Morton1905
15.08.2014., petak
Priredio Dr. med. Vladimir Tkalčić Objavljno u Gljivarskom glasniku 8 GLJIVE U POVIJESTI
|
Priredio Dr. med. Vladimir Tkalčić Objavljno u Gljivarskom glasniku 8 GLJIVE U POVIJESTI UVOD Svaka znanost ima svoju povijest, pa ako joj hoćemo odrediti vrijednost, moramo je promatrati kao posljedicu povijesnog razvitka. Ona je rezultat napora niza naraštaja u traženju znanstvene istine. Danas nam se mnoge tekovine znanosti čine razumljivima same po sebi, ali, da bi se do njih došlo trebalo je mnogo neumorna rada kroz dugi niz godina. Tako je i s povješću mikologije, čovjekova shvaćanja gljiva koju je teško odvojiti od sveukupne povijesti čovjekova odnosa prema prirodi. PRAPOVIJEST Čovjek se oduvijek zanimao za bića koja dijele svijet s njim, prema kojima je imaopraktičan interes. Pračovjek je bio prvi "prirodoslovac" što možemo razabrati po lijepim slikarijama koje nalazimo u spiljama diljem svijeta. Nakon što je prije 20 000 godinapripitomio psa, počeo uzgajati guske i kopitare, pažnju je posvetio i biljkama, obrađujući zemlju i završavajući tako svoj nomadski život. STARI VIJEK Razdoblje deskriptivne sistematike Gljive se već tisućama godina susreću u ljudskoj ishrani, a prvi su zapisi o tome stari koliko i sama pismenost. Zapisi Babilonaca u biblioteci u Ninivi za vrijeme cara Asurbanipala (668.- 628 pr.n.e.) na glinenim pločicama navode da su kraljevi Babilonaca 3000 godina prije naše ere imali "tartufe" na "jelovniku". Babilonci, Egipćani i Indijci pišu o otrovnim i jestivim gljivama. Stare civilizacije su poznavale i narkotička svojstva nekih gljiva koje su koristili za magične rituale vezane uz bolesti, religiozne i druge ceremonijale što opisuje Watson (1971) u "Soma, divine mushroom of imortality", i sugerira da je to bila Amanita muscaria. Znanost koja se bavi korištenjem gljiva na ovakve načine naziva se Etnomikologija. No, da bismo razumjeli i pokušaje znanstvenog pristupa proučavanju gljiva u starom vijeku, potrebno je ukratko podsjetiti se sredine u kojoj se ta misao razvijala: Thales (625-545 pr.n.e.), predstavnik miletske škole, daje postavku da je voda vječno stanje tvari, sve je u prorodi voda i sve se u nju može pretvoriti. Sva su živa bića po njemu sazdana od vode. To je mišljenje preuzeto iz babilonske i egipatske mitologije u kojoj se također nalazi mišljenje da je voda početak svega, pa i živih bića. Vlaga po njemu stvara toplinu u živim bićima, a sjemenke i sve hranidbene tvari moraju također sadržavati vodu. Anaksimandar (610-546 pr.n.e.) naučava da je osnovna čest svijeta beskonačna pratvar (apeiron), vječno i beskrajno gibljiva, pa kao još neodređena sadrži u sebi sve mogućnosti. U središtu je svega Zemlja koja je isprva bila u tekućem stanju, a s vremenom je postala suha. Život je nastao u vodi, i tek su se kasnije živa bića osposobila za život na kopnu. Ova razmišljanja svrstavaju ga među prve evolucioniste. Heraklit (540-480 pr.n.e.) tumači da je sve u vječnom kretanju (panta rei), a prauzrok svega je postojanje vatre. Zemlja sa svim živim bićima samo je najgušći dio vatre. Voda je prema njemu štetna za ljude, a korisna za ribe. Empedoklo (490-430 pr.n.e.) za prauzrok svega uzima četiri osnovne tvari: zemlju, vodu, zrak i vatru. Osnovne tvari spaja ljubav, a mržnja ih razdvaja. Spajanjem tih četiriju elemenata nastala su sva živa bića. Najprije je iz zemlje niknulo bilje, iz kojeg su kasnije nastale životinje. Euripid (5. stoljeće pr.n.e.), grčki pjesnik, kojeg Aristotel zove najtragičnijim pjesnikom tragedije, spominje otrovanje gljivama, a od otrovanja gljivama umrla mu je supruga i troje djece. Aristotel (384-322 pr.n.e.), predstavnik ontološkog razdoblja grčke filozofije, je mislio da život nastaje spontano iz neživoga pomoću prazačeća (prastvaranja, generatio spontanea). "Većina kukaca nastaje iz prljavštine, strvine, tla, dlaka, perja i šišaka. Kukci na cvijeću nastaju iz cvjetne rose. Nametnici u crijevu iz njegova sadržaja."; napisao je. Te Aristotelove zablude morale su se ispravljati iz prirodnih znanosti više od 20 stoljeća, pa je npr. još u 7. stoljeću jedan od tada najslavnijih znanstvenika, Van Helmont, tvrdio da miševi nastaju iz pšeničnih posija ili isparavanjem starih nošenih košulja. Aristotel je osnovnom razlikom između biljaka, koje je smatrao najnižim oblikom života ("imaju samo svojstvo rasta i razmnožavanja"), i životinja smatrao to što životinje izlučuju ekskremente, dok ih biljke ne izlučuju. Teofrast (370-285 pr.n.e.), osnivač botanike i vjerni učenik Aristotelov, u djelu Historia plantarum razlikuje obične gljive "mykes", puhare "pezis" i tartufe "hydnon", detaljno ih opisuje i svrstava po prvi put u biljke, odvajajući ih od korjenja. Napisao da njihov rast ubrzavaju jesenje kiše koje su popraćene munjama i grmljavinom. (Isto je napisao i Plutarh). Lucretius Carus (95-55 pr.n.e.) u svome poznatom djelu "De rerum natura" pjesnički obrađuje postanak biljaka i životinja. Po njemu je zemlja najprije rodila travu i grmlje, a životinje su se začele iz vlažne zemlje. U Japanu se u I stoljeću naše ere uzgajaju gljive shii-take (Lentinula edodes) za prehranu. Pojam otrovanja gljivama je u medicinsku literaturu prvi uveo najznačajniji liječnik antike Galen (Galenos) (129-199 n.e.), savjetujući da se kao antidot u slučaju otrovanja koristi pileći izmet. Stari Rimljani su bili veliki potrošači gljiva, iz čega se zaključuje da su bili u stanju prepoznati jestive gljive. Botanički opis gljiva iz tog vremena nije poznat, no među freskama u ruševinama Pompeja pronađene su naslikane gljive, najvjerojatnije rujnice (Lactarius deliciosus). Tartufe su nazivali "tuber terrae", a prednost su davali onima iz Libije, koji su bili "rozaste” boje, te najboljeg mirisa i okusa". Ti tartufi nisu bili roda Tuber koje danas poznajemo, već tzv. "lažni tartufi" roda Terfezia. Rimljani su mislili da je uzrok nastajanja gljiva gnoj, kiseli sok vlažne zemlje i korijena nekog hrasta ili bukve. Car Klaudije (10 pr.n.e.-54 n.e.) umro je otrovan obrokom gljiva po želji supruge Agripine. Car Dioklecijan (243-316 n.e.) je umro otrovan gljivama. Celsus, rimski enciklopedist, je u prvom stoljeću pisao da su otrovne one gljive koje pocrne na presjeku, one koje ispuštaju "mlijeko", po kojima srebrni novac i češnjak potamni, ako se kuha s gljivama. Kvintilijan tada piše "Credite mihi, judices, dificultus est venenum invenire quaminimicum" ("Vjerujte mi, suci, teže je prepoznati otrov od neprijatelja").Neronu (37-68 n.e.) je omiljena hrana bila Amanita caesarea, pa je po njemu i dobila takav naziv. Prema nekim drugim autorima naziv je dobila po Cezaru, koji ju je također smatrao poslasticom. Plinije Stariji (23-79 n.e.) vojnik i latinski pisac, nastradao u Napulju prilikom provale Vezuva, prvi je opisao gljive u svojoj Historia naturalis (Povijest prirode u 37 knjiga) i proglasio jestivima one gljive koje ne mijenjaju boju u dodiru sa zrakom, a otrovnim one koje mijenjaju. Zapisao je da "među najčudesnijim stvarima je to što ništa ne može nastati i živjeti bez korijena", a za tartufe piše "da su sa svih strana obujmljeni zemljom, te predstavljaju neku vrstu stvrdnute zemlje", te razlikuje dva tipa: jedan koji je "pjeskovit i oštećuje zube, a drugi nema tih stranih sastojaka". Uz opis tartufa, vrganja i blagvi (koje on naziva Boletus) opisuje i njihovo pripremanje za jelo, a piše i da su rimska gospoda imala posebno povjerljive ljude za spravljanje jela od gljiva, da bi se osigurali od mogućeg otrovanja. Ljekovitu gubu (Fomes officinalis) naziva agarik (agaricum) ili Boletus laricis (jer raste na arišu - larix) i smatra za "univerzalni lijek protiv katara, reume, gihta, žutice, za tjeranje crva" (danas se ponegdje koristi kao purgativ). Ovo mišljenje se susreće kasnije i kod Galena. Termin Boletus je svo doba antike korišten za gljive okruglasta oblika. Plinije Stariji je građu za svoje knjige sakupio iz drugih knjiga, pa je biljke i životinje navodio bez kritičkog stava svrstavajući ih po veličini. Budući da je pisao jednostavnije od Aristotela, djela su bila pristupačna širokoj publici, što je pridonijelo širenju različitih zabluda koje je kasnije s mnogo truda trebaloi ispraviti. Stare civilizacije Amerike gljive su koristile u religioznim halucinogenim ritualima, a "Svete knjige Indijanaca" imaju podatke o raznim bolestima biljaka koje su ljudi koristili u ishrani. SREDNJI VIJEK Nastavak razdoblja deskriptivno morfoloških principa sistematike Propašću Zapadnog Rimskog carstva 476. Godine počinje srednji vijek koji traje 12 stoljeća. Tragovi antičke znanosti i filozofije se gase zabranom i zatvaranjem svih filozofskih škola u Ateni odlukom cara Justinijana 529. godine. Dolazi doba zamiranja svakog intelektualnog života, poljoprivreda postaje jedini izvor dobara za život sve do desetog stoljeća, kada se feudalizam naglo razvija, a s njim i prvi gradovi, središta kulturnog života. Skolastika vlada duhovnim životom Europe, klerici ostaju jedini nosioci znanosti i filozofije. U srednjovjekovnim školama između 500. i 600. godine rabio se udžbenik pod imenom "Physiologus" koji je zapravo bio zbirka priča s pseudoznanstvenim opisima živih bića i kamenja. To je bila vrlo popularna knjiga kroz čitav srednji vijek, i u Bizantu i na zapadu, a kasnije je prevedena i na orijentalne jezike. Prilikom svakog prevođenja bilo je pridodavano nešto novo. Djelo vrvi nevjerojatnim pričama kao npr. Da ptica feniks može živjeti stotinu godina, vraća se u gnijezdo gdje se sama spaljuje i svaki put iznova rađa iz pepela. Na sličan način opisivane su i druge životinje i biljke. Isidorus Hispalensis (560-636) opisuje životne pojave u djelu De natura rerum, u kojemu pripovjeda da se pčele rađaju iz gnjile teletine, skakavci iz magle, da se ljudi mogu pretvoriti u krmke, sove i druge životinje. Od 1175. do 1238. godine traju prijevodi Aristotelovih djela iz arapskog na latinski jezik, koji je bio jedini znanstveni jezik onog vremena. Počinje rana renesansa, čovjek izlazi iz sobe i ponovno promatra svijet u kojem živi. Godine 1018. biskup Thietmar opisuje teško otrovanje gljivama nakon kojeg je umrlo sedam radnika. Sveta Hildegarda 1160. godine piše da su jestive sve gljive koje rastu na stablu ili srušenom deblu, a otrovne su one koje rastu na tlu. DOBA RENESANSE Razdoblje morfoloških ili umjetnih sustava To je doba suprostavljanja novoga starome, doba ponovnog otkrića čovjeka i svijeta. Novovjeka znanost odlučno se obraća zbilji ovoga svijeta radi spoznaje prirode.Sve se više oslanja na razum i iskustvo, opažanje i istraživanje, dolazi doba empirizma, racionalizma i prosvjetiteljstva. Afirmira se kao u antici čisto teorijski interes, ali za razliku od antičke znanosti, novovijeka je upućena zadaći ovladavanja prirodom. U XVI stoljeću njemački travar Jerome Bock piše da gljive nisu živa bića; "nisu niti biljke, niti cvijeće, niti korijenje, niti sjemenke, već su to derivati vlage iznad zemlje, biljaka ili drva koje trune". Botaničar Matioli 1500. godine piše o gljivama: "Uzroci otrovnosti gljiva su različiti; rast u blizini rđava željeza, gnjile krpe, rupe u kojoj žive zmije ili drveća koje daje otrovne plodove".1536. Ciccarello publicira L'Opusculum de Tuberibus u kojem se prvi puta javlja hipoteza da je tartuf neka vrsta gljive. 1583. godine Talijan A. Cesalpino (1519-1603) u djelu De plantis libri XVI, pokušava ponovno utvrditi da su gljive (koje je svrstao u petnaesti razred bilja) živi organizmi, te kaže; "neke biljke nemaju sjemenke, i nastaju od truleži, pa su između živih organizama i neživih tvari". Godinama kasnije, sunarodnjak Cesalpina, G. Della Porta, promatra spore, a treći Talijan, firentinski svećenik i botaničar Micheli (1679-1737) primjetio je da su kod nekih plijesni "stabljike" i radijalne kolone spora, oblikovane iz jednog okruglog središnjeg proširenja, u obliku "škropilice" (latinski aspergilli) te primjenjuje naziv Aspergillus za takve mikroskopske oblike. Pokazuje da se gljive razvijaju iz spora, no još je trebalo puno godina da se gljive počnu smatrati živim bićima (no i to je bio samo prvi korak, jer problem njihova smještanja u neko od carstava živih bića ostaje neriješen, što je na neki način i još i danas).Micheli je prvi opisao rod Tuber, razlikujući dvije vrste Tuber melanosporum i Tuber aestivum, kod kojih je posebno proučavao reproduktivni aparat. John Ray (1626-1705), prvi put poslije Aristotela kao princip raspodjele živih bića uzima morfološke značajke. Prvi je uveo pojam vrste species, a slične vrste udružuje u rod ili genus, čime je Ray postao osnivačem sistematike. Pridonio je i sistematici bilja, a u tartufu otkriva mala zrnca (spore). Francesco Redi (1626-1697), talijanski liječnik, pokazuje da iz trulih tvari ne mogu nastati ni ličinke ni upljuvci muha, ako se muhama zapriječi da na te tvari iznesu svoja jajašca i tako dokazao da nije moguće Aristotelovo prastvaranje u koje se tada čvrsto vjerovalo. Robert Hook (1635-1703) prvi opisuje strukturu "cellulae" - stanice u svom djelu "Micrographia". Od njega potječu i prva zapažanja rasta micelija gljiva na vlažnom listu. U XVII stoljeću se ponovno javlja vjerovanje da otrovne gljive potamnjuju srebro, te da mijenjaju boju češnjaku, peršinu i kapuli. Ova zabluda se u narodnom vjerovanju zadržala do danas, što se može zaključiti i po izjavama otrovanih koji zatraže liječničku pomoć. U narodu se i danas često čuje i mišljenje da se u dodiru s otrovnim gljivama bjelance jajeta zgruša, da su otrovne gljive jarkih boja, da ih ne napadaju insekti, ptice, ili divljač, da otrov uništava sušenje, kuhanje, ocat itd. U istom stoljeću pojavljuju se osnove buduće znanstvene mikologije u knjizi "Historia fungorum" Carla Clasiusa, koji razlikuje dvije kategorije gljiva: "jestive gljive" i "pogibeljne, ubitačne ili škodljive gljive", klasificirajući 42 vrste u prvu i 58 u drugu kategoriju. U znanstvenom (ne na latinskom jeziku) djelu "Histoire des Champignons" Paulet prikazuje otrovne i neotrovne gljive uz opis slučajeva otrovanja zelenom pupavkom (Amanita phalloides). Plodovi novog, znanstvenog pristupa, koji se suprostavlja starom, skolastičkom pristupu prirodi u području mikologije, su objavljeni 1729. godine u Firenzi, u Michelijevoj (1679-1737) "Nova plantarum genera" u kojoj se prikazuje 1000 vrsta, no ne razlikujući otrovne od neotrovnih vrsta. Carl Linne (Carolus Linnaeus), švedski liječnik i priodoslovac (1707-1778), koji je kao student medicine na Upsali držao predavanja iz botanike, povodeći se za Rayem, unaprijedio je taksonomiju živih bića koncepcijom binarne nomenklature u svom djelu Systema naturae. Iako je to koristilo i mikologiji, Linne je obradio samo mali broj gljiva, a neke od njih je čak svrstao među gliste, u rod Chaos. Na to su ga naročito navele gljivice (Empusa muscae) koje parazitiraju na insektima i tadašnja razmišljanja da se životinje mogu pretvarati u biljke i obratno. Linne 1751. godine određuje tri carstva: Lapides ili stijene, kamenje, koje je beživotno, i dva živa, Vegetalia i Animalia. Za determinaciju biljaka postavio je princip "Plantae vivunt, crescunt, sed non seniunt " ("biljke žive, rastu, ali ne osjećaju"). Želja da se Fungi svrstaju među biljke i da se frutifikacije gljiva usporede sasjemenom biljaka došla je u sukob s općim principom Linnea "Jedno sjeme jedna biljka", zbog koje su mikolozi kasnije morali činiti prave "akrobacije" da bi mogli činjenice uklopiti s tom dogmom. Linne nikad nije napustio liječničku praksu, a kao priznanje za znanstveni rad dobio je 1762. plemićki naslov, do kojeg je puno držao i zbog svog podrijetla iz siromašne obitelji. Dotada se potpisivao Linnaeus, a nakon nobilitiranja prezime je promjenio u von Linne. Iako danas mnogima ideje Linnea o svrstavanju nekih gljiva u carstvo životinja izgledaju smiješne, ipak moram reći da postoje mnoge sličnosti između gljiva i životinja kao npr.: 1. Sastav stanične stijenke u zelenih biljaka je celuloza, a kod većine gljiva je to uglavnom aminopolisaharid hitin, bitan sastojak kutikularnih struktura bezkičmenjaka. Izuzetak su npr. Razred Oomycetes, kod kojih je stanična stijenka celulozna. No, ova se skupina gljiva razlikuje od drugih gljiva, ne samo po tome, već i po drugim karakteristikama, je je njihov položaj u carstvu gljiva diskutabilan. 2. Prisustvo melanina kod nekih gljiva, koji je tipičan za životinjske stanice, također odvaja gljive od biljaka, kod kojih nikada nije pronađen ovaj pigment. 3. Diploidna faza razvitka kod kvasaca, tipična je za životinjsko carstvo. 4. Gljive posjeduje kompletan citokromni sustav, koji ja izrazito sličan onom u životinja (naročito sisavaca i ptica). 5. Potpuno različiti hormonski sustavi gljiva i biljaka. Ipak, od tada se gljive konačno sve češće svrstavaju u biljke, zbog sličnosti spora i sjemenki, a u zadnjih 200 godina mikologija postaje dio botanike, a ne zoologije. Christian H. Persoon (1755-1837), englesko-francuski botaničar, bio je najpoznatiji poznavalac gljiva svog vremena. U djelu Synopsis plantarum (1805-1807) objasnio je da su vidljivi dijelovi gljiva samo plodna tijela, a živi organizam gljive je micelij koji raste pod površinom zemlje. Elias Magnus Fries, švedski botaničar (1794-1878), upravitelj univerzitetskog muzeja u Upsali, u svojoj Systema mycologicum (1821-32) upotpunjuje klasifikaciju gljiva. Po njemu je nazvan i rod južnoafričkih biljaka iz porodice perunika, Friesia. RAZDOBLJE SUVREMENE SISTEMATSKE BOTANIKE Razdoblje prirodnih ili filogenetskih sustava Charles Darwin (1809-1882) začetnik je evolucijske teorije i suvremene sistematske botanike uvođenjem ne samo morfoloških sličnosti već i filogenetskih srodnosti. Oplovio je svijet brodom "Beagle" ("Njuškalo") te opažao mnoge prirodne pojave tj. različitosti biljnih i životinjskih vrsta raznih zemljopisnih područja.Objavio je velika djela "Postanak vrsta" i "Promjene životinja i biljaka pod uvjetima udomaćivanja". Darwinova evolucijska teorija snažno je utjecala na razvoj čitave biologije, koja se nakon njega počela razvijati u raznim pravcima. Slobodno možemo reći da je od Darwina počeo razvoj egzaktne moderne biologije. Carlo Vittadini, milanski liječnik i botaničar (1835) koristi podatke Pauleta i vrši pokuse na životinjama, no kod otrovanih ljudi ne pronalazi načine liječenja. Prvi isprobava umjetne kulture mikromiceta u različitim substratima, te publicira Monographia tuberacerum, veliko djelo o tartufima. Smatra se osnivačem minologije, grane mikologije koja za objekt svoga izučavanja ima podzemne gljive. S Nijemcem Antonom de Baryem 1853. nastaje novo razdoblje proučavanja gljiva, zbog važnosti njegova otkrića da je uzročnik bolesti na krumpiru, gljivica Phytophthora infestans ("plamenjača"). Propast plantaža krumpira bila je uzrokom velike gladi i seoba ljudi u Europi tog razdoblja. Također je ustanovio da je gljivica Odium tuckeri uzročnik ogromne štete na francuskim vinogradima. Prvi je opisao skupinu gljiva sluznjača (Myxomycetes), i nazvao ih Mycetozoa, dakle životinjama. Tijekom XIX. stoljeća se na temu otrovanja gljivama pojavljuju mnogi radovi liječnika, botaničara i farmakologa (farmakognostičara). Primjećuje se da su najugroženiji starci, djeca i slabije otporni ljudi. 1867. De Candolle predlaže Zakone botaničke nomenklature. 1869. godine Schmiedeberg i Koppe uspijevaju izolirati muskarin, ali muskarinski sindrom ne uzrokuje muhara (Amanita muscaria), kako bi se moglo zaključiti iz imena muscaria po kojem je toksin nazvan "muskarin". 1870. Fuckel priznaje postojanje Fungi imperfecti i Fungi perfecti, a zaslugom Talijana Pietra A. Saccarda (1845-1920), koji je odlučio u jednom svom djelu sakupiti opis svih do tada opisanih vrsta, počinje izlaziti monumentalno izdanje "Sylloge Fungorum", čiji je prvi tom izašao 1882. godine, a 25., posljednji, 1931. godine. Za skupinu gljiva Imperfecti usvojio je odjeljak Deuteromycotina. Alexander Fleming je saznao da je švedski apotekar Westling otkrio Penicillium notatum, kod trulog miloduha, izopa (Hyssopus officinalis, grma, koji raste na kamenjaru, ljekarničkog imena Herba Hyssopi). To ga je podsjetilo na Psalm LI: "Polijte me izopom i očistit ću se", i tako označilo početak Penicilina... Oznake: Priredio Dr. med. Vladimir Tkalčić Objavljno |
