nedjelja, 28.10.2007.
New Life
što je hard a što extreme?
postoji razlika, naravno - barem u mojoj lijepoj glavici postoji.
malo sam potaknuta forumom pa da malo seciram temu.
hard - tu bi mogla ubrojiti needle, fire, blood, asphyxiu, cucifixion, abduction, razne insertionse, cuttinge, stretchinge itd itd...
a extreme? vjerujem da tu ne postoji točna definicija. ne možeš konkretno reći što je ekstremno a da ne izlazi iz okvira ssc-a. primjerice, nekima je ekstremna dehumanizacija, hipnoza itd itd.
zašto? to mogu razumjeti. nekima je bdsm u globalu tek začin sexu, tek puka igra da ne bude dosadno.
tek način da ne budu - "obični".
romantika i bdsm.
dva pojma koji tek naizgled nemaju veze jedno s drugim.
no romantiku možeš naći i u trenutku probadanja kože, u kapanju vrućeg voska ili običnom šamaranju.
činim to za tvoje dobro.
činim to da ti pokažem koliko mi je - stalo?
što više boli, to više ljubavi.
zadnje vrijeme sanjam svašta.
puno latexa, gume, bičeva i bježanja. ponekad sam ja jedna od akterica, a ponekad su tu meni drage osobe.
noćas sam sanjala cijeli proces presvlačenja u prekrasni rubber catsuit sa svime što ide uz njega.
došla sam kao i uvijek i počela se skidati. odjeću uredno složila i onda je počelo oblačenje.
rubber underwear, catsuit, čizmice, rukavice, maska i šetanje.
odšetala sam se do nekakvog staklenog izloga i izabrala igračku kojom ću se igrati.
ljudsku igračku.
trčao je, bježao je; no uhvatila sam ga.
sjećam se osjećaja boli i nemoći, proživljavala sam ga dok sam mu prstima gnječila lice.
kao da je bio od plastelina.
bliži se halloween. any ideas? suggestions?
its just an ordinary day.
but - it would be nice to make it - different.
petak, 26.10.2007.
Nothing's Impossible 5
koliko puta čovjek može prijeći preko nečega?
koliko puta može zgaziti princip i nastaviti dalje, kao da se ništa nije dogodilo?
ja imam relativno visok prag tolerancije; uglavnom je fleksibilan i ovisi o okolnostima, osobi na koju se odnosi a i meni - o tome kako se trenutačno osjećam.
ok. sada sam prilično povrijeđena.
1,2,3, prsno!
zajebancija, tako je počelo, zar ne?
pa onda dalje i dalje.. onda više nije zajebancija.
to jako dobro znamo.
imam neke svoje principe od kojih ne odustajem pa makar i onda kada je izgledno (a i očigledno) da činim na svoju štetu. jer čemu sve ako čovjek nije u stanju jedan jedini put napraviti baš onako kako želi - djetinjasto iz inata.
da, da - vječno se pozivam na um, inteligenciju, ratio i logiku - no...
no i to ponekad mora prestati, bar na tren.
zar smo zaboravili da ljudi žive - da je la vie - jedinstvena prilika da ga osjetimo?
da ponekad taj ratio i logiku, principe i stereotipe ostavimo kod kuće i krenemo dalje?
korak ili dva - nebitno.
potrebno je samo krenuti.
eh da.
imam novu igračku.
gasmasku od gasmaska.
breathing control?
mmm & frrrrr
uskoro će i slikica pasti.
naravno, kad se dočepam fotića.
sadašnji je pokojni.
nije preživio pad sam 1,20 visine.
molim kaddish za njegovu dušu.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
miss U.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
srijeda, 17.10.2007.
A Little Piece
oni.
kakvi su?
nemam određen profil, bilo psihološki ili fizički. svaki je po sebi svojstvenoj osobini poseban. unikatan, mogla bih reći.
da li ih ima koji su na nivou? teško pitanje. no, ima.
ne volim beskrajno slaganje i potvrdno kimanje glavnom na svaku moju glupost, hir i želju; ne volim poslušno skakutanje zamnom dok koračam svijetom, niti serenade pod prozorom u gluho doba noći.
volim sebi ravnopravne osobe, ne po nekakvoj socio-edukativnom statusu, već po karakteru i interesima. taj status je uglavnom jedna obična - glupost i ne toliko uvjetovan niti osiguran samom inteligencijom, zaslužnošću osobe već milijun sitnih čimbenika na koje ne možemo utjecati, kao npr. na sreću.
kruha i igara, rekoše rimljani, zar ne?
no da se vratim na taj socio-edukativni-ekonomski status.
to je glupost. bez obzira na svoju naobrazbu za koju ću uvijek reći da je mogla biti i da još uvijek može biti viša od postojeće - reći ću da je to samo običan - papir.
no počela sam o muškarcima u svom životu, zar ne?
nije ih bilo puno, barem ne onih koje uopće mogu nazvati "muškarcima". imala sam onog bezimenog koji nije opravdao moju ljubav i moje povjerenje, no ja želim pamtiti samo lijepe stvari, premda je onih ružnih bilo daleko više.
o plejadi robova koji su prodefilirali pod mojom čizmom i mojim bičem neću govoriti, oni znaju koji su i koliko malo mi znače. tek puka zabava, razonoda kad nemam pametnijeg posla.
i još netko, kome pišem svakodnevno i kome je posvećen skoro svaki moj post na blogu. i tako već dugo, dugo vremena.
da li je to možda obrambeni stav? ne znam. iskrena sam i realna sam kada kažem da nemam vremena za zajebancije. imam svoj život i svoje obveze koje su mi i više od prioriteta a vrijeme koje ostane, ono je toliko malo i nemjerljivo da mi služi skoro pa isključivo za odmor.
snažno voliš? jesi li siguran da je to ljubav? jesi li siguran da je to baš taj osjećaj?
ja kakva jesam, sklona analiziranju i dilemama, to bih preispitala milijun puta prije nego bih to sama sebi izrekla.
voliš li ju? što njeno voliš? što ne voliš?
da li bi ju volio gluhu, slijepu i nedostižnu?
da li si joj blizu svakog dana?
da li joj čuješ glas onda kada to poželiš?
mjesecima ni traga ni glasa.
a sex cijenim, no ne u tolikoj mjeri koliko ga drugi cijene. daju mu preveliku važnost, to uglavnom čine osobe plitkog, egoističnog razmišljanja i mentalnog sklopa.
ups, sada ulazim u stereotipe, no to je uglavnom tako.
čast izuzetcima.
i da, sex dijelim od ljubavi.
ponekad je on samo nusprodukt, posljedica pohote i strasti; no ponekad je on samo logički nastavak spajanja dviju osoba povezanih čudm koje se zove ljubav.
a ljubav je kemija. doslovno jest.
malo serotonina, malo endorfina - i voila!
raspisala sam se.. i mogla bih još.
no, tempus fugit, my dear...
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
miss u.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
subota, 13.10.2007.
The Sun And The Rainfall
u kojoj količini kemija mijenja naše živote?
živote?
tijela, organizme?
sposobnost rasuđivanja i logičkog zaključivanja?
u jednom trenu vodeni balon, u drugom - sve samo ne to.
u jednom trenu neprepoznatljiva hrpa neidentificirane mase, u drugom - štapić
u jednom trenu slow motioned dying dog, u drugom - energični freak u trci do mjeseca.
ima primjera i krajnosti napretek.
volim taj dio gdje sve ima svoj naziv i mjesto.
možda je to ipak duboko usađena sklonost kategoriziranja ljudi, što se meni jednostavno ne sviđa
zašto ne možemo jednostavno biti - ljudi?
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
miss u.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
subota, 06.10.2007.
Kingdom
my kingdom.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
miss U.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
vrijeme.
nažalost, ne može se vratiti.
ne postoji neki princip, neka čarobna formula koja će ga vratiti unatrag i dopustiti nam da ispravimo neke grješke i propuste koje smo vlastitom krivnjom ili slučajnošću učinili.
kingdom.
kraljevstvo.
svi imamo neko mjesto gdje se dobro osjećamo. gdje osjećamo da možemo biti ono što jesmo, bez pretvaranja i isforsiranih osmijeha. gdje možemo skinuti taj plašt ljubaznosti i susretljivosti. gdje možeš bezbrižno reći - gimme a break.
kiša.
volim kišu, to već i ptičice znaju. volim zvuk kiše dok pada, pljušti, stvara potoke i jezerca po našim ulicama i parkovima. volim bljesak, u tom trenutku svi smo celebrity ličnosti sa svojim plitkim mjestom pod suncem. volim zvuk grmljavine kad para nebo i izaziva strah kod moje princeze koja se u tom trenutku privije uz mene i onda se osjećam tako važnom... pih, koja patetika.
život.
la vie. netko je rođen pod sretnom zvijezdom, a netko baš i nije. netko ima apsolutno sve mogućnosti, a netko se mora sam boriti za svaku sitnicu. okrutno, no realno i nadasve istinito. no nakon duge i teške borbe, kada dobiješ ono što želiš - nema kraja sreći. do prve prilike da ti netko sjebe dan.
nihil homine est miserius aut superbus.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
