Dobrica Cesarić (1902-1980)
(Pjesme prevedene na sve važnije svjetske jezike)
Ma kako uzdiglo se srce
Ma kako uzdiglo se srce,
Klonuti mora, mora pasti.
Sudbino, prije no mi klone,
O daj mu još jedanput cvasti!
Još jednom opij ga i digni
Milinom jedne mlade žene,
Još jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.
Kad već se mora u tom srcu
Ugasit mladost, a za vazda,
Sa svojim blagom, slično škrcu
nek ne umre, već nek se razda!
Još nekoliko jasnih dana,
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
i grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.
Tiho, o tiho govori mi jessen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
Sam s vatrom
U peći vatra bruji i šumori,
Ja stojim o zid naslonjen u tami,
sad ja i vatra u sobi smo sami.
Sve jačim šumom javlja se iz peći,
i ko da znak mi daje, zapucketa,
To vatra hoće nešto reći.
Al ja vatru samo slušat umijem,
I čudna spopade me sjeta,
Što njezin jezik ne razumijem.
Shelley
Kadkada, u kasni sat,
Tajanstven dar mi bude dat,
I slušam šumne razgovore,
sa vjetrom što ih vodi more.
na vručem čelu u taj mah
Osjetim cijelog svijeta dah.
Trepere zvijezde u visini,
I njihov sjaj me sretnim čini.
Prolazi noć. Ja lutam sam.
O, kom da ovaj zanos dam?
Ja živim njime, u njem bdim.
Da plačem? Pišem? Što ću s njim?
Suputnik
Od ove magle, danas tako guste,
sve ulice se čine kao puste,
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.
I blizu tebe možda netko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom sliven
potpuno za tebe i tebi sakriven.
Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljedu šara.
Taj san u slapu da bi mogao sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Voćka poslije kiše
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše,
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce samo malo skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.
Svjetlo u dolini
Svjetalce jedno gori u daljini:
Jedino svjetlo u noćnoj dolini.
I trepti nježno.
Tako milo
Ko da se smiješi.
Al gle! već se skrilo.
Ugasilo se. I ko bi ga znao,
Zašto ti bude odjedanput žao.
Povratak
Ko zna (ah, niko ništa ne zna,
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječno kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćes se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje bîti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez malo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšeg života
Njima ćemo ići.
Ko zna (ah, niko ništa ne zna,
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Post je objavljen 29.08.2014. u 22:42 sati.