Seppuku
Od davnine je bilo povlasticom ratničke klase samuraja počiniti "seppuku" u slučajevima kad je gubitak časti neizbježan. Za to je bila potrebna dozvola poglavara, koji je to mogao i narediti, budući da se ovdje nije radilo o izbjegu, već očuvanju vrednota ličnosti koja se žrtvuje jednom načelu. Muškarci su to počinjali tako da su, koncentrirani prema osobitom pravilu, rasporili vlastiti trbuh, nakon čega im je, u većini slučajeva, pomoćnik odrubio glavu. Žene su presijecale vene na vratu. Tko počinio seppuku, bio je razriješen sramote koju bi mu priskrbio dani položaj, pa makar to i ne bilo njegovom krivnjom. Ovaj se običaj proširio od samuraja i na druge krugove pučanstva. Kada bi se skupina ljudi zajednički posvetila smrti, uglavnom se događalo da prvome koji bi si prerezao trbuh drugi odrubi glavu i tako dalje redom, sve do posljednjega, vođe, koji bi morao umrijeti od rana koje bi si sam zadao, budući da više nije bilo nikoga da mu odrubi glavu. Govorilo se i o nekim slučajevima kada su svi sudionici rasporili trbuhe istodobno. Da je ovakvo kolektivno samoubojstvo iz politčkih razloga bilo mogućim čak i nakon drugog svjetskog rata, dokazali su pisac Mishima i nekoliko njegovih pristaša. Strancu, koji uglavnom naviknut povezivati samoubojstvo s očajanjem i depresivnim stanjima, ova se spremnost na smrt čini prije svega barbarskom i čak smiješnom. To proizlazi odatle što on ne može osjećati samoubojstvo kao katarzu poput Japanca koji u samouništenju vidi samoveličanje.
Erik Vio: Stramputice slobode, HLK Rijeka 1997 9. Članak (dio)
Post je objavljen 27.08.2014. u 17:55 sati.