srijeda, 18.02.2009.
Better Days
.
.
.
napokon.
napokon sam ju stavila.
moja lijepa, draga, israeli gasmaska.
savršeni miris gume kako obavija kožu moga lica, uvlači me u drugu dimenziju.
fetish dimenziju.
dimenziju, u kojoj smo ja i moja druga koža jedno; dimenzija u kojoj se sjaj svježe namazanog latexa ne može komparirati sa najjačim orgazmom ikada doživljenim.
f - e - t - i - s - h
dvije osobe, dvije gasmaske, dvije cijevi, jedan cilj.
udah.
izdah.
i tako do beskraja.
.
.
.
nije život rock'n'roll da možemo vječno bježati od odgovornosti.
odgovornost, obaveze, ciljevi, planovi, očekivanja, želje, snovi, maštanja, nadanja, prioriteti... sve to se može sažeti u jednu jedinu riječ - la vie.
život.
ponekad je dobro, ponekad i nije; ponekad smo visoko na olimpu, ponekad se pržimo u drugom krugu danteovog pakla...
ponekad je potrebno proživjeti katarzu kad vjetar ruši sve pred sobom, kad komadi leda padaju s neba po nama smrtnicima; dok hodamo u svom svojem sjaju i jadu, ostavljamo neizbrisive tragove u srcima i ulicama kojima smo prošli.. uhvatili trenutak vječnosti.
.
živjeti ili preživljavati?
misliti ili činiti?
željeti ili ostvariti?
dare to be different.
dare to feel alive.
alive and kicking.
.
.
.
nedjelja, 08.02.2009.
Strangelove 4
.
.
.
dosta je lažnih veličina i napuhanih ega bez osnove i stvarnog uporišta u realnosti; previše toga vidim, previše toga znam da bih uopće bila blizu... ne želim biti kraj takvih i ne želim da me uopće povezuju sa takvima.
jer kurve ne volim. obične ofucane kurve, što šetaju sa jednog na drugi kurac za šaku šuškavih, prljavih novčanica.
potrudi se, progutaj malo i zapni, budi nešto, a ne ništa.
.
.
vrijeme leti, festina lente
nemam vremena za ništa - red, rad i disciplina uz pokoju digresiju i odlazak u paralelni univerzum u kojem se već neko vrijeme osjećam najbolje, ma kakav god on bio.
treba mi vrijeme, može li mi ga tko dati?
treba mi snage... ponekad mi se čini da ću se raspasti, pretvoriti u milijune krhotina i s vremenom jednostavno nestati...
hoću li se pretvoriti u još jednog sasvim običnog čovjeka, smrtnika, ograničenog zatrovanim mentalnim sklopom u kojem se sve svodi na čistu egzistenciju, na stvorenje u kojem je jedino što je živo - običan primitivni instinkt za preživljavanje...
ja to ne želim.
i dat ću sve od sebe da se to ne dogodi.
.
.
.
u nekom savršenom, idealnom, nadrealno lijepom svijetu gdje umjetničke duše, sanjari, imaju slobodu od samoga sebe proživljavati trenutke stalno iznova do katarze, kraha ili ponovnog rođenja supernove...
vidim se, osjećam te, znam te; ne uzimam ništa što mi sam ne želiš dati, a želim.. ja želim sve.
mea culpa, mea maxima culpa....
