Morton1905
27.08.2014., srijeda
I. Focht; Uvod u estetiku, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1972
|
I. PRISTUPNA RAZMATRANJA 1. ESTETIKA KAO FILOZOFIJSKA DISCIPLINA A. ESTETIKA I “FUNDAMENTALNI” FILOZOFSKI PROBLEMI Kroz cijelu svoju povijest - od Lao Tsea do Husserla filozofija nije riješila niti jedan problem. Kao njenu granu, i estetiku je stoljećima vodila ista sudbina. Ako skrenemo pogled na fantastičan i spektakularan razvoj tzv. pozitivnih nauka, zgusnut u raspon od samo nekoliko stoljeća, gornji fenomen ukazati će nam se još upadljivijim i neshvatljivijim: Uskoro, ako smo radili na tome da iza ovih rezultata otkrijemo početni impuls i specifičnu tendenciju, postaće nam jasno da se ovdje radi o dubljim razlikama: ne samo da na filozofiju ne možemo gledati kao na pozitivnu nauku koja ima svoj razvoj i napredak, dok filozofija ne nadograđuje na prethodna dostignuća i uvijek tako reći začinje svoju stvar iznova - nego i da se u ova dva slučaja radi o posebnim duhovnim strukturama. Filozofija i nauke ne samo da sebi ne postavljaju iste probleme, nego i obavljaju generički drugačije poslove. U prvi mah može izgledati da se sav zadatak filozofije sastojao, i još i danas sastoji, samo u tome da u krugu predznanstvene, ali i znanstvene svijesti, iza onoga što izgleda po sebi razumljivo i neproblematično otkriva da se skrivaju problemi; dakle, da vidi u čemu je problem, ali ne i da taj problem riješi. U prilaženju filozofiji dobija se utisak da ona samo pita, a ne odgovara, da u sve sumnja i ni u što ne vjeruje, da samo traga i ne nalazi, da poput uporno dosadnog djeteta svim stvarima pristupa istim “Zašto?”, ne dospijevajući nikad do zreloga “Zato što . . .u. Samo traga i pronalazi ulaze, a nikad nam ne pokazuje “ izlaz. Ima li smisla ovakvo jedno zanimanje? Rekli smo: do današnjeg dana filozofija nije riješila niti jedan jedini problem. Ona nije dala konačnog odgovora niti na pitanje što je biće, niti što je duh, niti što je istinito, niti što je dobro, niti što je lijepo; nije odgovorila ni na osnovno, najzanimljivije i najdalekosežnije pitanje: “Otkud to da ima bilo čega, a ne naprotiv ničega? u (jer svi mi možemo jasno predstaviti i tu mogućnost da nema apsolutno ničega, pa čak ni moje svijesti da ničega nema), a kamoli da je bila u stanju riješiti sve one specijalne probleme koji pretpostavljaju rješenje tog osnovnog. Kad ne znamo otkud uopće Nešto umjesto Ništa, kako ćemo znati otkud zrnce pijeska ili šta je to čovjek? Naravno, postoji iluzija da mi znamo odgovor na bar neka od tih pitanja. Mnogi će pomisliti: kakva je to mistifikacija! Pa ja dobro znam što je to čovjek. Ali, postoji i mogućnost da filozofija pokaže kako to znanje nije ispravno, pa nam čak svojim prividom da je istinito onemogućuje da makar u budućnosti steknemo pravi pojam o tome što čovjek jeste. Ako filozofija ne rješava definitivno nijedan problem, postoje možda slijedeći razlozi koje treba posebno razmotriti: 1. Da je problem krivo postavljen. Ali, kako bi ovo objašnjenje pretpostavljalo da filozofi nisu u stanju dobro misliti i kako bi to moralo važiti za sve njih bez obzira kojem pravcu pripadali, i to za sva vremena, ova mogućnost je gotovo nevjerojatna. 2. Da je problem principijelno, jednom zauvijek, nerješiv. U tom slučaju problem bi bio, bar ponekad, ispravno postavljen, ali bi njegovo rješenje prelazilo granice ljudskog razuma. Možda bi jedan savršeniji um znao odgovor i na “najteža” filozofska pitanja, ili bi za njega pitanja kao takva otpala, tako da bi povijest filozofije predstavljala, u stvari, samo još jednu potvrdu više da čovječanstvo kao vrsta nije uspjelo. “Ima pitanja na koja čovjek nikad neće naći odgovora ako po svojoj prirodi nije od njih slobodan” (Kafka). Možda su i sama ljudska pitanja posljedice ljudskog nesavršenstva i nemoći. 3. Da postoji tzv. pluralizam istina. Po ovoj pretpostavci, svojstvenoj osobito anglo-američkoj filozofiji, problem se ne može definitivno riješiti zato što o jednoj i istoj stvari važi više istina, zato što niz mogućih, podjednako istinitih, ali i međusobno različitih odgovora nikad nije iscrpljen. 4. Da svaki odgovor zahvaća samo jednu stranu stvari. Ovo shvaćanje, karakteristično za lenjinizam, razlikuje se od gornje pretpostavke, jer učenje o pluralizmu istina cilja na to da o istoj strani stvari ima više različitih i jednako vjerodostojnih istina; a ne samo o raznim stranama ili vidovima te stvari. Lenjinističko tumačenje svodi se na to da pojedini mislioci mogu iz svog ograničenog aspekta otkriti samo jedan dio jedne jedinstvene istine o jednom predmetu, i da se slika o njemu postupno kroz povijest ljudskih napora kompletira, kao kakav mozaik, ad infinitum. Ova optimistička vizija, usprkos tome što je nosi svijest o ograničenosti ljudskih spoznajnih moći, ipak pretpostavlja da postoji izvjestan napredak i u filozofiji, te da su stariji mislioci sljedstveno manje znali od novijih, jednako kao što će i budući biti bliže konačnoj istini, nikad je ne dostigavši. Konačno rješenje nije moguće zato što se istina nikad sva ne otkriva, pa od nje možemo vidjeti samo polovinu, tri četvrtine, sedam osmina, itd. - put ka cilju je poput Zenonove strelice. 5. Da su rješenja moguća na više različitih razina, u više različitih modusa mišljenja, da različito vrijede i glase za različite duhovne strukture. Tu leži korijen shvaćanja da se svako za sebe “mora probiti do vlastite istine”. Za sve nas je istina ono što je u skladu s našim vlastitim bićem, postaje tako reći istinska istina tek kad smo je lično proživjeli i za nju se vlastitim snagama izborili. Tako se istina “živi” i može se samo “iskusiti na vlastitoj koži”: ona se ne može preuzeti, jednako kao što se ni iskustvo ne može prenijeti. Nikog ne možemo ničem poučiti ako već nije sam sklon slično misliti, i pouka će prodrijeti dokle i sličnost. No u tom slučaju ne treba ga ni poučavati. - Za nekoga, istina je da čovječanstvo nema nikakvog izgleda ni u budućnosti, za drugoga je, suprotno tome, istina uspinjanje divnom ljestvicom napretka. Za zapadnjaka je istina ne gubljenje vremena, za istočnjaka mirovanje. Samo s takvim istinama mi stvarno imamo posla; vanjske, pročitane, naučene; usvojene istine i nisu istine ako pod ovom kjerkegorijanskom pretpostavkom istinu treba živjeti. - O istoj stvari se može misliti na različitim razinama koje zaposjedaju različiti subjekti, ne samo da se može misliti o različitim razinama iste stvari. Misaone dimenzije unutar kojih postavljamo probleme različite su emanacije različitih bića - tako i “rješenja” moraju biti različita. Quod licet Iovi, non licet bovi. Ne samo da, recimo, za nekog nacionalno pitanje uopće ne predstavlja problem, dok je za drugog od vitalne važnosti: i isto formuliran problem i identičan odgovor na njega mogu značiti različite istine i različite vrijednosti kad se otope u mediju različitih bića. Kad Schopenhauer kaže: “Sve je volja”, iza toga stoji jedna sasvim druga “istina” nego kad to isto kaže Nietzsche. Jer, njihovi iskazi se odnose na druge svjetove i vrijede samo unutar filozofskih sustava u kojima su rođeni, ne vrijede ili mijenjaju značenje uneseni u drugu sredinu, jednako kao što dva puta dva ne iznosi isto u Euklidovom i u Riemannovom prostoru. Time se objašnjava činjenica da se navodno “isti” predmet različito objašnjava, da, npr. na pitanje što je umjetnost imamo tijekom povijesti estetike toliko različitih odgovora koliko i estetičara. Pa i kad neko prividno prihvaća tuđe mišljenje, kao, uzmimo, Batteux Aristotelovo, ono će se u njegovom načinu mišljenja i nehotično prometnuti u karikaturu, kao što se dogodilo s ona dva džepna nožića koja su kod Rilkea dobila u ruke dva dječaka: primljena su oba nova, iste veličine i marke, no nakon nekoliko godina jedan je bio sav iskrzan i žalosna izgleda, drugi blistav i lijep kao i prije. 6. Da se problem i ne uzima de facto zato da bi se na njega dalo rješenje, nego samo kao povod, odnosno poticaj za izgradnju posebnog svijeta. I filozofiji se događa često što i umjetnosti: da samo polazi od određene teme i, prividno je razvijajući, koristi priliku da razastre bogatstvo svog duha, pretvara “motiv-problem” i točku oko koje će rasplesti fino tkivo jednog prozračnog i titravog svijeta koji izvire i širi se kroz svog tvorca; u realnosti nikad viđen i nepoznat; pa ipak odmah prisan i “prepoznat” - dalek i blag kao uspomena: Filozofija, dakle, može probleme vezane za stvarnost a priori uzeti kao nevažne - mizerne u odnosu na moguće svjetove koji se otvaraju duhovnom oku - pa se od njih udaljiti, odnosno pretvoriti ih jednostavno u elemente jedne igre u kojoj se duh osjeća superioran nad problematikom kao takvom, svjestan duboko da više vrijedi izgraditi nova bića nego davati odgovor na pitanja koja postavljaju već postojeća bića. Umjesto angažirana, tj. umjesto da se bori oko jedne jedine neposredno date realnosti i rješava njene probleme, filozofija može poput umjetnosti biti artistična, može se estetizirati na taj način što se neće baviti stvarnošću koja je već aktualizirana, nego mogućnostima koje čekaju na svoje ostvarenje. U ovom slučaju filozofija ne bi ni tumačila, ali ni mijenjala svijet - ona ne bi rješavala probleme zato što ih ne bi uzimala ozbiljno. “Problemi” se za nju pretvaraju u jedan interni, formalni zadatak, pa u osnovi znače što i za Mozarta, koji, kad je dobio u ruke veoma loš libreto za “Otmicu iz Seraja”, reče: “Na ovom smetlištu sagraditi ću dvorac”. Leibnizu bi odgovarao ovakav tip filozofiranja, on je na smetlištu sagradio “najbolji od svih mogućih svjetova”, pa pobijati tu njegovu tezu da je “ovaj svijet najbolji od svih mogućih” navodeći primjere iz područja smetlišta (odnosno ovog svijeta) znači ne samo kritički promašaj, nego u osnovi pogrešan pristup duhu njegove filozofije. - I Nietzsche je jednom prilikom rekao (u “Philosophische Brockenu”) da na filozofiju treba gledati kao na umjetničko djelo, kao na jednu arhitektoniku koja se ne može negirati ako ne odgovara realnosti (što znači ako ne odgovara ispravno na postavljena pitanja), nego samo ako nije dosljedno i organski izvedena. Filozofemi koji pripadaju ovom tipu “estetskog doživljaja života” ne mogu se kritizirati izvana, suprotstavljajući im činjenice uzete iz realnosti (jer oni se na realnost i ne odnose), nego samo imanentno, u slučaju da su unutarnje protivurječni, da su na svom putu nešto preskočili i u svoju koncepciju strano tijelo unijeli. 7. Da definitivnih rješenja kao takvih nema, da ne samo filozofija kroz svoju povijest, nego ni pozitivne znanosti nikad nisu riješile nijedan problem. Jer, rezultati i uspjesi pozitivnih nauka ne govore eo ipso da one imaju posla s istinom, ono što se unutar njih smatra rješenjima problema pokazuje samo da kao radna hipoteza omogućava da se dalje na tim temeljima radi - pokazuje svoju uporabljivost i operativne mogućnosti - dok stalno postoji prijetnja da se odjednom utvrdi (kao što je već i bivalo i stalno biva) da čitava stvar leži na pogrešnoj pretpostavci i da treba poći od druge hipoteze. Nije, naime, nikad dokazano da je napredak znanosti ujedno i napredak u otkrivanju istine, i činjenica da na jednoj pretpostavci (recimo na pretpostavci da je materija val ili da je čestica) dolazi do uspjeha govori isto tako malo u prilog shvaćanju da iza te pretpostavke stoji jedna istina, kao što i u životu do uspjeha dovodi istinoljubivost. 8. Konačno, uzrok da filozofija još nije riješila nijedan problem može ležati u prirodi samog mišljenja, odnosno postoji mogućnost da pojmovno mišljenje kao takvo nikad i načelno ne može uspostaviti kontakt sa realnošću ili sa predmetnošću na koju se problemi odnose, nego da intendira jedino prema svojim vlastitim pojmovima, koji, ispriječivši se poput zida između subjekta i objekta, odbijaju intenciju unatrag i ne propuštaju je do takozvanog predmeta mišljenja. Da, zaista, pitanje je da li je filozofija ikad uspostavila most prema stvarnosti i da li je ikad ijedan detalj u njoj pogodila. Možda se to samo čini da misao važi za postojeće; barem niko nikad nije to dokazao isto koliko ni da to postojeće postoji, iako svi osjećamo da ga imamo pred sobom, oko sebe i u sebi. Daleko sam od toga da bih ovim odricao postojanje objektivnog svijeta; ukazujem samo na nemoć misli da dokaže stvarnost. Stvarnosti pripada akcija, one su na istoj strani - misao je na drugoj. Možda se misli i odnose na stvarnost - a ne samo na pojmove u mislima rođene - ali ni to se ne može dokazati. Možda mi rješavajući probleme pogađamo istinu, a da to ne znamo - ali, isto je tako moguće da se filozofija vrti u krug, utemeljujući svoje pojmove o stvarnosti u jednom tijeku mišljenja koji od tih pojmova kreće drugim pojmovima što sami sobom postavljaju mogućnosti uvođenja novih, i tako se u obrnutom smjeru od prvobitnog cilja sve više od stvarnosti udaljuju ukoliko se dalje i duže misli. Nemajući odnos prema stvarnosti, filozofija se možda odnosi samo prema mogućnostima (vlastitih misli) kojih ima bezbroj, pa zato i bezbroj mogućih odgovora. Ako se iz pojma ne može zaključiti o stvarnosti nečega, mogu se izvući mogućnosti samog tog pojma. A jedini pravi uvjet da se postoji, tj. da se stupi u kontakt sa stvarnošću, sastoji se u tome da se ne pita: da se ne samo ne rješavaju problemi, nego i ne vide - ukratko, da se ne misli. Da bi egzistirao, čovjek se ne treba pitati o smislu egzistencije. Štoviše, da bi egzistirao, čovjek se ne smije pitati. Tako se i estetika ne bavi stvarnošću, tj. ona ne objašnjava konkretna umjetnička ostvarenja nastala tijekom povijesti umjetnosti, nego se trudi samo oko pojma umjetnosti, odnosno pitanja: “Što je umjetnost”. Ljudi pogrešno od estetike očekuju da im učini pristupačnim pojedina umjetnička djela i pomogne da ih razumiju time što bi im ukazivala na neke njihove momente i strane, te gotovo pokazala gdje leži njihova vrijednost i u čemu se sastoji. Međutim, time se ona bavila samo kad je krivo shvaćala svoj predmet, mjesto i mogućnosti. Čak ni tzv. “primijenjene estetike” - estetika muzike, estetika filma, estetika likovnih umjetnosti, estetika književnosti - ne nalaze svoju primjenu na određenim djelima (kao što su, recimo, Munchov “Vrisak, “Slike s izložbe” Musorgskog ili Langov “Kabinet dr. Kaligarija”), pa čak ni na određenim stilovima (kao što su impresionizam, ekspresionizam ili barok), nego na određenim umjetničkim vrstama kao takvim, tražeći kako se pojam o umjetnosti u njima individuira i specifično manifestira. Estetika glazbe, npr. pita se uglavnom samo: “Što je glazba”? Estetika se, dakle, kao i sva filozofija, bavi utvrđivanjem pojmova i izvlačenjem konzekvenci iz njih, ostavljajući sa strane sav šaroliki i zamamni svijet stvari. Štoviše, ona je od svih filozofskih disciplina najdalje od mogućnosti da se angažira, jer je njen predmet najmanje interesantan za ideološka razračunavanja. Među osam razloga koje smo naveli kao moguće objašnjenje činjenice da filozofija nije riješila još uvijek nijedan problem, i za estetiku važi sad ovaj, sad onaj, ponekad i više njih istovremeno, pa moramo biti oprezni kad razmatramo određeno estetičko učenje, moramo uočiti kojem tipu filozofiranja pripada i prići mu adekvatno, tj. metodološki izbjegavati da ga kritiziramo izvana, pomoću drugog učenja. 'Takve kritike lako prelaze u ideološko etiketiranje pravaca i nasilno trpanje u “tabore”, postaju mrziteljske, netrpeljive i potpaljuju “borbu mišljenja” tamo gdje je nepotrebna i gdje svojim grubim trzajima kida fino tkivo problema, gubeći već po svom polaznom stavu svaku mogućnost da shvati o čemu se uopće radi. Imanentna kritika je i ovdje jedino na mjcstu. Estetika se mora sagledati u cjelini filozofskog sistema kome pripada. Ona se ne može ni koncipirati ako se ne osloni na fundamentalne filozofijske stavove; odnosno ako sama iz svog specijalističkog kruga ne transcendira i ne prodre do njih. Ima, istina, “estetika” koje se nisu razvile unutar filozofijskih sistema, niti se brinu za svoje teorijske pretpostavke, nego nastoje da budu “autonomne”, smatrajući da je moguće estetičku problematiku razmatrati i rješavati izolirano i neovisno o fundamentalnom učenju o biću (ontologija) i spoznaji (gnoseologija). Takve estetike što lebde u zraku zaslužuju da njihovu tendenciju posebno ispitamo. Sada je na mjestu da ukažemo na jednu pojavu koja se osobito u našem vijeku raširila: javljaju se sve više estetičke studije koje ne samo da nisu određene potpunim filozofijskim sistemom, nego ni same nisu pisane sistematski. To su brojne “rasprave” i “eseji” o pojedinim estetičkim problemima, otcijepljenim čak i od ostalih estetičkih problema (a da i ne govorimo o problemima iz drugih filozofijskih područja), te su tako, lišeni njihove prirodne povezanosti, ono lebdenje i nefundiranost dvostruki. (Tako pojedini autori smatraju da mogu proučiti i izložiti temu, recimo, “Forma i sadržaj”, a da prethodno ne samo da nisu doveli do svijesti ontološke i gnoseološke pretpostavke koje su već samim izborom teme počinili, nego ni uočili da se ni u estetičkom pogledu ta dva pojma ne mogu proučavati bez jedne koncepcije o cjelini estetskog fenomena.) Međutim, ti “duboko specijalizirani” pokušaji ne javljaju se nipošto unutar estetičkog područja u većem broju negoli unutar drugih, i filozofijskih i znanstvenih, pa predstavljaju jedno od tipičnih obilježja suvremene “kulturne nadgradnje”. Dok ova specijalizacija ne pogađa toliko pozitivne znanosti (iako i jedan specijalist za paprat neće ni u svojoj struci daleko dospjeti bez uvida u cjelinu šumske zajednice), ona narušava filozofiju u njenoj najintimnijoj srži. Jer, filozofija je prije svega, a možda i nakon svega, sistematsko mišljenje: istraživanje i praćenje lančano povezanih pretpostavaka sve do njihovog izvora, ili bar do točke do koje je uopće moguće ići. Ali, eto, naše vrijeme ustaje protiv sistema i uzdiže princip specijalizacije i u metodološkom pogledu na vrh kriterija "znanstvenosti" . Sistematsko izlaganje cjelokupne problematike jedne oblasti može imati nedostatke i pukotine, neke teme biti će uvijek slabije obrađene od drugih, ali ono se kao građevina lakše drži i održava pod naletima kritike, nego tzv. eseji. Izgleda da su još jedino pripadnici fenomenološke škole ostali vjerni sistematičnosti u filozofiji. Pa i što se tiče naše discipline, jedina sistematska djela dvadesetog stoljeća potekla su iz fenomenološke orijentacije. Nicolai Hartmann napisao je svoju “Estetiku” tek pošto je zacrtao jedan grandiozan filozofijski sistem, a Roman Ingarden, po mom mišljenju najveći ontolog umjetnosti današnjice, prišao je ovoj posebnoj ontologiji tek pošto je razvio opću; njegove monografije: “Književno umjetničko djelo”i “Istraživanja u oblasti ontologije umjetnosti” - sistcmatične do perfekcije - nalaze svoje fundamente u jednom ranijem djelu “Spor oko egzistencije svijeta”, kao i u nizu spisa koji su pripremili podlogu za njihov rast. Istina je, estetika je iz dana u dan sve manje. Da li zato što bi za umjetnost bio “izgubljen apsolutni interes”, kako je to rnislio Hegel, ili postoje drugi razlozi. G. i E. Koebner tumače zaostajanje estetike za ostalim filozofijskim disciplinama kao pomjeranje interesa ka egzistencijalnim pitanjima, koje nameće naše doba na račun svih drugih koja se pred licem prijeteće propasti pokazuju kao “luksuz”. Ne bih inzistirao na činjenici da se možda upravo u onome što naše doba smatra “luksuzom” sastoji sva razlika između čovjeka i životinje koja je također egzistencijalno zainteresirana, nego bih radije, da ostanem u okvirima imanentne kritike, pokazao da i estetika doprinosi rješavanju fundamentalnih filozofijskih problema. Nju ne interesira samo umjetničko biće, ili bolje, nju dok se interesira za umjetničko biće mora zainteresirati i pojam bića uopće: estetici se, štoviše, pruža izvanredna šansa da (ponovimo: i ona je filozofija) upravo u fundamentalnim filozofijskim pitanjima napravi skok koji druge discipline nisu u stanju izvesti. (Možda bi ovo trebalo razviti na kraju knjige, ali upravo činjenica da se već na početku nameću “fundamentalni” problemi najbolje pokazuje koliko je estetika upućena na centralnu filozofijsku problematiku i povezana s njom. (Inače, uvijek se javlja variranje u odnosu na mjesto na kojem treba razviti određeni sadržaj, možda zato što se uslijed povezanosti problema krajnji izvodi javljaju kao potrebni na različitim mjestima.) Po Koebnerovima, filozofi su danas prisiljeni da prije rješavaju najosnovnija pitanja koja sa sobom dovode velike mijene vremena - kao da je filozofija promijenila i mogla promijeniti svoj predmet. U prvi plan izbija etička, ontološka i gnoseološka problematika, dok se estetska smatra sekundarnom. Osnovni suvremeni filozofski pravci uopće ne nailaze na estetičku problematiku. Tako pozitivizam i filozofija egzistencije raspravljaju o “primarnim datostima svijesti”, marksizam o fundamentima kulturne nadgradnje, itd. Iz Koebnerove argumentacije proizlazi da se filozofi ne bave estetskom problematikom zato što istraživanja iz te oblasti, prije, pretpostavljaju rješenja ontologije i gnoseologije i, drugo, ne doprinose da se ona riješe. I zaista, estetika u svom klasičnom smjeru i određenju, kao “nauka o lijepom”, ne može danas dobiti ni aktualnost ni doprinijeti rješavanju osnovnih filozofijskih problema. Štoviše, ona ne pogađa ni umjetnost našeg doba, jer za nju nije ni bitno ni karakteristično da bude lijepa. Kao što estetiku sve navodi da se ontološki orijentira, pa i identificira s ontologijom umjetnosti, tako i ontološka funkcija same umjetnosti sve više prodire u prvi red. Za umjetnost nije važno da li će biti lijepa, nego da li će izvršiti svoju ontičku misiju. No, mi vidimo nešto što je braći Koebner izmaklo: estetika koja se ontološki fundira ne samo da dublje i zasnovanije tumači svoju tematiku, nego i plodno ulazi u sama osnovna filozofska pitanja, približava nas mogućnosti da utvrdimo jedan pojam bića. A Kobnerovi svjesno odbacuju svako oslanjanje na ontologiju. Tako i nije čudno što iz estetičkih razmatranja ne mogu izvući nikakav zaključak o osnovnim filozofijskim problemima. Međutim, estetika se kao i metafizika pita, kao što ćemo vidjeti, što je “meta”, “iza” stvarnosti. Što “iza” ove stvarnosti uopće leži, ili, da li metafizičnog uopće ima? Tražiti nešto “metŕ” fizike ne znači nužno pret-postaviti da postoji jedan transcendentan nefizikalni svjetski duh, niti pak smatrati da su ideje “primarne” a materija “sekundarna” , nego mi idemo “meta” već čim se zapitamo otkud “ta fizika postoji. “Iza” stvarnosti, naime, za naš um, leži mogućnost, odnosno pitanje: "Otkud stvarnost?", “Otkud to da ima bilo čega a ne suprotno - ničega?” To centralno metafizičko pitanje samo se od sebe u refleksiji preobraća u ovu formulaciju: “Otkud i sama mogućnost stvarnosti?”, ili: “Kako je moguće da ima bilo čega?” Iza stvarnosti leži mogućnost stvarnosti, naime, i iza pitanja kako to da se jedna mogućnost (stvarnosti kakvu imamo) ostvarila, a ne druga mogućnost (nestvarnosti) ili pak treća (drugačije stvarnosti), leži pitanje otkud i same ove mogućnosti izviru, ili šta ih omogućava, ili na osnovu čega su postavljene. Iza stvarnosti leži mogućnost stvarnosti (logički primarno, jer da bi nešto bilo stvarno, treba da bude uopće moguće) ili mnoštvo mogućnosti koje u jednoj jedino nam datoj stvarnosti nisu ostvarene, a koje se u umjetničkim djelima ostvaruju ili bi se bar teorijski mogle ostvariti (estetički vid pitanja). Kako mi ni u jednom drugom slučaju nego samo pred licem umjetničkog djela vidimo ovu pretvorbu mogućnosti u stvarnost, kako samo u rađanju umjetničkog djela možemo tako reći ad oculos pratiti kako iz ništavila nastaje jedno biće, a harmonijom iz kaosa izvire kosmos, tako samo na primjeru estetskog predmeta možemo prisustvovati čistom ontičkom zbivanju, osvojiti onu čvrstu točku koja nam pruža distancu podjednako prema biću kao i nebiću. Mi nismo u stanju odgovoriti na fundamentalno metafizičko pitanje kako to da postoji Nešto, a ne Ništa samo zato što se već nalazimo u okviru tog Nečega, u jednom egzistencijom već definiranom svijetu, i u životu svome nikako se ne možemo probiti do točke na kojoj se Ništa i Nešta luče i razdvajaju. Zatvoreni u Nešto kao u kakvu kutiju, zaslijepljeni bićem, nemamo distance da ga sagledamo samo kao drugu mogućnost, ona nam se čini kao jedina i stoga po sebi razumljiva. Bez jednog “iskliznuća” iz vrzinog kola bića, bez mogućnosti da od postojećeg apstrahiramo i da se nad njega uzdignemo, nismo u stanju sagledati svu njegovu problematičnost. Zato metafizika nije mogla dati odgovor na svoje osnovno i, sklon sam da smatram, jedino pitanje. Međutim, pred čudom nastanka umjetničkog djela nalazimo se na samom izvoru rađanja bića, neposredno osjećamo kako Ni iz čega klija Nešto i ovo iskustvo toliko je dragocjeno da ga niti jedno drugo ne može nadomjestiti. Zato je ontologija umjetnosti možda jedina šansa da se prodre u istinski metafizičku problematiku. Umjetnost, o kojoj estetika razmišlja, također transcendira stvarnost i ide iza nje, kako u spoznaji, tako i u građenju nestvarnih bića - time što prikaz stvarnosti nadilazi i na njemu se kao takva ne konstituira. Ona sama je metafizična. Rekli smo “samo pred licem umjetničkog djela” možemo zauzeti poziciju iz koje se vidi kako se mogućnosti pretvaraju u stvarnost. Netko bi mogao misliti (poput pojedinih pristalica filozofije egzistencije) da ljudi u svojoj realnoj povijesti također ostvaruju mogućnosti koje se prije njih nikad nisu ostvarile, te da u tom “otvorenom horizontu povijesti” prisustvujemo također originalnom ontičkom (ontičko – po biću i duhu) rađanju. Međutim, sve ove mogućnosti nalaze se, tako da kažemo, na liniji stvarnosti, one su tzv. realne mogućnosti, date su i omogućene unutar stvarnosti kakvu već imamo, nisu generički nove i time ne daju primjer uz koji bi se na gornje metafizičko pitanje moglo odgovoriti. One su stvarnošću “bremenite”, kao i stvarnost njima: nalaze se u istoj dimenziji. Drugi je slučaj s mogućnostima koje umjetnost ostvaruje. One su tzv. idealne mogućnosti, tj. takvog su porijekla da se unutar realnosti ne samo nikad ne mogu ostvariti ni napraviti, nego ni kao mogućnosti vidjeti: “Stav života i stav umjetnosti razlikuju se i u samom umjetniku” - zapisao je Kafka. Niti jedan umjetnik ne može kao biološka i socijabilna jedinka, pa ni kao nosilac povijesti, roditi jedan ontički novum, jednako kao što ni kao umjetnik nije u stanju da jedan niz tonova koji već po sebi nije muzikalan pretvoriti u muziku. Muzikalne mogućnosti (mogućnosti da bude muzike) predodređuju muzikalnu stvarnost, te se estetičko pitanje ne sastoji u pitanju o prirodi te stvarnosti (realne muzičke produkcije - to bi bilo pitanje historije muzike), nego otkud izviru te mogućnosti muzike, ili što unaprijed čini da se samo neke od mogućih kombinacija tonova pokazuju muzikalnim. Poklapanje, dakle, i posla i dimenzije estetike i metafizike postaje sada očito. I jedna i druga su nauke o mogućnostima. I za jednu i za drugu mogućnost postaje centralna kategorija, jer u njoj je sadržan pojam stvari, a filozofija ima dodira samo sa pojmovima koji se kao kakav zid postavljaju između nje i svijeta. Pitanje je, kako smo već rekli, da li je filozofija ikad i stupila u kontakt sa stvarnošću, i to ne zato što bi joj stvarnost bila neinteresantna; nego zato što joj se predmetnost pod prstima pretvara u pojmove i što već od samog početka, samo zato što želi znati, čitav problem pomiče sa stvarnosti na mogućnost. Pitanje je, dakle, da li filozofija kao takva, načelno, može biti “angažirana”, jer akcija je na strani stvarnosti, a misao odlazi u mogućnosti. Ima nešto u pučkoj predstavi o filozofiji kao o “lebdenju u oblacima”. Jer, biti na zemlji znači stupiti u akciju, a akcija pripada stvarnosti i stvarnost njoj. Misao, to znači cijela se akcija začinje i završava u tebi. Akcija, to znači cijela se misao odvija izvan tebe. Zato, kad kažem da je uloga mogućnosti u umjetnosti centralna, tada ne mislim samo na ono što je utvrdio Kierkegaard o “mutnom pređenju mašte”, “koja od svoje slabosti pravi djelo” (Nietzsche), ni na činjenicu da se može “estetski egzistirati”, “zatvoriti” se prema stvarnosti i “živjeti u mogućnostima”. Mogućnost, naravno, može postati ne samo predmet metafizike, nego i princip suprotan stvarnosti. I pred čovjekom leže na početku života dvije mogućnosti: ili uzeti stvarnost ozbiljno, uozbiljiti se nad zbiljom, s brižljivošću zabrinuto bdjeti nad njom - shvatiti je, dakle, kao jedinu mogućnost - ili je pak shvatiti kao jednu od mogućnosti, i to prilično dosadnu. Prvi slučaj, tj. slučaj onih koji dežuraju nad stvarnošću je zastupljeniji i nekako priručniji, pa ako se takvi metafizičkim štivom i počnu baviti, to je prije radi toga što se stvarnošću osjećaju prignječenim i traže joj protutežu (“nadu”), nego što bi ih interesiralo otkud to da ima bilo čega. A stvarno, ima toliko toga . . . Kad čovjek ujutro pogleda kroz prozor . . . kuće, pločnici, automobili, žice, oblaci, kišobrani, toliki ljudi i još između svega toga toliko misli i primisli i asocijacija i želja i odluka. Zaista, otkud da toliko toga ima? Danas se estetika u mnogim univerzitetskim, pa i našim centrima tretira kao praktična filozofija; pa se kao takva veže s etikom u duhu aristotelijanske podjele filozofije na “prvu” i “drugu”: Kao “drugoj”, a priori joj je, uostalom kao i etici, u ovom načinu mišljenja uskraćeno da se bavi primarnom problematikom i dobije šansu da odgovara na ontološka i gnoseološka pitanja. Dopušteno joj je još samo da zalazi u gnoseološko područje pitajući se o specifičnosti umjetničke spoznaje, no i u tom-pogledu ona je podređena disciplini čiji je to glavni zadatak; pa i tada ostaje ”druga”: “gnoseologia inferior” (gnoseologija koja se bavi nižim oblikom spoznavanja) kao kod Baumgartena, koji joj je dao ime. Ova sudbina pratiti će je kroz čitavu historiju racionalističke estetike: sve do Hegela i Lukácsa. Isto tako, još uvijek se u nekim centrima estetika predaje kao nauka o lijepom. Ne kažem da se i u toj orijentaciji ne može doći do interesantnih otkrića, no estetika ipak na taj način ostaje izvan glavnih tokovima suvremene filozofije i najurgentnijih teorijskih zadataka suvremenog čovječanstva: Ma kako “nauka o lijepom” bila sjajno i briljantno izvedena, ona ostaje bez neophodnih fundamenata i izgleda kao noj koji, s jedne strane, drži glavu u pijesku, a s druge, pokazuje svoj “lijepi” rep perja. Izgleda da je estetika u stanju obaviti daleko veći posao od raspredanja o formalnim estetskim kategorijama, o “lijepomu, “uzvišenom”, “tragičnom” i “komičnom”. Ona bar može preraditi i pripremiti misaoni materijal za duboke i najdublje ontološke zahvate. Ona ne smije propustiti svoju šansu, šansu datu samo njoj: jer, upravo je umjetnost ona “čvrsta točka” koju je metafizika uzalud tražila kroz cijelu svoju povijest. Stavljena pred Ništa, ona svojim primjerom pokazuje kako se Nešta rađa. Kod Hegela je prelaz iz Ničega u Nešto (vidi njegovu “Logiku”) obavljen, kako su to pokazali Kierkegaard i Marx, samo “u glavi”, apstraktnom misaonom dijalektikom pojmova. A umjetnost taj prijelaz izvodi realno, kreatorski i konkretno. Iz aspekta umjetnosti Ništa i Nešto predstavljaju donekle različite pojmove od onih u logici. Ništa nije jedno prazno ništa, pojmovno odsutstvo Nečega, Ništa nije ni ono što uopće ne postoji, nego ono što smisaono ne postoji, što nije prožeto duhom. Svakodnevni besmisleni slučajevi, taj roj priglupih činjenica što nas oblijeće i pecka pri svakom koraku, u estetskom pogledu je također - Ništa. Nešto je samo ono što je suvislo i osmišljeno, duhovno vrijedno - djelo. Tako će ontologija koja ishodi od umjetničkog fenomena zauzeti sasvim drugačiji stav prema svom osnovnom problemu “Otkuda postoji Nešto a ne Ništa”. Njeno pitanje će glasiti: “Otkud to da postoji smisaono Nešta i otkud mogućnost da postoji bezmisleno Ništa?” Da je umjetnost stavljena pred zadatak da otkriva i prati nepoznate svjetove, a ne da bude lijepa, potvrđuju nam i sami umjetnici i noviji mislioci: Reći, npr., za jedan Bachov koral samo da je lijep, to je jednostavno uvreda. On je daleko više: čitav jedan svijet, pretvorba jedne idealne mogućnosti koja bi bez njega i dalje vodila svoj sablasni metafizički život - u fizis, u stvarnost. Istražiti strukturu i način postojanja ovog umjetničkog realiteta, to je eto zadatak dostojan estetike, odnosno da se sad poslužimo sinonimom, ontologije umjetnosti. ` I. Focht; Uvod u estetiku, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1972 DISK 0311 |
