ponedjeljak, 21.07.2008.
Any Second Now
.
.
.
bilo bi divno kada bi svoju savjest po potrebi mogli uključiti i isključiti.
u svakom slučaju bilo bi jednostavnije.
barem meni.
jer znam da priča ima dvije verzije, jer slika ima dva lica, jer riječ ima dva smisla, jer uzdah ima dva razloga.
jer znam da vjerojatno negdje postoji netko tko misli da ja postojim, ne u ovom fizičkom obliku već u nekom apstraktnom, nekom nezemaljskom i dalekom, a opet tako prokleto prisutnom.
da, znam da znaš i znaš da znam.
.
.
znaš da na trenutak stanem i pomislim kako to nije u redu, jer, ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čine tebi...
neću i ne mogu.
ja to želim, bez obzira što ne znam gdje će me odvesti.
nisam spontana.
nisam ni proračunata.
kao čardak, nit na nebu, nit na zemlji...
.
.
tja.. prošlo je dugo vremena otkako sam zadnji put dala svojim igračkama da dišu.
izvukla sam iz tajnog pretnica i podarila im par zraka svjetlosti.
tako su divne, nježne, podatne i tako uberfetisch, ni prežestoke ni prenježne.
taman kakve trebaju biti.
.
.
što tražim noćima na webu? zašto toliko vremena ostavljam ovdje, gdje sam daleka, virtualna i nedodirljiva? da li je to zbog kroničnog nedostatka vremena ili je to zbog lažnog osjećaja sigurnosti koji mi daje ovak predivna tipkovnica i monitor koji mi daje pogled u svijet, pogled kakav ja želim da bude, pogled u scene koje ja želim gledati a ne koje mi serviraju.
i da, hvala ti što podsjetio si me na čar sviranja.
dugo nisam imala tipke pod prstima.
