srijeda, 16.07.2008.
Suffer Well
.
.
.
toliko toga bih napisala, a zapravo se sve može sažeti u jednoj rečenici...
znam da je čovjek pokazuje koliko je velik tek onda kada otvori svoje slabe točke, svoje ahilove pete - velik je u svoj svojoj boli i tuzi.
pisala bih riječi, rečenice, stranice tekstova .. no čemu, zašto? ima li to uopće ikakvoga smisla?
nisam u formi za duge, ingeniozne postove prepune nekih otrcanih fraza; nisam u formi za intelektualno nadjebavanje sa samom sobom što mi je inače najveći izazov; nisam u formi za ništa.
mislim da bih mogla satima samo sjediti i gledati u daljinu, u obzor, u crtu horizonta koja svakim trenom mijenja svoju boju od zlatne do purpurne.
u materijalnom sam konstantno, tako da mi prelazak u ove duhovne, metafizičke sfere predstavlja nešto sasvim novo, nepoznati, strano i daleko. toliko sam okružena svim tim ljudima, stvarima i inim čudesima da sam zaboravila kako je to biti - ja. imam par lijepih uspomena i sjećanja za koja se znam uhvatiti kada padam daleko i duboko, u ponor melankolije koja ponekad ne pokazuje svoj kraj.
onda se uhvatim za to i držim se čvrsto, sve dokle dok ne vidim da je to samo potemkinovo selo, fatamorgana u konfuznim, prenatrpanim mislima.
ne znam gdje je nestala osoba koja je znala pisati sve one inspirativne, afirmativne postove; valjda je nestala sa zadnjom kišom; sada je tu netko drugi, netko tko tek u svojim lucidnim fazama zna gdje je i trudi se ostati tamo.
da li plačeš? da li ti suze teku?
pustiš li ih da teku ili ih brišeš da nitko ne vidi trenutak slabosti.
važni su trenuci, kako bih rekla, prosvjetljenja.
kada vidiš da nije sve tako crno, ali niti sasvim bijelo.
možda tek kombinacija sivog koja glasom prekrasne, ali smrtonosne sirene zove na još prije nego te uništi i pretvori u pjenu što oplakuje vreli pijesak.
a čuđenje dolazi od srca, kako sam negdje nekada pročitala...
različitih ciljeva ima. kakav nam je cilj kada se zaustavimo? kada sve postane suptilno, malo; a tako veliko, značajno? gdje je taj put i cilj, kada zapravo ne putujemo, ali srca nam se prelamaju, duše nam drhte.
duše nam drhte, kao na jakom vjetru... još ako nam zajedno drhte, ako zajedno plaču...
gdje nam je put gdje se susrećemo, koji nam je cilj? kada je sve tanano, suptilno, meko; a tako gromovito, munjevito, snažno?!
pusti, ne znam ni ja....
.
.
.
