nedjelja, 25.02.2007.
A Pain That I'm Used To
Zar jedno mora umrijeti da bi drugo živjelo?
Zar jedno mora uvenuti da bi se drugo osjećalo živim?
Subota je bila težak dan za mene. Težak, kompliciran i tako, tako - mračan?
Suočena sa nepravdom, gdje su divni ljudi prepušteni sami sebi, na milost i nemilost drugih i njihovu ovisnost o tuđem vremenu i dobroj volji.... Mogla bih stranice i stranice o tome napisati.
No neću.
U jednom povratku vidjela sam nešto što nisam htjela. O, ne, nikako nisam htjela.
Osmijeh i sreću, ugodno provođenje vremena - preko stakla, izvana.
Vratila sam se s groblja pred malo.
Išla sam odati počast nekome.
Izabrala sam noć za posjetu. Sama. Ja i carstvo duhova oko mene.
Imala sam neki veličanstveni osjećaj da paze na mene. Kako da osjećaju, kao da znaju tugu u meni.
2 godine su prošle.
Dugo se nismo vidjeli prije toga, zar ne? Bez pitanja, bez poziva si se stvorio u mom životu nakon toliko vremena i - što onda? Da li se inatiti i odjebati ili biti jednostavno - čovjek?
Izabrala sam biti čovjek.
Izabrala sam teži put, no pravedni put.
Vjerujem da je to bila prva stepenica u mojoj pokori.
Svi plaćamo svoje grijehe. "Onaj" gore zna da ih ja imam.
I ja znam.
Kao da nosim cijeli svijet na svojim leđima sa smiješkom na licu.
Netko me je danas pitao da što želim.
Želim biti sretna.
Želim se buditi sa osmijehom i isto tako tonuti u san.
Želim znati da postoji netko kome je stalo.
Želim da meni bude stalo.
Želim si izbiti iz glave te mračne misli i autodestruktivne porive.
Želim prestati misliti o grijehu i tugi.
Želim ... deep, slow & hard.
Želim osjećaj koji mi govori da bih u tom stanju mogla ući u tijelo druge osobe i proždrijeti ga iznutra.
Želim osjećaj da sam voljena.
Koliko još?
Zašto?
petak, 23.02.2007.
Photographic
Divan dan sam imala.
Jutarnja kavica na divnoj sunčanoj terasi u centru grada.
Fini macchiato i odurni toast. Ne može sve biti savršeno, nažalost.
Ono prije i ono poslije ne želim ni komentirati.
Samovolja i egoizam ljudi zaposlenih u zdravstvenom (ali i inom) sektoru me ponekad izluđuju.
Da ne spominjem fenomen - babetine.
Nemaju pametnijeg posla, nego hodočaste od doktora do doktora i izmišljaju bolesti.
Pa za koji kurac??
Ionako će ubrzo umrijeti i usrećiti ostatak obitelji jer ih više nitko neće jebat u zdrav mozak.
Istina, mlađa sam nekih 50 godina u prosjeku od "njih" - no zar im to daje za pravo da su uvijek i svugdje prve? Zar im to daje za pravo da sjednu na stolicu do mene i svojoj debelom guzičetinom zauzmu pol moje? I povrh svega toga na sav glas stenju, hropću skoro pa umiru.
Pokušavaju izazvati sažaljenje.
E jebiga, neće moći.
Digni se ranije, kreni ranije pa ćeš biti ispred mene. Inače fuck off.
Pustila bih nekoga da me lijepo i pristojni zamoli, no ovakvo ponašanje jednostavno ne toleriram.
Da, prijećujem da sam počela upotrebljavati izraze koji inače i nisu dijelom mojeg vokabulara. Pogotovo ne javnog.
Pardon my french, dear.
Isto tako, željela bih s vama podijeliti nešto, dar sjenke moje koja je daleko, no opet, uvijek tu.
"L ombre de ton ombre
L ombre de ta main
L ombre de ton chien"
"Sjena tvoje sjene
sjena tvoje ruke
sjena tvoga psa."
J.Brel- Ne me quitte pas
Whip, whip, whip!!!
četvrtak, 22.02.2007.
Lie To Me
Upravo ovako se osjećam.
Kao komad mesa.
I ništa više.
Uzmeš, nešto sitno platiš, pripremiš, pojedeš, probaviš i onda jednostavno eliminiraš iz organizma.
Inače ne čitam horoskope po novinama, smatram ih glupošću za popunit stranicu. No danas, dok sam i više nego strpljivo čekala skoro 3 sata svoj red kod doktora, u nedostatku zanimljivije literature čitah neku glupost koji besplatno daju svima i svakome.
I čitam ja taj horoskop i jednostavno me presjeklo u trenutku.
Tako surova, bolna istina; tako odurno hladno napisana, tako sterilna i bezosjećajna....
Inače uživam u takvim osjećajima i okolnostima, no sada mi je jedino potrebno puno blabla i haha.
Da se osjetim živom.
I odradih to kako treba i krenuh doma.
Usput stala u solarij, tek toliko, mislila sam da će mi malo podići raspoloženje kao što uvijek bude.
No nije.
Nije me oraspoložio i Ferrero Rocher.
A svi znamo koliko je on odurno dobar.
Možda da zatvorim to poglavlje?
Da završim sa tom cutting fazom koja me jednostavno izluđuje??
srijeda, 21.02.2007.
If You Want
Definiram se danas djelomično sretnom.
Djelomično zadovoljnom, djelomično sretnom i dalje nedefiniranom.
Da, da, da.....
I dalje ništa ne znam.
Puno blabla, puno haha, no i dalje ništa ne znam.
I baš sam lijepo spavala. Čak sam i sanjala.
I probudila se sa osmijehom.
To mi inače nije svojstveno.
Sad, da li krenuti glavom kroz zid i biti direktan? Ili biti strpljiva? I čekati?
U iščekivanju Godota, meni se čini.
Miss U.
utorak, 20.02.2007.
Better Days
Opet malo o ljudima koji smatraju da sama činjenica da postoje na ovom svijetu da im daje pravo da guraju svoje noseve tamo gdje im nije mjesto.
Situacija 1 - dođem u jednu, neću imenovati, privatnu polikliniku iz nekih xy razloga kad tamo sretnem xxy babetinu koja sve živo mora znati. Ok, ono pristojno "dobar dan" sa tenzijom ka "doviđenja" odradim, kad počne serija - pa šta ovdje radiš, pa šta ti je, pa šta ti je u fascikli, pa joj joj joj, nije tebi ništa, ovo ono..
It makes me puke. Really.
Situacija 2 - u dućanu sam i kupujem muesli, kikiriki maslac i kinder jaje. Ničim izazvana, babetina kraj mene stane i komentira da bacam novce na gluposti. Jednostavno nisam mogla vjerovati. Samo sam se okrenula i produžila do kase, uzela cigarete i bye-bye.
Whatta fuck iliti koji kurac koga zanima na što ja trošim novce? Ja sam ih zaradila, stoga ih imam pravo trošiti kako hoću, na šta hoću i gle hoću, pa makar kupila kontejner kikiriki maslaca kao doživotnu zalihu.
Situacija 3 - Pitanje - rastala si se? Da. I onda slijedi bujica - aaaajme, pa kako, pa zašto, pa ŠTA NISI MOGLA POTRPJETI MALO, ono, zbog djeteta???
Tu grizem.
Pardon my french, ali to se stvarno nikoga ne tiče, pogotovo ne xy osobe koja mi stvrno ne znači ama, ali ono, ama ama baš ništa u životu. Dakle, odjebi.
To je moja stvar, trpjeti nisam više mogla jer sa takvim - sada to uviđam - kretenom je bilo kakva vrsta suživota na obostrano zadovoljstvo jednostavno nemoguća. One-way užitak nije moj stil. I ja volim se osjećati lijepo, ugodno i sretno.
A ta sranja tipa trpljenja zbog djeteta - e to sigurno ne prolazi. Dijete nije glupo i dijete osjeća i jako dobro zna kada je tata pička i mamu pravi budalom. Isto tako zna, premda ne može objasniti zašto, da je mama užasno ljuta na tatu i da je tata taj koji stalno sere po mami i govori "ona tvoja majka" ili "beštija, vještica, pička, pijavica" i milijardu drugih komplimenata.
Trpljenje? Hvala, ali NE hvala.
Neke detalje ću izostaviti čisto iz, nazovimo to tako, dovoljnog samopoštovanja prema sebi da ne govorim o osobnim sranjima koja se direktno tiču TE osobe koju nazivam EX.
UF.. primjećuje se da sam furious, zar ne? Bijesna sam na tu glupu birokraciju i na retardirane ljude, kao i na kišu koja pada baš danas kada imam razloga osjećati se sretnom.
Ja obožavam kišu, no ne volim ju kada imam priliku izaći van u ugodnom društvu napraviti koji korak više.
evo mali zakašnjeli kalendarčić za ovaj mjesec.
tek toliko, kao dokaz dobre volje.
just an expression, my dear.
ponedjeljak, 19.02.2007.
Mercy In You
Ovo čudo u sebi krije moćnu oštricu.
Treba mi takva da napravim rez.
Cutting faza.
Da završim sa ovim, za mene izuzetno bolnim i tužnim poglavljem.
Premda.. premda bih voljela da se nastavi, samo u vedrijem tonu.
Sa više osmijeha, više blabla i haha, više onog osjećaja sreće i zadovoljstva.
Perfekcionizam je zajebana stvar.
petak, 16.02.2007.
Ice Machine
Pijavice, eto tako mogu nazvati ljude koji su uvijek tu kad ih trebaš i kad ih ne trebaš.
A kako da nazovem one kojih nikad nema??
Opet ta prokleta nemogućnost definiranja.
Trudim se biti dobra osoba, ne toliko pozitivna koliko fer i iskrena. To pretpostavljam svemu ostalome.
No zašto? Čemu?
Na prste jedne ruke bih mogla nabrojiti one za koje znam da su takvi, poput mene.
Ljudi imaju tu prokletu želju za ispunjavanjem svojih interesa pod cijenu svega.
Kažu, cilj opravdava sredstvo. Zašto?
Zar preko leševa do zvijezda?
Koliko boli čovjek može potrpjeti dok ne poludi?
Dok ne izgori u trenutku?
Dok se ne pretvori u oblačić sjećanja?
Zašto?
četvrtak, 15.02.2007.
Personal Jesus
Ja imam samo sebe; svoje lice, svoje tijelo, svoj um i svoju savjest.
Licem se prikazujem svijetu, ono je jedna obična reklama, proizvod genetike uz malu pomoć make upa.
Tijelo je ono što me nosi, od točke A do točke B, nikada nisam previše pažnje posvećivala njemu - to neću reći. Jesam, no ne dovoljno i ne na pravi način. Trebala mi je koja godina mrcvarenja i mučenja da to naučim, shvatim i zapamtim.
Svoj um se trudim i dalje razvijati, on je jedno nepresušno vrelo života i kreativnosti i nešto najvrjednije što posjedujem.
Ali savjest... Savjest prema samoj sebi.
Cijeli život se borim s njome, meni nikada nije ništa crno-bijelo, nikada ništa nije jednostavno "tako" i bez razloga.
Sve ima svoju dubinu, svoj duboki i dublji razlog, oko svake sitnice milijardu i jedna noć preispitivanja.....
A to je tako zamorno!
Ponekad tako zavidim ljudima koji su spontani, koji su jednostavni i nezahtjevni.
Sve grijehe polažem sama sebi, nikome drugome.
U tim trenucima sam sama, taaako down low, tako potonula da bih samo slušala uz koju suzu...
Ne dao bog koju emociju osjetiti u tom trenutku. Mislim da bih si prosula mozak iste sekunde.
I opet, tempus fugit, my dear.
srijeda, 14.02.2007.
The Love Thieves
Valentinovo.
Da, znam.
Mala milijarda kičastih medvjedića i inih sranja izlijeću iz svake trgovine, iz svakog kuta gdje god se okreneš.
Jadne ruže, plaćaju životom jedan dan gluposti.
A znate li da je 13.02. proglašen Danom Samaca?
To se ne slavi, naravno, za to ne postoje određene preocedure i uvriježeni obrasci ponašanja kako bi se trebalo ponašati na "taj" dan.
A što bi trebali slaviti na Valentinovo? Zatočeništvo jednog starog opata koji se eto zvao Valentin, ili činjenicu da smo zaljubljeni?
Lapsus, zaljubljeni ste.
No divno je biti zaljubljen, uzvišen osjećaj koji nam daje forzu da možemo sve, da ništa nije teško; kao neke nenormalne količine adrenalina i endorfina u istom trenutku, kao pravi pravcati kick i onda - nirvana.
Smile!
Vrati mi moje srce.
ponedjeljak, 12.02.2007.
Surrender
Bijela ruža simbolizira nevinost, iskrenost, čistoću...
Simbolizira nepostojanje grijeha.
No grijeh...
Tko je uopće kompetentan govoriti o njemu, osuđivati ga, uopće - definirati ga?
Svi mi - ljudi - svi mi smo isti, svi imamo svoje želje, snove, strahove i fobije.
Svi mi imamo svoje živote koje kako-tako pokušavamo živjeti onako kako želimo, kako smatramo da zaslužujemo.
Neki imaju sreću pa žive onako kako žive, nezasluženo osim dobrim tajmingom i izborom roditelja, dok mi ostali smo osuđeni na vječnu borbu sa samim sobom i svojim mogućnostima.
Perspektiva? Ne dovoljno svijetla da bi mi ulijevala nadu.
Nada? Ne dovoljno jaka da bi uopće postojala.
Postojanje? Cogito, ergo, sum.
To ne dovodim u pitanje. Barem nešto.
Postoji li raj? Ili pakao?
Kako je tamo? Premda se moja vizija pakla prostire na sadašnjost, dok je raj tek viši nivo svijesti, bez fizičkog obličja.
Amor Est Vitae Essentia.
subota, 10.02.2007.
To Have And To Hold
O promjenama...
Stalna samo mijena jest, zar ne?
Koliko puta su se svi planovi preokrenuli, izjaloviti, prebacili zbog neke neočekivane glupost, poteškoće, običnog ljudskog faktora na koji moramo računati - a to nikada ne činimo?
Svi se mi mijenjamo s vremenom, naravno; ne samo fizički, već i intelektualno, spiritualno itd itd bla bla
Ponekad je teško napraviti taj korak ka promjeni, ka transformaciji same sebe, ponekad je teško uistinu samoj sebi priznati određene greške i novo činjenično stanje.
O hrabrosti...
Svaka promjena iziskuje hrabrost. Barem ja tako mislim.
Hrabrost je i svakodnevno donošenje naoko nevažnih odluka, hrabrost je isto tako upuštati se u neke dubioze u koje nismo realno ni sami sigurni, a opet znamo da to - duboko u sebi - želimo.
Hrabrost je spaliti mostove iza sebe i krenuti dalje.
Non quia difficilia sunt non audemus, sed quia non audemus difficilia sunt.
Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo. - Seneka
srijeda, 07.02.2007.
Waiting For The Miracle
Ne, ovaj post neće biti nazvan po nekoj od DM stvari...
Ovog trenutka se osjećam tako.. tako u suzvučju Leonarda Cohena.
Waiting For The Miracle - the song
Tako emotivno, tako nabijeno seksom i nekom animalnom energijom..
Destruktivnom, razarajućom.
A opet..
Opet.. tako nježnom...
Kao da bih mogla ogoljeti dušu.. sama sebi?
Sama sebi priznati neke stvari, što ide, što ne ide...?
Srušiti neke trule mostove iza sebe, vizualizirati se u budućnosti.
Kakvoj budućnosti? Ja ju ne vidim, no nadam se samo da će biti svijetla. Ne želim ni misliti o njoj, znam samo da me čekaju krv, bol i suze.
Čije? Možda moje? Ili tuđe?
Ne znam.
In spe.
Waiting For The Miracle (to come)...
utorak, 06.02.2007.
The Sweetest Perfection
Oni koji me znaju, znaju činjenicu da ništa ne držim superiornijim od običnog čovjeka; njegove moći i sposobnosti razmišljanja, logičkog i apstraktnog zaključivanja, njegovu kreativnost i moć mašte iliti fantazije. Isto tako, ljudsko tijelo je za mene fascinantno i kao takvo ja uživam u njemu. Uživam gledati, eventualno dodirivati isto, uživam u promatranju običnih reakcija na minimalni podražaj, kao što je ježenje kože od dodira prstom po bradavicama i sl.
Naravno, ne uživam u svojem. Ne smatram da je lijepo, naprotiv, ne sviđa mi se ni najmanje. A što ćeš, žena sam.
Uvijek može, više, bolje, jače, zar ne? U ženskom slučaju - nadodala bih - i zategnutije
Jedna sam od onih koje stvaaarno paze na prehranu, jednom tjedno poste i ne jedu ugljikohidrate ni masti nakon 17h. Eventualno proteini, a to je opet diskutabilno jer se onda osjećam loše. Isto tako, pribjegavala sam suplementima i inim glupostima em za brži metabolizam, em za ..sve i svašta..
Razvezah tu temu jer - polako se bliži sezona kratkih rukava, pa kratkih hlačica, suknjica, šlapica.. A svi dobro znamo kako je ružno za vidjeti tonu i pol masti i celulita utrpanog u XS veličinu.
Malo karikiram, no U got the point. Ovo je bilo pisano čisto da se riješim trenutnog nezadovoljstva i da kanaliziram negativnu energiju prema sebi kroz tipkovnicu koja jedva pokazuje znakove života.
Trenutno sam istraumatizirana i jednostavno se ne osjećam dobro u svojoj koži.
Opet malo o ljudima.
Ne znam više da li sam pisala o teoriji koju sam nazvala Alfa Prokletstvo.
O teoriji kada se alfe ne trude a dobiju sve, kada im je sve skoro pa pruženo na dlanu, tj. kada se ne moraju truditi kao ostali smrtnici da bi dosegli neke svoje ciljeve.
O ciljevima.
Svi mi ih imamo. Zbog njih smo spremni zanemariti sve ostalo, cijeli život podrediti ciljevima, a čemu? Da bi se osjećali bolje? Moćnije? Zadovoljno?
Osjećaj zadovoljstva je isto tako prokletstvo. Pogotovo ako sam sebi nametneš nekakve visoke norme i ne odstupaš od njih. Teško se dolazi do tog osjećaja... jako teško. Uglavnom je to samo krv, znoj i suze, maksimalan trud za minimalni učinak.
So depressing.
subota, 03.02.2007.
Martyr
kako je lijepo probuditi se, i odmah se nasmijati.. zar ne?
ovo je jedan od takvih dana.
mi ljudi smo prokleta vrsta.
stalno imamo potrebu da definicijama, za definiranjem svega i svačega, od svemira do konstrukcije šivaće igle, od definiranja razlika između ljudi i životinja, pa do definiranja određenih odnosa među nama.
sve mora imati svoju definiciju, ime, prezime i zajednički nazivnik, ako postoji.
premda, nije to ni loše, svi mi volimo znati na čemu smo i kakva očekivanja možemo imati.
kažu, ako ne očekuješ ništa, ne možeš se razočarati.
voljela bih da je tako. ne volim iznevjeriti samu sebe, bilo zbog više sile ili ljudskog faktora koji je u stanju učiniti milijardu i jednu glupost.
kako ono reče Twain: Činjenica da ljudi raspoznaju dobro od zla dokazuje njihovu intelektualnu superiornost nad ostalim stvorenjima, a činjenica da oni čine zlo dokazuje njihovu moralnu inferiornost prema stvorenjima koja to ne mogu.
