao izučavanju narodne pjesme. Ovaka studija o našem Mažuraniću bila bi upravo sada u horu, pošto je S v e t. V u l o v i ć u biogradskom časopisu "Preodnica" iznova zapodjeo pitanje o porieklu Čengić-Age (u studiji "I opet Njeguš i Mažuranić"), te je upravo na osnovu Mažuranićevih starijih pjesama - štampanih u Danici - došao do ovih nješto zamršenih rezultata: 1. Da Njeguševa pesma o Čengiću - ako je bila o pogibiji Smail-aginoj - nije mogla biti sasvim ovaka, ovoga oblika, kaka je Mažuranićeva "Smrt Smail-age Čengića". 2. Da Mažuranić prema svojoj pesničkoj prošlosti, prema onim nonarodnim elementima, što proviruju iz "Smrti Smail-age Čengića - nije mogao izpevati pesmu o smrti Smail-age Čengića ovako, kao što je izpevao, ako nije duže vreme proveo u Crnoj gori, ili ako se nije poslužio za to crnogorskim pesmama bilo narodnim bilo umetničkim - i onda opet ostaje ova njegova tvorevina neobičan i čudnovat pojav. Nu kamo sam zabrazdio ? Htjeo sam samo jednim primjerom pokazati, kako bi nuždno bilo, da se naši mladji pisci, koji vole tudja djela rešetati, dadu na ozbiljno i svestrano proučavanje starije knjige naše, mjesto što koji put u tutanj rieči troše ocjenjujući moderna djela i djelca, o kojih suvremeni kritik ne može uviek pisati "sine ira et studio". Ta sve naše znanje o knjizi hrvatskoj od g. 1835-1860 crpamo malo ne jedino iz J a g i ć e v a spisa: "Jihoslovane", što ga je napisao za česki "Naučni slovnik". Nu trebalo bi djela starijih pisaca iz nova čitati i učiti, pa ih omjerivši o dobu, kad su svjetla ugledala, dostojno i bezpristrano ocieniti. A bilo bi toga dovoljno raditi. Eno nam djela D e m e t r o v i h, N i e m č i ć e v i h, B l a ž e k o v i h, B o g o v i ć e v i h, sve mićenika i pobratima vilinskih, kojimi bi se i knjigom bogatiji narodi ponosili. Medju pjesnike hrvatske, o kojih se jako malo znade, brojimo i Luku Botića. Tek po predanju znamo, daje bio rodom Dalmatinac iz grada Spljeta, da je kasnije došao u Hrvatsku, da se je udomio u Djakovu, gdje je bio vlastelinskim činovnikom, i da je tamo umro 10. kolovoza 1863, još u najboljih godinah. Saznali smo još i to, da je g. 1861. bio zastupnik na hrvatskom saboru u Zagrebu. Sve da se Luka Botić nije ničim proslavio, - već jedino ta okolnost, što mu je naš Preradović ovjenčao grob kićenim sonetom, svjedočila bi da je bio vriedan i valjan muž. Jer P. Preradović, - ma da je i bio carskim generalom, što su mu njeki uzor-otačbenici još u grobu spočitavali - slavio je svojim zlaćenim perom jedino pravu kriepost i muževnu vrlinu, a klanjao se nije nikomu, koga nije mogao iskreno štovati. Nu Luka Botić ostavio je za sobom tri dične kćeri, tri epske pjesme, kojimi se je odužio majci svojoj. Tko ne poznaje njegova "Pobratimstva" (1854), koga nije dirnula njegova "B i e d n a M a r a" (1861), tko se nije nasladjivao njegovim "Petrom Bačićem" (l862)? A jezik njegov, kako ga samo čujemo iz usta rodjena štokavca i umjetna književnika? Njeki, a s njimi i V. Jagić, hvale najviše njegovo "Pobratimstvo"; drugi opet iztiču "Biednu Maru" kao najbolje mu djelo. Čitao sam njegdje lanjske godine, da u Spljetn spremaju novo izdanje djela Botićevih. Nebi tom prilikom bilo s gorega, da se tada sastavi i točan vjekopis njegov, a i što savjestnija ocjena djela njegovih. s317 Br. 20 5475 Vienac1884 Luka Botić (Split, 1830. - Đakovo, 22. kolovoza 1863.), hrvatski književnik i političar. Vienac 1884 Izdaje dionička tiskara u Zagrebu Oznake: Luka Botić |
14.01.2017., subota
Manastir Ravanica u Srbiji. s273. Br. 17 4271 Vienac1884
 Manastir Ravanica u Srbiji. Stari srbski vladari čineći zadušbine osnivali su i darivali manastire i crkve. I posljednji car srbski, Lazar Grbljanović podigao je g. 1381. manastir Ravanicu s crkvom. Ravanica stoji i danas, premda znatno pregradjena, kraj vode Ravanice, 2 sata na iztok od Ćuprije. Narodna pjesma pjeva, da je Lazara potakla baš žena njegova, carica Milica, da gradi "crkvu Ravanicu u Resavi kraj vode Ravana". Crkva sama bila je naokolo ogradjena gradom i utvrdjena sa sedam kula; a iznutra bila je sva "izšarana zlatom i obogaćena sudima srebrnim i pozlaćenim". Ravanica je g. 1398. dielomice izgorjela; a g. 1438. pala je turskomu caru Muratu u ruke. Turci porušiše gradić naokolo crkve. Sama crkva ostala je čitava; ali su ju kasnije nevješte ruke nagrdile. F. Kanitz u svom djelu "Bizantinski spomenici po Srbiji" piše o crkvi ovako: "Zgrada ova u svom pravilnom i ugodjenom sastavu morala je njekad prekrasno izgledati. Danas je na njoj kojekakvim ponavljanjem preinačeno i prerušeno ...S toga ova zgrada ne izgleda danas onako liepo, kao što je izgledala, kad je gradjena, već je obieljena krečom, prekrasni nakiti sasvim su zamazani, a vratnik kao i svi ostali ukrasi na pročelju bez poštovanja drevnosti povadjeni su odatle pa razlupani i uzidani na prizidanoj priprati, koja je onako krasno starinsko pročelje sasvim nagrdila Osobito su liepo i ugodno izvedena ona četiri mala kubeta, koja su oko velikoga". s273. Br. 17 4271 Vienac1884 Oznake: Manastir Ravanica u Srbiji. |
Mulj sv. Karla u Trstu s253 Br.16 4270 Vienac1884
 Mulj sv. Karla u Trstu. Tršćanska luka ima više mulja (molo), uz koje brodovi i ladje pristaju. Najznatniji je mulj sv. Karla, koji poput jezičca duboko u more prodire. Sagradili su ga njegdje za Marije Terezije, upotrebivši ostatke rimskoga nasipa za temelj Mulj sv. Karla, koji je ime svoje dobio od ratnoga broda, što je na istom mjestu g. 1737 potonuo, dug je 630 metara, širok 30 metara, a pristaju uza nj najveći parobrodi i brodovi. Tuj se izkrcavaju i putnici, koji parobrodom Lloydovim dolaze u Trst. Sa mulja sv. Karla može se pregledati liep dio Trsta, kako se' i u našoj slici vidi. Poimence razabire se u zadku stari grad tršćanski (kašteo) sa starodrevnom stolnom crkvom sv. Justa. s253 Br.16 4270 Vienac1884 Oznake: Mulj sv. Karla u Trstu. |
11.01.2017., srijeda
Na žalu napuljskom
 Na žalu napuljskom. (K slici.) Divan je Napulj sa svojim čarobnim zaljevom, sa bujnim šarom svoga kraja i neba, divna i njegova okolica. Krasan, gdje gdje divlje romantičan je kraj duž žala od Napulja u Amalfi. Krute, okomite klisurine skaču iz mora, mjestimice raztrgane, a u to mieša se bujna vegetacija juga, viju se sunovratne stare saracenske ruševine, samostani, biele se pitoma mjesta, a uz kraj pjeni se ono vječito burno more, koje od tisuću godina udara u te razdrte bregove. Jednu točku na putu od Napulja u Amalfi prikazuje evo naša slika. Večer je, nebo gori rumenim žarom, divlje izvijaju se kršne stiene iz biele morske pjene, na njihovu vrhu stoje razharani ostanci sjajne negda gradine. Podalje stoji Amalfi i jedan kraj napuljskog zaljeva žareć se grimizom, u prikrajku diže se samostan, a daleko na vidiku pod crnim brdom rimski hram. To je jedan dio velikog svjetskog pozorišta, gdje se stiču svi narodi, svi viekovi. s045 Br. 3 5472 Vienac1880 Na žalu napuljskom Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa Izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare. Oznake: Na žalu napuljskom |
Ivan vitez Trnski
 Ivan vitez Trnski. (K slici.) Kad spomeneš Ivana Trnskoga, nehotice valja ti pomisliti na tri dobe naše književnosti, na dobu ilirsku, taj prvi prosnutak našega naroda, gdje mišljasmo, da već stojimo raju. pred vratima, na Bachove doba, gdje smo čamili u paklu njemačkog absolutizma i na najnoviju dobu, gdje bar svojim jezikom slobodnije pisati smijemo. U sve tri dobe naći ćeš na braniku naše književnosti: u „Danici ilirskoj" naći ćeš zanešena mladića, u „Nevenu" mlada muža, u „Viencu" zrela izkušana čovjeka, al svagdje mu zvone žice u slavu roda, za slobodu domovine. Tri vieka je proživio i tri vieka radio, dika je to, kojom se nemože pohvaliti svaki od naših starijih književnika. Trnski je sin školnika, rodjen u Novom Gradu, mjestu belovarske Županije g. 1819. Po smrti otčevoj g. 1830 dodje na nauke u Zagreb, te izuči tu 6 latinskih škola, a poslije svrši u njemačkom: Gradcu trogodišnji tečaj za krajišku upravu. Od godine 1841. službovao je Trnski u banatskoj, banskoj i slunjskoj krajini, kod glavnog zapovjedničtva u Zagrebu kao upravni častnik. G. 1867 posta pukovnikom, a kad bje belovarska krajina razvojačena, posta i velikim županom, al neprijazan Magjara ukloni ga stoga mjesta te se povrati ka krajiškoj upravi, gdje se i sada nalazi. Nu sve nas to manje zanima. Nam Hrvatom važniji je Trnski kao književnik, kao pjesnik. Šifra "I. T." poznata je u našoj knjizi od Gajevih vremena do današnjega dana. "Danica ilirska", "Neven", "Glasonoša", "Naše gore list", "Vienac" od 1869 sve do najnovije dobe, spisi društva "Sv. Jerolima" svjedoci su rada Ivana Trnskog. Pjesma "Oj talasi" ori se za svakim hrvatskim stolom, "Kriesnice" poznate su u svakoj hrvatskoj kući, a tko nezna izim nebrojenih izvornih ponajviše lirskih pjesama klasične prevode Schillerova "Zvona", Puškinova "Onegina" i Bakčiserajskog vodometa, Götheovih i Lermontovljevih pjesama? Rad pjesnika Trnskoga spada ponajviše u lirsko (erotično) i patriotično pjesničtvo, premda je pisao i epskih pjesama i pripoviesti (Dobrašin, Hrvati u Istri, Krajiški Horacijevac, Prepokraćena domaća haljina i dr.) a povrh toga preveo je Trnski mnogo drama i opera za naše kazalište, te tu iztičemo klasični prevod "Sina pustinje". Karakter njegove lirike je ljubak, nježan a forma savršena. Trnskoga ide slava, da se je prvi digo u boj za pravilnost i čistoću hrvatskoga jezika, za korektnost stiha, o čem je obilno u "Viencu" pisao. Načela, koja je on razvio u našoj metrici, moraju nadvladati i evo već sada preotimlju mah, makar ljudi nepjesnici o tom napisali koliko im drago razprava. Trnski će ostat otcem naše metrike. Blizu 40 godina je evo minulo. odkada Trnski pjesnikuje, ljudi nisu se sjetili njegove, dvadeset i petgodišnjice, koju je zaista zaslužio, jer nije ni pod, strogom vojničkom disciplinom zatajio svoga patriotičnoga osjećanja. Nadamo se, da će pobratim Preradovićov, kako je zdrav i jak doživit i petdesetu godinu pjesnikovanja, pa to i od srdca želimo. Onda biti će dužnost naroda, da svomu pjesniku udieli dvostruki vienac i udielit će ga, jer toliko dana, probavljenih u službi naroda, zaslužilo je zaista najmanje toliko slave i dike, koliko ma kakav jubilej ma kakova velika gospodina! s041 Br. 3 4523 Vienac1880 Ivan vitez Trnski Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa Izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare. Oznake: Ivan vitez Trnski |
s029 Br. 2 5471 Vienac1880 Kraljevska palača u Madridu
 Kraljevska palača u Madridu. (K slici). Najveća i najsjajnija sgrada u Madridu kraljevska je palača, stojeća na briegu rieke Manzanaresa. Na istom mjestu stajaše od davnine dvor kastiljskih kraljeva, opasan tvrdimi zidinami. Nu g. 1734 izgori stari dvor te bude podignut sadanji. Zidanje trajalo je 27 godina. Palača gradjena je u slogu renaissance, a pročelje mu je od biela kamena, a kamena je i sva ornamentika i stupovlje. Krov zaklonjen je velikom balustradom. Nutrina palače upravo je velesjajna. Sama sgrada sačinjava četverokut okružen galerijom. U stupovlju ulaza stoje ogromni kipovi rimskih careva, rodjenih u Španjolskoj. Velike stube, kojima se uzlazi u trideset dvorana od biela su i crna mramora. Tu sjede dva mramorna lava, kao stražara. Samo stubište ukrašeno je slikami na liepu. Dvorane su prostrane, sjajne, najveća je prestolna. Sjajna je kraljevska kapela, gdje nevidiš nego šaren mramor i zlato. Kuba njezina uzpinje se nad cielu sgradu, u kojoj se nalazi i knjižnica i kazalište. Osnovu gradjevnu sastavio je Sacchetti. Svaka strana toga silnog četverokuta ima 132 metra. Znamenita je i sala starog oružja. Za palačom proteže se čaroban perivoj na terasse uredjen. s029 Br. 2 5471 Vienac1880 Kraljevska palača u Madridu Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa, a izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare Oznake: Kraljevska palača u Madridu |
