Morton1905
28.08.2014., četvrtak
Vio, Erik: Stranputice slibode, Šangaj Shanghai HLZ, Rijeka, 1997. Str. 40-43 odjeljak 13.
|
Šangaj Shanghai poglavlje 13 Među katoličkim je misionarima u Šangaju francuski svećenik otac Labbé uživao visok ugled i značajan utjecaj na široke krugove. Već se kao sjemeništarac bavio poviješću širenja katoličkih misija u Kini, koje su proistekle s Macaoa gdje su isusovci godinama čekali na dozvolu da smiju stupiti u Carstvo. Macao je, naime, bilo jedino mjesto gdje je bilo dozvoljeno stranim trgovcima da se nasele i trguju s Kinom. To se odvijalo posredovanjem compradores-a koji su u tu svrhu bili namješteni od kineske vlade. Isusovci su, nasuprot drugim redovima, a posebno dominikancima, imali prednost prvorazredne znanstvene i tehničke naobrazbe čija je slava doprla i do carskog dvora. Car nije bio zadovoljan svojim stručnjacima, osobito astronomima i geografima, te je stoga dozvolio nekim isusovcima koji su temeljito naučili običaje, jezik i pismo zemlje da dođu kao vještaci u Peking. Ovdje su im podastrli određene zadaće, među kojima i obnavljanje netočnog kineskog kalendara i crtanje zemljovida. Dozvola širenja njihove vjere među narodom isprva im je uskraćivana. Sve se to zbivalo još pod dinastijom Ming godine 1601. Nju je 1644. naslijedila mandžurska dinastija Ching, čiji je veliki car Kang Hsi misionarima naseljenim u Pekingu priopćio sljedeće: "Imali smo prilike ustanoviti da vaše znanje iz mnogih važnih područja prednjači onome naših učenjaka te smo vas stoga voljni uzeti trajno u službu. Pritom vaša želja za širenjem katoličke vjere u našoj zemlji nije zaboravljena. Upoznali smo se s osnovama vaše religije i držimo da su dobre i da mogu pridonijeti usavršavanju našeg naroda. Točno smo vas promatrali i znamo, na primjer, da prema vašem učenju svećenici ne bi smjeli spolno općiti sa ženama, i vidjeli smo da vi štujete to pravilo. Pomislili smo i na mogućnost da vi više volite muški rod, te smo vam ponudili priliku da tu sklonost, ukoliko je imate, zadovoljite, pri čemu smo također ustanovili da ste zaista kreposni i čista srca. Vi postupate kao što govorite. Konačno, primijetili smo da ste ovladali na zapanjujući način pismom, jezikom i načinom mišljenja našeg naroda, što je po našem shvaćanju najbolje jamstvo časnosti i koristi vaših nastojanja. Iz svih tih razloga smo zaključili da vam dozvolimo širenje kršćanstva medu našim narodom, pod uvjetom da se to zbiva samo posredstvom slobodno izrečene i dobrovoljno slušane riječi te da pritom imate dolična obzira prema autoritetu države, kao i prema običajima i kulturi naše zemlje!" Ovim spomena vrijednim objašnjenjem velikog cara kršćanstvo je propušteno u Kinu i vrlo je brzo rodilo. Isusovci su čak dobivali značajne političke zadaće i pri potpisivanju prvog ugovora koji je Kina sklopila sa stranim silama, onog s Rusijom, zastupnici Kine bila su dvojica europskih isusovaca. Širile su se čak glasine da je sam car voljan prijeći na katoličku vjeru, toliki je bio utjecaj koji je crkva dosegla za kratko vrijeme. Taj je lijep uspjeh na žalost pokvaren ljubomorom drugih redova koji su u Rimu optužili isusovce za ponižavanje katoličanstva do poganstva. Radilo se o sljedećem: Nije bilo jednostavno približiti Kinezima pojam i osjećaj jedinog, svemoćnog, osobnog Boga, pogotovo budući da su koncepcije i izrazi koji su za to postojali u kineskom jeziku označavali nešto drugo. Isusovci su ispravno uvidjeli da ovom narodu moraju novu vjeru predstaviti kao nešto sveobuhvatno, kao jedan viši kult koji bi mogao prihvatiti i očuvati različite kineske obrede. Prije svega je bilo neophodno da se Kinezima ostavi kult mrtvih koji je bio više veza s dušama umrlih nego obožavanje. Isusovci su s pravom tvrdili da je ovaj običaj spojiv s kršćanstvom i da bi njegova zabrana ugrozila čitav rad na obraćanju. Dominikanci su naprotiv ustrajali na tom da se radi o poganskom kultu i napokon su postigli da papa naredi svećenicima u Kini da zahtijevaju od svih obraćenika odricanje od kulta predaka. Jedan je biskup poslan u Peking da bi objasnio caru ovo stajalište Crkve. Biskup je doduše poznavao kineski, ali ne u toj mjeri koja se očekivala od pismenog čovjeka. Za audijencije kod cara pokazani su mu dopisi koje on nije mogao pročitati, na što je car sarkastički primijetio da je bezobzirna drskost htjeti miješati se u tisućgodišnji običaj jednog naroda ako se ne ovlada ni njegovim jezikom. Sloboda vjere bila je opozvana i došlo je do progona kršćana. Većina stranih misionara bila je protjerana ili ubijena, tek su malobrojni isusovci, koji su se spremno izjasnili za doživotni ostanak u Kini, smjeli nastaviti svoju djelatnost kao crtači zemljovida i sličnu, ali ne kao propovjednici. Crkva se više nikad nije oporavila od ovog udarca. Iznuđena prava koja su joj kasnije dodijeljena, uslijed vojnih poraza koje je Kina pretrpjela, bila su tek slabi odsjaj ugleda koji je uživala u vrijeme Kang Hsija. Otac je Labbé često premišljao o ovoj priči. Osjećao se privučen zemljom gdje je Crkva iskusila tako značajno poniženje, ali se ipak nadala oporavku. Pritom je njegov glavni interes bio vezan za svjetovnu moć Crkve. Bio je, naime, od onih svećenika koji odjeću oblači više zbog obiteljske tradicije i ambicije nego po pozivu. Njegova je vjera bila povijesna, a ne mistična. Prema tome, zanimao ga je utjecaj Crkve na svjetovne stvari. Ekstaza i skrušenost bili su njegovoj praktičnoj, snažno senzitivnoj prirodi strane. U Bogu je vidio načelo reda medu ljudima i divio se prelatima koji su dosegli visoke položaje u državnom vodstvu. Prihvatio je ono što ga je naučila povijest, naime da se takvi svećenici ne obaziru na mnoge propise koji vrijede za manje blagoslovljene. S takvim je shvaćanjima došao nakon prvog svjetskog rata u Kinu. |
