Morton1905
15.08.2014., petak
Bitak
|
Prof. Stanko Markuš (Interno predavanje) 04.04.1973. BITAK Bitak je prvi princip, ali najviši princip bitka samoga jeste njegov najviši zakon. Najviši zakon bitka samoga jest dakle najviši zakon prvoga principa, koji jeste bitak. Taj najviši zakon jest bitku imanentan, a ipak t r a n s c e n d e n t a n, jer ga u njemu samome nadilazi i ujedno jest "povrh" njega. Ovaj najviši Bezimeni Zakon bitka samoga jest njegova najviša granica iza koje i iznad koje nema više ničeg bitkovitog, ali to ne znači da iza i povrh toga nema ničeg nebitkovitog. Naime i Bitak i Nebitak "Dastvuju". Bitak i Nebitak imaju Dastvo tj. Bitak Dastvuje, Bitkuje, Bistvuje, Bičuje i Jeste se, a Nebitak Dastvuje tako da ne Bitkuje, ne Bičuje i Jeste se, ali i Bistvuje, tj. Nebitak ima dva određenja: Dastvo i Bit. Bitak ima ova određenja: Dastvo, Bitkovitost, Bistvo (Bit), Bičevnost i Jestost, dakle pet određenja. Osim toga osmo određenje predstavlja zakon sprege najvišeg zakona Bitka i najvišeg zakona Nebitka ili čisto Dastvo, koje je uistinu Naddastvo Bitka i Nebitka sa svim njihovim određenjima ciscendentnim i transcendentnim ustrojstvima supstancijalne i zakonosne odnošajnosti. Dastvo i Bit Nebitka omogućuju spoj i vezu s Bitkom, jer i Bitku pripada i Dastvo i Bit. Bitak i Nebitak ujedno i zajedno čine S-U-stvo najvišeg reda ili Kozmos kozmosa, Kaos kaosa, Kaos kozmosa i Kozmos kaosa. Sustvo zovemo i sustav kath hauto, kojeg duh govorom i mišlju explicite iskazuje i misli i proničuči u skriveno duhu našemu očituje ova cjelina "Punog i Praznog". Kazali smo da je sustvo uistinu zakon najvišeg reda. Pod vidom najvišeg sustavnog zakona probijaju se najviši principi i zakoni Bitka i Nebitka, ali se najviši zakon sustvenosti ne može više probiti i on ostaje jedini Neprobojan! i za Bitak i za Nebitak i za oboje uzeto bilo u njihovu identitetu (Hegel) bilo u njihovoj apsolutno protuslovljenosti (Ksenofan, Parmenit), bilo u njihovu nerazlikovanju, bilo u apsolutnom razlikovanju itd. Najviši princip jeste Nedbitak i Nadnebitak, a možemo ga zvati i Nibitak ni Nebitak. Probiti se do najvišeg principa i zakona predpostavlja idealno probijanje svih nižih zakona i principa odozdo prema gore, tj. svih ideetetnih i drugih zakona Bitka i kroz Bitak, Nebitka i kroz Nebitak, a to predstavlja sumu idealnih i neidealnih uzurpacija za smrtnoga čovjeka, pa su se zbog toga svi veliki Uzurpatori usudili drznuti na nečuveno svetogrđe i usudili predhodno proglasiti se besmrtnicima što ih je onda u njihovu supranarcisoidnom sljepilu "opunomočilo" na uzurpacije sveg svetog u ethosu Zemlje, Svijeta i Neba, u ethosu Bitka i Nebitka do Sudnjega Dana i natrag. Što jest probijanje principa kao principa? Probijanje principa, prije strogog metafizičkog određenja, možemo egzemplificirati na nekim poznatim primjerima: 01. Bog je svemoguć tj. on može sve što jest moguće, ali ako bi se Bog usudio na ono što nije moguće i uporno na tome inzistirao onda bi on "probio" jedan princip, ali o sebi neprobojan uistinu, a samo "probojan" za nepromišljenu božju usudbu, čime, čime Bog dovodi u pitanje svoju sveznalost. 02. Bog je sveznajući, tj. on zna sve, no povežemo li ovo s prvim načelom da on može samo sve što jest moguće, pa onda to mora vrijediti i za negovo znanje, dakle on može znati sve što jest uopće moguće znati, ali ne zna ono što nije nikome i nikada moguće znati dakle Bog nije sveznajući u ovom najopćenitijem i najobuhvatnijem smislu. 03. Za sve što jest i sve što nije, za totalitet apsolutnog Bitka i apsolutnog Nebitka u njihovoj istosti istine vrijedi dijalektička zakonitost. To znači da se svi principi i sve zakonitosti u Bitku i Nebitku podređuju metafizički i logički dijalektičkoj zakonitosti, ali može li se dijalektička zakonitost nadrediti samoj sebi? ako može tj. ako dijalektika mora vrijediti i za samu sebe onda to znači da se i ona kao dijalektika mijenja odnosno da je podložna dijalektičkoj mijeni, pa prema tome ne može biti nikakav pouzdani princip. 04. Načelo radikalne sumnje iskazuje se kao postulat: In omnibus dubitandum est! tj. u sve treba sumnjati, ali ako se u sve treba sumnjati, treba sumnjati i u samu sumnju, a onaj tko sumnja u sumnju nije više radikalni skeptik. Ipak, pod pretpostavkom neke metafizičke i logičke hijerarhije principa i zakona da bi smo se probili do nižih principa ka višima moramo niže principe dovesti do proboja ili ih preskočiti, ako je moguće, ali tada ne krčimo siguran put do najvišeg principa, jer nas oni koje smo preskočili mogu uvijek zaskočiti s leđa i povući nas od nauma. Samo dakle ako čovjek sama sebe proglasi najvišim principom, a to će reći Nadbitkom i Nadnebitkom ma Što i ma tko inače bili Bitak i Nebitak nikakvog proboja principa prema gore ne može biti, ali tada ostaje ono najopasnije: da čovjek probije samoga sebe, ne samo idealno nego i zbiljski, a to je njegovo apsolutno samoubojstvo i ujedno najviša uzurpacija. Ako ni Bog ne može probiti niti jedan jedini princip, kako bi to mogao smrtni čovjek!? Smrtan čovjek kao pojedinac, zajednica, rod. Bog, ne samo da ne može zbiljski probiti niti jedan jedini princip, nego on to ne može niti idealno, čak bez obzira gdje on jeste, tko on jeste, da li je u svijetu ili u besvijetnome nekom pratamnom ethosu, čime se dovodi u pitanje mogućnost njegovog z b i l j s k o g i i d e a l n o g prisustva u svijetu u smislu parousia!! pa bilo to idealno nešto najspiritualnije ili neki najidealniji zakon, čista forma, formula, bez bilo kakve materije, bilo materijalne, psihičke, duhovne ili idealne. Ako čovjek takvog Boga može spoznati onda se on dovodi u pitanje, kao Bitak koji može Boga spoznati, kao transidealni princip, pa i sebe kao čovjeka dovodi do revizije o sebi, jer i čovjek onda jeste, kao princip i transidealni Bitak - biće - duh. Ni Boga, ni čovjeka, ni svijet nije moguće više misliti, ni u Aristotelovskom, ni u Hebrejsko-Krščanskom, ni u ma kom drugom smislu (Hegelovu smislu npr.) Bog može probiti idealno sebe kao princip, ako povrh ovoga jeste još i nadidealan, a realno se probiti iz sebe u svijet samo ako jeste idealan princip i zakon. Samo nadidealitet dopušta i logički i translogički i dijalektički i metafizički probijanje ovih principa idealno i zbiljski na životno-psihičko-duhovan i sadržajan način, i po formi, akciji, svrsi u vječnom i vremenom smislu. Vječnom i vremenom nadređeno je vječno vremeno i vremenski vječno, a ovome čisto vrijeme kao supstancija supstancija, kao idealno u ovome nadidealnom što ne znači bezvremeno, jer je bezvremeno samo neka granica vremena u njemu samom i u odnosu na drugo. To nije nešto kao Kantov transcendentalni shemat. Oznake: Bitak Stanko Markuš |
