nedjelja, 25.02.2007.
A Pain That I'm Used To
Zar jedno mora umrijeti da bi drugo živjelo?
Zar jedno mora uvenuti da bi se drugo osjećalo živim?
Subota je bila težak dan za mene. Težak, kompliciran i tako, tako - mračan?
Suočena sa nepravdom, gdje su divni ljudi prepušteni sami sebi, na milost i nemilost drugih i njihovu ovisnost o tuđem vremenu i dobroj volji.... Mogla bih stranice i stranice o tome napisati.
No neću.
U jednom povratku vidjela sam nešto što nisam htjela. O, ne, nikako nisam htjela.
Osmijeh i sreću, ugodno provođenje vremena - preko stakla, izvana.
Vratila sam se s groblja pred malo.
Išla sam odati počast nekome.
Izabrala sam noć za posjetu. Sama. Ja i carstvo duhova oko mene.
Imala sam neki veličanstveni osjećaj da paze na mene. Kako da osjećaju, kao da znaju tugu u meni.
2 godine su prošle.
Dugo se nismo vidjeli prije toga, zar ne? Bez pitanja, bez poziva si se stvorio u mom životu nakon toliko vremena i - što onda? Da li se inatiti i odjebati ili biti jednostavno - čovjek?
Izabrala sam biti čovjek.
Izabrala sam teži put, no pravedni put.
Vjerujem da je to bila prva stepenica u mojoj pokori.
Svi plaćamo svoje grijehe. "Onaj" gore zna da ih ja imam.
I ja znam.
Kao da nosim cijeli svijet na svojim leđima sa smiješkom na licu.
Netko me je danas pitao da što želim.
Želim biti sretna.
Želim se buditi sa osmijehom i isto tako tonuti u san.
Želim znati da postoji netko kome je stalo.
Želim da meni bude stalo.
Želim si izbiti iz glave te mračne misli i autodestruktivne porive.
Želim prestati misliti o grijehu i tugi.
Želim ... deep, slow & hard.
Želim osjećaj koji mi govori da bih u tom stanju mogla ući u tijelo druge osobe i proždrijeti ga iznutra.
Želim osjećaj da sam voljena.
Koliko još?
Zašto?
