četvrtak, 31.07.2008.
Damaged People 3
.
.
.
koliko li smo samo sanjali o besanim noćima punima požude, strasti i ritma? kako li smo samo gledali u one priče kojima je to sastavni dio fabule, u kojima su riječi nepotrebne i besmislene?
words are meaningless and unforgettable…
da li svatko nosi svoj križ na leđima koji tek povremeno skine i prepusti se zemaljskim užitcima, grijesima, bludnim noćima i onda ga opet stavi i nastavi, čineći svaki slijedeći korak sve težim i težim. da, bit će da je tako, quisquie suas sustinet crues..
da, ja sam sve to, sve ono što mogu biti.
milijun asocijacija nanizane jedna do druge; riječ, slika, misao…
i tako iz dana u dan.
možda je sve zapisano u zvijezdama?
svaki pogled, osmijeh, dodir…
grješna misao?
a sin itself?
.
.
.
ove riječi tipkam u svojim savršenim latex rukavicama.
tako su nježne, glatke i ..
tako zovu na grijeh.
na bludne noći kćeri razmetne.
ahhhh……
kako bi samo klečao
i šutio
jer, kako ćeš pričati when you're gagged?
stajala bih iznad tebe i šaputala ti stihove
o grijesima tvojim
o iskupljenju tvojem
kako ćeš sam sebe kazniti
a ja ću stajati iznad tebe
poput boginje
a superhuman being
klečat ćeš, plakat ćeš i gledat ćeš
i bit ćeš tako jebeno sretan.
uzet ću svoj crop
od crne kože i stainless steela
i svakim udarcem proživljavat ćemo katarzu
ja svoju, ti svoju
preporod svoje duše
kakva mi je duša?
pusti, neka ožiljci zaliječe emocionalne rane koje ne prestaju krvariti, do te mjere da se bol više ne osjeća već postaje sastavni dio čovjeka, ljudi, nas, mene.
udarac na udarac
kapi voska posvuda
igla tu, igla tamo
rhapsody in blue
on a tortured skin.
.
.
.
Bang Bang (My Baby Shot Me Down)
I was five and he was six
We rode on horses made of sticks
He wore black and I wore white
He would always win the fight
Bang bang, he shot me down
Bang bang, I hit the ground
Bang bang, that awful sound
Bang bang, my baby shot me down.
Seasons came and changed the time
When I grew up, I called him mine
He would always laugh and say
"Remember when we used to play?"
Bang bang, I shot you down
Bang bang, you hit the ground
Bang bang, that awful sound
Bang bang, I used to shoot you down.
Music played, and people sang
Just for me, the church bells rang.
Now he's gone, I don't know why
And till this day, sometimes I cry
He didn't even say goodbye
He didn't take the time to lie.
Bang bang, he shot me down
Bang bang, I hit the ground
Bang bang, that awful sound
Bang bang, my baby shot me down...
by Nancy Sinatra
ponedjeljak, 28.07.2008.
Saw Something 2
.
.
.
čiji pogled osjećaš kada nema nikoga?
kada si sam sa sobom i svojim mislima.
kada nema nikoga uokolo i slobodan si činiti što te je volja.
postoje li kakve imaginarne granice koje ne prelaziš, koje te sputavaju da ostvariš ono što želiš; da ispuniš ono o čemu si sve godine svoga života sanjao?
da, te barijere mogu biti gadne i isto tako, mogu strahovito zakomplicirati stvari.
premda, smatram da nema mnogo osoba koje su u stanju same sebi zakomplicirati život koji je sam po sebi vrlo jednostavan, koliko ja to mogu.
jer, čemu se upuštati u nekakve ultra-komplicirane odnose kad od samog početka nemaju budućnosti osim trenutnog zadovoljstva?
ne smatram se ni plitkom niti površnom, što je ponekad prilično ograničavajuće i daje dodatnu notu mojoj urođenoj melankoliji sa izletima u manične faze.
.
tek kad se ostaviš dobrog, spreman si za bolje.
.
tuga je tu.
tuga je posvuda.
mogu ju ostaviti, no ne želim; jer, ako ju ostavim, onda ćeš nestati.
bolje je ovako.
.
.
svjesno upuštanje u grijeh, moglo bi se to tako nazvati.
grijeh, da.
ali prema kome?
prema sebi?
prema bližnjima? kojim bližnjima?
onima koji ti griju postelju ili onima s kojima gubiš noći?
prema onome što te gleda?
svjesno upuštanje u grijeh je neoprostivo.
pržit ćeš se, no i meni će biti vruće.
pržit ćeš se, a ja ću dolijevati ulje na vatru.
i uživat ću u tome.
.
.
.
dugo nisam imala whip u ruci.
definitivno predugo.
zaželjela sam se brutalnosti; u samoj svojoj srži postojanja.
zaželjela sam se mesa pod prstima, kože pod jagodicama i tihog cviljenja što remeti savršenu tišinu.
dugo nisam rekla one riječi "klekni kučkice, moja kučkice"
dugo nisam stajala u štiklama zabodenim u dlanove dok objašnjavam pojam vlasništva.
mogla bih, i to uskoro.
nema smisla da kolekcija čeka neke bolje dane.
jer oni nikad ne dođu.
nema smisla da cipele ne budu polizane, kao ni prstići izljubljeni.
nema smisla da mi dlan čeka meso da dođe samo.
ali ne..
mjesto kraj mojih nogu je prazno, tek djelomično rezervirano.
želiš li da bude tvoje, potrudi se.
.
.
.
ponedjeljak, 21.07.2008.
Any Second Now
.
.
.
bilo bi divno kada bi svoju savjest po potrebi mogli uključiti i isključiti.
u svakom slučaju bilo bi jednostavnije.
barem meni.
jer znam da priča ima dvije verzije, jer slika ima dva lica, jer riječ ima dva smisla, jer uzdah ima dva razloga.
jer znam da vjerojatno negdje postoji netko tko misli da ja postojim, ne u ovom fizičkom obliku već u nekom apstraktnom, nekom nezemaljskom i dalekom, a opet tako prokleto prisutnom.
da, znam da znaš i znaš da znam.
.
.
znaš da na trenutak stanem i pomislim kako to nije u redu, jer, ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čine tebi...
neću i ne mogu.
ja to želim, bez obzira što ne znam gdje će me odvesti.
nisam spontana.
nisam ni proračunata.
kao čardak, nit na nebu, nit na zemlji...
.
.
tja.. prošlo je dugo vremena otkako sam zadnji put dala svojim igračkama da dišu.
izvukla sam iz tajnog pretnica i podarila im par zraka svjetlosti.
tako su divne, nježne, podatne i tako uberfetisch, ni prežestoke ni prenježne.
taman kakve trebaju biti.
.
.
što tražim noćima na webu? zašto toliko vremena ostavljam ovdje, gdje sam daleka, virtualna i nedodirljiva? da li je to zbog kroničnog nedostatka vremena ili je to zbog lažnog osjećaja sigurnosti koji mi daje ovak predivna tipkovnica i monitor koji mi daje pogled u svijet, pogled kakav ja želim da bude, pogled u scene koje ja želim gledati a ne koje mi serviraju.
i da, hvala ti što podsjetio si me na čar sviranja.
dugo nisam imala tipke pod prstima.
srijeda, 16.07.2008.
Suffer Well
.
.
.
toliko toga bih napisala, a zapravo se sve može sažeti u jednoj rečenici...
znam da je čovjek pokazuje koliko je velik tek onda kada otvori svoje slabe točke, svoje ahilove pete - velik je u svoj svojoj boli i tuzi.
pisala bih riječi, rečenice, stranice tekstova .. no čemu, zašto? ima li to uopće ikakvoga smisla?
nisam u formi za duge, ingeniozne postove prepune nekih otrcanih fraza; nisam u formi za intelektualno nadjebavanje sa samom sobom što mi je inače najveći izazov; nisam u formi za ništa.
mislim da bih mogla satima samo sjediti i gledati u daljinu, u obzor, u crtu horizonta koja svakim trenom mijenja svoju boju od zlatne do purpurne.
u materijalnom sam konstantno, tako da mi prelazak u ove duhovne, metafizičke sfere predstavlja nešto sasvim novo, nepoznati, strano i daleko. toliko sam okružena svim tim ljudima, stvarima i inim čudesima da sam zaboravila kako je to biti - ja. imam par lijepih uspomena i sjećanja za koja se znam uhvatiti kada padam daleko i duboko, u ponor melankolije koja ponekad ne pokazuje svoj kraj.
onda se uhvatim za to i držim se čvrsto, sve dokle dok ne vidim da je to samo potemkinovo selo, fatamorgana u konfuznim, prenatrpanim mislima.
ne znam gdje je nestala osoba koja je znala pisati sve one inspirativne, afirmativne postove; valjda je nestala sa zadnjom kišom; sada je tu netko drugi, netko tko tek u svojim lucidnim fazama zna gdje je i trudi se ostati tamo.
da li plačeš? da li ti suze teku?
pustiš li ih da teku ili ih brišeš da nitko ne vidi trenutak slabosti.
važni su trenuci, kako bih rekla, prosvjetljenja.
kada vidiš da nije sve tako crno, ali niti sasvim bijelo.
možda tek kombinacija sivog koja glasom prekrasne, ali smrtonosne sirene zove na još prije nego te uništi i pretvori u pjenu što oplakuje vreli pijesak.
a čuđenje dolazi od srca, kako sam negdje nekada pročitala...
različitih ciljeva ima. kakav nam je cilj kada se zaustavimo? kada sve postane suptilno, malo; a tako veliko, značajno? gdje je taj put i cilj, kada zapravo ne putujemo, ali srca nam se prelamaju, duše nam drhte.
duše nam drhte, kao na jakom vjetru... još ako nam zajedno drhte, ako zajedno plaču...
gdje nam je put gdje se susrećemo, koji nam je cilj? kada je sve tanano, suptilno, meko; a tako gromovito, munjevito, snažno?!
pusti, ne znam ni ja....
.
.
.
ponedjeljak, 14.07.2008.
A Pain That Im Used To 4
.
.
.
tko se s kim poigrava?
ti samnom ili ja s tobom?
u vječnoj igri mačke i miša?
tko čije strpljenje iskušava?
tko čiju toleranciju razvlači do samih granica?
tko šeta čijim mislima?
tko kome ulazi u snove?
tko kome vozi slalom po moždanim vijugama?
tko ti daje djelić sebe a traži dušu zauzvrat?
tko krade snove?
tko živi u sjećanju?
tko na koga misli?
ja na tebe ili ti na mene?
.
.
malo slovo, a po zasluzi veliko.
najveće moguće.
.
.
da li je već unaprijed određeno hoćemo li biti D, s, sw ili tek mlaka vanilla? kad bismo znali da se u prošlosti dogodilo nešto što je kliknulo onaj click u nama da smo postali ovo što jesmo, da li bi to možda pokušali promijeniti? naravno, kad bismo imali mogućnosti uplitati se u relaciju vrijeme - prostor.
vjerujem da je ta orijentacija već unaprijed determinirana samim našim mentalnim sklopom koji smo razvili (i još uvijek ga razvijamo) od trenutka začeća.
.
.
.
za rođendan si želim tebe.
.
.
godinu dana starija, ne nužno i pametnija.
nešto iskusnija, no pro et contra - opet sam na istom.
za ovaj rođendan si želim da ne moram više misliti o okolnostima u kojima se nalaziš, da ne moram paziti na mjesto i vrijeme, da ne moram gledati na sat i da ne moram za grčem u želucu govoriti da mi nije stalo.
jer stalo mi je. možda čak i previše.
možda bi bilo najbolje kad bih te mogla skrenuti sa staze po kojoj voziš slalom po mojim vijugama i preusmjeriti negdje drugdje, na neko drugo biće, neki drugi entitet kojemu ćeš stalno lebdjeti tu negdje u zraku, nekoga tko će te vidjeti u svakoj mogućoj situaciji koja će asocirati na tebe.
.
.
za ovaj rođendan želim si popuniti kolekciju raznoraznih stvarčica za mučenje stvorova.
onih stvorova koji pokušavaju doći na prvilegirano mjesto kraj mojih nogu.
.
.
nihil homine est miserius aut superbus, zar ne?
tako nekako....
četvrtak, 10.07.2008.
Nothings Impossible 4
.
.
.
postalo mi je strašno naporno održavati kakvu-takvu komunikaciju sa ljudima koji me okružuju.
ne samo zbog njih samih, jer su ograničene budale koje ne vide dalje od para sisa dva metra od sebe niti zbog komunikacije koja se vrti oko vremena, očekivanog godišnjeg i komentiranja preplanule puti sa neskrivenim aluzijama na seks.
ok, to ponekad i godi mojoj taštini, hrani mi ego i čini da se osjećam bolje i da napokon izvučem i nabacim osmijeh br.5; premda se u većini takvih slučajeva uhvatim kako sanjam da držim snake i bičujem ga dok se ne počne koprcati po podu poput napola spaljene muhe.
.
.
kakve veze ima seks sa time?
nikakve. ja ni ne znam što je to.
zapravo, užasava me pomisao da budem toliko bliska s nekime.
u fizičkom smislu, naravno. prevruće je za to.
no da bi voljela da postoji netko s kim bih provodila ugodne ljetne noći, voljela bih.
upravo to si želim za rođendan.
koji je prilično blizu, možda i preblizu.
.
.
.
što se to dogodilo s nama? jesmo li postali otuđeni ili smo oduvijek bili takvi, samo smo zbog nekakvih nametnutih, imaginarnih društvenih normi održavali kontakte sa onima koji nam možda jednog dana budu trebali, u nekakvom apsurdnom smislu samoga boljitka kao osobe? kakve to ima veze sa nama samima?
jesmo li postali marionete? ili smo to oduvijek bili?
jesmo li robovi svojih uvjerenja? premda robove skupljam, pokoravam, činim ih sebi podložnima i ovisnima o veličanstvenoj meni.
ili smo samo prolaznici, što iskustva skupljamo prolazeći putem koji se zove la vie.
.
.
.
jer ništa nije tako uzvišeno, ni tako bijedno, kao čovjek.
u svoj svojoj veličanstvenosti, uzvišenosti; u svom sjaju i slavi, kreativnosti i inteligenciji kao i posrtanju, padanju pred najnižim strastima, nihilizmu i rezignaciji.
.
.
.
daj mi da te uzmem za ruku, stavim ti povez i pokažem ti Svijet, onako kako ga ja vidim. bit ćeš sretan, ne tražim ništa što mi ne možeš dati; pokloni mi sebe i dobit ćeš sve.
nakon tebe me nitko nije taknuo, niti neće tako skoro; ti, koji si imao malo početno slovo a zaslužuješ veliko.
najveće moguće.
srijeda, 02.07.2008.
Sister Of Night 2
.
.
.
vidjela sam te.
u snovima, naravno.
i nikad neće postojati nitko bolji od tebe.
ti, koji si imao malo početno slovo, a zaslužuješ veliko.
najveće moguće.
i hvala ti na trenucima koji me sada ispunjavaju ugodnim osjećajima.
.
.
.
što ljude tjera da budu zli?
da budu pokvareni, dvolični, egoistični kreteni?
jer takvih ima svakim danom sve više i više.
pričaju ,blebeću, bez ikakvog smisla i razloga, pričaju samo da bi pričali a ne da bi nešto konkretno i rekli. da, naporno je to, slušati i doživljavati - ili je bolji izraz - proživljavati?
svatko nosi svoj križ, figurativno, naravno.
.
.
nisam uvijek bila ni divna, ni draga, ni obazriva, ni milosrdna, ni optimistična, ni ljubazna, niti sam ikada imala dovoljno vremena, nisam ni bila dostupna kad sam trebala biti; da, bila sam ljubomorna, indiferentna kad nije trebalo, okrutna i nemoguća... mogla bih nabrajati danima... neću. nema smisla.
i ja sam samo čovjek, ljudsko biće.
sa svim svojim vrlinama i manama.
.
.
.
čemu uvijek težiti ka boljem, stremiti ka višem cilju?
zar nije dovoljno ovo sada, ovdje? izgleda da nije.
ja želim biti tamo, ti želiš biti tu.
potrudi se, uloži u sebe, daj svoj maksimum.
gledala sam sinoć nekakvu idiotsku emisiju na zone reality o par djevojki u ny koje žele upoznati "onog pravog".
nevjerojatno je da neke još uvijek vjeruju u bajke.
ili urbanu legendu, ako ćemo bajku prebaciti u moderno doba.
i dane provode misleći o njima, spremajući se, sa kilogramima make-upa na licu navečer izlaze.
a izlazak... blago rečeno, očaj i katastrofa!
lokali prepuni zagušljivog dima cigareta, hrpa ljudi sa parfemima i svojim tjelesnim mirisima, smrad alkohola svih vrsta i inih supstanci - i to je izlazak?
izlazak može biti noćna šetnja uz lungo mare, izležavanje u nekom nepretencioznom loungeu; uostalom, čemu izlaziti?
hm, ako se netko pronalazi u ovom zadnjem dijelu.. neka potraži link za mail skriven na blogu...
.
.
.
“It was true that I didn’t have much ambition, but there ought to be a place for people without ambition, I mean a better place than the one usually reserved. How in the hell could a man enjoy being awakened at 6:30 a.m. by an alarm clock, leap out of bed, dress, force-feed, shit, piss, brush teeth and hair, and fight traffic to get to a place where essentially you made lots of money for somebody else and were asked to be grateful for the opportunity to do so?”
.
.
.
