Marketing
Photographic
Divan dan sam imala.
Jutarnja kavica na divnoj sunčanoj terasi u centru grada.
Fini macchiato i odurni toast. Ne može sve biti savršeno, nažalost.
Ono prije i ono poslije ne želim ni komentirati.
Samovolja i egoizam ljudi zaposlenih u zdravstvenom (ali i inom) sektoru me ponekad izluđuju.
Da ne spominjem fenomen - babetine.
Nemaju pametnijeg posla, nego hodočaste od doktora do doktora i izmišljaju bolesti.
Pa za koji kurac??
Ionako će ubrzo umrijeti i usrećiti ostatak obitelji jer ih više nitko neće jebat u zdrav mozak.
Istina, mlađa sam nekih 50 godina u prosjeku od "njih" - no zar im to daje za pravo da su uvijek i svugdje prve? Zar im to daje za pravo da sjednu na stolicu do mene i svojoj debelom guzičetinom zauzmu pol moje? I povrh svega toga na sav glas stenju, hropću skoro pa umiru.
Pokušavaju izazvati sažaljenje.
E jebiga, neće moći.
Digni se ranije, kreni ranije pa ćeš biti ispred mene. Inače fuck off.
Pustila bih nekoga da me lijepo i pristojni zamoli, no ovakvo ponašanje jednostavno ne toleriram.
Da, prijećujem da sam počela upotrebljavati izraze koji inače i nisu dijelom mojeg vokabulara. Pogotovo ne javnog.
Pardon my french, dear.
Isto tako, željela bih s vama podijeliti nešto, dar sjenke moje koja je daleko, no opet, uvijek tu.
"L ombre de ton ombre
L ombre de ta main
L ombre de ton chien"
"Sjena tvoje sjene
sjena tvoje ruke
sjena tvoga psa."
J.Brel- Ne me quitte pas
Whip, whip, whip!!!
Post je objavljen 23.02.2007. u 17:21 sati.