nedjelja, 28.01.2007.
The Great Outdoors
snijeg je zabijelio okolicu.
neki su u njemu našli ugodu, zabav, sreću, smijeh.. drugi su ga prozvali - kako ono - public enemy, zar ne?
but whatever. što je - tu je.
zbog snijega nisam tamo gdje sam htjela biti i ne radim ono što sam htjela raditi.
perverznjaci jedni!!
nisam ni mislila na kakav sexić ili štogod.
mislila sam na puno blabla, haha itd.
puno ugodnih osjećaja.
ako je tko shvatio što sam htjela reći, možemo ga odmah predložiti za Nobelovu nagradu. za genijalnost, naravno.
genijalno shvaćanje lutajućih misli.
opet mi tipkovnica otkazuje. a ovo mi je druga identična u 3 mjeseca. dakle - poanta svega - slim logitech ne podnosi veliku količinu gluposti. jedino što izgleda dobro i što je lagana za pisanje.
hm, što još? da li se događalo još nešto posebno?
dijete mi je danas reklo da me voli, i to u trenutku kada sam zamrzila snijeg.
zar je potrebno biti tužan da bi dobio malo sreće ili je to neovisno jedno o drugome?
c'est la vie.
petak, 26.01.2007.
The Sun And The Rainfall
Pero je moćnije od mača, rekoše..
Zar nije tako?
Riječima možeš nekoga povrijediti, nekoga usrećiti, možeš nekoga motivirati a nekome oduzeti zadnju mrvicu samopoštovanja...
Ne volim glasnik loših vijesti, ne volim znati da sam nekoga povrijedila ili izazvala kakve negativne osjećaje.
Ok ponekad mi je sasvim svejedno. Ponekad čak i uživam u tome.
No ne uvijek i ne svakome.
Da,
još uvijek sam tu.
utorak, 23.01.2007.
Nothing's Impossible
žuta ruža je simbol ljubomore.
da, ljubomore.
na tvoj krevet, jer spavaš u njemu...
na jastuk, jer ti dodiruje lice dok spavaš, dok sanjaš....
na cigaretu, jer ti dodiruje usne...
na sat, jer te drži za ruku...
i ja bih to voljela.
da vrijeme stane, da onaj vremensko prostorni kontinuum stane i da živimo u tom trenutku.
tempus fugit, my dear.
Depeche Mode: Nothing's Impossible
Just give me a reason some kind of sign
I'll need a miracle to help me this time
I heard what you said and I feel the same
I know in my heart that I'll have to change
Even the stars look brighter tonight
Nothing's impossible
I still believe in love at first sight
Nothing's impossible
How did we get to be this far apart
How did we get to be this far apart
I want to be with you have something to share
I want to be here I'm not there
Even the stars look brighter tonight
Nothing's impossible
I still believe in love at first sight
Nothing's impossible
Even the stars look brighter tonight
Nothing's impossible
If you believe in love at first sight
Nothing's impossible
I still believe in love at first sight
Nothing's impossible
petak, 19.01.2007.
Route 66
Danas, jučer..
Osjećam se puna energije. No ne one obične - "normalne" energije, već one hiperaktivne, one pune adrenalina, koju jednostavno moraš izbaciti iz sebe.
Kao da bih najradije privezala jednog malog stvora negdje u divljini za stablo, uzela snake u ruku i izbičevala ga i pritom vrištala od sreće.
Umjesto poljupca na kraju uzela bih šaku soli i utrljala mu u bolna, kravava leđa.
Frrrr.....
A možda bih i uzela neko, meni ugodno društvo i prošla koji kilometar uz klasik zvan Route 66 performed by DM.
Tko zna, možda jednog dana prođem i onuda..
Nikad ne znaš gdje ćeš sve stići, kuda će te život odnijeti..
Ponekad se dogodi da ti se u jednoj sekundi sve preokrene, da u jednoj sekundi sve nestane, da u jednoj sekundi rečenica - gotovo je, želim rastavu, odlazim, bla bla - da ti cijeli život i sve ono što godinama stvaraš jednostavno ode u - blago rečeno - u krasnu pičku materinu.
I onda satima hodaš i razmišljaš, moliš se da ćeš od umora svisnuti negdje i da ćeš, kada se probudiš, da će sve to izgledati kao ružan san.
No to se, naravno, ne dogodi.
Em doživiš šok, em se nahodaš kao kreten, umoriš se i još onda - povrh svega - moraš funkcionirati kao i svaki dan, dakle izvršavati svoje obveze od kojih ne možeš pobjeći niti ih možeš prenijeti na drugu osobu.
Route 66 ima i ono simboličko značenje za mene.. u takvim trenutcima sam ju pjevala u sebi, davala mi je snagu da nastavim, da idem dalje, da se ne osvrćem...
Jer, kada se osvrneš, a nisi još to prebolio, onda je jebeno. Onda te uistinu boli.
No. kada se osvrneš nakon što sve preboliš, kada si sposoban i dovoljno objektivan da sve sagledaš u cjelini, bez subjektivnih gluposti - tek onda možeš zatvoriti to poglavlje koje se zove Prošlost i onda prijeći na novo poglavlje koje se zove Sadašnjost.
Stvarno želim pobjeći, nestati.. Just like Alice, following the White Rabbit.. or it was Neo..??
No, opet ne mogu pobjeći od Prirode.
Odem u trgovinu, vidim uže ilitiga štrik za robu.. i mislim si.. uff.. pretanko je za vezanje ;)
To ponekad opterećuje, ponekad ne možeš normalno funkcionirati u vanilla svijetu..
Ponekad je dobro malo se socijalizirati sa vanilijama.. no ne još i ne pretjerano.
Rise & shine, my precious...
subota, 13.01.2007.
Devotional
Vani je opet divan, sivi dan. Meni omiljen.
Bio je u planu izlazak sa Dragom, no viša sila je uplela svoje prste tako da ništa od toga.
Par dana nisam pisala ništa, ni blog ni priče.. nisam mogla. Bila sam nekako grozno raspoložena, fizički iscrpljena, puna adrenalina a opet.. opet tako.. tužna.
Šetala sam se sa Dragom, provele par sati zajedno, onako ženski sa dozom crnjaka, no taj trenutak sam bila super, sve za 5.. a sada.. opet.. deep low.
Nije to nikakva zimska depresija niti šta slično, no analizirajući sebe malo.. previše sreće u jednom periodu donosi tugu u drugom.
Kažu, poslije kiše dolazi sunce.
Sunce, gdje si???
Edvard Munch - Kiss
Gledam u sliku i mislim... kakvu su imali noć ovo dvoje? Jesu li je uopće imali? Ili su u čežnji jedva dočekali skinuti se i prepustiti jedan drugome?
No, bit će da je burna noć za njima. Raščupani, tijela koja drhte od premorenosti i uzbuđenja... i još uvijek ne mogu skinuti ruke jedno s drugoga.
Tako je divna, emotivna, mračna...
Gotovo da se može osjetiti.
Obožavam to.
ponedjeljak, 08.01.2007.
Collared by Miss N. - Session No.7.
Collared by Miss N. – Session No.7.
The Snow Story
Bijele pahulje lebdjele su zrakom, polagano se spuštajući na zemlju stvarale su fascinantan prizor igre Prirode. Gledajući snijeg kako pada iz topline i sigurnosti svog doma, pitao se koji joj je cilj. Što Ona želi, to nije znao.
Spremio se i krenuo van, izgubiti vrijeme koje je tako prokleto sporo prolazilo kad nije bio kraj Nje. Odlučio se prošetati, uz more koje je Ona tako voljela.
Izašao je iz kuće, zakopčao kaput i korak po korak odmicao sve dalje, sa mislima daleko u nepoznatome.
„Sutra će biti 10 dana tišine“ – mislio je – „nadam se da ću Ju vidjeti.“
Hodao je i hodao, misli su mu uništavale mozak, postao je opsjednut Njom, ništa drugo mu nije bilo bitno. Kroz dane je prolazio rutinski, uvijek davajući svoj maksimum, no ne zato jer je to htio, već zato jer je Ona tako htjela, jer je Ona tako navela u Ugovoru.
Pogleda uperenog u daljinu, sa mislima predanima Njoj, koračao je polako ali sigurno, odmičući sve dalje.
Šalica kave, cigareta i Ona. Sjedila je i čitala, no.. To nije bilo to. Nešto je nedostajalo. Znala je jako dobro što, no ne.. Nije se htjela prepustiti svojoj niskoj strasti.
Željela je bol.
Željela je suze.
Željela je … sve.
Stavila je knjigu kraj sebe i sklopila oči. Pred očima je vidjela svoj accesoire male kolekcije užasa, osjećala je latex na svojoj koži, osjećala je onu strahovitu navalu adrenalina i endorfina kakvu osjeća dok se sprema za session.
Otvorila je oči, i kad je vidjela da je sve ono bila samo igra mašte, razočarano i vidno tužna je pognula glavu.
„Zar je moguće?“ – pitala se- „Zar je moguće da taj mali dlakavi stvor meni ipak nešto znači?“
Ustala se i stala kraj prozora. Gledala je snijeg kako pada, mislila je .. mislila je gdje je on.
„Da li je doma? Što radi?“
„Da li je vani? Zašto?“
Odlučno je uzela mobitel u ruku, htjela ga je nazvati, htjela je dati instrukcije što i kako dalje.
Nije to učinila.
Nije ništa učinila. Barem tada nije.
Odložila ga je na stol i uzela cigaretu. Bolje je razmišljala dok se trovala nikotinom.
„Ekstremni sport“ – mislila je – „vodi do ovisnosti.“
Samo, nije definirala na što je mislila. Da li je mislila na igru sa svojom macom, sa svojim malim vlasništvom, ili na cigarete.
„Ma, tko ga jebe.“ – reče glasno, revoltirana prema samoj sebi – „Dosta je bilo zajebancije.“
Uzela je mobitel i počela pisati:
stvore, ne znam gdje si ni što radiš. iskreno, niti me zanima. no, potrudi se za sat vremena biti tamo gdje sam se zadnji put igrala s tobom, u onom vrtu.
Zadovoljno se nasmiješila. To je bila njena pobjeda nad samom sobom.
I dalje je hodao, praznih misli i punog srca. Osjećao je kako mu nedostaje.
Bip!
Iz bespuća tuge, prenuo ga je zvuk dolazne poruke.
„Bože! Samo da je Ona, samo da je Ona…!“ – ponavljao je u sebi.
„Ona je!!“ – glasno je uzviknuo, ne obaziravši se na jeku koja se začula.
Sav sretan je počeo čitati, nije mogao vjerovati da se čak i njemu, jednom malom poniznom biću, ispunjavaju želje.
Stao je, okrenuo se i brzim korakom krenuo natrag. Nije znao da je tako daleko dospio.
Snijeg je padao po njemu, no nije se obazirao na to. Samo je hodao, skoro pa trčao; želio je čim prije biti tamo, tamo gdje mu je mjesto.
Kraj Njenih nogu.
Nabrzinu je navukla korzet na sebe, gaćice i čarape. Stavila je čizme i obukla kaput. Dugački i crni; nije se vidjelo da je ispod njega gotovo naga.
Uzela je torbu i počela spremati ono što će joj trebati. Lisice, uže, poveze za oči, leg spreadere, whip i snake. I naravno, strap. Onaj crni, ogromni i moćni.
Nije ni gledala da li je što zaboravila, samo se pogledala u ogledalo. Skupila je kosu i pdigla je, pričvrstila ju ukosnicom i na usne nanijela lipstick boje venske krvi.
„Savršeno!“ – rekla je dok je izlazila, tek je rutinski zaključala vrata i krenula.
On je već bio u vrtu. Stajao je i čekao, nervozan, svaka minuta činila mu se kao godina.
„Gdje je? Da joj se nije što dogodilo?“- crne misli su mu prolazile kroz glavu.
I napokon!
Ugledao je Nju kako dolazi, kako brzim no sigurnim korakom korača kroz snijeg.
Stala je ispred njega, gledajući ga ravno u oči.
Potpuno odsustvo misli, potpun nedostatak ratia u koji je vjerovao oduvijek.
Bez prethodnog pitanja i dopuštenja, uhvatio Joj je ruke i pogledom punim ljubavi se nasmiješio.
Istrgnula je ruke i opalila mu žestoki šamar.
„Zar misliš da sam došla na romantični date na snijegu? Jesi li ti normalan?“ – upitala ga je mirnim glasom.
To mu je bilo zapanjujuće kod Nje, u jednom trenutku je bila Devil, hladnokrvna i bezosjećajna, brutalno sadistička; dok je u drugom trenutku bila savršeno mirna, kao da se ništa nije dogodilo.
„Zašto si još uvijek odjeven? Rekla sam ti da me čekaš, mislila sam da znaš što to znači.“ – reče Ona, i dalje savršeno mirna - „Nemoj me tjerati da počnem misliti da si jedan obični promašaj, molim te. Jer, to bi značilo da i ja griješim, a ja ne volim griješiti, znaš. Dakle, skidaj se, ako to već tako moram reći.“
Skinuo se, bez obzira što je vani bilo ispod nule i što su snježne pahulje bile sve veće i sve gušće.
Ona je samo raskopčala kaput i vidio je da nema odjeće, samo korzet i gaćice. I čarape. Samostojeće.
Ponekad je sanjao kako umire od gušenja. Kako su te Njene čarape savršene za to. Za stezanje oko vrata bez bojazni da će puknuti. Tako nježne, tako glatke, a opet tako brutalno čvrste….
Vratio se u stvarnost. Bilo je hladno, no još to nije osjećao. Srce mu je i dalje kucalo kao ludo, krv je kolala njegovim žilama i nije ni pomišljao na ono što ga čeka.
Uhvatila ga je i odvela do obližnjeg stabalca. Nije ništa govorila. Uzela mu je ruke i morao je zagrliti stablo. Licem okrenutim prema njemu.
Na noge mu je stavila leg cuffs i zakačila spreader.
Nije se mogao pomaknuti. Uživala je u tome.
Navukla mu je masku na glavu i udaljila se.
Zapalila je cigaretu i vratila se k njemu. Stajala je kraj njega, onako golog i vezanog, gledala ga i uzdahnula.
„Previše vremena razmišljam o tebi. Ne funkcioniram ovako. Divna si maca, no kao svaka mačketina ne tražiš puno, ne tražiš previše. Ne tražiš ništa. A meni je opet to previše“ – govorila je, pogleda uperenog u njegovu naježenu kožu.
Uzela je dim cigarete, a on je osjetio kako mu se oči pune suzama.
„Zašto mi to govori?“ – mislio je – „Zašto? Zašto? Zar joj nisam dovoljno dobar? Što sam učinio? Ja sam idiot. Ja sam prokleti idiot. Ne čitam misli. Tužna je. Ja sam ju rastužio.“ Milijarde misli su mu prošle kroz glavu u tom trenutku i mislio je da će mu se srce raspasti od tuge.
„No, neću se zamarati time. C'est la vie, maco. Takav je život. Koliko daš, toliko i dobiješ. Ništa nije sigurno, možda ni mene sutra ne bude.“ – govorila je.
Čula je jecaj. Mali, tihi, no ipak jecaj.
Pogledala ga je u oči i vidjela suze.
Skinula mu je masku i vidjela ga kako plače.
Pogledala ga je sa pogledom punim upitnika, podigla je obrve istodobno ispuštajući dim.
„Ne, molim Vas, Gospodarice moja, nemojte na to ni pomišljati. Ne želim ni misliti kakav bi bio ovaj svijet bez Vas! Vi ste Svjetlo, Gospodarice moja, Vi me činite živim! Ja živim zbog Vas, ja postojim zbog Vas!“ - govorio je kroz suze.
Plakao je, onako iskreno je plakao, kao da prazni dušu iščekujući nove emocije da ju napune.
No nije očekivao da će ga pljusnuti.
Pljuss!!
Pljusssssssssss!!!!
„Pa, dobro, mačketino, jesi li ti normalan? Otkuda ti pravo da cmizdriš? Otkuda ti pravo da plačeš kao pičkica i to bez dopuštenja?“
„Misliš da ja padam na te jadne, robovske fore?“
„Misliš da je mene uopće briga što ti misliš?“
Pljussssssss!!!!
Pljusssssssss!!!!
Pljussssssssssssss!!!!
Šamarala ga je samo po jednoj strani lica, onoj koja je bila izložena Njoj. Bila je ljuta na njega. I imala je potpuno pravo.
Otišla je do torbe i uzela whip.
No, prije prvog udarca uzela je malo snijega u ruku i natrljala mu leđa. Osjetilo dodira je malo umrtvljeno no znala je da će ga kasnije boljeti. Jako. I da će misliti na Nju.
Fijuu!!
Fijuuu!!!
Fijuuuu!!!!
Par udaraca mu je rasparalo kožu. Gledala je i uživala. Vidjela mu je smiješak na usnama, no nije komentirala.
Otišla je opet do torbe i spremila whip.
Uzela je svoju najnoviju igračku. Fantastični snake.
Prekrasan i savršeno bolan.
Došla je do njega i pokazala mu ga. Nasmiješila se i bez riječi napravila par koraka dalje.
Stala je u laganom raskoraku i onako samodostatno pogledala u snake što je visio iz njenih ruku.
Zamahnula je.
Fiiijuuu!!!
Oštar, reski zvuk parao je savršenu tišinu u kojoj su se nalazili.
Udarac na njegovim leđima bio je snažan, silovit, hladan i tako.. pun ljubavi.
Osjetio je kako mu je pukla koža dužinom udarca, osjetio je…
„Da li je to krv?“ – mislio je, pitao se – „Prekrasno. Imat ću njen touch na sebi.“
Gledala je kako mu par kapi krvi klizi niz leđa, uživala je u tome.
Opet.
Fiiijuuuu!!!
Opet je taj snažan i moćan zvuk parao tu tišinu.
Opet je njegova koža pukla dužinom udarca.
Opet je uživao, kao i Ona.
„Dosta je bilo. Ne mogu više.“ – rekla je – „Umorna sam.“
„Nastavit ćemo drugi put.“ – prošaputala je svojim baršunastim glasom.
Odvezala ga je, i rekla mu da se može obući. Da je slobodan.
Ništa mu nije bilo jasno, to još nikada nije napravila. „No dobro, valjda je stvarno umorna“ – pomisli – „ipak, i Ona je čovjek.“
Spakirala je sve u torbu i brzim korakom krenula natrag putem kojim je došla.
Vidio je kako se žuri, no nije znao zašto. Požurio je za njom, osjećao je da joj mora biti blizu.
Osvrnula se i vidjela ga iza sebe.
„Ne prati me, nemoj. Nemoj, kad sam rekla!“ – viknula je i nestala u snijegu.
Pala je.
Potrčao je k njoj i vidio ju kako leži u snijegu. Kleknuo je kraj nje, uhvatio ju i podigao.
Od napora je osjetio kako mu krv još jače curi iz rana na leđima, kojima je Ona bila uzrok. Nije ga bilo briga.
Zagrlio ju je, a Ona je otvorila oči.
Pogledi su im se susreli; njegov pun brige i ljubavi, a njen.. izgubljen? Dezorijentiran?
„Nemaš collar, maco.“ – prošaputala je. Vidio je da je svu svoju snagu upotrijebila da to izgovori.
„Ne, Gospodarice, nemam. Jadan sam. Nisam bio doma kad ste me pozvali, a da sam išao po njega ne bih stigao na vrijeme.“ – odgovorio je, mirnim i nježnim tonom.
„Sada ne mogu ništa. Mogu ti samo reći da ga moraš imati uz sebe. Uvijek.“ – rekla je, polako i koncentrirano na svaku riječ.
„Da, Gospodarice moja, imat ću. Bože, kako sam se bojao da Vam se nešto dogodilo!“ – prošaputa i on.
„Nemoj se bojati. Velika sam cura, znam se brinuti za sebe. Sad mi, molim te, pozovi taxi. Želim ići kući.“ – rekla je.
Znao je da joj se ne može i ne smije usprotiviti. Učinio je što mu je rekla.
No, Ona nije znala da je on cijelo vrijeme vozio iza njih. Da je satima sjedio u autu pred njenom kućom, kako bi bio tu ako joj zatreba.
Sati su prolazili, no on je bio uporan. Nije se htio pomaknuti.
Čekao je i čekao. Povremeno bi se i nasmiješio.
Znao je da joj je stalo.
Znao je da je svaka sekunda njegovog postojanja vrijedna tog saznanja.
Hold On
Ovih dana sam sanjala. I inače sanjam no ne pamtim ovakve sitnice, detalje kao sada..
San 1 - šetam ulicom, široka i siva, hodam po pločniku i zgrade su sa moje lijeve strane. Prolazim kraj nekog napuštenog ulaza i kroz vrata vidim bljeskove, kao od petarde. No puno jače. Prođem dalje, no nešto mi je reklo - vrati se. Ja sam se vratila, pogledala unutra i mirnim glasom rekla izađite van. Oni su izašli - stariji muškarac i dječak. Čim su izašli, unutra je nešto eksplodiralo, uništivši sve što se nalazilo. Da to nisam rekla, poginuli bi. Oni su se zahvaljivali, no ja sam samo pognula glavu i otišla dalje.
San 2 - šetali smo parkom, ja i maca. Tmuran dan, mirisalo je na kišu i zimu. Oboje u crnom. Hodali smo i razgovarali o mojem nejavljanju, o mojem izbjegavanju pisanja poruka i općenito komunikacije kada se osjećam deep low. Govorila sam da ako se ne osjećam dobro sama sa sobom, da to onda ne mogu podijeliti sa drugima bez obzira na sve. Da to moram prvo sama proživjeti, i onda mogu ići u daljnju introspektivu same sebe uz pomooć tog divnog stvora. I odjedanput me je progutao mrak. Ničim izazvan, odjednom mrak, potpuno odsustvo sjetla, zvuka i boja. Stravično. Bojala sam se i znala sam da je to Zlo.
Onda sam se probudila. Mokra do kože, srce mi je htjelo iskočiti, dah je bio ubrzan a puls na 500 o/s.
Ne vjerujem u tumačenje snova, no ovo je bilo prestrašno.
No, ajmo malo o lijepim stvarima.
Kako bih voljela da si tu. Da ti dodirujem lice, da te gledam u oči.
Kako bih voljela...
Ne, neću nastaviti. Znam da ovo čitaš. Znam da znaš da je ovo upućeno tebi.
Meow!!
Čitam Samoća na mreži. Dobih knjigu i znatiželja mi nije dala mira. Naslov je fantastičan, doslovno Moj.
Ima riječi o tuzi, sreći, depresiji i euforiji, o usamljenosti.. o ljubavi koja se nije upoznala, o ljubavi koja se tek proživljava u virtualnom svijetu. Neću pisati sažetak, oni koje zanima će se malo i potruditi. No, vrijedna je vremena i truda.
keep waiting
glede priča.. bit će ih. i promise. but.. hold on, keep waiting ;)
subota, 06.01.2007.
Goodnight Lovers
Pierced Nipple.
savršena slika, zar ne?
tako nježna, tako erotična, a opet tako brutalna.
nekoga možda asocira na photoshop ;), nekoga možda na omiljeni piercing studio.. mene asocira na užitak.
na užitak dviju osoba, kojima je vrijeme u tom trenutko bilo nebitno.
jedna, podložna, pokorna i predana Drugoj.. a kraj nje Ona, Druga, koja čvrsto drži sve konce u rukama ne dopuštajući iznenađenja.. osim onih koje sama priredi onoj prvoj. O ugodnim iznenađenjima govorim.
O spuštanju među noge, o širenju istih.. o lizanju te savršene pičkice, nježne i glatke.. o osjećaju da mrzi samu sebe jer joj je jezik prekratak..
O prodiranju prsta.. kojeg odjednom obavija vrelina njene unutrašnjosti.. vrelina jednog pravog ženskog bića.
Apsolutno savršeno.
dio Mene.
četvrtak, 04.01.2007.
Lilian
...ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi...
Lijepo rečeno, no onda postoji i opozit - radi drugima ono što želiš da drugi rade tebi.
E sad, ja nikako nisam zainteresirana da mene netko veže, da me pretvori u malu poniznu kuju, da mi veže sise i pičkicu pretvori u jedan obični objekt. Nisam ni zainteresirana da me šamara, da mi pljuje u lice, da piša po meni i da mi kožu buši sa raznoraznim iglama. Isto tako ne želim da me naziva bilo kojim drugim osim Miss N.
Kujo, droljo, kurvo - tim komplimentima ipak više volim obasipati druge, bilo muške ili ženske.
Dakle, teorija stoji no ne uvijek. Iznimka potvrđuje pravilo da pravila nema.
Bacit ću se u potragu za ljubavnicom. Nekom malom kinky droljicom. Lijepih sisica i male pičkice.
No, s obzirom kakve sam sreće zadnjih dana, to bi moglo biti 2082. Točno na moj 100.-ti rođendan.
Da me dočeka veeeliki paket i iz njega iskoči mlada i nadobudna mala submisivna perverznjakuša.
I - infarkt. Da doživim i to i onda mogu krepat.
Pitao me prijatelj danas jesam li ja kojim slučajem bulimična. HELOU!!
Ja previše volim sebe za takvo nešto.
Zapravo, o ljubavi prema sebi bi još mogli razgovarati, no o ljubavi prema hrani...
Obožavam finu papicu, kad mi je fino servirana.
Bez dvojbe, volim kuhati, no... ne da mi se. I znam kuhati, no opet.. ne da mi se.
Ma kako samo ljudi dolaze na takve ideje? Otkuda im takvo nešto?
Otkuda im uopće obraz da pitaju nešto tako intimno??
Pogotovo jer nismo bliski, jel, da me to pitala Draga, onda bih još i razumjela.. no ovo..
...no comment. jednostavno no comment...
I sad će maškare opet. Prošle godine smo Ja, Draga & co bili na njima. Obučeni kao vragovi hehe.
Samo što je tu bilo više SM opreme nego u klasičnom dungeonu.
Ove godine ćemo biti još bolji. Opet ćemo izazivati javnu sablazan i raspirivati prljavu maštu pijanih neandretalaca.
Jedva čekam.
Meow!
srijeda, 03.01.2007.
Macro
Za početak malo o vanilla svijetu.
Dijete mi bolesno, i napokon sam dočekala 1 ujutro da ju otpeljam na kantridu, jel, da dr malo baci oko na grlo itd.
Dođemo tamo, a kad ono 500 Roma, velikih, malih, muških, ženskih..... kao da se cijela familija skupila i došla na izlet.
Popizdila sam.
Nemam ništa protiv njih, no jebote.. Ali doslovno je-bo-te, kud ih je toliko došlo???
Da sam morala čekati da se sva njihova djeca izredaju, mislim da mi moje dijete prije diplomiralo nego došlo na red.
No, kuc-kuc, osmijeh br.5. i zabrinuti glasić čine čuda. Primiše nas odmah, bez pitanja i komplikacija.
Hehe.
Kako su slatke te male pobjede nad ostalim smrtnicima.
najnoviji način sprečavanja začeća
