subota, 22.12.2007.
A Little Lie
.
.
.
da, da.
predblagdanska histerija se već neko vrijem osjeća u zraku, a ovaj vikend je u ponom sjaju.
sjaju, rekoh? ne, ne, ne...
ne bih to nazvala sjajem.
bolje rečeno - jad i biijeda.
ili jad i bijeda dolaze sa prvim danima siječnja slijedeće godine?
i tamo se zadržavaju do daljnjeg. do prosinca, kada sve opet ide ispočetka i tako opet, opet i opet...
.
.
.
opet ću citirati wisniewskog, opet dio iz jedne priče koja mi se svidjela.
"Čeznula je.
Neprestano je za njim čeznula. Osim žudnje, osjećala je još samo jedno - čežnju. Ni hladnoću, ni toplinu ni glad. Samo čežnju i žudnju. Trebala je samo vodu i samoću. Samo se nasamo mogla utopiti u toj čežnji onako kako je željela.
Čak ni san nije pruža predaha. Nije čeznula jer u snu se ne čezne.
Mogla je samo sanjati. Sanjala je o čežnji za njim. Usnula bi sa suzama u očima i sa suzama se budila."
.
.
.
lijepo, zar ne?
.
kažu, pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti.
.
.
.
subota, 15.12.2007.
Higher Love 3
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
rastrzana između dva svijeta, onog običnog u kojem dan za danom prolazi, i svaki dan je jednim dijelom običan a drugim dijelom poseban, zahtjevan i dozlaboga naporan. onaj drugi svijet mi se puno više sviđa, vjerovali ili ne.
ne govorim o životu poslije smrti; o ne, nikako!
govorim o onom svijetu koji zauzima ostatak vremena nakon onog prvog - onaj svijet u kojem živim kad obučem svoj outfit, kad uzmem crop u ruke i sa osmijehom krenem dalje. govorim o onom svijetu, kojem je granica u mojoj glavi, koji je stalno prisutan, bilo telefonskim razgovorima ili vječnom tipkanju na webu.
koliko puta sam se smijala za računalom, koliko puta sam tugu pretakala u riječi koje su same od sebe nastajale i punile praznu stranicu...
upitaše me nekidan da li je ta tuga realna, istinita, da li ona uopće postoji i zašto postoji?
zašto - odgovorih - ne znam, no ja volim kad je tu.
možda se to naziva melankolijom, ipak kao račici svojstvena mi je melankoličnost no...
isto tako reče mi jedna osoba nekidan - na usnama ti je osmijeh, no u očima nije.
koliko je vremena potrebno da to čovjek zaključi? da li je potrebno nekakvo fantastično poznavanje psihologije i mimike lica? ne bih rekla. uostalom, što je osmijeh? tek stezanje i rastezanje facijalnih mišića i pokazivanje - u mom slučaju savršenih - zubi. kažu da osmijeh obasja lice. da, prividno je tako. tek naoko gledano, lice se ozari kao da na njega pada snop sunčevih zraka posutih milijunima brilijanata.
ja volim svoju tugu.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
sada ću citirati dio priče jedne, written by janusz l. wisniewski
adrianice,
ima ljudi koji tako pišu kad imaju 18 godina, ima ljudi koji nikada ne napišu nešto takvo, ima ljudi koji takve tekstove smatraju nemogućima, ali postoje i ljudi koji moraju napisati takav tekst kada žele priopćiti neku novost.
jer vole i jer su egoisti. ja sam takav egoist. i zato pišem ovakve tekstove. uvijek ću pisati.
često se sjećam neobičnih detalja iz našeg života.
nezaboravno, "unforgettable"...
gustoća tvoje kose na mom licu, pogledi, dodiri, tvoji uzdasi, vlažnost tvojih usana kada su dotaknule moje u onom noćnom tramvaju, njihovo nestrpljenje.
sjećam se okusa tvoje kože na leđima, pamtim tvoj nemirni jezik u mojim ustima, toplinu tvog trbuha ispod moje ruke pritisnute tvojom rukom, uzdaha, priznanja, predanosti, bestidnosti, žudnje, ispunjenja...
nezaboravno, "unforgettable, that's what you are..."
pamtim one kratke treutke kada sam osjećao da osjećaš to isto...
kada si osjećala ponos zbog mojih postignuća, kada si bila ljubomorna na druge ženekoje me čak nisu ni vidjele, kada si jednostavno nazvala, bez razloga, u ponedjeljak ili petak, te rekla obožavam te i onda postiđeno spustila slušalicu.
"you feel the same way too..."
čini mi se da smo mi nerazdvojni...
da se to jednostavno dogodilo i tako će ostati zauvijek.
da, čak i ako ostanem bilješka u tvom sjećanju, kakav nadnevak, kakva uspomena, to će ionako biti povratak na nešto što se zapravo nije odvajalo. samo se premjestilo na kraj reda važnih osoba.
i doći će jedan dan, možda nakon niza godina, kada ćeš me izvući - na par trenutaka - na početak reda i pomisliti... "da, to je taj andrzej..."
bez obzira na to što će se dogoditi, što ćeš odlučiti, meni će i tako izgledati da smo nerazdvojni.
"inseparable..."
to dolazi tako tiho i neočekivano.
čitam knjigu, perem zube ili pišem novu reportažu. jednostavno dođe.
odjednom počnem misliti o tvojoj usni ili o tome što si zadnji put napisala, ili o tvojim očima, koje su tako lijepe, ili o suknji, koju sam poderao, ustajući noću iz našeg kreveta, ili o bradavicama tvojih grudi, o bjelini tvog trbuha, ili o stihu koji ti još nisam prošaputao u uho, ili o glazbi koju bih želio s tobom slušati, ili jednostavno o kiši koja bi na nas padala dok sjedimo negdje pod drvetom i mogu te od nje zaklanjati...
i kad tako razmišljam, tako očajnički čeznem za tobom, da mi se plače. i nisam siguran je li od tuge što tako čeznem ili od radosti što mogu čeznuti.
andrzej,
sarajevo, 18.veljače 1994.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
nedjelja, 09.12.2007.
My Joy 2
. .
. .
. .
oduševljava me ljudska glupost.
svaki put ispočetka, uvijek ista priča.
mislio sam da me mrziš, ponašaš se kako kučka..
gimme a break.
ne okrivljuj mene za svoje ponašanje.
. .
. .
. .
napravila sam dobro djelo pred par dana.
možda nisam trebala, no ja vjerujem da jesam.
i da će mi se to jednog dana vratiti.
ne istim načinom, možda ne od iste osobe - no vratit će se.
uvjerena sam u to.
. .
. .
. .
koliko je vremena potrebno da nekoga zoveš "svojim"?
dan, mjesec ili godina?
ili to dođe onako, samo po sebi?
ne znam, a voljela bih znati. kako znati da je to - to? možda zbog nevjerojatnog mind connectiona? ili je taj pojam imaginaran? nerealan, koji postojanjem samo u teoriji i beskrajnim računanjem neznamčega potvrđuje teoriju da - postoji?
malo sam ga zakomplicirala, zar ne?
dobro mi to ide.
. .
. .
. .
premda, čar je u jednostavnosti.
. .
. .
. .
a gdje je tu bdsm? u glavi.
to je jedino bitno, zar ne?
. .
. .
needle, wax, caning, paddling, whipping, caning, fucking, sucking, licking, pissing, scating, throwing, farting, spitting, cutting, stretching, dividing, piercing, branding, bondage, dehumanizating, objecting, cuckolding, sissyficationing, enslaving, trampling, facesitting, breath controlling, slapping, hair pulling, mummificationing, tickling..
što god ti srce poželjeti može.
. .
. .
roleplaying?
zadnje vrijeme volim slušati ispovijesti grješnog uma.
. .
. .
. .
no želim si ženu.
pravu pravcatu ženu.
ne nekakvu anoreksičnu kržljavu nazovi-ženu, već onako, da je mogu uhvatiti, gnječiti joj sise i bedra;
da mi siše prste i da joj grizem bradavice dok vrišti - od boli ili užitka, svejedno.
da može primiti cijelu moju šaku u pussy i da je mokra preko svake mjere.
željna kurca kojeg neće dobiti.
kučkica.
dobra pohotna kučkica.
moja.
samo moja.
. .
. .
. .
quod me nutrit me destruit
. .
. .
. .
petak, 07.12.2007.
Endless 3
.
.
.
.
pusti sve.
pusti manire, bonton.
pusti sve.
pusti me.
pusti me da dodirujem, udišem, sklopljenih očiju gledam.
znaš da to mogu.
pusti svijet oko sebe
pusti sve što se događa
sada ništa nije bitno
priđi mi bliže
osjeti moj dah
nije hladan, nije okrutan
nije senzualan niti vlažan
on je ..
kako to nazvati?
nema adekvatne riječi za to
ili ju ja trenutno ne mogu naći
ne govori ništa
pusti sve
neka svjetovi padaju
neka zvijezde ugasnu
samo šuti i pusti
budi tu.
samo budi tu.
nisam to ja
ne onakvom kakvu me poznaješ
da, možda mi to treba
da, možda to i želim
ako imaš cilj
naći ćeš i put
stotinama kilometara
ili par metara
nebitno
budi tu.
duhom ili tijelom,
nebitno.
budi tu.
.
.
.
.
srijeda, 05.12.2007.
Bottle Living 5
.
.
.
rekla sam NE.
sada mislim o tom kako bih se najradije zaletjela i zabila glavom u kameni zid.
da u slow motionu čujem kako puca lubanja i kako me oštra bol zasljepljuje i oduzima mi snagu za najmanji pokret.
da osjetim pulsiranje nagnječenog mozga (ok, parafraziram, mozak ne može boljeti) i potočić tople krvi po svome licu.
.
.
.
ne, ovo ne govori normalna osoba i ne, ovo ne piše osoba koja je u stanju ubrojivosti.
hodajući kroz grad, onako prekrasan i siv, osjetila sam se živom.
.
.
.
vidjela sam moju dragu danas.
baš sam sretna zbog toga. nedostajala mi je. jako, jako.
uz osrednje očajni macchiato u gellaterii corso malo smo se ispričale i tako.
u svakom slučaju, sranja kamo god se okreneš.
.
.
.
vidjela sam te.
ne, neću dramatizirati.
i'm not the drama queen - not at the moment.
just an ordinary - non ordinary, perhaps?
no da su mi prošli svi oni osmijesi, svi oni trenuci pred očima - jesu.
lagala bih kad bih rekla suprotno.
iskreno, ne osjećam se dobro zbog toga.
no, c'est la vie i omnies sancta sustinet crues.
.
accept or decline?
.
.
.
- za sv.Nikolu si želim ženu.
pravu pravcatu ženu.
meku, nježnu i podatnu.
vlažne pičkice i dobrih sisa.
mazohistu, naravno.
da prima sve i svašta u sve tjelesne otvore.
da nema ništa protiv da ju netko meni drag pojebe.
da joj se istrese po licu.
obriše ga o njene obraze i ode.
- bio bi mi užitak to gledati.
nju i njega.
naravno, on je tu samo stvar, ona je prioritet.
- iz moje perspektive gledano.
a ja... ja bih joj.... sve.
.
.
.
free your mind!
