Pregled posta

Fotografija i društvo Gisele Freund Photographie et société

Preteče fotografije

Fotografski portret odgovara određenom stadiju društvenog razvitka, stadiju uspona širokih slojeva prema većoj političkoj i društvenoj važnosti. Pojava preteča fotografskog portreta u uskoj je vezi s tim društvenim procesom.
Uspon spomenutih društvenih slojeva izazvao je potrebu da se sve robe proizvode u velikoj količini, a to se odnosilo i na portret. »Naručiti svoj portret« bio je simbolički čin kojim su pripadnici nastupajuće društvene klase svoj uspon vidljivo obilježavali, sebi i drugima, i na taj način se svrstavali među one što su uživali društveni ugled. Ta društvena evolucija mijenjala je istodobno obrtnički izrađen portret u sve mehaniziraniju formu reprodukcije ljudskih crta lica. Fotografski portret je zadnja stepenica u tom procesu.
Oko 1750. godine moglo se već po izvjesnim znakovima zapaziti uzdizanje srednjeg sloja unutar društvenog uređenja kojemu je temeljem bilo plemstvo. S usponom građanskog sloja i istodobnim porastom njegova materijalnog blagostanja, povećavala se i njegova potreba za samoisticanjem. Ta je potreba izravan odraz želje neke ličnosti da se dokaže i potvrdi svoju samosvijest. Portret, koji je u Francuskoj stoljećima bio povlastica samo malobrojnih krugova, uslijed navedenih društvenih promjena pomalo podliježe demokratizaciji. Već i prije francuske revolucije počela se moda portretiranja širiti i u građanske redove.Kako je jačala potreba za samoprikazivanjem, tako je spomenuta moda stvarala sve novije oblike i tehnike da bi joj udovoljila. Fotografija koja je u Francuskoj ušla u javnu uporabu godine 1839. duguje joj zato u velikoj mjeri svoj tehnički razvoj i svoj prodor u svijet.

Međutim, u tom prijelaznom razdoblju u kojem se raspadanje feudalizma dovršavalo pod utjecajem novih oblika proizvodnje i bilo praćeno neprekidnim političkim preokretima, nadolazeća klasa još nije našla vlastito sredstvo umjetničkog izražavanja. Ona se još povodila za aristokracijom koja, doduše, više nije imala neku vidnu ulogu ni u politici ni u ekonomiji, ali je još uvijek davala ton otmjenom društvu. Građanstvo je naprosto umjetnička shvaćanja i opće izražajne forme plemstva prilagodilo svojim potrebama.
Suočen s građanskom klijentelom, slikar-portretist našao se pred dvostrukim zadatkom: s jedne strane trebao je u svojim portretima oponašati stil koji bi bio u modi na dvoru, a s druge strane izraditi portrete po cijeni prilagođenoj ekonomskoj moći te klase. "Želja za vjernošću portreta koju iskazuje francuska mušterija za vrijeme Luja XV i Luja XVI prije bi se mogla nazvati željom za idealizacijom svog lica, čak i onda kad je mušterija običan purger. Svi su, naime, željeli nalikovati na kralja.«'Plemići nisu bili lake mušterije. Oni su od slikara zahtijevali savršenu stručnost. Da bi udovoljio ukusu epohe, slikar je nastojao izbjeći žive boje, pretpostavljajući im radije smirenije tonove. Obično platno nije moglo zadovoljiti tom zahtjevu. Trebalo je upotrijebiti prikladnije materijale da bi se na slici postigli efekti baršuna i svile.
Jedan oblik portreta osobito je udovoljavao tim zahtjevima: portretna minijatura. U obliku poklopca kutije za puder ili privjeska, uvijek su se mogli uza se nositi portreti odsutnih osoba, pripadnika obitelji, prijatelja, ljubavnika. Portretne minijature bile su u modi u aristokratskim krugovima. Ti su portreti isticali ljupkost osobnosti i bili su jedan od prvih oblika portreta što ih je prihvatila buržoazija u usponu. Ona je u njima našla sredstvo kojim će izraziti svoj kult pojedinca. Budući da ju je nova klijentela lako prihvaćala, portretna minijatura se sve više širila i postala vrlo unosnom umjetnošću. Mnogi minijaturisti zarađivali su dovoljno za život ako su godišnje izradili trideset do pedeset portreta koje su prodavali po-umjerenim cijenama. Iako su je pripadnici srednje klase bili preinačili i prilagodili svojim potrebama, portretna minijatura je i dalje čuvala neke aristrokratske elemente.

Upravo zbog toga je oko godine 1850. i izumrla jer se tada građanski društveni poredak potpuno učvrstio, a fotografija je tom zanatu uništila svaku mogućnost opstanka. Da bi se dobila predodžba o tome kakvom je brzinom portretna minijatura iščezla, bit će dovoljan slijedeći primjer:
U Marseilleu je oko 1850. godine bilo sve u svemu četiri do pet slikara minijaturista, od kojih su samo dvojica uživala izvjestan ugled izrađujući oko pedesetak portreta godišnje.Ti su umjetnici zarađivali upravo toliko da bi namirili osnovne životne potrebe za sebe i svoju obitelj. Nekoliko godina kasnije u tom je gradu bilo već četrdeset do pedeset fotografa od kojih se većina opredijelila za industrijsku proizvodnju fotografskog portreta. Ti su fotografi zarađivali mnogo više od nekada čuvenih minijaturista. Svaki je od njih godišnje izrađivao prosječno tisuću do tisuću dvjesto klišeja koje su prodavali po cijeni od 15 franaka po komadu, što je bio prihod od oko 18000 franaka, a svi zajedno su imali promet od oko jednog milijuna. Isti proces može se pratiti i u ostalim velikim gradovima kakou Francuskoj, tako i u svijetu.' Fotograf je mogao, za deset puta manju cijenu, isporučivati portrete, koji su građanima bili pristupačniji ne samo zbog svoje jeftine cijene, nego su pogodovali i ukusu buržoazije.
U svom razvitku svi oblici umjetnosti prolaze kroz proces. ldentičan unutrašnjem razvoju društvenih oblika. U umjetničkim nastojanjima epohe kojom se bavimo, opažaju se demokratske težnje francuske revolucije iz 1789, a one su izražene zahtjevom za »pravirna čovjeka i qrađana«.Revolucionarni građanin koji je zauzeo Bastilju i koji je u Narodnoj skupštini branio prava svoje klase, bio je isti onaj koji je pozirao kao model pariškim fizionotracistima.
Za vremena Luja XIV pronađen je novi postupak izrade-portreta. Ljudi su najprije, njednostavno iz zabave, počeli iz crnog glatkog papira izrezivati obrise profila svojih znanaca. Iz tog postupka izrastao je zanat kojim su se bavili mnogi spretni ljudi prilikom značajnijih svetkovina, počam od dvorskih plesova pa sve do pučkih sajmova. Lik dobiven takvim postupkom nazvan je siluetom po tadašnjem ministru financija i pod tim nazivom postigao je veliku popularnost ne samo u Francuskoj već i u drugim zemljama.
Međutim, gospodin de Silhouette uopće nije bio izumitelj spomenutog postupka izrezivanja sličica po kojima je njegovo ime ušlo u svakodnevni jezik, iako se tako najčešće msili, pa i piše. Pravi začetnik tog postupka je nepoznat. No riječ silueta, koja u širem smislu znači lik u profilu, nastala je sredinom osamnaestog stoljeća. Povijest njena postanka dosta je zanimljiva.
Imenovan 1750. godine glavnim nadzornikom, drugim riječima ministrom financija, u trenutku kad su financije bile u tako bijednom stanju da je Francuska srljala u stečaj, gospodin de Silhouette propisuje, uz dosta teškoća, određene javne poreze kako bi na taj način vratio nešto {lovca u državnu blagajnu. Stoga je u jednom trenutku postao vrlo popularan i ljudi su u njemu gledali spasitelja. Međutim, deficit u državnoj blagajni bio je tako zamašan, da je Silhouette smatrao potrebnim da država neke isplate mora smanjiti, a neke čak i obustaviti. Javno mnijenje se u tili čas okrenulo protiv njega. Prozvan je »bankroterom« i njegova je popularnost začas iščezla. A zatim je zloba javnosti došla do punog izražaja. U to doba, naime, pojavlla se nova moda, moda tijesnoga ogrtača bez nabora i kratkih hlača bez džepova. »A i čemu džepovi?« pitalo se i dalje komentiralo »kad ionako nema novca koji bi se u njih stavio.« To ruho novoga kroja i oblika dobilo je nadimak »odjeća a la Silhouette«. Isto se tako za neku izmišljotinu proizašlu iz nečije mašte, za koju bi se svjetina oduševila, a koja zapravo nije bila drugo doli mutna i maglovita sjenka, počelo govoriti: to je silueta. Do nedavno uspješan, hrabar i učen, ministar de Silhouette sada zaista nije predstavljao drugo doli sjenu samoga sebe."
Izrezivanje silueta ostalo je u modi sve do Bonaparteovih vremena. Na javnim plesovima u dobu Direktorija i Konzulata ulični prodavači, kakvih ima i na današnjim sajmovima, zarađivali su kruh baveći se tim zanatom. I sami umjetnici okrenuli su se toj vrsti portreta. Domišljali su se kako da usavrše izrezane oblike, pa su ih naknadno dotjerivali i gravirali.
Silueta je apstraktni oblik likovnog prikazivanja. Portret-silueta ne iziskuje posebno znanje crtanja. Ljudi su ga uvelike prihvatili zbog brze izrade i umjerene cijene.

Pronalazak siluete koja se svojim postupkom nije mogla razviti do neke industrije većih razmjera, potakla je rađanje nove tehnike, popularne u Francuskoj između 1786. i 1830. godine, poznate pod imenom fizionotrasija.
Fizionotrasiju je pronašao Gilles-Louis Chretien, rođen 1754. godine u Versaillesu. Njegov je otac bio muzičar na
kraljevskom dvoru. Sin je isprva pošao očevim putem, no.uskoro se odlučio za graverski obrt, nadajući se da će tu više zarađivati. No taj izbor nije bio baš najsretniji, jer je konkurencija u tom zanatu bila velika, a teški rad gravera s dlijetom u ruci iziskivao je mnogo vremena i truda. Nekoliko portreta što ih je stigao gravirati, nije mu donijelo mnogo u odnosu na vrijeme što ga je u taj posao utrošio. Narudžbe su bile i suviše rijetke, a troškovi izrade preveliki. Ovakva ekonomska situacija prisilila ga je da pronađe sredstvo kojim će povećati prihod od svog obrta. Trebalo je naći načina da se postupak ubrza. Godine 1786. uspjelo mu je načiniti spravu koja je mehanizirala tehniku graviranja i omogućila da se mnogo uštedi na vremenu. Taj je pronalazak kombinirao dva različita tipa portreta: siluetu i graviru, omogućujući stvaranje novog umijeća. Svoju je napravu Chretien nazvao fizionotras.



Fizionotras se temeljio na dobro poznatom principu pantografa. Radi se o sustavu poluga u obliku paralelograma zglobno spojenih tako da se mogu pomicati u vodoravnom smjeru. Vrhom jednog suhog stileta izvođač slijedi rubove crteža koji treba precrtati, a drugi stilet, premazari tintom, prati pomake prvoga i reproducira crtež u omjeru određenom međusobnim položajem oba stileta. Dvije osnovne karakteristike razlikuju fizionotras od pantografa: osim što je vrlo velik, njegovi pomaci su u vertikalnom smjeru, a suhi stilet zamijenjen je vizirom, što omogućuje da se obrisi nekog objekta mogu reproducirati i onda kad ne leže u jednoj ravnini nego slobodno u prostoru. Nakon što namjesti model, izvođač se popne na klupicu što se nalazi iza aparata, te rukuje njime vizirajući obrise koje treba reproducirati. Razmak između modela i aparata je položaj (mokrog) stileta omogućuju dobivanje slika i u prirodnoj veličini i u bilo kojem drugom omjeru. Dok su za izradu portretne minijature umjetnička vrijednost i ličnost slikara imali veliku ulogu, te kvalitete su kod izrezivača silueta bile svedene na puku manuelm spretnost, a njegova se nadarenost mogla očitovati te pri retuširanju obrisa profila. Fizionotras nije iziskivao čak ni takvu spretnost. Bilo je dovoljno reproducirati obrise objekta i nastali crtež prenijeti na metalnu ploču i ne njoj ga ugravirati. Jedno poziranje u tu svrhu bilo je do statno. Na taj način mogli su se serijski proizvoditi jeftin portreti. Godine 1788. Chretien dolazi u Pariz da svoj izum unovči u glavnom gradu. Najprije se udružio sa slikarem minijaturistom po imenu Quenedey, no ovaj ga uskoro napušta, vidjevši kakav se uspjeh može postići tim novim zanatom, i otpočinje sam s konkurentskim poslovanjem
Bivši graveri i slikari minijatura prihvatili su novu tehnlku jer je njihov obrt počeo izumirati i više im nije pružao nikakve izglede za opstanak. Najpoznatiji među njima bili su Quenedey, Gonord i Chretien. Prva dvojica smjesti su se u galerije Palais-Royala, a ondje je u to vrijeme bilo središte mondenog Pariza. Chretienov atelje bio je u ulici Saint-Honore.
Ubrzo je sav Pariz pohrlio fizionotracistima. Najslavnije ličnosti Revolucije, Carstva i Restauracije, kao i velik broj nepoznatih ljudi, pozirali su pred fizionotrasom koji je njihove profile precrtavao s matematičkom točnošću. Među Chretienovirn radovima nalazimo portrete Baillyja, Marata i Petiona, ukrašene trobojnicam, zatim Robespierree i mnogih drugih. Quenedey je izradio profile Madame de Stael, Luja XVIII, Saint-Justa, Elise Bonaparte i mnoqih drugih političkih i mondenih ličnosti."
Fizionotracisti su uskoro usavršili svoju tehniku, pa su izrađivali male portrete u drvu, medaljone i portrete u bjelokosti, te ih prodavali za svotu od tri libre, u pravilu barem dva komada po osobi, s tim da se polovica svote morale platiti unaprtjed." Bili su to doista dobri trgovci.Za šest libara izrađivali su portrete koji su nazvani siluete na engleski način. Tim su portretima dodavali kosu i odjeću. Samo poziranje nije trajalo dulje od jedne minute Gonord je prema siluetama izrađivao i kamenje kao i portretne minijature. Te siluete u boji, kako ih je nazivao, prodavale su se po dvanaest libara, a poziranje za njih nije trajalo više od tri minute.

Slike dobivene fizionotrasom sve vise su slikarima minijaturistima igraverima smanjivale izglede na uspjeh. U Salonu je godine 1793. izloženo stotinu portreta dobivenih fizionotrasom, a IV godine ( po revolucionarnom kalendaru), toj je umjetnosti bilo namijenjeno već dvanaest dvorana od kojih je u svakoj bilo pedeset portreta što su ih publici predstavili poznati fizionotracisti."
Fizionotracisti, naročito tri najpoznatija, Quenedey, Gonord i Chretien, bili su u žestokoj međusobnoj konkurenciji. Svaki je predbacivao drugome da mu je ukrao njegovo najnovije tehničko dostignuće, a svoje su međusobne prepirke javno iznosili u pariškim dnevnicima." U oglasima u kojima se svaki proglašavao jedinim pronalazačem raznih tehničkih postupaka, zapravo su pokušavali zadobiti naklonost publike. Gonord je u svom ateljeu dapače i trgovao aparatima i prodavao ih amaterima. Općenito govoreći, svi su se oni obogatili tim izumom. Moramo razumjeti da su ljudi najradije naručivali portrete kod fizionotracista jer su oni tražili umjerenu cijenu, nisu zahtijevali da se dugo pozira, a uza sve to izrađivali su im gotovo pravu minijaturu. I tako su portreti dobiveni fizionotrasom postali zamjena za minijaturu.
Ista se težnja pokazivala i u drugim područjima društvenog života. Promet razne trgovačke robe kao i njena kvaliteta varirali su prema broju potrošača. Krivotvorena roba, imitacija, zbog jeftinoće je istiskivala s tržišta onu bolju, ali skuplju robu. Luksuz, i to jeftini luksuz, bio je za trgovca najsigurnije jamstvo za dobar posao.
Do sada smo razmatrali samo društvenu i tehničku stranu tog procesa. No promatrano s estetskog gledišta, koje Ii razlike između profinjene i dražesne umjetnosti minijature, pri čijoj izradi umjetnik troši dane i tjedne da bi minuciozno predočio nečiji lik, i te nove, već gotovo mehanizirane tehnike reprodukcije! Jedina vrijednost portreta dobivenog fizionotrasom leži u njegovu dokumentarnom karakteru. Ako pregledamo prilično veliki opus fizionotracista, ustanovit ćemo da svi portreti imaju isti izraz: ukočen, shematičan i bezizražajan. Nasuprot tome, u djelima jednog minijaturista uvijek nalazimo skladnu vezu između modela i kopije. Umjetnik je kadar u svom djelu iskazati onu crtu neke osobe koja mu se čini najznačanijom, te tako može osim vanjske sličnosti postići i stanovitu karakternu podudarnost između slike i modela. Tehnika fizionotracista je upravo obrnuta. Premda njegov aparat oponaša crte lica s matematičkom točnošću, ta sličnost ostaje bez izražajnosti jer nije iskazana jezikom umjetnika koji može intuitivno spoznati karakter modela. Sama pak izvedba i brižno bojenje portreta samo su dobro izvedeni zanatski radovi.
Fizionotrasiju možemo smatrati simbolom prelaznog vremena između starog i novog režima. Fizionotras je neposredni preteča fotografskog aparata na onoj razvojnoj liniji čije je današnje najnovije dostignuće postupak koji je u trgovačkom jeziku poznat pod imenom fotomaton ili, ako daje slike u boji, polaroid. Kao što je fizionotracist iz godine 1790. bio ručni proizvođač portreta, tako fotomatonist našeg vremena pripada velikoj automatiziranoj industriji. Razvoj je od početka tekao u neprekinutoj liniji i došao do zadnjeg svog stadija, do silno mehaniziranog oblika umjetnosti portreta.
Zahvaljujući fizionotrasu, portret je bio pristupačan veli'kom dijelu građanske klase. Ali postupak još nije dovoljno odgovarao željama širokih slojeva srednje buržoazije, a još manje narodnim masama. Čini se da se u provinciji uopće nije primjenjivao. Individualni ručni rad još je uvijek prevladavao nad tom novom vrstom izrade portreta. Tek kad je impersonalna tehnika u potpunosti prevagnula a to je bilo s nastupom fotografije - portret je definitivno bio demokratiziran.
Fizionotrasija nema nikakve veze s otkrićem fotografske tehnike. Međutim, možemo je smatrati njenim idejnim pretečom.








Post je objavljen 17.08.2014. u 18:56 sati.