Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/morton1905

Marketing

Vio, Erik: Stranputice slibode, Hongkong HLk, Rijeka, 1997. Str. 59-64 odjeljak 16.

Hongkong
Prirodne ljepote i zapanjujući privredni uspon Hongkonga, čije je kinesko stanovništvo od kraja drugog svjetskog rata naraslo s 400 tisuća na 4 milijuna, toliko su poznate da se ne ispiati opisivati ih. Kada sam stigao onamo u prosincu 1945., u čitavom je Hongkongu bilo, osim vojnih vozila, pet automobila i pripadali su organizaciji Land Transport, a moglo ih se unajmiti za hitne poslove, na primjer za liječnika. Danas je promet toliko gust da mnogi ljudi više ne koriste vlastite aute da bi se odvezli do grada. Neposredno nakon rata izgledi nisu bili ni približno tako dobri. Čang Kaj Šek, koji je tada zavladao Kinom, nije bio sporazuman s time da Hongkong ostane britanskom kolinijom. Sjedinjene Države su ga podržavale i pretpostaviti je da bi, da je Čang Kaj Šek ostao za kormilom, on prije ili kasnije preuzeo Hongkong. Nacionalni osjećaj naroda bio je jak, često je dolazilo do štrajkova koje je Kina podržavala, u zraku se osjećao kraj imperijalizma. Politika pobjedničkih sila u Aziji i kasnije u Africi bila je dekolonizacija. Zašto je Hongkong bio jedino mjesto gdje se ona nije provela? Gesla su bila ista ona kojima je predsjednik Wilson uveo Sjedinjene Države u prvi svjetski rat: "The world must be made safe for democracy!" Dakle, sloboda svim narodima, pravo na nacionalno samoodredenje, vlasti birane od naroda. Ništa od svega toga nije se slijedilo u Hongkongu. Vlast se u Hongkongu sastoji od činovnika po zvanju, ne od političara. Postoje dva najviša savjeta, Legislative Councili i Executive Council koji donose sve najznačajnije odluke i čija se polovica sastoji od vladinih namještenika, a polovica od istaknutih građana koje na tu dužnost imenuje vlast. Guverner ima odlučujući glas i mogao bi provesti svoju volju čak i kada bi svi članovi koji ne pripadaju vladi bili protiv tog glasa. Uglavnom, stvar je takva da guverner izabran od britanske vlade u Londonu ima apsolutnu moć, koju svakako i upotrebljava s puno opreza, humanosti i takta. Ali, ne radi se samo o tome.
Komunistička Kina Mao Ce Tunga imala je u početku samo jednog prijatelja na svijetu kojemu nije vjerovala: Sovjetsku Rusiju. S Amerikom je bila u ratu zbog Koreje. Samo je Engleska bila u položaju da izgradi most između Kine i zapadnog svijeta. Odmah je priznaIa novu vlast Kine. To je pridonijelo privrednom usponu Hongkonga i pokazalo se da Kina putem Hongkonga ostvaruje veliki dio stranih deviza (kažu, 50% ili više) koje su joj nužne. Sve se to, međutim, dogadalo potiho, tako da je vlada Crvene Kine ispočetka mogla potiskivati nacionalističke zahtjeve stanovništva, sve dok Mao nije dovoljno ojačao da iznese pred vlastiti narod sliku svoje zemlje kao velike sile koja si može dozvoliti da tolerira kao susjede šaku stranaca u jednoj jedinoj luci, kao i da ismije podrugivanja koja su o tome dolazila s ruske strane. Tisućgodišnja mudrost Kine proizvela je zajedno s kolonijalnim iskustvom Engleske proizvod koji bi trebale uzeti za primjer sve novo-neovisne zemlje svijeta. Sada, nakon što su se odnosi Kine i Amerike gotovo normalizirali, postalo je to oštrom, vjerovatno neizlječivom oprekom između Kine i Rusije, oprekom za Hongkong osobito korisnom.
Značajan doprinos engleske strane razvitku Hongkonga bio je u tome da je ova kolonija izuzeta iz dosega "sterling areje" kojoj su pripadale sve članice Empirea i kasnije Commonwealtha, s izuzetkom Kanade . Izuzeće se dogodilo bez stvarnog spomena, ali tako da je Hongkong de facto uživao međunarodnu deviznu slobodu koja postoji i dandanas. Mislim da se taj velikodušan i dalekovidan korak uglavnom ima zahvaliti generalnom direktoru Hongkong and Shanghai Banke, Siru Arthuru Morseu, koji je preuzeo vodstvo ove velike banke odmah po svršetku rata, budući da je njegov prethodnik, Sir Vandeleur Grayburn, umro u japanskom zatočeništvu uslijed mučenja kojima je bio podvrgnut. Sir Arthur je bio čovjek od formata. Sve je na njemu bilo veliko. Visoka masivna prilika, široko crveno lice s oštrim ali dobroćudnim očima i prijateljskim smiješećim ustima, zarazan smijeh i divovske šape čijim je snažnim stiskom preuzimao posjetitelja u svijet svoje moći i naklonosti. Imao je predsoblje u loži Jockey-cluba, gdje je stolovao pri konjskim utrkama s lady Morse, svojom malom, sitnom, prijatno ironičnom ženom. Oboje su imali dara da uza svu srdačnost očuvaju odstojanje prema drugima i prema svijetu, pa su ostavljali dojam da lebde poput viših sila nad stvarima kojima upravljaju. Temeljac na kojemu je izraslo zdanje svjetskoga grada Hongkonga položio je zasigurno upravo taj čovjek.
Bilo je, dakako, i mračnih strana. Podmićivanja je bilo, a ima ga i danas možda još u većoj mjeri, usprkos oštrim protumjerama. Najnapadniji slučaj bio je onaj visokog engleskog časnika policije koji je tijekom godina zgrnuo vrlo velik imetak na nezakonit način i, doznavši da je otkriven, pobjegao u Englesku gdje mu je bio novac. Sudske su prilike bile takve da, budući da protiv njega nije postojala presuda, nije mogao biti izručen.

Engl. Smjet treba osigurati za demokraciju! (op. prev.).
Engl. zakonoda vni sa vjet (op. prev.).
Engl. izvršni savjet (op. prev.).
Engl. Empire= Carstvo, misli se na britanske kolonije; Commonwealth= zajednica bivših britanskih kolonija. Sterling area= zona upotrebljavanja britanske funte sterlinga kao službene valute. (op. prev).

Kinezi su bili razjareni i s pravom su govorili da nitko od njih ne bi mogao tako lako uteći. Onda je ipak pronaden način da se grešnika otpremi natrag u Hongkong gdje je osuđen i odslužuje kaznu.
Često se vlasti u Hongkongu predbacivalo da ne pomaže mnogobrojnim izbjeglicama koje su dolazile iz Kine i obitavale u ubogim kolibama izloženim nevremenu. Ovaj je prigovor u određeno doba mogao biti i opravdan. Napokon se za te ljude ipak pobrinulo. Čitavi gradovi s divovskim stambenim zgradama izgrađeni su za siromašniji puk koji je još uvijek više volio živjeti u Hongkongu nego u Kini, unatoč velikom društvenom napretku koji je ondje postignut. Kada čovjek pomisli da u Hongkongu čisti kapitalizam siromašnima i bogatima nudi životne mogućnosti kojima su i jedni i drugi zadovoljni, mora se ipak zapitati je li opravdano jednostavno odbaciti taj sistem. Porez na prihode vrlo je nizak. Do 15% za poduzetnike, do 20% za pojedince. Za socijalistička poimanja smiješno! Ipak je bolje nego na mnogim drugim mjestima. Naravno, ne bavi se politikom. Nema buntovnika naroda jer to ne dopušta komunistička Kina. Od jednog kolosalnog burzovnog sloma pred četiri godine grad se opet oporavio. Čak i na kulturnom polju, za koje se stranci gotovo isključivo privrženi trgovini slabo zanimaju, medu Kinezima se zbivaju značajnosti. Zahvaljujući dvama sveučilištima i drugim školama, u Hongkongu odrasta duhovno živa mladež koja se u znanosti i umjetnosti može nositi s onom u drugim zemljama.
Samo se jednom zdanje poljuljalo. Dogodilo se to godine 1967, u vrijeme kulturne revolucije u Kini. Ne vjerujem da se zna je li Mao Ce Tung želio da ta faza njegove revolucije ode tako daleko, ali se dogodilo. Ovaj je pokret prvobitno bio okrenut protiv skupine ljudi u Kini kojoj su se pripisivale reakcionarske namjere. Nemiri su se potom proširili s Kine na Macao i Hongkong. Povodom je bilo vjerojatno neopravdano otpuštanje radnika jedne tvornice. Došlo je do masovnih demonstracija, svakodnevno su postavljane bombe na više mjesta na ulicama i u javnim zgradama, poslovni je život gotovo potpuno zamro. Ovo je stanje trajalo tri mjeseca. Policija, koja se s izuzetkom viših časnika sastojala isključivo od Kineza, držala se besprijekorno. Kineski tisak bjesnio je protiv debelih bijelih imperijalista, što je međutim bilo tek fasada. Pa, nije se Peking mogao otvoreno odreći svojih uzdanika! Iza kulisa im je, međutim, oduzeo novčane doprinose, tako da su štrajkači bili prisiljeni opet raditi; vjerojatno su i prave riječi šapnute u prave uši i postepeno, kao sami od sebe, red i mir su opet uspostavljeni.
Ja imam zahvaliti Englezima što sam u tom gradu mogao živjeti 28 godina i obavljati liječnički poziv. Ne znam niti jedan drugi narod s kojim bi se moglo tako dobro raditi. Nikada se nisam mogao požaliti na nepravdu, uvijek je bilo onako kako se očekuje od razumnih ljudi koji vole red. Iz Hongkonga sam promatrao raspad Empirea, a na žalost i propadanje same Engleske. Ovdje sam na radiju slušao Edenove tužne obrambene govore u parlamentu u vrijeme loše planirane i još lošije izvedene sueske priče. Bilo je tragično doživjeti u ovoj posljednjoj blistavoj točki engleske moći kako se ostvaruje proricanje jednog velikog povjesničara: "Stranačkoj mržnji i klasnoj zavisti uspjelo je djelo uništenja na kojemu se nasukala Hitlerova Luftwaff'e." Putuje li se sada u Englesku, rijetko se još nađe tako simpatičnog, ponešto nemarnog, blago milostivog velikodušja starijih Engleza. Mjesto njih širi se sitničavo birokratsko zanovijetanje i nije mnogo ostalo od starih časti. Godine 1977. u Londonu se zbila sljedeća scena: Dvojica arapskih naftnih šeika napuštaju veliku, vrlo poznatu robnu kuću i ulaze u svoje Rolls royceve koje voze njihovi vozači. Engleska djeca žurno dotrče i prosjače od njih ispruženom rukom, kao što Arapi to čine sa stranim turistima.
Kada emisija BBC-a danas donosi vijesti o kriketu, da je Indija tukla Englesku ili Australija Pakistan, i taj posljednji glas na nekoliko minuta opet povezuje dijelove raspadnutog svjetskog carstva, koje je učinilo više dobroga nego što je spremno priznati, onda mi se čini kao da čujem u daljini riječi: "Bože čuvaj, Bože štiti," tiho pjevanje uz lijepu melodiju Haydna.

"Početak himne Austro-Ugarske (op. prev.).


Post je objavljen 28.08.2014. u 16:38 sati.