Morton1905
29.08.2014., petak
Dobrica Cesarić (1902-1980)
|
Dobrica Cesarić (1902-1980) (Pjesme prevedene na sve važnije svjetske jezike) Ma kako uzdiglo se srce Ma kako uzdiglo se srce, Klonuti mora, mora pasti. Sudbino, prije no mi klone, O daj mu još jedanput cvasti! Još jednom opij ga i digni Milinom jedne mlade žene, Još jedne zaljubljene oči Za ove oči zanesene. Kad već se mora u tom srcu Ugasit mladost, a za vazda, Sa svojim blagom, slično škrcu nek ne umre, već nek se razda! Još nekoliko jasnih dana, Da cijelog sebe u njih zgusnem, i grleći se, ljubeći se Ostatak mladosti da usnem. Tiho, o tiho govori mi jessen Tiho, o tiho govori mi jesen: Šuštanjem lišća i šapatom kiše. Al zima srcu govori još tiše. I kada sniježi, a spušta se tama, U pahuljama tišina je sama. Sam s vatrom U peći vatra bruji i šumori, Ja stojim o zid naslonjen u tami, sad ja i vatra u sobi smo sami. Sve jačim šumom javlja se iz peći, i ko da znak mi daje, zapucketa, To vatra hoće nešto reći. Al ja vatru samo slušat umijem, I čudna spopade me sjeta, Što njezin jezik ne razumijem. Shelley Kadkada, u kasni sat, Tajanstven dar mi bude dat, I slušam šumne razgovore, sa vjetrom što ih vodi more. na vručem čelu u taj mah Osjetim cijelog svijeta dah. Trepere zvijezde u visini, I njihov sjaj me sretnim čini. Prolazi noć. Ja lutam sam. O, kom da ovaj zanos dam? Ja živim njime, u njem bdim. Da plačem? Pišem? Što ću s njim? Suputnik Od ove magle, danas tako guste, sve ulice se čine kao puste, Pa ipak, iza te zavjese sive Hodaju ljudi, I ulice žive. I blizu tebe možda netko ide Baš istim putem. Ali s maglom sliven potpuno za tebe i tebi sakriven. Slap Teče i teče, teče jedan slap; Što u njem znači moja mala kap? Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljedu šara. Taj san u slapu da bi mogao sjati, I moja kaplja pomaže ga tkati. Voćka poslije kiše Gle malu voćku poslije kiše: Puna je kapi pa ih njiše, I bliješti suncem obasjana, Čudesna raskoš njenih grana. Al nek se sunce samo malo skrije, Nestane sve te čarolije. Ona je opet, kao prvo, Obično, malo, jadno drvo. Svjetlo u dolini Svjetalce jedno gori u daljini: Jedino svjetlo u noćnoj dolini. I trepti nježno. Tako milo Ko da se smiješi. Al gle! već se skrilo. Ugasilo se. I ko bi ga znao, Zašto ti bude odjedanput žao. Povratak Ko zna (ah, niko ništa ne zna, Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječno kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćes se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje bîti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez malo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo; I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšeg života Njima ćemo ići. Ko zna (ah, niko ništa ne zna, Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. |
